Rudolf Klepač bio je jedan od najvećih hrvatskih glazbenih umjetnika

Na koncertnim pozornicama Europe i Amerike oduševljavao je publiku profinjenošću, lakoćom i suverenošću muziciranja. Očarana njegovom virtuoznošću, kritika ga je slavila kao “Heifetza ili Rubinsteina svoga instrumenta” ili, pak, jednostavno kao “Mozartova fagotista”. Kao član i solist mnogih ansambala i orkestara, među kojima je najznačajniji svakako bio onaj salcburškog Mozarteuma, primio je za svoj rad velik broj nagrada i priznanja, a slovio je i kao vrstan glazbeni pedagog, kroz čiju su strogu, ali plodonosnu školu prošle generacije danas proslavljenih fagotista.

Umjetnički album

Stotinu godina navršilo se otkako je Rudolf Klepač u selu Majerje nadomak Varaždina 30. ožujka 1913. ugledao svijet. Stasao u okruženju prebogatom glazbenom tradicijom, zarana se zaljubio u fagot, koji mu je, kako je sam isticao, zvučao “lijepo, dražesno i komično u isti mah” te neprestanim usavršavanjem i oplemenjivanjem njegova zvuka unutar vlastite izvedbe započeo karijeru, čiji će ga rezultati u očima publike i struke potvrditi kao jednog od najvećih hrvatskih glazbenih umjetnika. Toj karijeri, koju je Klepač proveo u neprestanom osciliranju na relaciji Zagreb - Salzburg, posvećena je netom objavljena dvojezična monografija “Rudolf Klepač” iz pera zagrebačke publicistkinje i muzikologinje Bosiljke Perić Kempf.

Predstavljena nedavno u Austrijskom kulturnom forumu u Zagrebu - jer Klepač je svojim radom obilježio kako hrvatski, tako i austrijski kulturi krajolik - monografija čitatelju ne nudi tek puku umjetničku kronologiju, već izdašno dokumentiranu i bogato ilustriranu životnu priču Rudolfa Klepača, koja ne zaobilazi ni vrijeme ni okolnosti koje su ga pratile u pojedinim etapama njegova rada, slijevajući se na kraju u “umjetnički album” obitelji Klepač, jer vrstan fagotist bio je i njegov sin Željko, dok mu je supruga Ruža, rođena Cvjetičanin, ostvarila zamijećenu karijeru na operetnoj pozornici.

Impresivan press-clipping, koji se provlači kroz tekst monografije, zorno svjedoči o pozitivnoj medijskoj percepciji talentiranog hrvatskog fagotista, posebice za vrijeme velike američke turneje Mozarteum orkestra 1956., koja je obilježila jedan od highlighotva Klepačeve glazbeničke karijere. Uz brojna sjećanja, svjedočanstva, pa i anegdote, koje nam, posebice iz pera bliskih mu osoba, predstavljaju Klepača kao ugodna, šarmantna i duhovita suvremenika, saznat ćemo, međutim, i koliko je Klepač svojim međunarodnim vezama, požrtvovnošću i idealizmom pridonio kvaliteti ovdašnjeg glazbenog života, što, kako ističe autorica, nije svaki put nailazilo na odgovarajući odjek:

“Klepač je, usprkos svoje uporne aktivnosti organizatora, graditelja mostova kulture između Salzburga i Zagreba, iskusio istinitost izreke da nitko nije prorok u vlastitoj zemlji.

Berkovićev tekst

Još 1969. godine, na vrhuncu svoje internacionalne afirmacije, u jednom je intervjuu konstatirao da ga u tekućoj sezoni zagrebačka publika neće čuti. U tom svjetlu znakovita je i činjenica da je do prvog Klepačevog nastupa pred njegovom ‘domaćom’, varaždinskom publikom došlo tek nakon četvrt stoljeća njegove međunarodne karijere.”

Ipak, danas je u hrvatskim, ali i međunarodnim razmjerima, teško govoriti o tradiciji ozbiljne glazbe, a ne prisjetiti se majstora fagota, kojem su umijeće i tehnika muziciranja u sprezi s dubokim senzibilitetom za glazbu salcburškog genija i drugih srodnih mu autora na kraju i priskrbili laskav epitet “Mozartova fagotista”, čemu monografija, između ostalog, pridonosi i prisjećanjima niza “gostujućih” autora, koji, da spomenemo tek nekoliko imena, seže od kćeri Marine Würth Klepač, preko dirigenata Nikše Bareze i Leopolda Hagera, do nekadašnjeg studenta, a sad fagotista u Mozarteum orkestru i docenta Yoshinarija Honda-Tominage ili, pak, redatelja i glazbenog kritičara Zvonimira Berkovića.

Sramežljiva narav

No, prisjećanja na umjetnika Klepačeva formata svakako ne bi bila potpuna kad ne bi bila i glazbene prirode, zbog čega svakako valja napomenuti i vrijedan monografiji priložen CD sa snimkama “Koncerta za fagot i orkestar u B-duru” W. A. Mozarta, snimljena uživo na Salcburškim svečanim igrama 1979., te “Koncerta za dva fagota i orkestar u B-duru” Christiana Ludwiga Dietera (1978.) iz arhive HRT-a.

Na kraju, sladokuscima bi mogao biti zanimljiv i kratak ogled o fagotu, koji u tekstu “Čovjek i fagot” daje Zvonimir Berković: “Kao spretan i okretan glazbenik, kao rasni muzikant, Klepač je vrlo brzo svladao tehniku vratolomija, velikih skokova, pasaža, trilera i svih mogućih staccato-efekata, ali smjer njegova interesa vodio ga je prema dalekosežnijem cilju: ispod harlekinske buffo maske otkriti nježnu i sramežljivu narav svoga glazbala.”