Krizmanić: Kad mi je dijete umrlo pri porodu, odlučila sam: neću biti mama. Poslije sam razmišljala: možda bi mojem djetetu smetalo što šepam. Moglo bi se sramiti

Mirjana Krizmanić , autorica nekoliko bestselera iz područja psihologije i samopomoći, ovih dana radi na novom naslovu, “projektiću” koji zove Priručnikom, no o njemu zasad ne želi puno govoriti, kaže samo da je riječ o 42 životne situacije, odnosno promjene...

Prva vaša knjiga, ‘Tkanje života’, izašla je u veljači 2009., zatim ‘Život s različitima’, pa ‘U ljubavi i bez nje’...

- Da, sve tri u manje od tri godine. Da ste mi prije tri godine rekli da ću pisati takve knjige, rekla bih vam: ‘Skinite mi se, ne dolazi u obzir, nikada’. Nisam imala ni želju, ni namjeru, ni ideju. A sad mi se omililo jer imam povratne informacije čitatelja. Na cesti me zaustave pa kažu: ‘Koristilo mi je, riješila sam se pilula, ne idem psihijatru’. Ja ne dajem savjete, nego nudim mogućnosti, pa si čovjek odabere što mu paše.

Vi ste hit-maker, postali ste zvijezda: prodano je 100.000 vaših knjiga.

- Je, i još morate znati da to nije točan podatak.

Dakle, prodano je i više?

- Da, više. Ali mi to ne priznaju jer bi mi morali platiti više.

Nesuđena glumica

Meni se čini da je biti psiholog vrlo ugodno zanimanje.

- Ovisi o tome čime se bavite. Radila sam na faksu 41 godinu. To je ugodno. Ali, za vrijeme rata je bilo stvarno strašno. Strašno što su sve ljudi prošli.

Išli ste i u prve redove? Na frontu, među ratnike?

- Na svoj rođendan, 28. siječnja 1992. išla sam na frontu. Zašto? Zato što su muški bili kukavice. Rekli su nam u Ministarstvu da trebamo napisati knjižicu ‘Što učiniti ako vas zarobe u ratu?’. Kako preživjeti, a ne kako postati junak, ni macho, ni domoljub. Nitko nije htio i onda su mene zamolili da to napišem. A mi se uopće nismo bavili traumatskom psihologijom.

Napisali ste te upute?

- Jesam. Knjižica se zvala bezazleno: ‘Reakcije u posebnim uvjetima’. Razgovarala sam s vojnicima, slušala grozne priče. Baš je bilo teško. Što reći majci koja je izgubila tri sina? A morate reći nešto. Držala sam tu majku za ruku i nakon pola sata počela je govoriti. Pa s prognanicima, nevjerojatne situacije. Koje ja moram riješiti. I riješila sam. Svake bih večeri odlučila: ja više ne idem na teren. A ujutro sam opet otišla. To je bila moja dužnost.

Kad nije tako ekstremno stanje poput rata, vaša struka je ipak lijepa?

- Struka je krasna. Ja sam sretni psiholog.

Kao djevojčica željeli ste biti glumica?

- Jesam. I glumila sam u Pionirskom kazalištu sa Sašom i Ivkom Dabetić, unukama velikog Augusta Cilića. Ja sam glumila Pavelića, a one dvije, prasice, dobile su uloge sudaca jer su bile Cilićeve unuke.

Sviđalo vam se biti glumica?

- Jako. Stalno sam glumatala u školi. Onda sam dobila polio, paralizu, i sve je to propalo.

Bili ste lijepi već kao djevojčica?

- Da, imala sam najljepše noge. To se već znalo. I tada, u pubertetu, već sam si mislila: sad bum ja postala komad. I onda - cap, tap, niš, dogodila se bolest.

Prerani seks

Bili ste tad u pubertetu.

- Pubertet tak i tak nije bogzna kaj. To su priče. Čitala sam jednu izvrsnu englesku knjigu ‘Pedeset mitova u suvremenoj psihologiji’. Među tim mitovima su i pubertet, i klimakterij... sve što i ja oduvijek tvrdim - da zapravo, kao pojave, ne postoje. Evo vam primjer: moja mama je šizila sa svojim valunzima pa sam se zainteresirala za klimakterij već u dvadesetoj godini. Ne znam niti jednu ženu koja živi sama ili živi sama i ima ljubavnika, a da ima valunge, ili bilo kakve druge probleme s klimakterijem. Niti jednu ne znam.

Nemaju publiku...

- Da, da. Nemaju pred kim ludovati... To se zove rentno ponašanje. Moja mama se ‘fehrala’, bilo joj je vruće... Pa onda ‘ah, ne mogu sad oprat suđe’, ‘ah, ne mogu danas kuhat’, ‘ah, nisam spavala celu noć’... Ja sam se toga naslušala. Onda sam kasnije u znanstvenoj literaturi našla da samo pet posto žena ima stvarne promjene. Pet posto. Devedeset pet posto žena nema nikakvih problema u klimakteriju.

Psihijatrija, za razliku od psihologije, ne čini se tako ugodnim zanimanjem.

- Razlika je ogromna. Psihijatri se bave psihičkim bolesnicima, a usto, nažalost, naši psihijatri ne znaju dovoljno o psihologiji. Svi naši psihijatri su odgojeni na Freudu. A Freud nema veze sa psihologijom, osim u samo nekoliko dodirnih situacija. U inozemstvu psihijatri znaju i psihologiju. Bolje su obrazovani. Morate znati psihičke procese normalnog čovjeka da biste mogli uvidjeti da netko, možda, nije normalan. Naši psihijatri ne znaju ništa o percepciji, stalno govore o volji, o snazi volje... Kaj god. Mladi su psihijatri nova nada jer se nešto počinje mijenjati nabolje.

Naša realnost je naš život, koji, po anketama, danas mnogi ne smatraju sretnim?

- Prvo, ja ne bih rekla da nismo sretni. Ipak, malo lošija situacija sada jest, jer su ljudi razočarani. Do 1989. smo sjajno napredovali, kao društvo. Zemlja se otvorila. Uz mnogo entuzijazma. A gdje smo sada? Otišli smo u mnogočemu više od dvadeset godina unatrag.

Zašto?

- Slušajte, najprije o djeci: emocionalna zrelost ne ide paralelno s fizičkom. To treba djeci reći. A nitko im to ne kaže. Imamo porast tinejdžerskih trudnoća. Ima enormno mnogo mladih djevojaka koje su zaražene onim papiloma virusom, koji potencijalno dovodi do steriliteta. Nema nikakvog seksualnog obrazovanja, ni zdravstvenog, ako hoćete... Crkva govori i prijeti: morate apstinirati, a djevojčice, pak, prerano počinju seksualni život. Kad znamo da je tako, moramo ih zaštititi. Zašto ne bi počele u dvadesetoj godini? Kad sam ja bila maturantica, samo jedna djevojka je krenula... prerano. To je bilo prije pola stoljeća. Ali bilo je primjereno. Sve to treba djeci reći: strpi se, bit će ti bolje, bit će ti ljepše. Ne možemo se probiti kroz crkvene zapreke. Crkva zabranjuje seksualni odgoj.

Volim ovu Vladu

Slušam vas i shvaćam da se bavite ipak i politikom.

- Malo. Pravom politikom vrlo malo.

Ali, svaki dan imate taj, već ritualni, razgovor sa svojim bratom Antom, o politici?

- Je, je. Svaki dan on dođe k meni. Jutros mi je donio Povijesni atlas. Zanimalo me koliko je zemlje Poljska izgubila za vrijeme Drugog svjetskog rata, jer skljaštrili su je. I doznala sam, izgubila je teritorij veličine Hrvatske i pol, to im je oduzeto. Ili, recimo, vrlo sam počašćena što su me pozvali u Shoah akademiju u Židovskoj općini. Napravit ćemo neki oblik nastave o holokaustu, putem seminara. Želimo znati više, spriječiti mogući novi holokaust. Stanje je na Bliskom istoku opet vrlo napeto. Naravno, ja se pojavljujem kao psiholog, ali i kao humani političar.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Jutarnjeg lista