Cipar: Nitko ne govori engleski, jezik sporazumijevanja je - nogomet

Dok su se drugi klinci igrali ‘pandura i lopova’ ja sam sa starcima igrao ‘Država, grad, rijeka...’. (Jedini sam znao planinu na ‘n’). Onda sam diplomirao geografiju i nekako zapečatio da će putovanja biti moja velika strast - kaže Domagoj Jakopović Ribafish, kolumnist magazina Cosmopolitan i pomoćnik glavne urednice Playboya.

Plusići na karti svijeta

Od svoje 19. godine ovaj globetrotter prati pivski turizam i skuplja pivske etikete. Glavno pravilo svakog putovanja je : posjetiti jedan muzej, jednu crkvu, pojesti jedno tradicionalno jelo, upoznati lokalnog čovjeka i s njim popiti (makar jedno) pivo - tek tada pored dotične destinacije ide plusić. To mu je, kaže, za prošlu Novu godinu pošlo za rukom na Cipru, i to na sjevernom (turskom) i južnom (grčkom) dijelu.

- Iz Istanbula sam sletio na aerodrom Ercan. Na informacijama pitam kad ima bus za grad. Kaže žena ‘nemamo mi autobusa na Sjevernom Cipru. Možete uzeti taxi za 40 eura’. Reko’ ne dam. Stopirat ću, ionako sam pola Europe prošao auto-stopom - tumači Ribafish.

Ukrcao ga, kaže, neki dobar čovjek, ni da bi riječ zucnuo na engleskom. Sporazumijevanje rukama, nogama, ‘smješkovi’ i jezična barijera k’o kuća. Ništa. Konačno su se razumjeli na riječi “Hrvatistan”.

- ‘A! Hrvatistan! Šuker!’ (očekivano) je uskliknuo čovjek. Dakako, mislio je na Davora, golgetera, a ne na Ivana, ministra financija. Najednom okrene automobil jer da mi ima nešto važno pokazati - smije se.

Odvezao ga je, kaže, cestom prema brdu na čijim je padinama vojska od kamenja složila tursku zastavu.

Minus na vrućem otoku

Kamenje su obojali, s time da je to bila negativ-zastava, podloga je bila bijele, a polumjesec i zvijezda crvene boje - obrnuto od službene turske zastave.

- Ogromna zastava od kamenja, k’o preko pola Sljemena. Vidiš ti koje ti sve zanimljivosti pokažu na spomen Hrvatistana. I narednih su me dana po Lefkosi grlili ciparski Turci, aludirajući na godinu ranije kada su Bilić-boysi u Beču izgubili od turske momčadi - kaže Ribafish.

Budući da nitko niti ne natuca engleski, nogomet je tijekom cijelog putovanja bio ‘lingua franca’, a prepoznatljive riječi, uz Šuker, bile su Modrić i Olić. Bilo je, nastavlja Ribafish, zanimljivo provrludati otokom čiji sjeverni dio nije priznat, a južni se kočoperi u Europskoj Uniji. Ukupni dojam: u redu. Lijepe tvrđave, krasni krajolici, more ipak nešto manje lijepo od Jadranskog. Smjestio se na sjevernom, turskom Cipru. Preko “Couchsurfinga” pronašao je nekog mladića iz Turske koji je ondje studirao.

- Ne znam zašto sam zabrijao da je on neki bogataš, mislio sam da je to kao neka egzotika ‘turske zlatne mladeži’ otići studirati na turski Cipar. Kad ono siroče neko, njih četvero cimera žive u kući bez grijanja. Dragi ljudi. Vani k’o za inat minus 1, neobično hladno za najtopliji otok Sredozemlja na kojem se inače zimi oko 10 stupnjeva iznad nule.

Kažu moji domaćini ‘ti si gost, evo ti dvije deke’. Grijali smo se i pelinkovcem i bajaderama koje sam im donio na dar - opisuje Ribafish.

Otokom je skitao s ruksakom na leđima, ‘fotićem’, tipičnim i manje tipičnim turističkim pitanjima. Prijelaz preko granice bio je, kaže, svakodnevna avantura.

- Dobiješ neki papirić istrgnut iz bilježnice na crte na kojeg lupe žig. Nema ti natrag u turski dio bez toga.

Priča o lokalnom pivu

To mi je bilo strašno smiješno: tako važan dokument, na tako nevažnom papiriću iz tekice .

Ni ovo putovanje nije prošlo bez novinarskog zadatka: napraviti priču o lokalnom pivu. Taman, kaže, šeta grčkim dijelom Nikozije i osvane pred velikom pivnicom na kojoj je stajalo ‘Opening today’. Otvorenje. Odlično. Pivnica se još nije napunila, konobar je vadio ‘djevičanske’ čaše iz kartonske kutije i slagao ih na novi šank.

- Naručim pivo. Budući da skupljam i pivske čaše, pitam konobara ‘can I buy a glass? “I write for Playboy, I will write a story about your beer. Here is my card”, pružim čovjeku posjetnicu. On nešto promrmlja i pokaže glavom na čovjeka koji nam se približavao. Tamnoput. Ni visok, ni nizak. Grk il’ Turčin, teško je procijeniti. ‘Hi’, kažem mu i ponovim cijelu čitabu na engleskom. Uručim posjetnicu.

- Mnogo lepa vizit karta - odgovori čovjek i nasmije se. Vlasnik.

- Kaj vas i tu ima? - nasmijem se i ja.

- Jeste. Ceo Kipar je naš.

- Jel’ mogu kupiti čašu za pivo?

- Ma nosi je, bre, dečko. I napiši nešto lepo.

Još je nekoliko dana obilazio Cipar, njegov sjever i njegov jug. A onda se preko Istanbula vratio u Zagreb. I napisao, kaže, nešto lijepo.