Ćiro se vratio kući: ‘Sada mi je žao što nisam postao svećenik. A to je sve zbog moje muškosti...‘

Tih deset metara od kola do rukohvata na ulazu u sjemenišnu crkvu Svetoga Alojzija Gonzage prošao je bez ičije pomoći, uspeo se preko tri stepenice i onda zastao. Sjećanja su ga odvela puno, puno godina unatrag, u dječačke dane kada je baš tu planula ljubav prema časnoj sestri Aureliji. Majka Katica silno je željela da se zaredi, međutim, ova dječačka zaljubljenost, iako platonska, bila je dovoljno snažna da bude sudbonosna. Kompromitirala je njegovu svećeničku karijeru i odvela ga u trenersku. Dok je tako prebirao po uspomenama na ženu u časnoj misnici, pripremajući srce za ulaz u ovo sveto zdanje u centralnom dijelu Katoličkog školskog centra "Petar Barbarić", iz prolaza se začuo glas žene kose prekrivene hidžabom.

- Selam alejkum! Gospodine Ćiro? -...