KAKO TO DA NIKADA NISTE ČULI ZA MARIA BATKOVIĆA? VELIKI AMERIČKI MAGAZIN ROLLING STONE LANI GA JE UVRSTIO MEĐU NAJBOLJE... Banjaluku je napustio 1991.

Kad se u prestižnom američkom muzičkom časopisu Rolling Stone pojavila top-lista najboljih avangardnih albuma u 2017. godini, najboljih dostignuća na području koje se omeđuje kao “ambijentalna, noise, out-jazz, eksperimentalna, elektronička glazba itd.”, nemalo je iznenadila pojava imena Marija Batkovića na 9. mjestu, u društvu imena kao što su Rudresh Mahanthappa, Vijay Iyer i slična. Ništa manje nije iznenadio ni instrument koji Mario svira na svom albumu, i to u produkciji engleske diskografske kuće Invada Records, Geoffa Barrowa. Naime, na tom albumu on svira - harmoniku solo.

A Mario Batković rođen je u Banjaluci iz koje je 1991. otišao preko ljeta u Švicarsku, kod rođaka na odmor i, kako se situacija kod kuće počela ružno komplicirati, tamo jednostavno ostao. “Dan danas se znam našaliti”, govori Mario, “da sam još ovdje na praznicima”. Čini se, međutim, da se Mario od dolaska u Švicarsku naovamo baš nije izležavao. Status emigranta na početku nije bio lak. Stranac, iz radničke obitelji, na početku se puno selio i tražio svoje mjesto pod suncem. Iako je prvu harmoniku dobio već sa četiri godine, u rodnoj Banjaluci, gdje je volio slušati starije ljude “kako pjevaju dok sjede i piju rakiju”, vrlo se malo i neuredno glazbeno školovao.

No, s glazbom ni u to vrijeme nije gubio kontakt. “Muzika je za mene uvijek bila nešto prirodno”, govori. “Nisam imao urednu akademsku karijeru, kako to već ide. Osnovna muzička škola pa srednja pa konzervatorij. Više sam bio autodidakt.” Harmoniku je zapravo stalno svirao, a kako baš nije bilo novca u to vrijeme, muziku koju je želio slušati, kao na primjer Nirvanu, nije mogao kupiti, pa je to što je čuo na radiju, kasnije sam svirao. “To je bio moj način konzumiranja muzike, pjesme koje sam volio svirao sam sam sebi, onako kako su si drugi puštali kazete ili CD-ove.”

Majmun u prirodnom okruženju

Ipak, nastavio je glazbeno obrazovanje u Bernu, gdje se smjestio s roditeljima, i tamo imao sreću da ga je njegov tamošnji profesor povezao s profesoricom Asbert Mose, s Musikhochschule iz Hannovera, koja je čak sama doputovala u Švicarsku kako bi ga čula. Ona ga je pozvala u Hannover, gdje je konkurencija bila jaka, u jednu od najpoznatijih i najboljih svjetskih škola za harmoniku. “Meni je to bilo prvi put da sam vidio druge harmonikaše.

Osjećao sam se kao majmun kojega su pustili iz zoološkog vrta u prirodu i koji onda prvi put vidi druge majmune.” Tada se prvi puta susreo i s natjecateljskim sviranjem, tko će brže, točnije, no ubrzo je shvatio da ga to što oni tamo na tom konzervatoriju forsiraju, zapravo ne zanima. “Normalno je da morate negdje naučiti svoju struku”, govori, “ali, iako je jako lijepo svirati Bacha na harmonici, nisam se u tome htio natjecati. Ta, to je sviralo već tisuće ljudi na taj način.”

U Švicarskoj se puno morao seliti, mijenjati kvartove u Bernu, upoznavati nove ljude, bilo je to i vrijeme rata na prostorima bivše Jugoslavije, puno je mržnje bilo među ljudima i sve je to djelovalo na njega. “Nije mi bilo jasno zašto ljudi tu mržnju prenose i na muziku. Nije mi bilo jasno ni zašto klasičari ne podnose rock ili narodnjake, ni zašto narodnjaci ne mogu smisliti klasiku. Muziku sam uvijek shvaćao kao najljepši način komunikacije među ljudima, kao vrhunac ljudske slobode.”

Harmonikaška scena u Švicarskoj, kao i vjerojatno svuda u svijetu, dijeli se na ozbiljne zaljubljenike u taj instrument, gotovo pa fetišiste koji sviraju uglavnom narodnu glazbu koja je karakteristična za pojedinu zemlju. Takvih ima i u Švicarskoj, ali oni sviraju samo švicarske narodnjake, kao što su se i na emigrantskoj sceni svirali tradicionalni narodnjaci iz domovine. I tu je Mario imao problema, jer ga ta muzika nije zanimala. “Ako hoćete svirati narodnjake, onda se to mora navježbati. A mene su zanimale druge stvari, istraživanja i ljudi su mi se dugo smijali i izrugivali se sa mnom. Čudili se. Za cijelu svoju obitelj i mnoge prijatelje u to vrijeme sam bio samo nekakva - budala.”

No, desetak godina kasnije, kad je Mario završio masters u Baselu, već su mu se manje smijali. “Nisam bio oduševljen akademskim životom, jer sam to neprestano doživljavao kao obdukciju. Kao da stalno secirate neke leševe i analizirate ih. Tek su mi u Baselu rekli da je u redu da radim baš to što ja hoću. Tek sam tu stekao samopouzdanje.”

Mario je oduvijek volio slušati raznu glazbu, sam ju je pokušavao svirati, često drukčije, koristeći samo osnovne motive, da bi onda od toga pokušao napraviti nešto svoje. Jednako tako zanimala ga je i rock-glazba, i punk. Za školovanja u Hannoveru nedostajalo mu je žive svirke i života, sve se gubilo u suhom akademizmu. “Sve je bilo uštogljeno, kao da smo svi stalno bili u nekom korzetu.” Tako je počeo svirati i nastupati s rock-bendovima. Prvi bend s kojima je počeo svirati bio je Remain in Silence, gothic rockeri koji su još osamdesetih bili jaki u Hannoveru i u Njemačkoj. “Njima je trebao klavijaturist, a ja tada nisam imao sintesajzer, pa sam ih pitao bih li mogao to što im treba odsvirati na harmonici. Kad su me čuli, to im se dopalo i upao sam u band. Hammond zvuk koji je njima trebao ja sam izvlačio iz harmonike.” To je bio početak njegovih nastupa na velikim rock-festivalima. Ubrzo je shvatio da u toj muzici, pak, nedostaje one ozbiljnosti na koju je bio navikao u klasici.

“Već godinama više ne sviram tuđe stvari”, voli isticati. “Uostalom, nikad nisam bio zadovoljan svojim interpretacijama drugih kompozitora.” Danas je sasvim neosporno stil Marija Batkovića prepoznat kao jedinstven. “Volim reći da je to moje suvremena primitivna muzika, zato što su harmonije i kompozitorski materijali tako jednostavni, ali je način izvedbe i izrade svega toga moderan.” U svijetu u kojem prije svega muzička industrija mora radi lakšeg plasiranja i reklame svakog muzičara staviti u jasan žanrovski okvir, s Marijem to nije lako. “Neki mi kažu da zvučim kao Colin Stetson, ali da sam im ja ipak malo previše klasičan za to, drugi kažu da zvučim kao Phillip Glass, kao minimalizam, ali i da je moja muzika previše dinamična i apstraktna da bi je u to svrstali.” Mario ne voli usko postavljanje okvira. Svoju muziku smatra samo svojom. “Kako izgledam ja, tako izgleda i moja muzika. Ona ima svoju kožu, svoje lice i jedinstvena je, kao i ja.”

“Želio sam biti svoj”

To što se zauzima za ukidanje žanrovskih granica sigurno ima veze i s njegovim životom koji je i te kako bio određen postojanjem i prelaženjem granica, svime onim što granice znače u smislu ograničavanju kretanja i ljudske slobode. “Kroz taj svoj život upoznao sam toliko puno stvarnih, fizičkih granica, kad se ide u neku drugu zemlju, društvenih granica, i granica u muzici, razumijete? Ne želim u muzici imati nikakvih granica. U muzici razlikujem samo dva stila. Iskren i neiskren. Tako isto postoje i samo iskren i neiskren zvuk.”

S opusom Piazzolle i Gallianoa, velikih svjetskih harmonikaških zvijezda, dobro se upoznao i gaji veliko poštovanje prema njima, ali je odlučio krenuti nekim drugim putem. “Imao sam sreću izvesti jednu kompoziciju Astora Piazzolle sa simfonijskim orkestrom već s dvadeset godina, a Richard Galliano mi je bio idol, međutim, tango me nije dugo zanimao. Nisam htio biti kopija Astora Piazzolle. Htio sam biti svoj.”

Mario voli reći da je harmonikaš zapravo pukim slučajem, zato što je kao mali na dar dobio baš taj instrument. Mogao je isto tako svirati i neki drugi instrument, ali bi onda i za taj neki drugi instrument trebalo tridesetak godina da ga doista nauči svirati dobro.

Harmonika je s jedne strane popularan instrument, ali s druge, put ozbiljnih muzičara harmonikaša uistinu nije lagan. “Probajte otići na vrata MTV-ja i reći im da svirate harmoniku, pa će vam biti jasno. Smijat će vam se. Kao što se meni dogodilo kad sam počeo predlagati svoje solo nastupe na stadionskim rock-koncertima.”

Danas Mario Batković ima svoj glazbeni studio u središtu Berna, grada koji danas smatra svojim. Uostalom, u tom gradu se uspio dokazati. Ne samo što tamo često i uspješno koncertira, što ga tamošnji tisak neumjereno hvali, nego je dobio i važnu, prestižnu nagrada Grada Berna za umjetnički doprinos. Postao je Mario nezaobilazna švicarska glazbena činjenica.

Harmonika i latinski

“Uspio sam ovdje svojim projektima pokazati da moje ideje funkcioniraju. Od stadionskog koncerta za dvadesetak tisuća ljudi, do nastupa u bendu od četrnaestero ljudi, s Reverend Beat-Manom, najpoznatijim švicarskim DJ-om i vlasnikom diskografske kuće Voodoo Rhythm Records.” Ispočetka nije bilo lako promotore velikih festivala uvjeriti, no danas niže nastupe u cijelom svijetu. “Nitko mi nije vjerovao da mogu svirati pred velikom publikom, sat vremena na nekom velikom festivalu, gdje je prije tebe bio elektro DJ, a poslije tebe heavy metal band”, kaže. No, ljetos je odradio turneju u Južnoj Africi, u Europi svira na mnogim jakim rock-festivalima, a svirao je i u Moskvi pred tisućama ljudi u velikom parku u blizini Crvenog trga, kao i na jazz-festivalu u Montreuxu.

U Njemačkoj je nedavno svirao na Haldern pop festivalu, pred pet tisuća ljudi. “Rekao sam im da ću svirati samo pod jednim uvjetom, ako nitko ne bude znao što je i tko na programu.” Organizator je pristao i Mario je skupio veliki sastav. Uz dvojicu bubnjara, sintesajzer i sebe na harmonici pozvao je još zbor od dvadesetak pjevača za izvedbu skladbe koja je strahovito nalikovala klasičnom rekvijemu. “Nitko nije znao što to ovi moji na latinskom pjevaju, jer je to zvučalo vrlo klasično, a ja sam iskoristio tekstove iz stripa Asterix i Obelix, iz šezdesetih godina, u izdanju na latinskom. Zapravo sam htio uglazbiti tekstove iz Alana Forda, no toga nigdje nema na latinskom.”

Ipak, proboj na englesku scenu došao je kao plod dugotrajnog rada. Mario je već imao svoj studio u Bernu u kojem je skladao i producirao, no također ga je iznajmljivao. Tako je upoznao čovjeka koji se zainteresirao za album koji je Mario upravo spremao i koji se ponudio da će odnijeti te materijale Geoffu Barrowu iz Portisheada. “Tada nisam znao što je Portishead, ali sam rekao da mi je to OK, da odnese. Geoffu se to svidjelo iako nije povjerovao da to što sviram nije elektronički obrađeno, da je bez lupova, bez ikakvih mašina, prvo je mislio da sam fake.” Na kraju je Barrow pozvao Marija da nastupi u Londonu, kao predgrupa njegovu drugom bendu, Geak, s kojim nastupa češće nego s Portisheadom i tako je otpočela njihova sjajna suradnja.

“Poslije koncerta mi je došao i rekao da mi nudi svoj label i da hoće da za njega snimim album kakav god želim.” Da, taj label i ime Geoff Burrow svakako su pripomogli da Marijev album osvane na 9. mjestu ljestvice Rolling Stonea, da dobije i sjajnu kritiku u Mojou, ali je da Mario očito engleskoj sceni ponudio ono što oni sami nisu imali. “Gledajte”, kaže Mario, “to je Engleska, od tamo dolazi rock and roll, tamo sve prvo nastaje, svi njih kasnije kopiraju, no ja sam im ipak bio dovoljno zanimljiv.” Slijedila je turneja s Burrowom i grupom Beak 2015., niz koncerata po velikim rock-festivalima, što je utrlo put i do Super Sonic Festivala, kao i emitiranja na BBC-ju, u emisijama Mary Ann Hobbs. Prihvatila ga je i kritika koja u Engleskoj baš ne mazi došljake. “Neizmjerno sam zahvalan Geoffu Burrowu na toj podršci, on je sada moj Artist’s Represent, ali mi je i žao, jer znam da me bez njega nitko uopće ne bi shvatio ozbiljno. No, tako funkcionira sistem.”

Razvali vrata nogom

Danas, kad su iza njega tri samostalna albuma i nekoliko albuma koje je radio s raznim svojim bendovima, puno radi i filmsku muziku. To kao da mu se čini idealnim poljem djelovanja za muzičara poput njega. “Znate, to je jako lijep prostor za igru. Nitko se ne naljuti na vas ako napravite techno stvar u nekom filmu. Ili ako uradite klasičnu stvar u nekom filmu. Ili narodnjak. Ako ima smisla, onda je ok. Ali, ako to uradite na bini, onda ćete naljutiti jako puno ljudi.” U posljednje vrijeme, kako ga ljudi ozbiljnije shvaćaju, radi i bolje filmove, ali najvažnije mu je da radi na projektima koji mu se čine smisleni, da se dobro razumije s redateljem.

Trenutačno radi i na jednoj kompjutorskoj igrici, internacionalnom projektu za koji se nada da će mu otvoriti i američko tržište. Volio bi raditi i velike filmove, SF i horore, jer tu vidi prostor za “apstraktniju muziku”.

Mario Batković uspio je sebe dovesti u status festivalskog headlinera. Kaže kako nikad nije imao problema s publikom koja je uvijek senzibilna. No, probleme vidi u industriji. Jedan švicarski novinar prije puno godina za njega je napisao da “nema običaj kucati na vrata muzičke industrije, nego da ih odmah razvali nogom”. No, iako nesklon kompromisima, Mario je na kraju uspio naći širok prostor za svoje djelovanje.

Svoj muzički studio u Bernu zove Verum, dakle Studio istine, i stalno ističe da je u potrazi za iskrenim, istinitim zvukom. U tom studiju i sklada za filmove, producira albume, no ima i svoju izdavačku kuću pa je mnogo te filmske glazbe također objavio. U posljednjih nekoliko godina kaže da je organizacijski na puno višem nivou, da ima još nekoliko ljudi oko sebe, ljude koji pomažu oko onoga što se zove menadžment, booker, label, no, ističe, nije promijenio pristup muzici koju sklada.

Mario Batković nije gledao i ne zna za poznati hrvatski film “Armin”, iz 2007. godine, koji je režirao Ognjen Sviličić i prikazan je na Berlinskom festivalu. To je ganutljiva priča o ocu i sinu, koji iz neke daleke provincije dolaze u Zagreb, na audiciju za njemačku koprodukciju, o posljedicama rata na Balkanu, film u kojem se traži mladi, talentirani harmonikaš. Nakon niza peripetija, dječak ipak dobije ponudu, no otac je odbija, svjestan da nikoga ne zanima dječakova virtuoznost, nego da im je zanimljiva njegova ratna trauma na kojoj kane profitirati.

Životna priča Marija Batkovića, izbjeglice iz Banjaluke, radikalno je drukčija. Svjestan svojih korijena, u potrazi za muzičkom istinom i za potrebom povezivanja ljudi, čak i kad su u pitanju toliko radikalno drugačije stvari kao što su muzički žanrovi, “dobivao je u počecima po leđima s obje strane”, kako kaže, no njegova upornost i, očito, muzička iskrenost, pomogli su mu da nađe svoje mjesto na svjetskoj muzičkoj karti. I dok ga u Njemačkoj svrstavaju u neoklasiku, a u Engleskoj na eksperimentalnu ili World Music scenu, treći - oni u Švicarskoj - smještaju ga na Balkan. “Nemam svoj stil”, tvrdoglavo ustrajava Mario. “Ne želim imati svoj stil, ja želim biti sasvim slobodan.”