VELIKA ISPOVIJEST

‘Moj Tonko najviše je volio kad bih pustila glazbu i plesala po stanu. To ga je činilo sretnim‘

Iva Grgić Maroević i Mirjana Dugandžija
 Tomislav Kristo/CROPIX
Premalo je prošlo od smrti njezina supruga, akademika Tonka Maroevića, koji nije samo pisao knjige i znanstvene radove...

Nije nam se rastajalo..., rekla mi je, neka mi je dopušteno, Iva Grgić Maroević kad sam je, prije nekoliko tjedana, zamolila za intervju. Nije još bila za intervju spremna, premalo je vremena prošlo od smrti njezina supruga, akademika Tonka Maroevića, cijeloj Hrvatskoj znanog povjesničara umjetnosti, književnog znalca, koji nije samo pisao knjige i znanstvene radove, nego svojom riječju otvorio stotine izložbi, kritikama i prikazima popratio stotine knjiga. U HAZU, u HDP-u, Matici hrvatskoj, Prosvjeti, Židovskoj općini... Ali prisjetile smo se nekih naših kratkih susreta utroje, pa i toga kad sam, nakon što sam intervjuirala Tonka u povodu njegove pjesničke antologije "Svjetlaci", (2019.) u njihovu stanu zaboravila kišobran. Kišobrane zaboravljam stalno, nikad se po njih ne vraćam, ali eto... Zadržala sam se i više nego je pristojno kad nekom u nedjelju u vrijeme ručka banete u stan - samo po kišobran!

Ne pripadam miljeu kojem je pripadao akademik Maroević, ni onom sveučilišne profesorice Grgić Maroević. Ali toga dana pričali smo kao da nam upravo izmještenost daje nove i nove teme za razgovor. Nije nam se rastajalo. Dr. sci. Iva Grgić Maroević, profesorica je na Odjelu za talijanistiku Filozofskog fakulteta u Zadru, gdje drži kolegije o teoriji i povijesti prevođenja; prevodila je V. Woolf, L. Pirandella, P. Levija i druge; predavala u Centru za ženske studije u Zagrebu; autorica je triju knjiga. Razgovarale smo za Nedjelji Jutarnji u dnevnoj sobi koju već dobro poznajem, sobi s namještajem sačuvanim od obitelji, slikama nastalim kroz nekoliko generacija, srebrom. I sve je to nerazmetljivo, prigušeno, s mnogim znacima protekla vremena...

Jako lijepa vitrina... Ima li tajni pretinac?

- Nema, sekreter ima tajni pretinac.

Možda je Tonko ostavio neko pisamce... Pogledali ste?

- Ne, to je moj tajni pretinac, Tonkovi tajni pretinci su u njegovoj radnoj sobi. Morala sam sada kroz njih prolaziti, što nikada prije nisam radila. Dva tjedna... ali nije kraj. Mora sve proći kroz moje ruke, na poleđini nekog računčića može biti sonet.

U čemu vam je još prošlo ova tri mjeseca od smrti vašeg supruga?

- Za časopis Poezija, koji je uređivao s Ervinom Jahićem i Ivanom Hercegom, a sad će njemu biti posvećen blok, prevodim prekrasan tekst Borisa A. Novaka, velikog slovenskog pjesnika i prevodioca, velikog Tonkova i mog prijatelja, posvećen Tonku. Mogu prevoditi sa slovenskog, jer je moj djed bio Slovenac i dugogodišnji predsjednik Slovenskog doma, tu u Masarykovoj. Zatim, pomažem gdji Dagmar Meneghello da dovrši veliki katalog izložbe Ivana Lesiaka. Tu je i Tonko napisao tekst... Treba sve prevesti na talijanski i engleski. Kako je prevedeno na engleski, to bi Tonku bilo svejedno, ali, kako je prevedeno na talijanski - ne bi. Zatim, uređujem Tonkov tekst za Zbornik Desničinih dana, koji godinama vodi profesor Drago Roksandić. I još mnogo toga.

Tonko je puno radio, pa je i vama ostalo puno posla.

- Da... A i zovu me mnogi ljudi koji trenutno pišu o Tonku, pitaju za neku njegovu fotografiju ili sonet iz nekih dana... Ali to ne mogu. Asistentica ne mogu, a i neću biti. Tonko bi se već i sad na mene ljutio što previše radim na njegovim stvarima, dok moje stoje.

Da, Tonko je pripadao premnogima... A što je vas dvoje spojilo?

- Vama je u jednom intervjuu, Mirjana, Tonko rekao da nas je spojila 'ljubav prema ženskom petrarkizmu'. Da, prva knjiga koju mi je poklonio za rođendan prije više od 22 godine, s posvetom 'Za dugi dijalog feminista i petrarkistica', bio je leksikon slavnih žena 19. stoljeća na talijanskom. Ali prije toga surađivali smo na izabranim djelima Luigija Pirandella, a Pirandello je i autor romana 'Jedan, nijedan i sto tisuća'. I zato neka ljudi ne brinu koji je pravi Tonko, svaki je pravi, a ono što je nepirandelovski Tonku se bi svidjelo, a ni meni - to je kad ljudi počnu tvrditi da je baš onaj njihov Tonko 'pravi'. On je bio čovjek s puno aspekata. Nitko nema pravo, ni ja, svoditi Tonka samo na svoju sliku Tonka.

Gdje, kako se poznanstvo pretvorilo u zaljubljenost, ljubav?

- Mnogo puta smo on i ja o tome razgovarali... Jednom, ja sam imala 20 godina, Tonko 42, rekla mi je prijateljica 'Što je zgodan ovaj Maroević!', ja sam ga pogledala i rekla: 'Previše...'. Mjesto je Zagreb, u Tonkovom Starom gradu nikad prije naše veze nisam bila. Talijanistički milje, večere našeg prijatelja, pokojnog Grytzka Maschionija, direktora Talijanskog instituta u Zagrebu, zaljubljenika u Hrvatsku... Rekla bih da je sudbonosna večer bila kad je draga, također pokojna, jako me boli koliko pokojnih spominjem, prijateljica Višnja Machiedo, velika prevoditeljica, pozvala društvance na proslavu svoje nagrade.

Vi ste već imali brak iza sebe, sina, a Tonko dva braka i dva sina...

- Mi smo bili ljudi s prošlošću...

To i je najzanimljivije!

- Apsolutno da! Oboje smo tad bili single, ali smo imali prošlost, tako da razlika u godinama nije bila presudna. Znali smo da više nećemo pristati na 'second best'. Znali smo koliko nam je ljubav prema sinovima važna. Stoga smo i odlučili da nemamo zajedničke djece.

Je li vam sad žao?

- Ne. Rekla mi je znanica - kakav je to brak bez djece, ja njoj - ali nije bez djece! Naravno, moj sin ima oca, mog prvog supruga Milazima Salihua, Tonkovi sinovi imaju svoje majke, ali svi su oni naši. Ljudi imaju neke svoje predodžbe o nama. Draga Mira Muhoberac, intervjuirajući Tonka ustvrdila je kako mi živimo 'u oazi punoj knjiga', a Tonko je odgovorio - nije to baš oaza, ima tu i komedije, i tragedije, i drame! Nije naš brak bio 22 godine idile! Pa to nas ne bi ni zanimalo! Bilo je tu svih žanrova.

Koji ste vi najviše voljeli?

- Veselje. I on. Najviše je volio kad bih pustila glasno glazbu i plesala po stanu. To ga je činilo sretnim. On nije volio plesati, jer nije znao, a pristajao je raditi samo stvari koje je radio jako dobro. A drame, o, nije da je nije bilo! Ali pomirbe su također divna stvar! Pomirbe su strast, svijest da ako nam nešto i nije krenulo kako treba, to ćemo pregrmjeti zajedno. Toliko vuče jedno prema drugom ta viša sila, energija pametnija od nas, da ćemo se pokoriti toj ljubavi koja je jača ne samo od mene, nego i od akademika Maroevića!

Vama je baš u svojim 50-ima Tonko bio najzgodniji...

- Da! Kad je bi mlađi bio je malo... Ljepotan. To je tip muškarca koji me nikad nije privlačio, mora biti tu neki twist, nešto nestereotipno.

Kod njega je bilo nestereotipno...

- Tipičan akademik? Ne. Tipičan boem? Ne. A opet je i jedno i drugo. Tipičan Dalmatinac? Ne, a opet je i to. Silno smo si pasali po kombinaciji boemštine i građanskog. Ne znam više kako nam je to uspijevalo. Da budemo boemi, a onda, i radi djece, unuka... Da držimo građanski okvir. Boemi sam i ja jako sklona, što malo ljudi zna, i zato što se to ženama manje tolerira, pa sam je ja malo više skrivala. Ne pred njim! Mi smo zaista bili bračni drugovi, prijatelji, sugovornici, ali znali smo da nam je važno da ostanemo i ljubavni par.

Fizički, više ga nema...

- I tu nema pomoći, jer mi beskrajno i najviše nedostaje njegov zagrljaj. Njegova osobina koju sam najviše voljela ono je što se njemački zove Hertzenskultur, kultura srca. A možda je to samo drugi izraz za ljudsku dobrotu, danas pomalo prezrenu, zaboravljenu kategoriju. Pa o Tonku govore kao anđelu ili svecu. Kakav anđeo, kakav svetac. Ne, nego čovjek dobra srca!

Pomaže li vrijeme?

- Prerano je. Pitajte me za dvije i pol godine... Kažu da najveća i ljubav i žalovanje traju dvije godine. Ne nedostaje mi snaga, ali bol nije ni malo manja. Pomažu, ponekad, prijatelji. Imamo tu sreću, i Tonko i ja, da volimo i društvo i samoću, voljeli smo biti i u dvoje, i u društvu mnogih, ali i svatko sam, on za pisaćom mašinom, ja za kompjuterom. Sada volim samoću jer sam tada najviše s njim.

Jeste li se ponekad osjećali onako malo "po strani" zbog Tonkove velike "popularnosti", angažiranosti na sve strane?

- U svojoj generaciji nikad. Tonkova generacija nerijetko je držala da se pred njima moram dokazivati, što je u mom slučaju pristup koji ne prolazi.

Bojite li se buduće usamljenosti?

- Ne, kao ni samoće. I ne bojim se još jedne stvari, koje se Tonko bojao! Govorio je da se ne boji smrti, ali starosti da. Prije svega je mislio na slabljenje uma, ali i općenito. Moj sin je dva dana nakon njegove smrti rekao - majko, ovako je najbolje, ti znaš da on ne bi pristao na život starca. Zadnju godinu života on je osjećao da malo slabi...

Nije se primjećivalo.

- Je, i govorio mi je to. Kad bi rekao - 'star sam ti, dušo', rekla bih mu - draži si ti meni star, nego bilo koji mlad. Onda bi rekao - 'nije mi um ono što je bio'. Ja - pa pola tvog uma vrijedi više nego cijeli um većine drugih. Osjećao je da manje može prohodati, a voljeli smo šetati ljeti u Zagrebu, dok ne dođe kolovoz i Stari grad. Dubravkin put, Cmrok...

Bio je i alpinist.

- U mladosti. Penjao se po hrvatskim planinama i Triglavu. Neke staze je on prvi ispenjao. Ali je shvatio da studiranje komparativne književnosti i povijesti umjetnosti ne ide s alpinizmom... A njegov otac, udovac koji je sam podigao trojicu sinova, ne bi podnio da on ne diplomira.

Dakle, ne bojite se starosti?

- Ne. Imam 57 godina, i ne mogu reći da sam manje sretna nego sa 27. Da je moj život ružniji. On je sad neizmjerno bolan, ali - što je to u toj mladosti što se toliko glorificira? Godine su plus, ne minus. Toliko toga još imam napisati, prevesti! Što je loše u tome da jednog dana u nekom novom 'fići' vozim unuke? Nek' ja samo doživim tu osamdeset petu!

Žene se boje fizičkog propadanja.

- Ne samo žene, nego i muškarci! Kod žena je u starenju ključno nekoliko stvari. Prvo - da vam izgled ni u mladosti nije bio glavni adut.

Prekidam - što je vaš glavni adut?

- Životna hrabrost. Tako kažu moje prijateljice koje me poznaju desetljećima. Tonko je jako ponosan na svoju generaciju splitskih klasičara, a ja čak ni vama ne mogu reći tko je sve sa mnom išao u Klasičnu gimnaziju u Zagrebu! Te su žene, a i muškarci, sad u vrhovima svojih struka!

Dobro, dalje... Izgled...

- Za izgled je dovoljno da je takav da nije prepreka da druge osobine dođu do izražaja. Zatim, ja sam bila u životu jako, jako voljena, a osoba koja je voljena osjeća se lijepom... I zatim, tu je medijski pritisak da je ljepota samo ono što je lijepo u očima nekog moćnog muškarca.

Jeste li bili nekad ljubomorni?

- Apsolutno da! I strašno mi je smiješno kad ljudi neće priznati ljubomoru. Ni Tonko je nije htio priznati. Imao je on svoje načine... A to je bilo da dotičnoga, iako je njegova ljubomora bila redovito bezrazložna, učini svojim prijateljem. Da ga on počne 'zavoditi'...! Bio je čak ljubomoran ako sam za nekog glumca rekla da je zgodan. A ja sam najviše bila ljubomorna na Luka Paljetka, jer kad bi se njih dvojica sastali svijet je nestajao... Nekoliko sati nitko drugi nije postojao. Ljubomora nije slabost, u umjerenim količinama ona je normalni dio erosa. Za nas je bilo izuzetno važno da je naša veza monogamna.

image
Iva Grgić Maroević i Tonko Maroević
Fedja Klaric/CROPIX

To ste jedno drugom rekli?

- Mnogo puta. Time ne osuđujem druge načine življenja. Ali moram reći i to, da su mnogi bili ljubomorni na mene!

Žene?

- Žene i muškarci. Ljudima je odgovaralo da Tonko bude svačiji. Da nema privatni život, da nema nekoga tko, doduše, ne čeka sa šibom iza vrata, ali je ta osoba nešto skuhala, i čeka... Iako je on šizio kad sam kuhala, 'idi prevodi, piši...', govorio je. Jedan period života proživio je kao samac, to je mnogima odgovaralo. Koliko sam puta čula rečenicu - 'oprostite, ja vašega supruga poznajem mnogo dulje nego vi'. Pa sam Albertu Goldsteinu odgovorila pitanjem - 'i u biblijskom smislu?'. Tonko je bio dobar domaćin, išao je u dućan, prao suđe, ujutro mi nosio čaj u krevet, budio moga sina za školu, posjećivao moga oca u domu. Apoteka, kemijska čistionica, to su također bili njegovi zadaci. Ljudi nisu shvaćali koliko mu je privatni život važan, dom, sinovi, unuci, nećaci i nećakinje. Jer danas je običaj svoju privatnost iznositi u javnost, pa je ako ne iznosiš - onda je valjda ni nema?! Govorila sam mu - stalno imaš taj single image! A je, imao je, možda zato što ne stavlja na Facebook barku kojom plovimo po zatonima?

Plovili ste?

- Ne koliko bismo željeli, jer uvijek se neki posao morao dovršiti. Imao je u Starom gradu na vrhu stare kuće radnu sobu, a ja sam radila u dvorištu, na kompjuteru. Na zraku!

Zagrepčanka ste, ali ne i prava kontinentalka.

- Na pola sam Dalmatinka. Kad sam ušla u familiju Maroević, imala sam dojam kao da ponavljam razred. Iako su moji Grgići eksplozivniji... Drago mi je bilo učiti se od Tonka mjeri, umjerenosti. Moji Grgići su iz Vranjica kod Splita. Dalmatinski element bio je u obitelji jako prisutan. Mama je bila Zagrepčanka, njezina mama Slavonka iz Vukovara, otac Slovenac. Uvijek je govorio da ima dvije domovine, Sloveniju i Hrvatsku, iako je došao u Zagreb s 40 godina. Ozbiljne godine. Otac mi je bio liječnik, i majka, i baka i djed.

A Iva... Skroz drugim putem.

- Nisam željela nastavljati struku roditelja. Jedno vrijeme 'držala me' amerikanistika, pa sam je čak gotovo i magistrirala, onda sam shvatila da je talijanska književnost - to. I prevođenje, naravno, a kako mi je jako stalo da promišljam ono što radim, to me odvelo povijesti prevođenja, teoriji prevođenja, i to danas predajem i o tome pišem.

Govorite nekoliko jezika.

- Govorim hrvatski, talijanski, engleski, njemački i francuski. Slovenski nabadam, ali s njega prevodim, ruski mi je velika patnja, možda ću ga nastaviti učiti. Španjolski čitam. Ne govorim. Sam Tonko je prevodio s jezika koje nije govorio, ali ih je volio, čitao, razumio, a to se danas smatra nižim stupnjem znanja. Kao da je brbljanje vrhunac ljudskog djelovanja! Latinski je bio jako važan i Tonku i meni. Prepucavali smo se latinskim poslovicama, uvijek je kod nas bilo zafrkancije, nismo mi oni koji samo dube nad svojim knjigama.

A vi ste i feministica...

- Postoji mnogo feminizama, dolaze nove generacije, i neka dolaze. Feministkinja sam postala s pet godina. Mama me vodila nedjeljom u kazalište lutaka i znalo se kako djevojčicu valja obući. Plava samtasta haljinica s bijelim kragnićem...

Bijele štramplice...

- Koje su neizmjerno pikale! I crne lak cipelice koje su strašno pekle! Nikad nismo išli u inozemstvo kupovati odjeću, to se kosilo sa svjetonazorom moga oca. Putovati radi odjeće, to je bilo frivolno, i nije se radilo. Ja kažem - 'mama, ja ovako uopće neću moći uživati u predstavi'. A meni mama - 'za ljepotu se mora pretrpjeti'. Eto kako se odgajaju djevojčice. Eto što radi jedna inače predobra, divna majka, obrazovana i emancipirana žena... To je samo korak do korzeta u kojem se ne može disati. Naravno da se to radi i dječacima, ali na drugi način.

U znanstvenom radu, puno ste se bavili ženskim i feminističkim spisateljicama.

- Vidjela sam da je žena malo u lektiri... Kao, ne pišu. Ma, pišu! Žene su oduvijek pisale. Samo bi to potonulo u zaborav. Lom se događao na razini sveučilišta, izdavačkih kuća, gdje bi rekli - to je popularna, trivijalna književnost. I kad budemo pisali povijest književnosti, toga unutra neće biti. To me kao mladu osobu izluđivalo. Volim ja i muške pisce, evo, prvog sam spomenula Pirandella. Ali shvatiš da to nije u redu, reći da se žensko pisanje tiče samo ženskog iskustva, dok su priče o ratu uvijek univerzalne. A-a - tu nešto ne štima.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
22. prosinac 2024 11:01