Hrvatska je zemlja puna licemjerja, tom je rečenicom završio osmominutni nastup Ive Šegote i Mladena Kožića u popularnoj emisiji RTL Televizije. Njih su dvojica, i ne htijući, ali lako i odgovorno, prirodno, čak i talentirano za javne nastupe, prihvatili funkciju osvještavatelja javnosti o borbi koju prolaze samo zato što su odlučili živjeti iskreno. Tako nekako počinje i naš razgovor u njihovu malenom stanu u jednom zagrebačkom naselju.
“Dajte da ponovimo, da vidimo jesam li dobro shvatila: da je jedan od vas dvojice odlučio lagati sustav i reći da je samac, ili, primjerice, u vezi sa mnom, dobili bismo dijete?” “Ukratko, da”, odgovaraju, spremajući mi kavu, nudeći kekse. Na trenutak ostajem bez riječi. Pokušavam si dopustiti da doživim udarac ironije ove situacije u cjelini, ali posve sam hladnokrvna. Ništa me ne šokira. Racionalni dio mene, naime, u potpunosti očekuje ovakav zaplet kad su u pitanju hrvatske institucije: licemjerje, bizarnost, ludilo kakvo sam prije no što sam, vezano uz druge teme, zagrebala po površini hrvatskog socijalnog sustava vidjela samo u crtiću “Asterix i 12 zadataka”.
Mladen, koji radi kao istraživač tržišta i ponosi se time da svemu pristupa analitički, u istom je emotivnom stanju kao i ja: posve mi pribrano govori da je “pravnica iz centra za socijalnu skrb Novi Zagreb plakala kad nam je odbijala molbu za posvajanje”. Mladen i Ivo, naime, na sudu su morali pokrenuti dvije tužbe: jednu radi usvajanja djeteta (za taj proces su odbijeni i prije procjene roditeljskih sposobnosti, što je mimo pravilnika), jednu radi udomljivanja (to je proces koji i javnost često brka s posvajanjem - no on je mnogo drukčiji, i temelji se na brizi za dijete bez stvaranja rodbinskih veza). “To je bilo bizarno, na kraju sam ja tješio nju. Kao da osobna odgovornost potpisa ne postoji. Ali, takvih je situacija bilo milijun od početka naše priče. Znamo da većina ljudi koji su na pozicijama da odlučuju zapravo podržava i nas i našu priču, ali njihovo privatno mišljenje nije sinkronizirano s odlukama koje donose ili s onim kako se izražavaju javno. Primjerice, koliko god je bila na meti raznih kritika, bivša ministrica socijalne skrbi Nada Murganić bila je podržavajuća prema duginim obiteljima. Pa i sadašnja ministrica socijale, gospođa Bedeković, podržavajuća je. I sam premijer je podržavajući.”
Ivo Šegota i Mladen Kožić u razgovoru s Jelenom Veljačom, kolumnisticom Nedjeljnog
Kako onda objašnjavate činjenicu da već tri godine traje vaša borba?
Mladen: Licemjerje, borba za moć, strah od gubitka vlasti. U izbornoj smo godini i bez obzira na to što je sud donio odluku da istospolni parovi smiju udomljavati djecu, Centar nam je ipak opet odbio molbu. Politički establišment se boji da će, ako se nama odobri udomljavanje, to pokrenuti val koji će razjariti desnicu pa sada to pokušavaju gurnuti pod tepih. Gledajte, nama su ljudi iz visoke politike rekli da se rastanemo i da jedan od nas ‘dođe po dijete’, da ne talasamo. Odbili smo s gnušanjem lagati o tome tko smo. A ponavljam, visokopozicionirani ljudi iz hrvatske politike nudili su nam djecu kao vreću krumpira!
Ivo: Ne pretjeruj. Nisu nam nudili djecu kao vreću krumpira…
Mladen: Ali su rekli da će, ako lažemo o tome tko smo i koga volimo i kako živimo, oni to riješiti odmah.
Iva: Istina.
Mladen: To je za mene neprihvatljivo, i ne dolazi u obzir. Laž je laž, kako god ju zapakiraš.
Ivo: To, dakako, nije dolazilo u obzir. Ne samo iz moralnih razloga…
Mladen: Optuživali su nas da to što smo nespremni lagati državi znači da nam zapravo nije stalo do roditeljstva, nego samo do aktivizma!
Ivo: A zamislite, ljudi koji odlučuju o skrbništvu ili usvajanju misle da bi bilo sjajno kad bismo mi već u startu lagali djetetu o sebi!
Mladen: I kako to izvesti? Jedan od nas je upisan kao roditelj, a drugog cijeli život skrivamo administraciji? Oh, zaboravio sam ti reći, sine, drugi roditelj će iskočiti iz torte kad dođemo kući?!
Kako je uopće do Centra došla informacija da ste vas dvojica u životnom partnerstvu? Pa imaju li oni to pravo pitati?
Ivo: Jednostavno je. Nismo lagali. Nismo skrivali. Mi smo ti koji jesmo. Kad je postalo legalno ući u životno partnerstvo, učinili smo to. Nema skrivanja. I ići ćemo kroz zid ako treba, ali će naša djeca živjeti u istini i ljubavi.
Jeste li oduvijek znali da želite djecu?
Ivo: Da, obojica. Svaki za sebe, naravno, već tijekom odrastanja. Uvijek sam imao sliku svoje idealne obitelji u glavi, i tu su uvijek bila djeca. Samo uz mene nikad nije bila žena, uvijek muškarac.
Kad smo kod idealnih slika, ‘ajmo malo maštati. Koliko je djece u obitelji za vas idealno?
Mladen: Troje.
Ivo: Troje.
Dečki, curice?
Mladen: Ma, nama je svejedno. Ima mnogo braće i sestara koji su po domovima za nezbrinutu djecu, koji će teško biti udomljeni, ili posvojeni, jer ljudi se rijetko odlučuju za više djece ili za djecu koja su različite životne dobi, djecu koja su starija, djecu koja su bolesna, zanemarena, koja imaju fizičkih ili mentalnih teškoća.
Spremni ste i na takav scenarij?
Mladen: Apsolutno.
Ivo: Da. Puno smo razgovarali o tome sa stručnjacima i stručnjakinjama...
Mladen: Stvarno je nevjerojatno koliko psihologa imamo u uskom krugu prijatelja…
Ivo: Mi smo štreberi. Kad smo se odlučili na posvajanje, krenuli smo u ozbiljno istraživanje i ozbiljan rad. Prošli smo 40 sati škole u udruzi Adopta. Razgovarali smo o tome kad se i kako djeci govori o posvojenju, o biološkim roditeljima, o njihovu identitetu. Spremi smo na sve, zaista.
Mislite li da je to i zato što je tako nekome iz ‘nestereotipne obitelji’ lakše posvojiti više djece, stariju djecu, bolesnu djecu?
Ivo: Da.
Ne mislite li da je i to diskriminirajuće? Homoseksualci ste, pa ‘morate’ pristati na sve samo da biste dobili dijete?
Ivo: Pa… Zavisi kako gledate na to. To jest fenomen. Ali nije nužno negativan, dapače. Čak i biskupi u Njemačkoj to priznaju - dugine obitelji, naime, dokazano su, i statistički i emotivno, spremnije posvojiti djecu s teškoćama u razvoju ili stariju djecu ili više djece.
Mladen: Ili udomiti djecu čija se sudbina čini zauvijek zakočena okrutnim socijalnim sistemom koji ipak podržava biološku obitelj ispred svega.
Ivo: U Hrvatskoj je tisuću djece zauvijek zarobljeno sistemom.
Mladen: Biološkim se roditeljima jako teško oduzima pravo na roditeljsku skrb. Dovoljan je povremeni kontakt da dijete ili djeca odrastu zauvijek bez ljubavi ili roditeljske skrbi, u domu. Takvu djecu država pokušava staviti u udomiteljske obitelji. Ali u Hrvatskoj su udomitelji većinski starije životne dobi, u ruralnim sredinama, i udomljavaju se djeca koja su u rodbinskim vezama s udomiteljima…
Ivo: I Zoran Milanović je na sučeljavanju govorio o tom fenomenu, da čak i Crkva u Njemačkoj pozdravlja činjenicu da su dugine obitelji otvorenije za udomljavanje djece koja su nepoželjnija iz ovih ili onih razloga.
Što mislite zašto je to tako?
Ivo: Kad tijekom odrastanja morate spoznati da ste drukčiji i samim time diskriminirani, razvijete posebnu vrstu empatije s drukčijima. Jednostavno je. Mi dubinski razumijemo kako je to biti na margini društva, iz ovog ili onog razloga.
‘Ajmo maštati. Što kad biste sad dobili rješenje da vam je odobreno udomljavanje troje djece? Gdje biste živjeli?
Ivo: Gradimo kuću u Svetoj Nedjelji baš iz tog razloga.
Mladen: Bit će gotova u rujnu.
Nevjerojatno je da ste vi baš na sve morali misliti. A heteroseksualni parovi, jednostavno, naprave dijete…
Mladen i Ivo me gledaju bez riječi, bez osude. To je, jednostavno, činjenica. Nisu zbog toga ljuti. Nisu tužni. Samo inzistiraju da njih dvojicu, kao obitelj, prihvate kao jednako vrijedne kao bilo koje druge. I spremni su napraviti sve da bi se to i dogodilo.
Mladen: Isprva nismo htjeli u medije. Pogotovo ja. Ivo je bio spremniji od mene izaći u javnost s ovom pričom. Smatrao sam da je to duboko intimna borba s kojom se moramo nekako sami boriti, uz pomoć svojih obitelji…
Jesu li vaše obitelji podržavajuće?
Mladen: Iznimno.
Ivo: Moji jedva čekaju postati baka i djed. Vesele se s nama.
Ivo: I plaču s nama.
Mladen: Jednom je prilikom RTL Televizija tražila kratku izjavu i Ivo me nagovorio da izađemo pred kamere. Mislim da je dogovor bio da nećemo biti potpisani. Pristao sam zbog tog drugog para koji se također borio za mogućnost usvajanja… Kad sam došao na mjesto davanja izjave, ispred mene su bili svi mediji u Hrvatskoj (smijeh). Ali, to su trenuci u kojima shvatiš: sad moraš biti jak jer postaješ simbol i drugima.
Što je bilo s tim parom?
Mladen: Dečki su htjeli posvojiti curicu koja je bila u vrlo ozbiljnom stanju, i psihičkom i zdravstvenom. Od rođenja ju je biološki otac premlaćivao. Već je bio napravljen i match, to se tako kaže, u Centru. Oni su se povezali. Onda su dobili odbijenicu. Djevojčica je ostala zarobljena u sustavu, a oni su se odlučili odseliti iz Hrvatske.
Svih troje gutamo suze. Zamišljam curicu koja je bila nadomak obitelji i topline, koja je, jer je bilo samo trenutak prerano na evolucijskoj liniji našeg društva, to izgubila nečijom birokratskom odlukom, koja čak ni zakonski nije održiva. Odlučim izaći iz emotivnog trenutka postavljajući najkontroverznije pitanja.
Mislite li da djetetu ne treba majčinska figura?
Ivo: Mislim da djetetu treba ljubav.
Mladen: Koliko djece u ‘stereotipnim’ biološkim obiteljima odrasta bez očinske figure? Koliko je očeva djece naše generacije bilo samo figura koja je pridonosila ekonomskoj stabilnosti? Što su to roditeljske figure, zašto ovise o spolu? Uostalom, evo koliko primjera u našoj okolini ima da su djeca iz duginih obitelji posve jednaka onima koji nisu iz istih. Samo, naš je problem jer smo i službeno htjeli potvrdu da mi, doista, imamo pravo imati djecu.
Koliko takve djece znate?
Mladen: Uh, mnogo.
Ivo: Dugine obitelji doživljavaju baby boom.
Jesu li to većinom ženski parovi kojima je, biološke zadanosti radi, jednostavno lakše ‘samo napraviti’ dijete?
Ivo: Pa, jesu. Ali to i nije tako važno. Ono što je važno je da su ta djeca sretna i voljena.
Prolaze li krizu identiteta zbog toga što imaju dvije mame i dvojicu očeva?
Ivo: Ne prolaze ni više ni manje kriza nego djeca iz zajednica muškaraca i žena. Znam primjere djece koja kao tinejdžeri zaključe da je homoseksualnost roditelja nešto cool, jer je drukčije, jer ih izdvaja. Svako dijete ima svoj put i mislim da seksualnost roditelja ne utječe gotovo ni na što. Naše prijateljice su kćeri dviju mama. Sada su odrasle, heteroseksualne žene sa svojim obiteljima.
U redu, a što ako, nekim čudom, dobijete bebu na posvajanje?
Mladen: To mi se čini nemoguće. Svi žele bebu. Mi nemamo šanse dobiti bebu.
Ivo: Ali, spremni smo na sve. Na nespavanje, na rodiljni dopust pa ja sam ga svom šefu već najavio, na formule, na svakodnevno kuhanje. Na svađe, na krize, na umor i na to da nas, unatoč pripremi, iznenadi roditeljstvo.
Kako stoji stvar s tužbom koju ste podnijeli zbog odbijanja posvajanja?
Mladen: Hrvatski sud je spor, ali ne gubim nadu. Nećemo odustati.
Jeste li razmišljali o surogat majčinstvu? To mi se čini kao kraći i lakši put da ostvarite svoju veliku želju. Barem dok čekate ova sudska razrješenja…
Ivo: Ne želim lagati i reći da nisam.
Mladen: Ja sam protiv. Nisam siguran da surogat majčinstvo ne izrabljuje žene stavljajući, opet, njihova tijela u ekonomsku utakmicu kakvu ne želimo gledati. Nisam za zabranu, ali nam što misliti o tome.
Mislite li da se, ako ekonomski privilegirani parovi budu eksploatirali surogat majčinstvo, približavamo ‘Sluškinjinoj priči’ Margaret Atwood?
Mladen: Radije ne bih išao tamo.
Ivo: Nisam protiv, Mladen jest, a mi smo par.
Što mislite, bi li se predsjednik Vlade ili ministrica socijalne skrbi trebali očitovati o ovoj temi? Vaš je slučaj, čini se, na rubu da postane presedan. I ključnaodluka koja bi mogla promijeniti tijek života istospolnih parova u državi. Ako ne i u regiji.
Mladen: Za mene ne postoji smisao politike bez prosvjetiteljstva. Ako je politička funkcija bez tog dijela, onda moram zaključiti da je isključivo tamo zbog osobne koristi. Politička funkcija služi narodu i mora raditi i na tome da narodu objasni, rastumači, da ga utješi, da ga razuvjeri, da mu pomogne. Ako se netko boji drukčijeg, da mu pomogne prihvatiti. Da svojim primjerom i pokaže i kaže: ovo je moralno ispravno, ovo je u redu, ovo je prihvaćeno. Sve dok to nedostaje…
Nema nade za građane.
Ivo: Ali, mi smo optimistični. Hrvatski sustav je spor, ali ne mogu ignorirati odluke suda, ni činjenice. Dobit ćemo dijete, nećemo se rastati, i bit ćemo prihvaćeni kao obitelj.
Tehnički. A što mislite kako će to izgledati u praksi?
Ivo: Iznenadili biste se koliko su tete u vrtićima obrazovane, kako dobro rade s istospolnim obiteljima. Evo, naše su prijateljice za prošli Majčin dan dobile dvije čestitke od svoje curice za Majčin dan. Profesori u školama, isto tako. Pojedinci u institucijama već rade svoj posao. Problem je fiktivna struktura i mišljenje koje u praksi ionako ne stoji. Ali, mi ne vjerujemo u lakši put, u laž, u obmanu. Želimo svoju djecu odgajati u istini i ljubavi.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....