Jedna ih je žičana ograda spriječila da se upoznaju ranije. On se zove Inas i išao je u Mješovitu srednju školu Travnik, s nastavom po bosanskom planu i programu. Ona se zove Ella i pohađala je Katolički školski centar “Petar Barbarić”, s nastavom po hrvatskom planu i programu.
Zgrade dviju škola jedna do druge, između njih ograda, jedni u svojoj školi od pola osam ujutro, drugi počinju 15 minuta kasnije, da im se odmori ne poklapaju. Sve da se djeca iz dviju škole ne bi miješala, družila.
A Inas i Ella danas su u braku, ona katolkinja, on musliman, tek vjenčani, fotografirali su se kao mladenci baš tamo, svako sa svoje strane ograde, koja ih je razdvajala, ali na kraju nije uspjela rastaviti.
Fotografija je putem društvenih mreža raznježila cijelu regiju.
I govori samo jedno: ljubav je jača od svega.
- Ova nas je ograda spriječila da se i prije upoznamo. Među našim školama nije bilo mržnje. Nisu nas huškali da se ne družimo jedni s drugima. Ali je između nas postojala ova ograda. A, evo, na našem se primjeru vidi da i s druge strane ograde postoje djeca koja su pametna, talentirana, vrijedna, spremna da vole. I to ludo vole - počinje 24-godišnja Elisabeth Ella Hrgić Dagoja priču samo za Jutarnji list o tome kako je nastala fotografija nje i novopečenog supruga Inasa Dagoje.
Segregacija
Ova jednostavna, ali snažna fotografija šalje poruku o toleranciji, razumijevanju, ljudskosti, i, prije svega, nepostojanju granica kada se među ljudima rodi bezuvjetna ljubav.
- Kažem, nije bilo mržnje, ali stvarnost je daleko od toga da segregacijski fenomen ne postoji. Tijekom srednje se nismo mogli družiti jer, iako su škole jedna do druge, fizički su odvojene, ima barem 500 metara kojih morate prijeći da iz jednog dvorišta dođete u drugo. Nisu nam govorili da ovi “drugi” ne valjaju, ali jednostavno među djecom nije ni postojala želja da se itko druži s rajom iz druge škole. Viđali smo se samo po okolnim kafićima. Zanimljivo je da u jednoj školi nastava počinje u pola osam ujutro, a u drugoj u 15 i traje do 20 sati. Sve samo zato da se djeca ne miješaju, da ne provode vrijeme zajedno pod odmorima - priča nam Ella.
Iako su ona i Inas cijelo srednjoškolsko obrazovanje zapravo bili toliko blizu, upoznali su se tek kada su oboje otišli put Sarajeva na studij.
- Kad studirate dalje od svojega grada, vikendima uvijek letite kući. Tako smo i mi, pa smo se jednog vikenda i upoznali u kafiću u Travniku, slučajno, jer nije bilo mjesta pa smo završili za istim stolom. Raspričali smo se, shvatili da oboje volimo motore, da imamo iste hobije, i sprijateljili smo se. Nakon nekoliko mjeseci prijateljstva ušli smo u vezu, prije dvije godine počeli smo i živjeti skupa, a sada se i vjenčali - kaže Ella.
Njihovo je vjenčanje, kaže, bilo “klasično tradicionalno”.
- Bilo je dvjestotinjak gostiju i svi su rekli da dugo nisu bili na ljepšoj svadbi. Svi su bili oduševljeni glazbom. Kako su moji korijeni iz Hercegovine, bilo je i “naših” pjesama, a svirao je bend koji čini pet Muslimana. Ujak iz Zagreba me pitao gdje sam našla tako dobar bend i ostao je šokiran koliko su dobro otpjevali te “naše” pjesme. Rekao mi je da ne može vjerovati da smo toliko nerazličiti, da se toliko poštujemo, da nema apsolutno nikakve netrpeljivosti - prisjeća se.
Običaji i grijeh
Iznenadilo ju je, kaže, što su stariji ljudi ostali toliko oduševljeni, a što su neki od prijatelja njihovih godina imali neprimjerene komentare.
- Neki su me pitali kako sam mogla pustiti da se svira “Kamen, krš i maslina” jer je to nacionalistička pjesma. Po meni, uopće nije. Zamjerili su i to što je na svadbi bilo alkohola. No, sve smo to dogovorili s Inasom i njegovom obitelji. On je rekao da bi smatrao grijehom da sam plaća alkohol, pa ga je platio moj otac. Kod nas je to tradicija, imamo domaću šljivu i višnju. Običaj je da se popije - kaže nam, pa dodaje - uz razgovor su se bez problema sve dogovorili. Imali su i druge svadbene elemente karakteristične za kršćanske obrede, poput bacanja bidermajera ili kupovine mlade.
- Jedino što nije bilo po planu je to što me mama nije htjela prodati. Rekla je da toliku vrijednost nitko ne može platiti - smije se Ella, pa dodaje da su dogovorno zaključili i da na svojem danu ne žele apsolutno nikakva nacionalna obilježja. - Zezali smo se da ćemo imati zastavu samo ako u međuvremenu napravimo svoju - kaže.
Vjenčali su se, tumači, samo kod matičara. Po muslimanskoj vjeri, takvo se vjenčanje priznaje i kao vjerski sklopljen brak ako je jedan od mladenaca druge vjere, odnosno ako “slijedi svoju knjigu - bitno je samo da ne vjeruje u više bogova”.
Oboje su priča, vrlo religiozni, drže do svoje vjere i boga.
- On zna, recimo, Deset Božjih zapovijedi. To su zapovijedi s kojima se može poistovjetiti svaki čovjek. I on i cijela njegova obitelj me uvijek potiču da se molim i da odem na misu. Njegovi su roditelji također u miješanom braku. Otac mu toliko dobro poznaje našu vjeru da bi se brojni katolici mogli postidjeti - priča Ella, pa nastavlja: u njihovoj novopečenoj obitelji uvijek ima zanimljivih anegdota:
- Za Božić mi se izvan grada bio pokvario auto pa me Inas brzo išao skupiti da me može odvesti na misu. Za Uskrs me 14 sati vozio u Njemačku kako bismo proveli blagdan s mojom obitelji, koja živi tamo. Nedjeljom redovito ja odlazim na misu, a on me čeka na kavi pa mu se pridružim kada sam gotova. Među nama postoji ogroman respekt. Isto je i u suprotnome smjeru. On me upoznao u minjaku, u njemu ću vjerojatno i umrijeti, ali ništa mu nije problem - smije se Ella. Kad jednog dana budu imali djecu, nadjenut će im neutralna imena. - Glavno što ćemo ih učiti je to da sami mogu odlučiti što žele biti. Uostalom, kad jednom dobijemo djecu, zar išta uopće može biti problem? - kaže. Otkriva nam još jedan zanimljiv i vrlo simboličan detalj: kada su uselili u novi stan, u njega su prvo skupa unijeli Kuran i Bibliju.
Jedini u selu
Svakog vikenda, priča, tradicionalno ručaju s Inasovim roditeljima, a pridruži im se i njezina obitelj ako su u BiH.
- On je odličan i sa svima mojima iz sela 15-ak minuta od Travnika. Uvijek ga u zezanciji pitam: “Znaš li koliko u selu imamo Muslimana? S tobom, jednog!”. Vole ga i sve bakice, što je najvažnije. To su naše nadzorne kamere - smije se Ella, pa dodaje: - I mene vole njegove bake. Mama me još kao malenu naučila praviti odličan kuglof koji svi vole, pa ga uvijek ispečem i odnesem uz pjesmicu koju također znam odmalena: “Dobro jutro, bakice, poslala me mama da pitam kako si, da ne budeš sama”. Mama me naučila da uvijek treba biti ljubazan prema ljudima. Nikada ne znaš tko što nosi u sebi i s kakvim se problemima bori. Prema onome kako se ponašaš prema drugima se vidi što ti imaš u sebi - kaže Ella, ponosna na svoju obitelj koja ju je, priča, uvijek podržavala.
- Bila sam prvakinja u motokrosu i oni su uvijek bili uz mene. Išla sam u Zagreb, htjela sam biti vojni kadet, i tu su me podržali, no na kraju sam se vratila jer mi je mama bila bolesna i htjela sam biti uz nju. Podržali su me tako i kada sam dovela Inasa doma. On je bio prvi dečko s kojim sam ih upoznala. Uvijek sam govorila da idem na kavu s Inom, pa je mama mislila da se zove Ivan. Kad su se upoznali, on se predstavio kao Inas, pa je ostala u šoku. Tata je imao mini srčani, valjda je 15 minuta proveo kašljući u WC-u nakon upoznavanja. Ali vrlo su brzo rekli da, ako sam sigurna da je to - to, imam njihovu podršku - prisjeća se. Kao što je već spomenula, više je negativnih komentara dobila od svojih vršnjaka, prijatelja. - Kad smo prohodali, neki su mi slali članke o tome gdje ISIL napada, insinuirajući na to da bih se trebala zabrinuti jer imam dečka Muslimana - kaže.
Zbog takvih su komentara, priznaje, uvijek ljubomorno čuvali svoju vezu, nisu dali da itko stane među njih. I kada je na Facebook postavila fotografiju s ogradom, u jednom joj je trenutku došlo da je izbriše.
Bez senzacije
- Nisu mi godili negativni komentari. Općenito ne volim pričati o tome nekome tko neće razumjeti. Iskreno, jako me iznenadila ta velika pompa. Pa, nismo mi nikakvi Romeo i Julija ili Boško i Admira. Ljudi se vole, što je tu senzacionalno - skromna je Ella iako je njihova dirljiva fotografija rastopila cijelu regiju.
Vjeruje da većina negativnih komentara o kojima govori potiče od ljudi koji su, recimo, u ratu izgubili nekoga od najmilijih. - Bilo je gadosti s obje strane. Najgore je kada se ljudi igraju bogova. Mnoge su majke izgubile sinove, kćeri i muževe. Voljela bih da mogu zagrliti sve te ljude, da im mogu bilo kako pomoći. Na kraju krajeva, i sama sam htjela ići u vojsku. Ali, trebamo prijeći preko toga i koncentrirati se na bolju budućnost. Pogotovo mi mladi, koji smo u to vrijeme bili u pelenama - kaže Ella, koja je pri kraju studija kriminalistike u Sarajevu, a u Travniku je nedavno otvorila i vlastitu firmu. - Radim po 15 sati dnevno, ali ne žalim se. Inas je također poduzetnik, prije godinu dana je otvorio prvu agenciju za nekretnine u Travniku. Ja planiram, kada završim fakultet, upisati još jedan. Jedno smo vrijeme oboje bili u politici, ja u HDZ-u, on u SBB-u. No, shvatili smo da nam je politika, što bi se reklo, za sjesti i plakati i posvetili se svojem radu - kaže Ella.
Sad se, evo, baš spremaju za medeni mjesec, odlaze na krstarenje po Francuskoj, Španjolskoj i Italiji.
- Što da kažem, osim da smo stvarno sretni - kaže Ella, koja sa svojim odabranikom živi poruku koju je poslala uz njihovu fotografiju s vjenčanja:
“Radujte se svakom novom danu i učite djecu da su sva ista, da nije važno jesmo li crni ili bijeli, krstimo li se ili klanjamo”.