U Sloveniji

Idrija - mali grad superlativa u čijem podzemlju možete doznati sve o iskapanju žive

Visoravni, čipka, tradicionalna jela, povijest, bistre rijeke i neobični izvori... Gradić na zapadu Slovenije ima za svakoga ponešto

Piše:

Martina Hrupić

Objavljeno: 22. listopad 2021. 16:14

Željko Puhovski/Cropix

Okupana poslijepodnevnim zrakama sunca i stiješnjena u kotlini između brda, Idrija se polako pripremala ostaviti iza sebe još jedan dan. Još samo nekoliko sati i ljetna će noć zaviti u crno i kuću u njezinu centru u kojoj je nekad živjela Napoleonova ljubavnica, i staru rudarsku ulicu, i ostatke nekadašnje topionice na padini obližnjeg brda, i crkvu sv. Antuna, a i strmi križni put odmah pokraj nje, na čijem smo se vrhu gostili vizurom grada rasprostrtog ispod naših nogu. Da, još malo i njezini će stanovnici, njih oko šest tisuća, početi paliti svjetla u kućama, a zatim ih ugasiti i utonuti u san, ostavljajući neumornom žuboru rijeke Idrice da zavlada tminom...

Zasluženi je to odmor maloga grada velikih priča. Počele su se one plesti još davno, dvije godine prije otkrića Amerike, kada je jedan od žitelja današnjeg idrijskog područja, dok je izrađivao korito, u potoku ugledao nešto svjetlucavo. Mislio je da se radi o srebru, no prevario se. Bila je to živa, jedini metal u tekućem stanju na sobnoj temperaturi, čak 13,6 puta teži od zlata i 20 puta od željeza.

Nije mogao ni slutiti koje će razmjere imati njegovo slučajno otkriće ni da će ono zauvijek odrediti sudbinu toga grada. Idrija će se, naime, u narednim stoljećima upisati u povijest kao najstariji rudarski grad u Sloveniji, a 2012. godine završiti na UNESCO-ovoj listi svjetske baštine, uz bok najvećem rudniku žive na svijetu, španjolskom Almadénu, pod zajedničkim nazivom “Baština žive”.

No, ne otkriva Idrija sve to odmah i na prvu. Poput sante leda, isprva pokazuje samo svoj vrh, ostavljajući vam tragove svoje bogate povijesti na šarmantnim ulicama i trgovima, a zatim vas uvlači dublje, sve dok naposljetku ne završite na mjestu u kojem su se kroz sva ova stoljeća pokretali kotačići njezina razvoja - u podzemlju ispod samoga grada.

Pokazat će vam tako prvo dvorac Gewerkenegg, danas muzej, a nekad sjedište rudarske uprave, ali i zatvor za one koji su krali dragocjeni metal i preprodavali ga. Pokazat će vam i kuću Giovannija Antonija Scopolija, tirolskog doktora koji je ne vlastitom željom, već spletom okolnosti završio u Idriji kako bi brinuo za rudare, i koji je depresiju uzrokovanu osobnim tragedijama (obitelj mu je izgorjela u požaru) liječio boravkom u okolnoj prirodi te se prometnuo u poznatog i cijenjenog botaničara i znanstvenika.

Mamit će vas Idrija i cvijećem zasađenim u rudarskim kolicima u kojima se izvlačila cinabaritna ruda, starim magazinom u kojem se skladištilo žito za oštru zimu i, odmah do njega, jednim od najstarijih kina u Europi, koje je i dandanas u funkciji. Ispričat će vam sve i o najstarijoj čipkarskoj školi u Europi, smještenoj u samom centru grada, živim spomenikom umijeću kojim su žene rudara kratile vrijeme i pokušale zaboraviti opasnosti s kojima su se, duboko u nutrini zemlje, susretali njihovi muževi.

Plest će, dakle, Idrija mrežu oko vas sve dok ne završite ispred Antonijeva rova, drugog najstarijeg rudarskog rova u Europi, jedinog u Idriji koji je i danas u funkciji, doduše u turističke svrhe. Upravo tamo, na ulazu u mrak i uske, niske prolaze osigurane drvenim trupcima pozdravit će vas tradicionalnim rudarskim pozdravom “Sretno!”. Uostalom, što drugo preostaje reći čovjeku koji odlazi u nepoznato i opasno?

Mnogi su svakodnevno, kroz nekoliko stoljeća, na početku svake smjene izgovarali upravo tu riječ. Radilo se naporno i teško sve dok ispod grada nije stvoren razgranati podzemni labirint - ukupno 700 kilometara rudarskih rovova koji su sezali do dubine od čak 400 metara te kilometar i pol u širinu. Taj je podzemni svijet danas, osim spomenutog Antonijeva rova, ispunjen vodom ili betonom. No, “podzemna sjećanja” su živa i neraskidivo povezana s razvojem grada na površini.

Počeci su bili, prije nego što je tehnologija učinila svoje, mukotrpni. Sve se svodilo na ručnu snagu. “Radilo se na palentu”, objasnio nam je Jože Pavšič, vodič u Antonijevu rovu koji je i sam nekad radio u rudniku, dok smo se vrzmali podzemnim prolazima i oprezno nabadali po vlažnim stepenicama. Gledali smo povremeno u svjetlucave kapljice žive zaštićene staklom i doznali sve o teškoj svakodnevici rudara i cijeni koji su plaćali kako bi prehranili svoje obitelji.

Rudarili su na početku bez ikakve zaštitne opreme, “naoružani” lampama uljanicama, vodili svakodnevnu bitku s tvrdim, u tektonskim igrama ispremiješanim i namreškanim slojevima zemlje. Poboljšavali su se uvjeti rada u rudniku kako je prolazilo vrijeme, no opasnosti su vrebale odasvud. Miniralo se naveliko, dnevno bi se trošilo pet do šest tona eksploziva. “Miniranje je zanimanje koje nema popravnog ispita”, ustvrdio je u jednom trenutku Pavšič, a zatim zloslutno dodao: “Živa ne bira”.

Opako bi udarala na živčani sustav, bez obzira na tjelesnu snagu i godine, kao posljedica isparavanja u vrućim rudarskim rovovima, u kojima je baš uvijek - zbog velikih količina drva - prijetila opasnost od požara. No, najgore je ipak bilo, doznajemo, u samoj topionici rude, u koju su se, jedan za drugim, neprekidno slijevali cinabaritom prekrcani rudarski vagoni. Otrovne živine pare tamo su uzimale najveći danak unatoč kraćim smjenama. Kako bi se oporavili, rudarima se nerijetko propisivao rad u šumi, u rudarskoj šumariji, kako bi na svježem zraku izbacili otrov iz svojih tijela.

Spokoja nije bilo ni u rudarskim kućama, zidanim svjedocima vremena u kojima su si rudari vidali rane nakon teškog posla. U svakoj od njih svakodnevicu, a isto tako i kuhinju i kupaonicu, dijelilo je više rudarskih obitelji, a žene su dane provodile po strogo zadanom rasporedu. Točno se znalo koja kada vrtlari, pere suđe i odjeću ili kuha. Slobodno vrijeme, ispunjeno neizvjesnošću, kratile su - priča se - zadubljivanjem u komplicirane uzorke idrijske čipke ili pak izradom žikrofa, čvarcima i krumpirom punjene tjestenine koja oblikom podsjeća na minijaturnu napoleonsku kapu, delicijom koja je i danas neupitni simbol Idrije u čiju se čast svake godine održava festival. Nerijetko, u slučaju loših vijesti, nanovo bi se, i to po brzom postupku u samo nekoliko tjedana, udavale za drugog rudara. U suprotnom, morale bi napustiti stan u kojem su živjele.

Bila je to surova pozadina idrijskog rasta, među ostalim do statusa najboljeg rudnika u Habsburškom Carstvu, a poslije i drugog najvećeg svjetskog rudnika žive u kojem se proizvodilo čak 13 posto ukupnih količina tog metala na globalnoj razini. Na njegovu vrhuncu u njemu je radilo čak 800 rudara, a tijekom cijelog njegova postojanja iskopano je cinabaritne rude koja bi bila dovoljna za izgradnju jedne i pol Keopsove piramide. Proizvedena su ukupno dva olimpijska bazena žive, odnosno čak 150 tisuća tona tog tekućeg metala koji se na tržište plasirao u metalnim bocama, teškima po 34 kilograma, cijena kojih je svojedobno dosezala i 800 dolara.

Teško je pojmiti razmjere cijele rudarske operacije u idrijskom podzemlju. No, jedan od simbola tog grada pomaže u stjecanju dojma. Riječ je o idrijskom kamštu, ostatku nekadašnjega gorostasnog sustava vodenih pumpi koje su sezale u dubinu do 283 metra i ispumpavale vodu iz rudnika, omogućujući rudarima da prodru još dublje i dalje.

Ključni “kotačić” tog megapogona bio je upravo vodeni drveni kotač promjera 13,5 metara, koji je pokretala voda kroz dva i pol kilometra dug sustav kanala koji stanovnici Idrije zovu “rake”. Kad bi tako dopremljena voda ispunila trećinu od ukupno 124 lopatice kotača, od kojih je svaka zapremine 75 litara, kotač bi se pokrenuo, a s njime i horizontale i vertikale golemog sustava pumpe. Tada je predstavljala vrhunac tehnologije, no i dandanas je dijelom misterij. Naime, trajnim zatvaranjem rudnika većina sustava zauvijek je ostala zarobljena ispod površine zemlje. Ono što je do danas očuvano - među ostalim, sam kotač, najveći očuvani u Europi - tek je šestina opisanog sustava izgrađenog 1790. godine. U funkciji je bio narednih 158 godina.

“Kod kamšta je bilo jako glasno, mokro i sve je bilo u kretnji. Voda koja je pokretala pumpu i koja se ispumpavala ujedinila bi se ispod kotača i onda se slijevala u drugi kanal koji je vodio u Idricu. Ona je tada bila blatna, prljava... I ostatak prirode je izgledao drugačije. Kad je rudnik bio aktivan, sve je većinom bilo golo... Mnogo drva se koristilo i za rudnike, ali i za pogon...”, priča nam Tina Zadnik, kustosica Gradskog muzeja Idrije pod čijom je paskom danas kamšt.

Osvrćemo se oko sebe i pokušavamo zamisliti spomenuti kontrast, maknuti suvremeno lice Idrije nastalo nakon zatvaranja rudnika 1980-ih godina, a koju i sad, kao i nekad, krasi jak poduzetnički duh. Grad se može pohvaliti najnižom stopom nezaposlenosti u cijeloj Sloveniji, objašnjava nam Valerija Božić, direktorica turističkog zavoda Idrije. Upravo u tom je gradu sjedište dviju jakih tvrtki, Kolektora i Hidrisa, koje se, među ostalim, bave automoto industrijom.

Teško je ogoliti zelene padine i kristalno bistru Idricu zamisliti prljavom. Naime, Idrija je danas vrlo svjesna da dio njezine snage i potencijala leži upravo u onome što je rudnik uporno uništavao - u prirodi koja je okružuje. U tom kontekstu doista se ima mnogo čime pohvaliti. Na obalama savršeno prozirne Idrice mnoštvo stanovnika Idrije traži rashlađenje od ljetnih vrućina, ili na “divljim” neuređenim šljunčanim plažama pitome rijeke ili pak na uređenom, od Idrije nekoliko kilometara udaljenom, kupalištu Lajšt. Mnogi se uz nju, ali i u okolnim šumama, šeću ili voze bicikl. Idrijska je priroda idealna za aktivni odmor, a zbog svih svojih posebitosti proglašena je i UNESCO-ovim globalnim geoparkom.

Naznake tih posebitosti daje na neočekivanom mjestu, u samom središtu grada, u tamošnjem Centru za posjetitelje, u kojem izložba o prirodnim znamenitostima idrijske okolice posjetitelje nutka da ih posjete na licu mjesta. Doznat ćete tamo sve o fosiliziranom amonitu, srčkovkama odnosno srcolikim fosiliziranim školjkicama koje su pronađene na visoravnima u okolici ili pak upoznati pretka dinosaura koji je živio prije 20 milijuna godina, bio visok kao čovjek i čijih je šest stopa pronađeno u okolici grada.

Doznat ćete sve potrebno i o temeljnim značajkama idrijskog područja - spoju krškog i predalpskog terena - zahvaljujući kojem tim područjem kruži izreka da “u Idriji i kokoši, kako bi uhvatile svoja jaja, moraju nositi vrećice”. Naime, cijelo područje može se pohvaliti prosječnim nagibom od oko 20 stupnjeva te visinama do 1400 metara te glavnom “zvijezdom” tamošnjeg krajolika - idrijskim rasjedom.

Sam rasjed, objašnjavaju nam u Centru, dugačak je 120 kilometara, i prolazi kroz tri države - Italiju, Sloveniju i Hrvatsku. Proteže se 14 kilometara u dubinu, a i dalje je aktivan. Svake godine mjerenja pokazuju pomak od 0,1 milimetar.

Nemirno je, isto tako, i tamošnje Divje jezero, jedan od najznačajnijih simbola krškog idrijskog lica. U trenutku našeg posjeta ono je, potpuno suprotno svom imenu, bilo mirno, nalik na pitomo jezerce. No, daleko je od toga. Riječ je o misterioznoj krškoj jami, koje je istražena do dubine od 160 metara, i koja je dosad uzela živote šest speleoronilaca. Svoju divlju ćud najbolje pokazuje za vrijeme velikih kiša. Tada razina vode naglo raste, a na njegovoj se površini formira vodena kupola široka tri i visoka metar i pol. Iz njega izvire i najkraća rijeka u Sloveniji, Jezernica, koja se nakon samo 50 metara toka ulijeva u Idricu. Zanimljivo, u vremena obilnih kiša, sama Idrica je vraća prema Divjem jezeru i njegovoj uzburkanoj površini.

Dok Divje jezero i dalje čuva dio svojih tajni, ostatak idrijske prirode otvoreno se pokazuje posjetiteljima. Primjerice, u Idrijskim Krnicama nedaleko od samoga grada, gdje u raštrkanim domaćinstvima na visini od oko 1000 metara živi oko 150 ljudi. Jedna od njih je i Katarina Kenda, vlasnica tzv. Hiške na Griču, seoskog domaćinstva na kojem žive pufaste japanske svilenke i nekoliko krava i prasaca. Seosku, ozelenjenu idilu, u pozadini koje u daljini sramežljivo proviruje i sam Triglav, “remete” neobični ostaci nekih prošlih vremena. Naime, samo na njezinu imanju nalaze se tri talijanska bunkera, kojima je inače načičkano cijelo okolno područje.

“Bunkere je gradila talijanska vojska 1932. godine u sklopu Vala Alpina, odnosno Alpskog zida, kao obranu za slučaj da Jugoslavija napadne Italiju. Ovi bunkeri bili su dio treće obrambene linije, a na jugoslavenskoj su strani bile utvrde Rupnikove linije”, objasnila nam je Katarina, a zatim nas pustila da još malo uživamo u tamošnjim prirodnim ljepotama. Biciklima smo, praćeni lijenim pogledom krava na paši, potegnuli tamošnjim vijugavim cesticama okruženima strminama i pitomim jarko zelenim livadama sve do jednog od tamošnjih vidikovaca, Lokvarskog vrha na 1078 metara. U daljini, pogled su nam mamili zabijeljeni alpski vrhovi, izazivajući nas da si obećamo da ćemo se vratiti.

Žlikrofi - vladari idrijskog tanjura

Ako Idrija za nešto živi, onda je to delicija neobičnog imena - žlikrof. Neobično ime, pak, povlači i neobične legende. Prema jednoj, idrijske su žene pripremale žlikrofe kako bi, radeći male jastučiće punjenog tijesta, zaokupile misli dok su im muževi radili 12-satne opasne smjene u rudniku. Prema drugoj, za koju nas uvjeravaju da povijesno baš i nije najtočnija, idrijske su djevojke pravile žlikrofe jer su ih oblikom podsjećale na kape njihovih ljubavnika, Napoleonovih vojnika. I sam Napoleon je, kažu nam, u Idriji našao ljubav. Njegova izabranica zvala se Emilija Viktorija Cecilija Kraus. Imala je 17 godina kada su počeli ljubovati i navodno se znala prerušiti u vojnika kako bi ga pratila na bojnom polju.

Kako god bilo, žlikrofi su danas nedodirljivi gospodari idrijskih tanjura. Njima je posvećen čak i festival - Praznik idrijskih žlikrofov - koji se održava od 2012. godine. No, što je to uopće žlikrof? - Radi se od običnog tijesta za tjesteninu, znači od brašna, jaja, soli i ulja, a puni se nadjevom od kuhanog i zgnječenog krumpira kojem se dodaju čvarci, mažuran, vrsta trave koja se zove drobnjak i prženi luk. Taj se nadjev zatim pomiješa i oblikuje u kuglice veličine lješnjaka, kojima se puni tijesto - objašnjava nam Valerija Božič, direktorica Turističkog zavoda Idrije.

Tradicionalno, žlikrofi se poslužuju uz bakalcu, gulaš od ovčjeg mesa, no danas dolaze u nizu različitih, pa i modernih, nesvakidašnjih verzija. Ono što je ostalo isto jest točno propisan način na koji ih se jede. - Jedan ti je u ustima, drugi na vilici, a treći gledaš na tanjuru - šale se. Uobičajena rudarska porcija nekada je imala 100 žlikrofa. Današnje, restoranske, imaju ih 30.

Naravno, žlikrovi nisu jedina delicija idrijskog kraja. Opcija je mnogo, a jedno je sigurno - nećete ostati gladni. Ako se nađete u Idriji, probajte šerbetski želudac, juhu odnosno varivo smukavc od zelja i kumpira s čvarcima, ocvirkovcu, roladu s čvarcima, ili njoj slične habance, kruščiće s čvarcima. Ili, pak, popijte koji gutljaj geruša, žestokog pića koje je bilo neizostavno na meniju nekadašnjih rudara.
Nikako, ali nikako nemojte propustiti probati i tzv. torticu Rezi, za koju se kaže da predstavlja “Idriju u minijaturnoj formi”. Ukrašena je, naime, jestivom čipkom.

Umjesto “živjeli” ili “uzdravlje” - “na zajca”

Pivo ima još bolji okus ako ga prati dobra priča. U craft pivovari Pri zajcu, koja se nalazi u blizini Idrije, na području arheološkog parka Divje babe (u kojem je pronađena neandertalska flauta), pričaju iduću: “Na onom brdu tamo živio je Zajc. Bio je poslušan, radišan kao i mi, i zaljubio se u kraljevu kćer, princezu. Za ona vremena to je bilo nedopustivo i kralj ga je dao zatvoriti te mu odredio kaznu odrubljivanja glave. Princeza je molila oca da ga poštedi, no on je bio tvrd kao kamen. Izvukli su Zajca tako iz ćelije, privezali ga na giljotinu i krvnik mu je rekao: ‘aj popij još jednog zeca’. ‘Neću’, odgovorio je on, no ovaj ga je i dalje nutkao ‘ma daj, pa zadnja želja, ma popij zeca’. No, on nije htio i kaže krvnik - dobro. U tom trenutku leti giljotina na glavu, ali se i začuje: ‘Ne ga ubiti, kralj ga je pomilovao!’ No, bilo je prekasno... Glava padne u košaru, nastane potpuni muk, a krvnik kaže kolegi: ‘Da je popio još jednog zeca, bio bi živ’.”

Dok 46-godišnji Jože Podobnik prepričava tu legendu, u njegovoj se pivovari, u kojoj na razvoju piva radi s kolegama Juretom i Simonom, nudi ukupno 11 vrsta “zečeva”, odnosno craft piva. Počeli su lani, kažu da su najmlađa craft pivovara u Sloveniji, no ne i najmanja. Trenutni im je kapacitet 36 tisuća litara, a imaju prostora za 65 tisuća.

Simaptična životinja prožima svaku poru njihove pivske priče, a sve zahvaljujući tome što je njihova pivovara smještena na starinskom posjedu koji je prije, još od 1725. godine, bio u vlasništvu obitelji Zajc. Htjeli su zadržati tu tradiciju, a utkali su je i u samu zdravicu. Naime, kod njih “živjeli” ili “uzdravlje” ne postoji. Prije gutljaja piva kaže se “na zajca”. Nije to njihova jedina posebitost. Druga je da u proizvodnji piva koriste isključivo domaći, slovenski hmelj i svoju izvornu vodu, a cilj im je dio posjeda prenamijeniti i u muzej posvećen proizvodnji piva, koji bi svoja vrata mogao otvoriti već u svibnju iduće godine. Naime, Jože je strastveni kolekcionar predmeta vezanih uz tu djelatnost. Ima ih na tisuće, a ljubav prema pivu rodila se, kako kaže, kad je bio na maturalnom putovanju u Češkoj.

Čipka koja život znači

Osim za žlikrofe, Idrija živi za čipku. Neizmjerno su ponosni na nju, primjerci čipke rasuti su po cijelom gradu, a svake godine održava se i festival idrijske čipke.
Grad živi s čipkom još od 17. stoljeća kad su je počele izrađivati idrijske žene (kao i žlikrofe) kako ne bi mislile na opasnosti s kojima su se suočavali njihovi muževi u rudniku. Danas je uvrštena i na UNESCO-ov popis nematerijalnih dobara.

U Idriji je dan danas aktivna najstarija čipkarska škola u Europi, koja datira iz 1876. godine. Samo umijeće čipkarstva u Idriju je stiglo iz Italije, no gradić je s vremenom razvio vlastiti stil i uzorke, koji su toliko zahtjevni da su ih isprva crtali inženjeri. Ni danas uzorci nisu ništa jednostavniji - i umijeće njihova crtanja jedna je od disciplina koje se mogu naučiti u spomenutoj školi.

Idrijska je čipka također poznata i u svijetu. Nerijetko je dio umjetničkih instalacija, relativno nedavno poslana je u svemir, krasila je obuću koja je završila kod slavnog glumca Bena Affleck, a primjerak imaju čak i britanska kraljica i Michelle Obama.

Domaći sir u čijoj proizvodnji glavnu riječ ima gravitacija

Na “kmetiji na Karnicah” bilo je užurbano. Kopa sijena postajala je iz minute u minutu sve veća, a malo dalje od nje u kotliću se kuhala palenta i pržili čvarci. Unutar zidova imanja mirno su počivale stotine i stotine kolutova sira... Upravo to - sir Krnčan, star dva mjeseca ili dvije godine, ali i drugi proizvodi od kravljeg i kozjeg mlijeka - glavna su djelatnost domaćinstva u blizini Idrije koje danas predstavlja jednu od perjanica “domaćeg idrijskog proizvoda”.

Godišnje proizvedu oko 12 tona sira, govori Jurij Vončina u društvu supruge Janje. Obiteljski je to biznis, njegov vlasnik je Janjin brat Janez, a posla ima preko glave. Kao i ručnog rada. Kose, u potrazi za sijenom, površinu od 60 hektara, u prosjeku na 900 metara nadmorske visine, a njime se gosti 45 krava čije mlijeko, tvrde, u obradi podliježe samo zakonima gravitacije kako bi se što manje narušavao njegov sastav.