MANI GOTOVAC TEŠKO JE BOLESNA I NAPISALA JE, PREMA SVEMU SUDEĆI, SVOJU POSLJEDNJU KNJIGU 'Kad odlazimo, otići ćemo kao žene...'

Razarajuća je seksualna i ljubavnička, ljubavna strast koja pokreće protagoniste novog romana “Rastanci” Mani Gotovac. Tužan je trenutak kad se sastanci Luz i Luva, to su njihova imena, pretvore u niz rastanaka. Jer da, on snima s Grlićem, recimo, baš se nešto “Čaruga” ispriječio njegovu ljetovanju s Luz. Trice i kučine, laži i dugi nos. I naposljetku, umiremo.

Mani Gotovac, teatrologinja, intendantica, književnica, majka, baka, supruga, ljubavnica... bolesna je ovih dana toliko da ni na promociju knjige “Rastanci”, u četvrtak, nije mogla doći. Ne liječi se, ne želi se liječiti, a budimo iskreni, nema toj bolesti niti lijeka. Od nje boluje Hrvatska, mladi i stari, a ne samo Mani Gotovac.

Usprkos tome - i smršavila je 25 kila - izgleda ljepše nego ikad, barem otkad je ja poznajem: dvadesetak godina. I još, tu Mani koja leži, lica utanjenog, ali bez bora, bez upalosti, bez šminke, tena preplanulog od ljetošnjeg boravka u njenom Malom Stonu, plavih očiju i plave kose... i bez obzira na to što je na stoliću pokraj nje njena posljednja knjiga, “Rastanci”, Mani nije napustila želja za razgovorom, polemikom o onome što njeni likovi u romanu prolaze, nasladu i gorčinu, strast i bol. Pa razgovaramo. U sjeni posljednje knjige Mani Gotovac. Ima u tim pričama novih knjiga... nažalost, ostat će nenapisane, i Mani je toga svjesna. Prekidaju nas, neprestano, pozivi koje Mani prima na mobitel. Kroz otvoren prozor dopire joj začudno zelenilo listopada. Veseli je.

Bez milosti prema likovima

Nokti su joj na nogama nalakirani.

- Kad odlazimo, otići ćemo kao žene... - nasmije se.

Mani će otići s čizmama na nogama, rekla bih.

Roman “Rastanci” nadahnut je prije svega njezinom ljubavlju i brakom sa Željkom Senečićem, scenografom, slikarom i filmskim redateljem. Potrajalo je od 1974. do 2014. godine. Tada su se razveli, a rasulo je počelo i prije. U romanu, Senečić je Luz, ali ne baš sasvim, kako to Mani voli zapetljati, razumijemo, a ona je Luv, ali, ma ne baš do kraja, ne do kraja... ma jasno, Mani! Iako je roman ljubavni, Mani nema puno milosti prema likovima, pa mi kaže da je Luz “jedna provincijska novinarka, za koju je jasno da nikad ništa neće napraviti”, on je, možda, i talentiran slikar, ali nesposoban pomaknuti se s mjesta. (Kao čitatelj, odmah primjećujem kako se maši za papir i olovku uvijek kad ugleda - a što, zaboga? - ah, vedute Venecije!) Žive osrednje živote, u osrednjim mjestima.

U Zagrebu, Gotham Cityju, Clochemerleu... svejedno. Likovima oko njih, izmišljenima ili pravima, glavne su brige karijere po svaku cijenu, materijalni probici (recimo, da iz interesa razore Jadran film, kultno mjesto snimanja jugoslavenskih filmova; u knjizi se Jadran film spominje toliko puta da je i sam postao lik djela). Neki izgaraju od “statusne tjeskobe” naprosto, nekima treba izložba u “Račiću”, a nekima trač, kokodakanje i pokazivanje u javnosti. Tu su i žene tajkuna Truva i Sruva - “ah, kako sam bila sretna kad sam se sjetila tih imena”, smije se Mani, zabacujući glavu na jastuku. A našoj ljupkoj heroini, Luz, Maninu alter egu, najvažnija je ljubav.

Pa su tu ludo nagli odlasci u Veneciju, noći u Danieliju, seks i noćne šetnje svjetlucavim gradom, a onda, polako, i nevjere njezina naočitog, nesmirenog i love punog dragog u Burberry košulji, zbog kojih ona pati u tišini, ili pak poduzima smrtonosnu automobilsku vožnju usred novogodišnje noći, sablažnjujući svoje goste. A sve zbog neke tamo u bijeloj haljini kojoj je, njoj pred očima, on gurnuo ruku u razrez, no, te bijele haljine. K tome, ona ne jede, ili jede pa povraća, iako - jela je i pojedeno povraćala dok su još bili ljubavnici, a sredina ih je, naša zagrebačka ili klošmerlska, stiskala i mljela...! Ili popije pola boce konjaka i s njom pola kutije meprobamata, pa je voze na ispumpavanje u bolnicu.

Usve, nikad mira!

- Temelj svih rastajanja je u nemogućnosti odnosa muškarca i žene, a za to nisu krivi ni muškarac ni žena. Najveći grijeh nam je priroda dala - ne možemo naći način zajedničkog života. Njih se dvoje mogu voljeti najviše na svijetu, ali Bog muškarcu nije dao tijelo koje bi to moglo izdržati - ustvrdi Mani, za početak.

Mani Gotovac (1939.) dosad je napisala, u relativno kratkom vremenu, od 2010. godine, osam knjiga: već prvom, “Fališ mi”, stekla je čitateljsku publiku koja je nije napustila sve do zadnjih “Snebivaš me” (2015.) i “Ćutim te” (2017.), koje već svojim naslovima ukazuju na njezinu najdražu preokupaciju - ljubav. Ipak, dodaje, možda je te ljubavi upravo u ovom zadnjem romanu, “Rastanci”, i najviše.

- I možda ni u jednom ne zrači toliko osobnog iskustva kao u ovom. I što više zalazimo u to osobno iskustvo, ono nas dublje vraća unatrag. I čini se da manje znamo nego što smo znali. To je upravo ono što mi daje želju, ili potrebu, za pisanjem. Često se pitam - postoji li kraj? Možda nam jedina u cijeloj toj komplikaciji zvanoj život književnost otvara put prema nadi. O velikim djelima ne samo književnosti, nego umjetnosti uopće, mislim upravo tako - priznaje Mani.

Roman je Mani Gotovac pisala posljednje četiri godine. Počela je raditi na njemu puno prije smrti Željka Senečića, s kojim je u braku bila 25 godina. I sama se nekako iznenadila kad je shvatila da baš njemu nije posvetila nijednu knjigu. Pa mu je posvetila ovu. A upravo joj je on, dva dana prije svoje smrti - umro je od raka 2018. godine - donio u njezinu sobu jednu svoju apstraktnu sliku, i pričvrstio je na zid. Jer bili su, usprkos svemu, prijatelji, cijeli život, naglašava Mani.

- Vidjet ćeš u toj slici mnogo od nas... - rekao je tada.

Mani kaže kako je, za razliku od drugih svojih romana, u ovom od početka znala kako želi “dubiti”.

- I nadala sam se da ću, dubeći, roneći po sebi, razjasniti o čemu se zapravo radi kad se radi o jednom bezumnom stanju, ali... produbljujući to stanje nisam došla ni do kakvog odgovora. Možda sam se racionalnije nego ikad u životu pitala - zašto nešto hoćeš? Zašto inzistiraš do posljednjeg daha na vezi za koju si davno shvatila da nema budućnost? Ipak, ako nema budućnosti, ima prošlost, a to je njezina najveća vrijednost - objašnjava Mani.

E, da. What we talk about when we talk about love? Mani ostaje pri tvrdnji da treba uvažiti razliku između muškaraca i žena. Stvar je ozbiljna: pate i ona i on, i prevarena i onaj koji vara. Zna on da ići od žene do žene nikamo ne vodi, pa pati, jadan. Mani tu razliku muškarca i žene naziva “antropološkom”, takoreći “bogomdanom”.

- Moguće je - kaže - da muškarac voli ženu ludo i bezumno, da zbog nje sve napusti, ali onda se pojavi neka druga žena i on zbog nje zaboravlja onu prethodnu... iako zna da je to besmisleno, beznačajno. Luv voli Luz na sve moguće načine. Luz nije Luvu ni oprostila ni ‘neoprostila’ njegove nevjere. Nema tu oprosta, ima razumijevanja - zanese se Mani, pa nastavi:

- Njegove nevjere postale su dio njihova života. Ona tu više i nije doživljena kao žrtva. I ne radi se o tome da je tenzija među njima prošla. Ne. Oni se žele, tjelesno i strasno, svaki put kad se vide, bez obzira na to što mu je ona u jednom trenutku željela baciti solnu kiselinu u lice, ali nije, jer se bojala da će mu oštetiti oči, u koje je i dalje zaljubljena. Bez obzira na to što mu je ‘smjestila’ razvod, jer je znala da će ga to razbjesniti, i to ga doista jako i razbjesni, i u stvarnosti i u romanu, jer nema više ‘legitimitet’ za neobavezno zavođenje. I na kraju, oni se žele i bez obzira na to što je među njima deset drugih žena - završava Mani.

Kava u Esplanadi

Evo, draga Mani, trudila sam se razumjeti vas, sve dosad, ali s ovim zadnjim više ne mogu. To meni, sa strane vaše junakinje, nije uopće jasno, i imala bih štošta reći, ali sad, ipak, pričajte vi, takav je trenutak:

- Draga mi je scena - nastavlja Mani - kad, već stari, i dugo se nisu vidjeli, piju kavu u Esplanadi, a on je opet poziva da žive zajedno, u njegovu atelijeru u Biankinijevoj. ‘Kasno je, Luv, još prije dvije, tri godine, možda, ali sad...’, kaže Luz.

Ima li Luz nekoga, zanima se Luv. - I imam i nemam - kaže Luz. Ima, naravno, ima Luz svoga znanstvenika koji pedantno slaže svoje odijelo i rublje prije nego što uđe k njoj u postelju.

- Trebao mi je taj lik - kaže Mani - i kao romaneskni lik, željela sam opisati jednu njezinu prijevaru, da se ona ne bi doimala blijedo, lažno. Neću reći da se nije dogodila. Trebao mi je kao znanstvenik, kao komičan lik, jer to je ono što mislim o znanstvenicima. Evo u što su nas danas doveli.

Ovo ljeto opet je provela u svom ruševnom ljetnikovcu u Malom Stonu, znajući da je bolesna, ali u poslovima kao i svakog ljeta.

- Samo se nisam kupala. More mi je bilo hladno. Meni more hladno... hej! Kakav niz apsurda, u toj mojoj bolesti...

Posjetio ju je, doznavši za njezinu neizlječivu bolest, unuk Jakov, 22 su mu godine, studira psihologiju.

- U tih tjedan dana razgovarali smo, puno... ali najiskrenije bi bilo reći, opraštali smo se. Možda je to i najljepših sedam dana u mom životu. Nema možda nikoga s kim tako rado razgovaram kao sa svojim unukom - kaže Mani.

I sada još nekoliko znanih, ali neka ih ovdje, podataka: Mani u svom životu ima nekoliko karijera. Ona kazališne kritičarke počela je kad ju je majka, glumica Marija Danira dojila u garderobi HNK Split. Kazalište je ušlo u sve pore njezina života, priča, pa i onda kad je, kao mala curica, važno kritizirala svoju majku. - Kazališnom sam se kritikom, uz sve drugo, bavila cijeli život, a ona je za mene bila nešto drugo nego što je danas, nije ulazila u interesne sfere. Ja sam prijateljevala s Janom Kottom, Dalibor Foretić je bio živ, Marija Grgičević je za ove današnje bila genije. Možda je samoubojstvom Želimira Ciglara završila kazališna kritika u Hrvatskoj - izgovara Mani u dahu. Bila je intendantica zagrebačkog &td-a te splitskog i riječkog HNK, izazivajući kontroverze gdje god se našla.

Iako je Manina prva fiction knjiga izišla 2010. godine, Mani kaže da nije tada počela pisati. Piše oduvijek. Počela je kad je pomislila - čekaj, ovaj prizor bi trebalo napraviti drukčije. Kako drugačije? I počela bi pisati novi prizor; u početku to joj je koristilo u stvaranju kazališnih predstava.

- Ja stalno imam lica ispred sebe, ona me bude noću, potežu za rukav. Možda sam sve usamljenija, ali nisam sama, jer imam ta lica s kojima razgovaram u mašti. Nisam ništa objavljivala, jer sam mislila da to ništa ne vrijedi. Ohrabrili su me Velimir Visković, Ivica Prtenjača i Drago Glamuzina.

I nešto o knjizi. Izdavač je zagrebački VBZ. Knjiga lijepo izgleda, a prate je, na zadnjoj korici, nadahnute i pogođene rečenice Andree Zlatar. Naputak glavnog urednika VBZ-a D. Glamuzine je u suštinskom problemu. Mani Gotovac na više ključnih mjesta u knjizi, i to su jako dobra mjesta, govori o teškoj malograđanštini mjesta u kojem se radnja zbiva, krivoj za mnoge nedaće koje su junakinju snašle. A i većina Maninih likova vrišteće su, ili barem osrednje, provincijske nakaze. No, Glamuzina konstatira kako je Mani u knjizi opisala jedan “bolji, finiji, građanskiji Zagreb”. (Bljak. Usput, kad čujem riječ “građanski” bježim s mjesta zločina, jer pištolj ne nosim, a protivnica sam naoružavanja civila.)

O čemu je, dovraga, riječ? Urednik, iz zafrkancije, knjigu nije pročitao? Ili je riječ o “bogomdanoj” - pa što se tu može i neka mu je bogom prosto - nemogućnosti da književni urednik pročita i shvati 300 stranica lakoga ženskog štiva, pogotovo što se takvim uglavnom i najradije bavi... Ukratko, čitajte knjigu u dijametralno suprotnom ključu od onog koji nudi urednik Glamuzina.

Sad ću Mani pustiti samu, predugo sam ostala, umorila sam je. Ostavljam je u sobi staračkog doma u koju je prenijela nešto svojih osobnih stvari, najdražih knjiga, slika. Pa i onu koju je Luz prvu naslikao: klauna malog formata. Vidi ga čim ujutro otvori oči.

Izlazim, ali za pet minuta moram se vratiti. Zaboravila sam, naravno, dati knjigu na potpise. Sram me je, ali pokucat ću, pa što bilo.

- Joj, Mirjana, ja sam već usnula...! - diže Mani glavu s jastuka. Spremo se laća olovke.

- I ugasite mobitel - kažem na izlasku.

- Kako je dobro da ste se vratili... - smije se Mani. Dohvaća mobitel, pritišće gumbe koji će je ostaviti, naizgled, samu.