ANTE TOMIĆ Armada protiv Frljića: Ako sloboda nije da mislimo i govorimo što hoćemo - kojeg su nas vraga oslobađali

Došli su u srijedu pred riječko kazalište navijači u šarenim kratkim hlačama i japankama. I naravno, zaustavila ih je policija. “Pa, momci, jebi ga“, rekao je policajac, “ne može se u kazalište kao na plažu, u kratkim hlačama i japankama."

“O, ne, ne, niste dobro shvatili, gospon policajac”, rekli su navijači, “nismo mi ovdje zbog drame, opere ili, božesačuvaj, baleta, nego smo navratili samo na brzinu isprepičkat neke žene.”

“Ma, svejedno ne znam”, kazalo je službeno lice u nedoumici podižući modru kapu i češkajući se po čelenki. “Nije mi to drago. Ipak je ovo HNK.”

“Mamiću, cigane!” viknuo je tada otraga iz gomile jedan koji lošije podnosi pelinkovac, a koji je umjesto HNK čuo HNS.

Šaljivi nesporazum

Šaljiv je bio taj nesporazum, iako su dečki iz Armade zaista došli s plemenitom rodoljubnom nakanom. Bez želje za isticanjem i ne tražeći nikakvu materijalnu nagradu, ništa više osim jednostavnog, ljudskog hvala, čistog su srca htjeli zašamarati i najuriti pet glupača koje su upravo na okruglu obljetnicu Oluje došle pričati kako su one i njihove obitelji od hrvatskih vlasti nedužne stradavale. Zbog toga neodgojenog čina ispred riječkog HNK spontano ih se okupilo, tako, tridesetak, četrdeset, po prilici, koliko već navijača treba da bi se komotno prebilo pet žena.

Da je riječ o Torcidi ili Bad Blue Boysima, da i ne spominjemo Robijaše, navijače zeničkog Čelika, vjerojatno bi dostajalo daleko manje, ali Riječani su, znate i sami, manji i slabunjaviji. Stavite li u jednakom omjeru, pet pripadnika Armade protiv pet žena, ja se svakako ne bih okladio na Armadu.

Kako bilo, stvar je na kraju propala zbog dress codea.

Ostavimo, međutim, po strani navijače. Blesani što se tetoviraju glagoljicom, premda i o latiničnom pismu imaju samo ograničena saznanja, nisu zapravo drugačiji od većine. Oni samo nešto glasnije i nasilnije izražavaju politička shvaćanja koja dijeli znatan dio pučanstva. Vidjeli smo to napokon i u novinskim naslovima koji su raspalili ovaj slučaj. To da je Oliver Frljić, intendant riječkog HNK, na godišnjicu Oluje na pozornicu stavio pet prostih stolica i na njih posjeo pet nesretnica da ispričaju kako je rat uništio njihove živote, mnogi su doživjeli kao vrhunski bezobrazluk, drsku provokaciju, ako ne i otvoreno neprijateljstvo prema hrvatskom narodu i hrvatskoj državi kao takvoj.

Pa kako ih nije sram, pa gdje je policija, pa što radi MUP, DORH, USKOK, POA i sanitarni inspektorat, ako se u jednoj nacionalnoj kazališnoj kući, od našeg poreza, javljaju stanovite gospođe sumnjive vjere i nacionalnosti da proturječe službenoj istini kako je akcija Oluja najveći događaj u u historiji ljudskog roda, usporediv možda, ali samo možda, s otkrićem kotača i betlehemskim rođenjem našeg Spasitelja. Popizdili bi na ovo pravednički mnoga Hrvatica i mnogi Hrvat, pa i ako imaju više škole od riječkih navijača. Za vrijeđanje Oluje i Domovinskog rata, podsjetimo samo, zagrebački je županijski sudac Ivan Turudić prije nekog vremena potpuno ozbiljno predložio da se hapsi i zatvara.

Da Ivana Turudića pitate, Oliver Frljić ne bi dulje ostao na slobodi. Časni sudac ne bi se ni udostojio poslušati Frljićevu obranu. Pet para on ne bi dao za argument da je u jednoj demokratskoj državi, sasvim konkretno, u našoj dičnoj Republici, već i Ustavom zajamčeno pravo da o svemu, pa i o oslobodilačkoj akciji Oluji, svatko od nas misli i govori što ga je volja, jer koju su nas vražju mater inače oslobađali? Nije li to proturječno? Kakva su nam to visokokvalitetna, prvorazredna, bezolovna ljudska prava i demokraciju branitelji danas omogućili, ako se zbog krive riječi dobiva po gubici i stavlja u zatvor, i kakva je uistinu sloboda umjetničkog izražavanja u jednoj zemlji gdje ulica kroji kazališni repertoar, upozorio bi zacijelo riječki intendant.

Ali, sve bi mu bilo džaba. Ivan Turudić bi ga prekinuo, u njegovoj sudnici takve političke svinjarije nisu dopuštene.

Riječki događaj, da je pet žena gotovo dobilo batine jer Oluju doživljavaju drukčije od većine, jer su se drznule otvoreno kazati kako je ono što mnoge ispunjava ponosom i srećom njima bilo muka i užas iz kojega su jedva žive glave izvukle, svjedoči dosta istinito o naravi ovoga društva i ove, kažu, demokratske države. Razgolićuje jedan smiješni nesporazum o slobodi, ljudskim pravima i vjerskoj i nacionalnoj jednakosti. Premda se zaklinjemo u te vrijednosti i držimo ih vrhunskim dostignućem prošlog rata, prava je istina da ih većina prezire. Oni zapravo žele, pa i ako toga nisu svjesni, okrutnu, nesmiljenu nacionalističku diktaturu.

Svečana kninska loža

Trebao bi to napokon shvatiti i šef HDZ-a Tomislav Karamarko. On, istina, nije bio u Rijeci da čuje kako navijači pred kazalištem pjevaju “Ustaški se barjak vije za slobodu i za dom”, ali jednaku je stvar mogao iskusiti i u svečanoj loži kninskoj stadiona, gdje se baš tog trenutka nalazio, kad je Marko Perković Thompson viknuo “Za dom”, a iz desetaka tisuća grla mu radosno odgovoreno: “Spremni!”

Ostalo je nekoliko mjeseci do izbora, ali glupo je čekati. Izbori su ionako samo isprazna formalnost, predstava za Europsku uniju, briselske slabiće koji nesnosno gnjave s ljudskim pravima, slobodom mišljenja i nacionalnom i vjerskom snošljivošću. Ništa od toga većina ovdje ne želi. Demokracija im je frustrirajuća, uloga građana neudobna, izbori odvratni. Svi bi oni bili sretniji da se konačno prestanemo pretvarati, da Tomislav Karamarko izađe na pozornicu na Trgu bana Jelačića i lijepo proglasi Nezavisnu državu Hrvatsku. I da se Armada više ne sramoti da tuče žene u japankama i kratkim hlačama, nego da se dečke obuče u crne suknene uniforme, a da sudac Ivan Turudić pošalje Olivera Frljića da vodi kazališnu sekciju u lepoglavskoj bajbokani.