ANTE TOMIĆ Da sam član SDP-a i da biram između Bernardića i plemenite plijesni, ja bih zaokružio plemenitu plijesan

Otišao je Fidel Castro tiho, u devedesetoj. Zadnji vođa iz vremena Hladnog rata, muškarac koji je prije pedeset pet godina doveo naš planet na korak od nuklearne apokalipse, zbog kojega je čovječanstvo drhtalo od jeze i diljem Sjedinjenih Američkih Država učiteljice vodile djecu u discipliniranim redovima, dvoje po dvoje, u duboka betonska skloništa, umro je Adidasovoj trenirci kao nekakav stari rekreativac ili penzioner u toplicama što se jednog sunčanog jutra pod brezom srušio usred partije šaha. Moj prijatelj Ž. za rastanak mu je napisao pjesmu:

Adio amigo,

za takva muda

vajalo je jemat mudante.

Adios compañero,

adios el comandante!

Iako će ga mnogi prokleti govoreći kako je bio okrutan diktator koji je smaknuo, zatočio ili protjerao na tisuće dobrih Kubanaca, mnogi od nas ipak će žaliti za njim, pa i ako smo se jednom davno, prije četvrt stoljeća, deklarirali kao antikomunisti. Nije, istina, bio najpristojnija osoba, milijune je ucvilio, ali otkako smo bolje upoznali krvožednu, bešćutnu zvijer kapitalizma, priznat ćemo kako Fidel Castro drugačiji često i nije mogao biti. U ovo nepravedno vrijeme, koje je postalo i službeno najgore u povijesti otkako je Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj objavila da je dosegnuta povijesno najveća razlika između siromašnih i bogatih, zgodno bi vjerojatno bilo da kakav bradati đavo s kalašnjikovom u rukama i cigarom među zubima katkad iskoči iz prašume, tek da prestraši gadove koji deru jadni proletarijat.

Tko bi inače viteški zaštitio ugnjetavane bijednike? Komu će se za pomoć obratiti žene koje će dobiti otkaz ostanu li trudne, ili netko poput onih vinkovačkih blagajnica što u dućanu u kojemu su zaposlene za trećinu plaće moraju kupiti robe kojoj je istekao rok trajanja? Tko će sirotinji obrisati suze, vratiti joj dostojanstvo i nadu da bi im i na ovom svijetu, još za života, jednom moglo biti bolje?

Dobro, ne kažem, ima još valjanih ljudi na ljevici. Evo, samo nekoliko sati nakon što je objavljeno da je umro Castro, u našem dijelu svijeta SDP je u drugome krugu napokon izabrao novog predsjednika. Oprezno i mudro, nakon dugog vaganja su odlučili da će ih iduće četiri godine voditi Davor Bernardić, politički birokrat čiji testisi pouzdano ne trebaju specijalne mudante, koji se predstavlja ljevičarem, premda nitko na zna zašto, a postao je poznat po tome da baš nikad baš ništa baš ni o čemu nije rekao.

Da sam član SDP-a, kao što srećom nisam, i da moram izabrati između Davora Bernardića i plemenite plijesni, ja bih, pod punom moralnom, materijalnom i kaznenom odgovornosti zaokružio plemenitu plijesan. Jabuke u šlafroku bile bi bolje od Davora Bernardića. Junetina s graškom, vadičep, sapun, pulover s V-izrezom, dvanaest flomastera, kilogram smeđeg šećera, snažno do olujno jugo, veterinarska stanica u Đakovu, Festival dalmatinskih klapa u Omišu, zabrana prometa za kamione s prikolicom na dionici Oštrovica - Kikovica, drugi korijen iz 274, čak i palatalizacija, glasovna promjena gdje se suglasnici k, g, h ispred e mijenjaju u č, ž, š, mnogo bi uspješnije vodili SDP od Davora Bernardića.

Bilo je to u subotu pravo da se zabrineš za stanje na političkoj ljevici. U jednome dijelu svijeta otišao je Fidel Castro, a u drugome je ostvarenje društvene jednakosti došlo u ruke Davora Bernardića. Gotovo biste požalili da smo se prije pedeset pet godina u Zaljevu svinja zaustavili na korak ispred nuklearne apokalipse.