Bandić i HNS u kombinaciji djeluju razornije od potresa magnitude 5.5 po Richteru

Jedan krug odgovornih ljudi, u kojemu su recimo liječnici Alemka Markotić, Krunoslav Capak ili Vili Beroš, naporno i danonoćno rade na tome da ne budu odjednom, u isto vrijeme, opterećeni svi respiratori u državi. Da se ne raspadne zdravstveni sustav i da na nedostojanstven način ne premine nitko tko ne mora. Proučavaju, korigiraju, prate, stoput strpljivo ponavljaju upute, donose brze odluke, staju pred javnost i slušaju s poštovanjem i razumijevanjem čak i ona manje inteligentna pitanja.

Oprezni su, biraju riječi, ispričaju se čim pogriješe, nastoje uvijek pronaći jedva vidljivu liniju između nepoželjnog širenja panike i nužnog apeliranja na pojačan oprez, na privremeno osamljivanje, izbjegavanje druženja jer se kontaktom najviše riskira ozbiljna zaraza protiv koje još nema ni cjepiva ni lijeka.

To je, dakle, jedna skupina ljudi.

Ima i druga, dirigirana ministrom financija Zdravkom Marićem, koja opet pod teretom velikih očekivanja donosi komplicirane i dalekosežne političke i financijske odluke, brzinom na kakvu ova Vlada, a ni brojne prije nje, nikako nisu bile navikle.

To su skupe odluke, mjere se u desecima milijardi kuna, a nitko još ne može sa sigurnošću predvidjeti hoće li biti dovoljne, hoće li biti efikasne te hoće li zbog stimulusa, otpisa i drugih intervencija u jednom trenutku doći u pitanje vitalne funkcije države, poput školstva, zdravstva ili mirovina. I ta skupina ljudi ulaže osobite napore u pažljivu komunikaciju: osluškuju, uvažavaju, analiziraju, ne inate se i pozivaju na razgovor.

Nema ni trunke drskosti u njihovim upozorenjima državnom i javnom sektoru kako će i oni, valjda svi osim medicinara, vjerojatno morati podnijeti teret ove neočekivane i nezapamćene zdravstvene, društvene i gospodarske krize. Čak i računovođe, matematičari, dakle, u ovom hiperosjetljivom vremenu uključuju u svoj rad i u dijalog dodatne količine razuma i emocija.

U trećoj su pak skupini pretežno političari opće prakse, od predsjednika države do predsjednika glavne opozicijske stranke SDP-a, koji upražnjavaju za ovo vrijeme poželjnu dozu oportunizma: javljaju se malo, uglavnom kunjaju, plasiraju tu i tamo neku alternativnu financijsku, ustavnopravnu ili medicinsku ideju, tek toliko da se vidi da i oni postoje.

Na žalost, to nisu sve skupine javnoaktivnih ljudi s odgovornim pozicijama. Postoji i ona četvrta, žalosna skupina, koja i u ovom teškom, turobnom vremenu neizvjesnosti i straha, i dalje performira nevjerojatne oblike sebičnosti, otuđenosti i bahatosti.

Ta grupa javnih djelatnika zadnja dva tjedna doslovno politički lešinari na nesreći koju je, pored sve štete od koronavirusa, proizveo razorni potres u Zagrebu. Najistaknutiji pripadnici te “četvrte kolone” su sve ogorčeniji i sve zajedljiviji zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, zatim građevinsko potrčkalo Hrvatske narodne stranke Željko Uhlir i od HNS-a otpala obnoviteljica Gunje Anka Mrak Taritaš, koja bi se na silu rebrendirala u ideologinju liberalne opozicije, što zvuči i izgleda zaista groteskno.

Ove se tri strujice nad virusom okuženim i dobro protresenim gradom danima nepristojno, zapravo vulgarno natežu tko će prvi i na koji će način uskočiti u biznis obnove, tko će prema kome zauzeti čvršći gard, tko će koga bolje oblatiti, tko će imati bolju startnu poziciju kad posao krene, čija će biti glavna kad se bude pisao zakon, koga će se više, a koga manje pitati, tko će se kvalitetnije “ugraditi”.

A, realno, ne bi se trebalo pitati nikoga od njih. Iste su to strukture i pojedinci koji su se građenjem, urbanizmom, održavanjem i upravljanjem zgradama uglavnom neuspješno i naopako bavili zadnjih desetljeća, pišući propise i smišljajući projekte uvijek tako da prije svega namire interese sebi bliskih poduzetnika.

Izgovoriti danas kako su građani sami krivi što nisu obnovili zgrade, a znati da je to po današnjim modelima upravljanja zgradama i plaćanja pričuve mnogima praktično nemoguće, znači osjećati duboki prezir prema ljudima koji su se morali iseliti iz svojih domova i nemaju pojma kad će se i kako u njih vratiti.

Slika južnog tornja oštećene zagrebačke katedrale, koji je zbog vica pretvoren u fontanu iz koje uvis šprica voda, istovremeno je duhovita i tragična ilustracija te opasne otuđenosti od javnog interesa koju nositelji takve otužne politike očito nisu u stanju prikriti ni zatomiti čak ni u ovom trenutku velike solidarnosti među ljudima.

“Pa, dobro, nije Bandić baš za sve kriv”, odmahnut će neki.

Pa dobro, kad je riječ o razvoju Zagreba zadnjih deset godina, vjerojatno nije kriv jedino za potres.

Ali nastavi li se projekt obnove Zagreba razvijati kao sajmišna zabava potezanja konopca, a ne kao važan nacionalni projekt, neće biti dobro. Koktel Bandića, Gunje i Štromara mogao bi, naime, imati takve tektonske posljedice kakve ni Charles F. Richter ne bi uspio izmjeriti.