ZAGREB - U godinama hrvatske au tarkičnosti i devize “tko je jamio - jamio je”, kad se s podozrenjem gledalo na sve što nije odavde, mnogi su “patuljci”, samo zato što su bili “naši”, nezasluženo postali “netko i nešto”. Potom smo u vremenima redkarpetizacije medija, bigbraderizacije kulture i rasula kapitalizma, na čiji smo dovratak taman stigli, zaboravili da ovdje još i danas žive “divovi” koji su u vrijeme “nenarodnog režima” i “komunističkog mraka” na ravnopravnoj nozi parirali svjetski priznatim kolegama po struci.
Živa enciklopedija
Jedan od tih “divova” je i vibrafonist svjetske reputacije, naš najveći promoter jazza, urednik i voditelj brojnih TV i radijskih emisija, diskograf i pedagog Boško Petrović - rođen u Bjelovaru 18. veljače 1935. i već desetljećima poznat po incijalima B. P., a od 2005. i službeno tituliran European Jazz Master od European Jazz Awards Committeeja.
U raznim formacijama - Zagreb Jazz Quartet, Zagreb Jazz Quintet, B. P. Nonconvertible All Stars,
Boško Petrović & Damir Dičić Big Band, B. P. Convention, Boško Petrović Trio - nastupa već punih 50 godina i slušati ga dok priča je kao da ispred sebe imate živu enciklpediju koja nizom anegdota oslikava fantastičnu galeriju likova s hrvatske, jugoslavenske i svjetske jazz scene, uključivši i “titane jazza i bluesa” (
Louis Armstrong, Dizzy Gillespie, John Lewis, Art Farmer, Joe Pass, Stan Getz, Johnny Griffin, Georgie Fame, Michel Legrand, Niels H.Q. Pedersen, Toots Thielemans, Big Joe Turner, Buck Clayton..
.) s kojima je svirao, prijateljavao i pio po Europi i Americi.
Okupljanja u klubu
Potom se društvo uglednih svjetskih džezera počelo okupljati u B. P. Clubu - na pozornici, za šankom i legendarnim “stammtischom” - koji je Boško 1988. otvorio u centru Zagreba po uzoru na londonski Ronnie Scott’s Jazz Club. U zagrebačkoj jazz instituciji, nedavno primljenoj u punopravno članstvo European Jazz Networka, za istim “stammtischom” Boško mi čas radosno, čas sjetno, ali uvijek iznimno zanimljivo i duhovito priča o nevjerojatno uzbudljivom i plodnom životu tijekom kojeg je postao naš sinonim za jazz.
Boškov otac cijeli je rat proveo u njemačkom zarobljeništvu kamo je dospio kao oficir starojugoslavenske vojske, braneći Karlovac i ne želeći se nakon zarobljavanja pridružiti ni Nedićevim, ni Pavelićevim postrojbama. Majka, učiteljica, “zbog idiota” - aludira na sebe Boško - ostala je doma, a šestogodišnji klinac ubrzo se u Karlovcu omilio susjedu Maheku, umirovljenom češkom vojnom glazbeniku koji ga počinje podučavati violini.
Vješt u poslovnim pregovorima za svoje programe, diplomatski fin i fajterski oštar, već pola stoljeća ima fascinantan ‘drive’ za jazz
Zagreb Jazz Qaurtet, a zatim i Zagreb Jazz Quintet, koji je često nastupao s Artom Farmerom, bili su jaka imena europske jazz scene 60-ih godina
Nakon izlaska iz njemačkog zarobljeništva otac se aktivirao kao oficir JNA i obitelj se seli u Sarajevo, a 1947. stižu u Škofju Loku, odnosno Ljubljanu.
“Živio sam u đačkom domu ‘Ivan Cankar’ (nas 64 u sobi) i počeo svirati violinu u školskom orkestru, uglavnom valcere i polke. Tamo sam upoznao Vinka Globokara, koji je već sa 14-15 godina kao trombonist počeo hospitirati u big bandu pod ravnanjem Bojana Adamiča, tada najboljem u Jugoslaviji, a na američkoj radiopostaji za američku vojsku u Europi - American Forces Network Radio iz Münchena, emisija ‘Music U.S.A.’ Willisa Conovera - opsesivno sam slušao Glenna Millera, Franka Sinatru i Louisa Armstronga, za kojeg nisam ni znao je li bio crn ili bijel niti mi je to bilo važno”, prisjeća se Boško svojih početaka.
Zanimljivo, taj isti Willis Conover, uz čije je radijske emisije Boško počeo brusiti svoj ukus, kasnije će u emisiji “Jazz Hour” na Voice Of America šest dana u tjednu emitirati Boškov intervju, a potom sredinom 80-ih u Gavelli u svom dobro poznatom stilu otvoriti obljetnički koncert Zagreb Jazz Quarteta, no do toga je bio dug put.
“S dvojicom starijih prijatelja, harmonikašem Markom i klaviristom Jankom, fantazirao sam o jazz sastavu, a ‘prvi veliki nastup’ imali smo u vatrogasnom domu za Novu godinu 1949. ili 1950. Na repertoaru smo imali četiri polke, četiri valcera, jedan english valcer, pa ‘Stardust’ koju smo grozno svirali i ‘In The Mood’ Glenna Millera. Bila je velika potreba za zabavom i plesom, a nije bilo bendova, kamoli ploča. Nitko nije bio slavan, osim braće Avsenik. Za jednu našu svirku na plakatu je bio tekst ‘v nedelju v gasilskem domu velika vrtna veselica, igra priznani vaški kvintet, kozarce prinesite seboj’. Par kranjskih sa senfom na kartonskom podlošku, kruh i vino u čaši koju si ponio sa sobom i to je bio banket uz bezimeni kvintet, poznat samo po tome jer je bio jedini u selu”, reminiscira Boško prve glazbeničke korake.
Nadaren za nogomet
Nezadovoljan violinom, poželio je svirati tenor saksofon po uzoru na Stana Getza i Colemana Hawkinsa, a roditelji mu, vidjevši da jako voli glazbu, kupuju harmoniku što prima “sa suzdržanim oduševljenjem”. Istodobno, nadaren za nogomet, jedno poluvrijeme igra za ljubljanski Odred (današnja Olimpija) protiv Münchena 1860. U Zagrebu, kamo se obitelj Petrović zbog očeva oficirskog poziva seli 1954., igra za Lokomotivu, do njezina preseljenja na Kajzericu, a kao student elektrotehničkog fakulteta opsjednut glazbom počinje stjecati prva poznanstva u zagrebačkim intelektualnim krugovima. Družio se s Tošom Dapcom, Gustavom Krklecom, Edom Murtićem, Borisom Doganom, Ivanom Piceljom, Boškom Rašicom, Otonom Glihom, Borisom Bućanom, Jurom Kaštelanom, Božom Beckom. S druge strane, s tipovima poput Vinka Kokalja Vimpija, “zagrebačkog Jamesa Cagneyja”, do jutra je “češljao bircuze od ‘Tonija Trohe’ u Črnomercu do ‘Strica’ u Dubravi”, a sve je to tijekom vremena ostavilo traga na njemu i u njegovoj glazbi.
Doista, kad god sretnem Boška, čini mi se da u njemu, osim “šmekerskog”, ima i nešto “štemerskog”.
Kenny Drew je bio čest gost B. P. Cluba, s kojim je Boπko rado svirao i snimao
Mentor i prijatelj John Lewis u
B. P.-ju. Boπko je Lewisu bio i vjenËani kum
‘Self-made man’
Na njegovu, još “vragolastom” licu, u njegovu pogledu, gestama i govoru osjeti se da je i u umjetnosti i u ulici pokupio znanja za devet života. U vrlo emotivno i duhovito napisanoj, a ipak preciznoj monografiji “Welcome To The Club - 10 godina B. P. Cluba”, pokojni Dražen Vrdoljak, jedan od najbližih Boškovih prijatelja, sjajno je napisao kako je u “procesu naukovanja upoznao mnoge strane Boška Petrovića: miroljubivu, konfliktnu, ingenioznu, kontroverznu, veselu, kreativnu...”. I to je točno, Boško je u velikoj mjeri osoba kakve u američkom žargonu zovu “self-made man”. Uglavnom je učio metodom vlastite kože, uvelike se sam obrazovao za ono što je osjetio kao svoj poziv, probijao gdje su drugi odustajali, često ulazio u sukobe s malograđanskom sredinom. Vješt u poslovnim pregovorima, uvjeravanju ljudi i namicanju sponzorskog novca za svoje programe, “diplomatski” fin, ali i “fajterski” oštar, već pola stoljeća ima fascinantan “drive” za jazz, umjetnost, promociju i music business.
Sredinom 50-ih, kod hotela Dubrovnik, dokopao se glazbene Špice na kojoj su se svakodnevno, a pogotovo petkom i subotom, sastajali glazbenici i tražili angažmani za plesnjake kojih je u Zagrebu sredinom 50-ih bilo, prema jednom izračunu Drage Diklića, 96. Na samom uglu Gajeve i Trga, kod knjižare Znanje, stajali su najpriznatiji i najstariji glazbenici, nešto niže po Gajevoj, kod prolaza u neboder, oni koji su ulijetali u sastave kao zamjena ovih prvoklasnih glazbenika, a još niže, sve do Ghetaldusa “patuljci”.
Plesnjaci su bili jedina zabava. Tamo su se svirali američki evergreeni, francuske šansone uz plesni ritam i talijanske kancone, blještave melodije Georgea Gershwina, Jeromea Kerna, Irvinga Berlina, Rodgersa i Harta, Colea Portera te, iako je postojao tihi bojkot, melodije iz onih američkih filmova koji su se probili do naših kina poput “Bala na vodi” i “Mladića s trubom”, a slobodnije plesne pokrete donosile su “meksičke zapomagalice” koje su rado izvodili Ivo Robić i Marko Novosel. Pod kapom evergreena bili su svi - i džezeri i šlageraši.
“Surađivali smo gdje god smo mogli jer je bila u pitanju egzistencija, ali pazilo se na kvalitetu. Glazbenici su znali čitati note i poznavali osnove harmonije kako bi mogli izvoditi raznorodnu glazbu, a specijalisti nisu prolazili jer ne bi imali posla”, pojašnjava Boško klimu na zagrebačkoj glazbenoj sceni 50-ih.
Tada su “narodnjaci” bili majstori sevdaha, Silvana Armenulić ili Meho Sepić, no iako prilično autentični i tradicionalni profesionalci, čak ni oni nisu mogli svirati u dvorani Istra, nego u Domu JNA. Boško i njegovi frendovi, pak, svirali su na plesnjacima u Glazbenom zavodu ili Radio-klubu na Trgu žrtava fašizma i po mjesnim zajednicama poput one u Mesničkoj, koje su imale i budžete za razne prgrame. On i njegovi prijatelji vjerovali su da nikada neće smoći novac za stan ili auto, ali “to je otvaralo prostor za spontano predavanje životu bez obaveza, dok su danas svi opterećeni kreditima, egzistencijom i obavezama”, kaže Boško.
U jazz ekipi iz Radiokluba kod Trga žrtava fašizma bio je i Drago Diklić Fiko na alt-saksofonu, koji je morao potpisati ugovor da neće pjevati svaku pjesmu jer će ga inače izbaciti iz benda, pošto su ga više trebali kao saksofonista, iako su “njegovi šlageri mogli biti svjetski hitovi da se malo više potrudio oko njihova proboja vani”. Zagrebački glazbenici imali su i svoje kafiće, a najpopularniji je bio onaj zvan Junferica, na sjevernoj strani Tesline, između Gajeve i Praške. No, Boško se rano izolirao od “cehovskog dijela zagrebačkih glazbenika” koji je puno “tračao i baljezgao”.
Boško Petrović i Mile Rupčić snimljeni u mladim danima
Kvartet Boška Petrovića 1959.: Krešimir Remeta, Ivica Gereg, Boško Petrović i Zlatko Kružić
Vibrafon - kućanski aparat
Do svega se tada teško dolazilo, pa tako i do ploča ili magazina. Jedan od “izvora informacija” bio je vrlo talentirani jazz pijanist Mihajlo Puba Schwartz, čiji je otac radio za Bayer kao trgovački putnik i sa službenim Mercedesom svako malo putovao u Njemačku, otkud je dovukao i prvi gramofon, koji je mogao zaredom vrtjeti šest LP ploča. Puba je dobivao jazz magazin Downbeat i nove ploče, pa je Boško kod njega prvi put čuo Modern Jazz Quartet.
Schwartzov trio imao je probe u studiju Lenjin u Šubićevoj 20, gdje je bio Radio Zagreb, i tamo su u podrumu Puba i bubnjar Petar Spasov našli Jenco, “lešinu od vibrafona” zaostalu još iz dvadesetih godina prije rata. Na istom takvom u big bandu Paula Whitemana svirao je u 20-ima Adrian Rollini, osnivač popularnog orkestra California Ramblers. “No, s ovog vibrafona netko je otuđio kotače, možda i za onu dasku na kakvima su se klinci spuštali po ulicama, falile su i dvije pločice i morao sam svirati pogrbljen, a pedala je radila kad je htjela. Ipak, na njemu sam odvsirao svoj prvi blues u životu. Tu i tamo sjeo bih i za bubnjeve jer sam dosta dobro swingao. Tako se na tom vibrafonu spojili moja ritmičnost, poznavanje klavijature s harmonike i počeci poznavanja harmonije, zahvaljujući violini i knjigama koje sam o tome čitao, što je preduvjet improviziranja u jazzu”.
Prvi put Boško je na tom vibrafonu svirao u dvorani Istra, gdje su koncem 50-ih nastupali Ivo Robić, Marko Novosel, Gabi Novak i drugi pjevači zabavne glazbe, uz orkestar Nikice Kalogjere ili Stjepana Mihaljinca. U jesen 1959. Bošku stiže naručeni vibrafon marke Premier, kojeg je neki carinik deklarirao kao “kućanski aparat”, a Kvartet Boška Petrovića (Petrović-Kružić-Remeta-Gereg) prvi put nastupa u Hrvatskom glazbenom zavodu 20. studenoga 1959. u okviru “Koncerta modernog jazza”, na kojem je nastupio i trio klavirista Davora Kajfeša, opijenog radovima Johna Lewisa iz Modern Jazz Quarteta i Oscara Petersona. Kajfeš, umjesto Zlatka Kružića, ubrzo prelazi k Bošku, koji piše prve skladbe (“Mr. Flanagan Blues”, “Ing. Swing”, “With Pain I Was Born”), i tako se formira jezgra sastava koji se od početka 1960. i službeno zove Zagrebački jazz kvartet. Ime izaziva pravu buru jer se jedan mlad i relativno neafirmirani glazbenik poput Boška usudio svoj sastav nazvati po Zagrebu. Sudbinu sastava uvelike mijenja susret s članovima američkog Modern Jazz Quarteta, tada najpriznatijeg svjetskog jazz benda, koji je u Jugoslaviju došao odsvirati koncerte u Beogradu, Zagrebu i Ljubljani.
Gosti na ručku kod mame
“MJQ je u Beogradu u Domu sindikata nastupao dan nakon nekog festivala dječje pjesme na kojem smo pratili pjevače i popodne smo Kajfeš i ja otišli u hotel Majestic potražiti ih. Milta Jacksona zatekli smo kako na krevetu, gol kao od majke rođen, igra remi sa svojom ženom Sandy, odjevenom samo u negliže. Sandy mu dobacuje ‘Milt, your pants’, nakon čega on nonšalantno ustaje i odlazi do ormara obući gaće. Dogovorili smo se da ćemo se vidjeti navečer na koncertu, a u međuvremenu je došao
John Lewis pa smo izašli pokazati mu grad. John je završio Julliard, bio vrlo načitan, obožavao klasičnu glazbu i Davor Kajfeš mu je sjajno sparirao. Poslije koncerta otišli smo na Skadarliju, gdje je u jednom restoranu nastupala čuvena pjevačica ruskih romansi
Olga Jančevecka. Tamo smo dečke iz MJQ-a posve osvojili pa smo se dogovorili da ćemo ih pričekati sutradan popodne na zagrebačkom aerodromu. Na kraju smo završili kod mojih na ručku”, priča Boško.
Bio je to povijesni ručak koji je Zagrebačkom jazz kvartetu odškrinuo vrata svjetskog uspjeha. U svakom slučaju, bilo je to kao kad bi Rolling Stonesi 1968. svratili na ručak kod Drage Mlinarca i Grupe 220 ili kao da su The Clash 1980. svratli na klopu kod Prljavog kazališta ili Filma. Tog svibanjskog popodneva 1960. Milt Jackson je kupio akustičnu gitaru u Muzičkoj nakladi (tada Mengeš) u Teslinoj te na njoj u Americi s Rayom Charlesom snimio “Soul Brothera”. John Lewis počeo je jednom, dvaput godišnje dolaziti u Zagreb i odsjedati kod Boška, dok jednom nije odsjeo u hotelu, na što se Boško “napol uvredil”. Tada mu je Kajfeš rekao da je John počeo “zujati” s Mirjanom, mlađom sestrom Kajfešove supruge Lele.
“Jedne sam noći do dva sata ujutro u haustoru savjetovao Mirjanu što da napravi jer ju je John zaprosio. To je tada u ovoj, da ne kažem primitivnoj sredini bilo jako delikatno jer je John crnac. Imali smo puno privatnih veza između Zagreb Jazz Quarteta i MJQ, bio sam Johnov kum na vjenčanju s Mirjanom, a John nam je otkrio puno tajni koje su jako bitne za cjelinu. Bio nam je mentor i podučavao nas kako i koji repertoar da sviramo.”
Zahvaljujući odličnim snimkama, festivalima, a potom i prvim suradnjama sa stranim glazbenicima, Zagreb Jazz Quartet, koji se ustaljuje u svojoj najpoznatijoj i napriznatijoj postavi (Boško Petrović - vibrafon, Davor Kajfeš - klavir, Miljenko Prohaska ili Krešimir Remeta - kontrabas, Silvije Glojnarić - bubnjevi), ubrzo prvilači pozornost jake njemačke agencije Lippmann & Rau, koja je u Europi zastupala Ellu Fitzgerald, organizirala Newport Jazz festival Tour, a kasnije i koncerte za The Who i druge rock bendove. ZJQ počinje sve češće nastupati po Njemačkoj i Europi, a 1960. snima prvu LP poču za inozemno tržište u Waldorfu, mjestašcu nadomak Frankfurta iz kojeg potječe obitelj u čijem je vlasništvu lanac hotela Waldorf Astoria.
Nastupi po Europi
“ Horst Lippmann i Fritz Rau rekli su nam da će nas, ako snimimo ploču do tri popodne, a došli smo u jednaest ujutro, voditi u Stuttgart na koncert Dukea Ellingtona. Naravno da smo sve završili i navečer upoznali Dukeove glazbenike poput tenor saksofonista Paula Gonzalesa i trubača Cata Andersona, koji je s Lionelom Hamptonom kasnije došao u Zagreb, da bismo u tri ujutro uz kavu i priču o tome kako je ostao siroče s dvije godine hofirao mojoj mami koja je malo prije toga ostala udovica.”
Nastupi ZJQ-a po Europi, ali i jugoslavenskim jazz festivalima poput beogradskog ili bledskog, bili su sjajna prilika Bošku da stupi u kontakt s mnogim svjetskim jazz zvijezdama, što mu je kasnije koristilo za svirku s njima, radijske i televizijske emisije te B. P. Club. Ne zna u čemu je štos, ali lako je prilazio ljudima, bez obzira na njihov “zvjezdani” status. Većina onih koji su došli u Jugoslaviju tijekom 60-ih bili su impresionirani kazalištem, likovnom kulturom i glazbom. John Lewis je često išao na izložbe, upoznavao naše slikare pa čak i kupovao njihove slike, primjerice Murtićeve. Isto je i činio i Art Farmer. Sviđali su im im se hrana, piće i način druženja, koji ovdje nije bio sluganski, nego prijateljski, odnosno blizak onome kako se ovdje živjelo.
Svi za jednog, jedan za sve
“Meni je do te mjere bilo normalno upoznavati se i družiti se s takvim, svjetskim glazbenicima da već desetljećima kruži anegdota kako je
Charlie Parker sretan što je umro tako rano jer da je poživio, morao bi s Petrovićem zvirati u ZJQ”, opisuje Boško svoje relacije s velikim jazz zvijezdama. Takva su prijateljstva i poznanstva dovela Boška i do nekih kasnijih suradnji poput one s
Artom Farmerom, Big Joeom Turnerom, Buckom Claytonom koji je u autobiografiji šljivovicu zvao “very dangerous stuff”,
Nielsom Pedersenom, Joejem Passom, Georgiejem Fameom.
Sredinom 60-ih Miljenko Prohaska nije želio ostati u Njemačkoj jer je dobar dio vremena posvećivao radu s Big Bandom RTV-a Zagreb. Nijemci su predlagali da ZJQ nastavi bez Prohaske, a s Jimmyjem Woodyjem, kontrabasistom orkestra Dukea Ellingtona, koji je tražio mladu europsku ekipu. Amerikanci, Balkanci, crnac, bijelci - bili bi to sjajni komercijalni elementi za reklamu. No, Boško nije htio bez Prohaske, držeći se “idiotske parole Svi za jednog, jedan za sve”. Iz godine 1967. ostala je rečenica “ZJQ su bitno bolji od očekivanog, posebno Boško Petrović, koji briljira na vibrafonu” iz magazina The Jazz Rag, ali ne i lova jer oni su bili anonimusi za britansku jazz scenu, a Buck Clayton i Big Joe Turner (ravno iz orkestra Counta Basiea) “top musicians of the day” koji su se u svirku upustili s nekim “patuljcima iz Jugoslavije”.
Koketiranje s etnomotivima
Engleski menadžer Alan Bates je s jedne takve svirke objavio ploču (za uglednu kuću Fontana) i nikad nije platio ni penija ZJQ-u.
Ipak, to je bio prvi veći proboj jednog našeg sastava vani, i to instrumentalnog jazz sastava koji je postao prepoznatljiv jer nije imitirao Modern Jazz Quartet, nego se hrabro upuštao u vlastiti repertoar i koketiranje s makedonskim, a kasnije i istarskim i međimurskim etnomotivima, što tada u jazzu, popu i rocku nije bila praksa kao danas. Boško se još u 50-ima počeo igrati s afrokubanskim ritmovima, gotovo 40 godina prije negoli je Ry Cooder proslavio djedove i bake iz Buena Vista Social Cluba. Malo u šali, malo u zbilji kaže da je “world music počeo kad se 1988. vratio standardima jazza prije negoli je ‘naplatio’ tu vezu jazza i etna”. Prvi je u nas fuzionirao jazz i rock, ali se i to danas već pomalo zaboravilo, kao i da su Zagreb Jazz Quartet, a potom i Zagreb Jazz Quintet, koji je često nastupao s Artom Farmerom, bili jaka imena europske jazz scene 60-ih godina. Sedam mjeseci godišnje Boško je obitavao izvan Zagreba; od toga dva mjeseca zbog koncerata po Jugoslaviji, a pet mjeseci zbog nastupa u inozemstvu. Napisao je oko 300 skladbi i snimio oko 100 albuma, računajući i one drugih glazbenika na kojima je gostovao. Naravno, za mnoge “patuljke” on je prije i poslije svega ostao “vinoljubac”.
Početkom 70-ih Big Band RTV-a Zagreb pod dirigentskom palicom Prohaske odlazi na dvomjesečnu turneju po Rusiji. Boška nisu zvali jer su pokušali angažirati manje glazbenika kako bi svi nešto zaradili, a njemu je to čak i odgovaralo jer je izvrsno kotirao na ljestvicama europskog jazza, kao na onoj magazina Jazz Forum, na kojoj je nekoliko godina bio između prvog i trećeg mjesta. Za ta dva mjeseca, kad je Big Band trebao ići u Rusiju, baš je dogovarao desetak koncerata po Europi. U jednom night clubu u Poreču naletio je na ostatak osječkih Dinamita; među njima i na Ratka Divjaka, Branu Živkovića, Vedrana Božića i Alberta Krasnicija, te ih pozvao da krenu s njim na tih desetak koncerata. Bio je to zametak B. P. Conventiona, u kojem će uskoro značajnu ulogu igrati naš veliki jazz gitarist Damir Dičić Dič.
“Na praškom festivalu pokupili smo velike ovacije, pa sam na bisu na pozornicu pozvao nekoliko izvrsnih glazbenika iz istočne Europe i sve nas zajedno najavio kao Boško Petrović & Non-Convertible Eastern All Stars. Ubrzo smo za tada moćnu diskografsku jazz kuću MPS snimali live album na festivalu u Ljubljani, a uslijedio je i poziv za Berliner Jazz Tage, koji se održavao u Berlinskoj filharmoniji, pa sam se zafrkavao da sam dirigirao odakle i Karajan. MPS mi je u Berlinu dao ugovor prema kojem ima pravo izdati snimku ako je dobra, a i ako nije, moji muzičari i ja dobit ćemo punu svotu - oni po 1000 maraka svaki, a ja 10.000 maraka, što je u to vrijeme bilo pravo bogastvo”, prisjeća se Boško.
Klub i novi poslovi
Taj je album, “Swinging East”, sastava Boško Petrovic’s Non-Convertible All Stars izašao 1971. u nekoliko zemalja i do danas ostao njegov najveći komercijalni uspjeh.
Svirke B. P. Conventiona iz 70-ih i ranih 80-ih po Lapidariju, studentskim klubovima i raznim drugim prostorima, koji danas u pravilu nemaju više mnogo veze s jazzom ili su zatvoreni ili pretvoreni u neke mnogo sumnjivije prostore, i danas se prepričavaju kao jazz inicijacije niza tadašnjih rokera. B. P. Convention priveden je kraju u vrijeme kad je Boško otvorio B. P. Club, u kojem je napokon našao svoj “drugi dom”.
Naravno, kao glazbenik nije ostao “nezaposlen”. Već godinama pod imenom Boško Petrović Trio koncertira s dugogodišnjim suradnikom, prijateljem i basistom Mariom Mavrinom te ljubljanskim gitaristom Primožom Grašičem. Teško da se može požaliti na neaktivnost. Hvatao sam ga između koncerata u Austriji, Sloveniji i Hrvatskoj, upravo mu je objavljen izvrstan album B. P. Conventiona “Bag’s Groove” s nedavno pronađenim live snimkama nastalim 1977. u Studiju M novosadske radiotelevizije, a želi objaviti i live snimke Zagreb Jazz Quarteta nastale sredinom 60-ih u Luganu, Freiburgu, Beču i Zagrebu.
Uskoro izlazi DVD (u izdanju studija Gama) sa snimkama obljetničkih koncerata snimljenima 2008. u povodu 20. rođendana B. P. Cluba, a dovršava i snimke Boško Petrović Trija za koji su elektronske podloge napravljene u Parizu.
Već godinama organizira klupske festivale Springtime Jazz Fever, Century Of Blues, Music Carrousel i Hrvatski Jazz Sabor u B. P. Clubu te festival u Grožnjanu kojeg je 2007. European Jazz Awards Committee proglasio najboljim “boutique festivalom”. U tamošnjoj ljetnoj školi je i mentor nekolicini mladih europskih vibrafonista.
Ipak, donekle je rezigniran “stanjem duha jednog društva u jednom vremenu”, od čega bježi u svoj “splendid isolation”, za “stammtisch” oko kojeg se okuplja njegovih deset, petnaest prijatelja od kojih je muzičar samo još Branko Bulić Bula.
“Moja generacija je ostarjela do te mjere da malotko od nas želi po ulici urlati o problemima, tvoja generacija ne zna bi li pucala ili se napila, a mlađi ne shvaćaju u čemu su jer ne znaju da je nekad bilo bolje ili drukčije. Znaš li kolika je na Televiziji Zagreb bila gledanost, doduše u prime timeu, moje emisije ‘Dobro došli u svijet jazza’? 30 posto!”
Negdje u vrijeme Unverzijade napokon se našao jedan prostor u Teslinoj 7 za kojeg se, nakon debakla s diskoklubom, ispostavilo da bi mogao biti dobar za jazz klub o kakvom je Boško godinama maštao. Nakon raspisivanja natječaja na kojem je pobijedio sa svojom vizijom, krenulo se u uređenje.
“Dugo je Miro Šutej htio napraviti omot za neki moj album, no na kraju je uredio klub. Valoviti zidovi pridonijeli su izuzetnoj akustičnosti kluba pa sve snimke snimljene ovdje zvuče sjajno, zahvaljujući snimatelju Čačinoviću, ali i arhitektu Branku Silađinu.”
Boško je odmah uzeo prijatelja Anđelka Vučića kao partnera za ugostiteljski dio posla, kasnije je bitnu ulogu u klubu dobio i Jozo Bartolović, a godinama je oko programa pomagao i Boškov sin Kolja, koji danas vodi odličan festival “Lastovo - otok glazbe”, dok likovnu problematiku kluba rješava Nenad Dogan. “Sva sreća što je Anđelko imao živaca da proguta moje kerefeke, koje su često kontraproduktivne za komercijalno poslovanje kluba. Ali, još plivamo zahvaljujući sponzorima poput Hypo Alpe Adria Banke i Gradskog ureda za kulturu, s kojim surađujem već 40-ak godina”, kaže Boško.
Ubrzo su došle i fotografije glazbenika koji su nastupali u klubu, a prvih deset godina marljivo ih je snimao Damil Kalogjera. “Često netko kaže: ‘Pa, nemaš fotku Milesa Davisa’, a ja kažem: ‘Naravno, on ovdje nije svirao, a ovi drugi jesu’.
Danas B. P. Club nije više jedini jazz klub u gradu, ali je jedini koji se može pohvaliti anegdotama poput one kada je Art Farmer rekao kako se poslije pet seansi kod svog psihijatra u New Yorku, a plaćao ih je po 100 dolara na sat, ne osjeća ni upola dobro kao nakon sjedeljke za Boškovim “stammtischom”.
Aleksandar Dragaš
Živa enciklopedija
Jedan od tih “divova” je i vibrafonist svjetske reputacije, naš najveći promoter jazza, urednik i voditelj brojnih TV i radijskih emisija, diskograf i pedagog Boško Petrović - rođen u Bjelovaru 18. veljače 1935. i već desetljećima poznat po incijalima B. P., a od 2005. i službeno tituliran European Jazz Master od European Jazz Awards Committeeja.
| Dovoljno je reći samo B. P. jer to je Boško Petrović - sinonim za jazz
|
Okupljanja u klubu
Potom se društvo uglednih svjetskih džezera počelo okupljati u B. P. Clubu - na pozornici, za šankom i legendarnim “stammtischom” - koji je Boško 1988. otvorio u centru Zagreba po uzoru na londonski Ronnie Scott’s Jazz Club. U zagrebačkoj jazz instituciji, nedavno primljenoj u punopravno članstvo European Jazz Networka, za istim “stammtischom” Boško mi čas radosno, čas sjetno, ali uvijek iznimno zanimljivo i duhovito priča o nevjerojatno uzbudljivom i plodnom životu tijekom kojeg je postao naš sinonim za jazz.
Boškov otac cijeli je rat proveo u njemačkom zarobljeništvu kamo je dospio kao oficir starojugoslavenske vojske, braneći Karlovac i ne želeći se nakon zarobljavanja pridružiti ni Nedićevim, ni Pavelićevim postrojbama. Majka, učiteljica, “zbog idiota” - aludira na sebe Boško - ostala je doma, a šestogodišnji klinac ubrzo se u Karlovcu omilio susjedu Maheku, umirovljenom češkom vojnom glazbeniku koji ga počinje podučavati violini.
Vješt u poslovnim pregovorima za svoje programe, diplomatski fin i fajterski oštar, već pola stoljeća ima fascinantan ‘drive’ za jazz
Zagreb Jazz Qaurtet, a zatim i Zagreb Jazz Quintet, koji je često nastupao s Artom Farmerom, bili su jaka imena europske jazz scene 60-ih godina
 |
 |
|
Diplomatski fin i fajterski oštar
|
Kvintet i kvartet
|
Nakon izlaska iz njemačkog zarobljeništva otac se aktivirao kao oficir JNA i obitelj se seli u Sarajevo, a 1947. stižu u Škofju Loku, odnosno Ljubljanu.
“Živio sam u đačkom domu ‘Ivan Cankar’ (nas 64 u sobi) i počeo svirati violinu u školskom orkestru, uglavnom valcere i polke. Tamo sam upoznao Vinka Globokara, koji je već sa 14-15 godina kao trombonist počeo hospitirati u big bandu pod ravnanjem Bojana Adamiča, tada najboljem u Jugoslaviji, a na američkoj radiopostaji za američku vojsku u Europi - American Forces Network Radio iz Münchena, emisija ‘Music U.S.A.’ Willisa Conovera - opsesivno sam slušao Glenna Millera, Franka Sinatru i Louisa Armstronga, za kojeg nisam ni znao je li bio crn ili bijel niti mi je to bilo važno”, prisjeća se Boško svojih početaka.
Zanimljivo, taj isti Willis Conover, uz čije je radijske emisije Boško počeo brusiti svoj ukus, kasnije će u emisiji “Jazz Hour” na Voice Of America šest dana u tjednu emitirati Boškov intervju, a potom sredinom 80-ih u Gavelli u svom dobro poznatom stilu otvoriti obljetnički koncert Zagreb Jazz Quarteta, no do toga je bio dug put.
“S dvojicom starijih prijatelja, harmonikašem Markom i klaviristom Jankom, fantazirao sam o jazz sastavu, a ‘prvi veliki nastup’ imali smo u vatrogasnom domu za Novu godinu 1949. ili 1950. Na repertoaru smo imali četiri polke, četiri valcera, jedan english valcer, pa ‘Stardust’ koju smo grozno svirali i ‘In The Mood’ Glenna Millera. Bila je velika potreba za zabavom i plesom, a nije bilo bendova, kamoli ploča. Nitko nije bio slavan, osim braće Avsenik. Za jednu našu svirku na plakatu je bio tekst ‘v nedelju v gasilskem domu velika vrtna veselica, igra priznani vaški kvintet, kozarce prinesite seboj’. Par kranjskih sa senfom na kartonskom podlošku, kruh i vino u čaši koju si ponio sa sobom i to je bio banket uz bezimeni kvintet, poznat samo po tome jer je bio jedini u selu”, reminiscira Boško prve glazbeničke korake.
Nadaren za nogomet
Nezadovoljan violinom, poželio je svirati tenor saksofon po uzoru na Stana Getza i Colemana Hawkinsa, a roditelji mu, vidjevši da jako voli glazbu, kupuju harmoniku što prima “sa suzdržanim oduševljenjem”. Istodobno, nadaren za nogomet, jedno poluvrijeme igra za ljubljanski Odred (današnja Olimpija) protiv Münchena 1860. U Zagrebu, kamo se obitelj Petrović zbog očeva oficirskog poziva seli 1954., igra za Lokomotivu, do njezina preseljenja na Kajzericu, a kao student elektrotehničkog fakulteta opsjednut glazbom počinje stjecati prva poznanstva u zagrebačkim intelektualnim krugovima. Družio se s Tošom Dapcom, Gustavom Krklecom, Edom Murtićem, Borisom Doganom, Ivanom Piceljom, Boškom Rašicom, Otonom Glihom, Borisom Bućanom, Jurom Kaštelanom, Božom Beckom. S druge strane, s tipovima poput Vinka Kokalja Vimpija, “zagrebačkog Jamesa Cagneyja”, do jutra je “češljao bircuze od ‘Tonija Trohe’ u Črnomercu do ‘Strica’ u Dubravi”, a sve je to tijekom vremena ostavilo traga na njemu i u njegovoj glazbi.
Doista, kad god sretnem Boška, čini mi se da u njemu, osim “šmekerskog”, ima i nešto “štemerskog”.
Kenny Drew je bio čest gost B. P. Cluba, s kojim je Boπko rado svirao i snimao
Mentor i prijatelj John Lewis u
B. P.-ju. Boπko je Lewisu bio i vjenËani kum
 |
 |
|
Kenny Drew
|
John Lewis
|
‘Self-made man’
Na njegovu, još “vragolastom” licu, u njegovu pogledu, gestama i govoru osjeti se da je i u umjetnosti i u ulici pokupio znanja za devet života. U vrlo emotivno i duhovito napisanoj, a ipak preciznoj monografiji “Welcome To The Club - 10 godina B. P. Cluba”, pokojni Dražen Vrdoljak, jedan od najbližih Boškovih prijatelja, sjajno je napisao kako je u “procesu naukovanja upoznao mnoge strane Boška Petrovića: miroljubivu, konfliktnu, ingenioznu, kontroverznu, veselu, kreativnu...”. I to je točno, Boško je u velikoj mjeri osoba kakve u američkom žargonu zovu “self-made man”. Uglavnom je učio metodom vlastite kože, uvelike se sam obrazovao za ono što je osjetio kao svoj poziv, probijao gdje su drugi odustajali, često ulazio u sukobe s malograđanskom sredinom. Vješt u poslovnim pregovorima, uvjeravanju ljudi i namicanju sponzorskog novca za svoje programe, “diplomatski” fin, ali i “fajterski” oštar, već pola stoljeća ima fascinantan “drive” za jazz, umjetnost, promociju i music business.
Sredinom 50-ih, kod hotela Dubrovnik, dokopao se glazbene Špice na kojoj su se svakodnevno, a pogotovo petkom i subotom, sastajali glazbenici i tražili angažmani za plesnjake kojih je u Zagrebu sredinom 50-ih bilo, prema jednom izračunu Drage Diklića, 96. Na samom uglu Gajeve i Trga, kod knjižare Znanje, stajali su najpriznatiji i najstariji glazbenici, nešto niže po Gajevoj, kod prolaza u neboder, oni koji su ulijetali u sastave kao zamjena ovih prvoklasnih glazbenika, a još niže, sve do Ghetaldusa “patuljci”.
Plesnjaci su bili jedina zabava. Tamo su se svirali američki evergreeni, francuske šansone uz plesni ritam i talijanske kancone, blještave melodije Georgea Gershwina, Jeromea Kerna, Irvinga Berlina, Rodgersa i Harta, Colea Portera te, iako je postojao tihi bojkot, melodije iz onih američkih filmova koji su se probili do naših kina poput “Bala na vodi” i “Mladića s trubom”, a slobodnije plesne pokrete donosile su “meksičke zapomagalice” koje su rado izvodili Ivo Robić i Marko Novosel. Pod kapom evergreena bili su svi - i džezeri i šlageraši.
“Surađivali smo gdje god smo mogli jer je bila u pitanju egzistencija, ali pazilo se na kvalitetu. Glazbenici su znali čitati note i poznavali osnove harmonije kako bi mogli izvoditi raznorodnu glazbu, a specijalisti nisu prolazili jer ne bi imali posla”, pojašnjava Boško klimu na zagrebačkoj glazbenoj sceni 50-ih.
Tada su “narodnjaci” bili majstori sevdaha, Silvana Armenulić ili Meho Sepić, no iako prilično autentični i tradicionalni profesionalci, čak ni oni nisu mogli svirati u dvorani Istra, nego u Domu JNA. Boško i njegovi frendovi, pak, svirali su na plesnjacima u Glazbenom zavodu ili Radio-klubu na Trgu žrtava fašizma i po mjesnim zajednicama poput one u Mesničkoj, koje su imale i budžete za razne prgrame. On i njegovi prijatelji vjerovali su da nikada neće smoći novac za stan ili auto, ali “to je otvaralo prostor za spontano predavanje životu bez obaveza, dok su danas svi opterećeni kreditima, egzistencijom i obavezama”, kaže Boško.
U jazz ekipi iz Radiokluba kod Trga žrtava fašizma bio je i Drago Diklić Fiko na alt-saksofonu, koji je morao potpisati ugovor da neće pjevati svaku pjesmu jer će ga inače izbaciti iz benda, pošto su ga više trebali kao saksofonista, iako su “njegovi šlageri mogli biti svjetski hitovi da se malo više potrudio oko njihova proboja vani”. Zagrebački glazbenici imali su i svoje kafiće, a najpopularniji je bio onaj zvan Junferica, na sjevernoj strani Tesline, između Gajeve i Praške. No, Boško se rano izolirao od “cehovskog dijela zagrebačkih glazbenika” koji je puno “tračao i baljezgao”.
Boško Petrović i Mile Rupčić snimljeni u mladim danima
Kvartet Boška Petrovića 1959.: Krešimir Remeta, Ivica Gereg, Boško Petrović i Zlatko Kružić
 |
 |
|
Boško i Mile
|
1959.
|
Vibrafon - kućanski aparat
Do svega se tada teško dolazilo, pa tako i do ploča ili magazina. Jedan od “izvora informacija” bio je vrlo talentirani jazz pijanist Mihajlo Puba Schwartz, čiji je otac radio za Bayer kao trgovački putnik i sa službenim Mercedesom svako malo putovao u Njemačku, otkud je dovukao i prvi gramofon, koji je mogao zaredom vrtjeti šest LP ploča. Puba je dobivao jazz magazin Downbeat i nove ploče, pa je Boško kod njega prvi put čuo Modern Jazz Quartet.
Schwartzov trio imao je probe u studiju Lenjin u Šubićevoj 20, gdje je bio Radio Zagreb, i tamo su u podrumu Puba i bubnjar Petar Spasov našli Jenco, “lešinu od vibrafona” zaostalu još iz dvadesetih godina prije rata. Na istom takvom u big bandu Paula Whitemana svirao je u 20-ima Adrian Rollini, osnivač popularnog orkestra California Ramblers. “No, s ovog vibrafona netko je otuđio kotače, možda i za onu dasku na kakvima su se klinci spuštali po ulicama, falile su i dvije pločice i morao sam svirati pogrbljen, a pedala je radila kad je htjela. Ipak, na njemu sam odvsirao svoj prvi blues u životu. Tu i tamo sjeo bih i za bubnjeve jer sam dosta dobro swingao. Tako se na tom vibrafonu spojili moja ritmičnost, poznavanje klavijature s harmonike i počeci poznavanja harmonije, zahvaljujući violini i knjigama koje sam o tome čitao, što je preduvjet improviziranja u jazzu”.
Prvi put Boško je na tom vibrafonu svirao u dvorani Istra, gdje su koncem 50-ih nastupali Ivo Robić, Marko Novosel, Gabi Novak i drugi pjevači zabavne glazbe, uz orkestar Nikice Kalogjere ili Stjepana Mihaljinca. U jesen 1959. Bošku stiže naručeni vibrafon marke Premier, kojeg je neki carinik deklarirao kao “kućanski aparat”, a Kvartet Boška Petrovića (Petrović-Kružić-Remeta-Gereg) prvi put nastupa u Hrvatskom glazbenom zavodu 20. studenoga 1959. u okviru “Koncerta modernog jazza”, na kojem je nastupio i trio klavirista Davora Kajfeša, opijenog radovima Johna Lewisa iz Modern Jazz Quarteta i Oscara Petersona. Kajfeš, umjesto Zlatka Kružića, ubrzo prelazi k Bošku, koji piše prve skladbe (“Mr. Flanagan Blues”, “Ing. Swing”, “With Pain I Was Born”), i tako se formira jezgra sastava koji se od početka 1960. i službeno zove Zagrebački jazz kvartet. Ime izaziva pravu buru jer se jedan mlad i relativno neafirmirani glazbenik poput Boška usudio svoj sastav nazvati po Zagrebu. Sudbinu sastava uvelike mijenja susret s članovima američkog Modern Jazz Quarteta, tada najpriznatijeg svjetskog jazz benda, koji je u Jugoslaviju došao odsvirati koncerte u Beogradu, Zagrebu i Ljubljani.
Gosti na ručku kod mame
“MJQ je u Beogradu u Domu sindikata nastupao dan nakon nekog festivala dječje pjesme na kojem smo pratili pjevače i popodne smo Kajfeš i ja otišli u hotel Majestic potražiti ih. Milta Jacksona zatekli smo kako na krevetu, gol kao od majke rođen, igra remi sa svojom ženom Sandy, odjevenom samo u negliže. Sandy mu dobacuje ‘Milt, your pants’, nakon čega on nonšalantno ustaje i odlazi do ormara obući gaće. Dogovorili smo se da ćemo se vidjeti navečer na koncertu, a u međuvremenu je došao
John Lewis pa smo izašli pokazati mu grad. John je završio Julliard, bio vrlo načitan, obožavao klasičnu glazbu i Davor Kajfeš mu je sjajno sparirao. Poslije koncerta otišli smo na Skadarliju, gdje je u jednom restoranu nastupala čuvena pjevačica ruskih romansi
Olga Jančevecka. Tamo smo dečke iz MJQ-a posve osvojili pa smo se dogovorili da ćemo ih pričekati sutradan popodne na zagrebačkom aerodromu. Na kraju smo završili kod mojih na ručku”, priča Boško.
Bio je to povijesni ručak koji je Zagrebačkom jazz kvartetu odškrinuo vrata svjetskog uspjeha. U svakom slučaju, bilo je to kao kad bi Rolling Stonesi 1968. svratili na ručak kod Drage Mlinarca i Grupe 220 ili kao da su The Clash 1980. svratli na klopu kod Prljavog kazališta ili Filma. Tog svibanjskog popodneva 1960. Milt Jackson je kupio akustičnu gitaru u Muzičkoj nakladi (tada Mengeš) u Teslinoj te na njoj u Americi s Rayom Charlesom snimio “Soul Brothera”. John Lewis počeo je jednom, dvaput godišnje dolaziti u Zagreb i odsjedati kod Boška, dok jednom nije odsjeo u hotelu, na što se Boško “napol uvredil”. Tada mu je Kajfeš rekao da je John počeo “zujati” s Mirjanom, mlađom sestrom Kajfešove supruge Lele.
“Jedne sam noći do dva sata ujutro u haustoru savjetovao Mirjanu što da napravi jer ju je John zaprosio. To je tada u ovoj, da ne kažem primitivnoj sredini bilo jako delikatno jer je John crnac. Imali smo puno privatnih veza između Zagreb Jazz Quarteta i MJQ, bio sam Johnov kum na vjenčanju s Mirjanom, a John nam je otkrio puno tajni koje su jako bitne za cjelinu. Bio nam je mentor i podučavao nas kako i koji repertoar da sviramo.”
Zahvaljujući odličnim snimkama, festivalima, a potom i prvim suradnjama sa stranim glazbenicima, Zagreb Jazz Quartet, koji se ustaljuje u svojoj najpoznatijoj i napriznatijoj postavi (Boško Petrović - vibrafon, Davor Kajfeš - klavir, Miljenko Prohaska ili Krešimir Remeta - kontrabas, Silvije Glojnarić - bubnjevi), ubrzo prvilači pozornost jake njemačke agencije Lippmann & Rau, koja je u Europi zastupala Ellu Fitzgerald, organizirala Newport Jazz festival Tour, a kasnije i koncerte za The Who i druge rock bendove. ZJQ počinje sve češće nastupati po Njemačkoj i Europi, a 1960. snima prvu LP poču za inozemno tržište u Waldorfu, mjestašcu nadomak Frankfurta iz kojeg potječe obitelj u čijem je vlasništvu lanac hotela Waldorf Astoria.
Nastupi po Europi
“ Horst Lippmann i Fritz Rau rekli su nam da će nas, ako snimimo ploču do tri popodne, a došli smo u jednaest ujutro, voditi u Stuttgart na koncert Dukea Ellingtona. Naravno da smo sve završili i navečer upoznali Dukeove glazbenike poput tenor saksofonista Paula Gonzalesa i trubača Cata Andersona, koji je s Lionelom Hamptonom kasnije došao u Zagreb, da bismo u tri ujutro uz kavu i priču o tome kako je ostao siroče s dvije godine hofirao mojoj mami koja je malo prije toga ostala udovica.”
Nastupi ZJQ-a po Europi, ali i jugoslavenskim jazz festivalima poput beogradskog ili bledskog, bili su sjajna prilika Bošku da stupi u kontakt s mnogim svjetskim jazz zvijezdama, što mu je kasnije koristilo za svirku s njima, radijske i televizijske emisije te B. P. Club. Ne zna u čemu je štos, ali lako je prilazio ljudima, bez obzira na njihov “zvjezdani” status. Većina onih koji su došli u Jugoslaviju tijekom 60-ih bili su impresionirani kazalištem, likovnom kulturom i glazbom. John Lewis je često išao na izložbe, upoznavao naše slikare pa čak i kupovao njihove slike, primjerice Murtićeve. Isto je i činio i Art Farmer. Sviđali su im im se hrana, piće i način druženja, koji ovdje nije bio sluganski, nego prijateljski, odnosno blizak onome kako se ovdje živjelo.
Svi za jednog, jedan za sve
“Meni je do te mjere bilo normalno upoznavati se i družiti se s takvim, svjetskim glazbenicima da već desetljećima kruži anegdota kako je
Charlie Parker sretan što je umro tako rano jer da je poživio, morao bi s Petrovićem zvirati u ZJQ”, opisuje Boško svoje relacije s velikim jazz zvijezdama. Takva su prijateljstva i poznanstva dovela Boška i do nekih kasnijih suradnji poput one s
Artom Farmerom, Big Joeom Turnerom, Buckom Claytonom koji je u autobiografiji šljivovicu zvao “very dangerous stuff”,
Nielsom Pedersenom, Joejem Passom, Georgiejem Fameom.
Sredinom 60-ih Miljenko Prohaska nije želio ostati u Njemačkoj jer je dobar dio vremena posvećivao radu s Big Bandom RTV-a Zagreb. Nijemci su predlagali da ZJQ nastavi bez Prohaske, a s Jimmyjem Woodyjem, kontrabasistom orkestra Dukea Ellingtona, koji je tražio mladu europsku ekipu. Amerikanci, Balkanci, crnac, bijelci - bili bi to sjajni komercijalni elementi za reklamu. No, Boško nije htio bez Prohaske, držeći se “idiotske parole Svi za jednog, jedan za sve”. Iz godine 1967. ostala je rečenica “ZJQ su bitno bolji od očekivanog, posebno Boško Petrović, koji briljira na vibrafonu” iz magazina The Jazz Rag, ali ne i lova jer oni su bili anonimusi za britansku jazz scenu, a Buck Clayton i Big Joe Turner (ravno iz orkestra Counta Basiea) “top musicians of the day” koji su se u svirku upustili s nekim “patuljcima iz Jugoslavije”.
Koketiranje s etnomotivima
Engleski menadžer Alan Bates je s jedne takve svirke objavio ploču (za uglednu kuću Fontana) i nikad nije platio ni penija ZJQ-u.
Ipak, to je bio prvi veći proboj jednog našeg sastava vani, i to instrumentalnog jazz sastava koji je postao prepoznatljiv jer nije imitirao Modern Jazz Quartet, nego se hrabro upuštao u vlastiti repertoar i koketiranje s makedonskim, a kasnije i istarskim i međimurskim etnomotivima, što tada u jazzu, popu i rocku nije bila praksa kao danas. Boško se još u 50-ima počeo igrati s afrokubanskim ritmovima, gotovo 40 godina prije negoli je Ry Cooder proslavio djedove i bake iz Buena Vista Social Cluba. Malo u šali, malo u zbilji kaže da je “world music počeo kad se 1988. vratio standardima jazza prije negoli je ‘naplatio’ tu vezu jazza i etna”. Prvi je u nas fuzionirao jazz i rock, ali se i to danas već pomalo zaboravilo, kao i da su Zagreb Jazz Quartet, a potom i Zagreb Jazz Quintet, koji je često nastupao s Artom Farmerom, bili jaka imena europske jazz scene 60-ih godina. Sedam mjeseci godišnje Boško je obitavao izvan Zagreba; od toga dva mjeseca zbog koncerata po Jugoslaviji, a pet mjeseci zbog nastupa u inozemstvu. Napisao je oko 300 skladbi i snimio oko 100 albuma, računajući i one drugih glazbenika na kojima je gostovao. Naravno, za mnoge “patuljke” on je prije i poslije svega ostao “vinoljubac”.
Početkom 70-ih Big Band RTV-a Zagreb pod dirigentskom palicom Prohaske odlazi na dvomjesečnu turneju po Rusiji. Boška nisu zvali jer su pokušali angažirati manje glazbenika kako bi svi nešto zaradili, a njemu je to čak i odgovaralo jer je izvrsno kotirao na ljestvicama europskog jazza, kao na onoj magazina Jazz Forum, na kojoj je nekoliko godina bio između prvog i trećeg mjesta. Za ta dva mjeseca, kad je Big Band trebao ići u Rusiju, baš je dogovarao desetak koncerata po Europi. U jednom night clubu u Poreču naletio je na ostatak osječkih Dinamita; među njima i na Ratka Divjaka, Branu Živkovića, Vedrana Božića i Alberta Krasnicija, te ih pozvao da krenu s njim na tih desetak koncerata. Bio je to zametak B. P. Conventiona, u kojem će uskoro značajnu ulogu igrati naš veliki jazz gitarist Damir Dičić Dič.
“Na praškom festivalu pokupili smo velike ovacije, pa sam na bisu na pozornicu pozvao nekoliko izvrsnih glazbenika iz istočne Europe i sve nas zajedno najavio kao Boško Petrović & Non-Convertible Eastern All Stars. Ubrzo smo za tada moćnu diskografsku jazz kuću MPS snimali live album na festivalu u Ljubljani, a uslijedio je i poziv za Berliner Jazz Tage, koji se održavao u Berlinskoj filharmoniji, pa sam se zafrkavao da sam dirigirao odakle i Karajan. MPS mi je u Berlinu dao ugovor prema kojem ima pravo izdati snimku ako je dobra, a i ako nije, moji muzičari i ja dobit ćemo punu svotu - oni po 1000 maraka svaki, a ja 10.000 maraka, što je u to vrijeme bilo pravo bogastvo”, prisjeća se Boško.
Klub i novi poslovi
Taj je album, “Swinging East”, sastava Boško Petrovic’s Non-Convertible All Stars izašao 1971. u nekoliko zemalja i do danas ostao njegov najveći komercijalni uspjeh.
Svirke B. P. Conventiona iz 70-ih i ranih 80-ih po Lapidariju, studentskim klubovima i raznim drugim prostorima, koji danas u pravilu nemaju više mnogo veze s jazzom ili su zatvoreni ili pretvoreni u neke mnogo sumnjivije prostore, i danas se prepričavaju kao jazz inicijacije niza tadašnjih rokera. B. P. Convention priveden je kraju u vrijeme kad je Boško otvorio B. P. Club, u kojem je napokon našao svoj “drugi dom”.
Naravno, kao glazbenik nije ostao “nezaposlen”. Već godinama pod imenom Boško Petrović Trio koncertira s dugogodišnjim suradnikom, prijateljem i basistom Mariom Mavrinom te ljubljanskim gitaristom Primožom Grašičem. Teško da se može požaliti na neaktivnost. Hvatao sam ga između koncerata u Austriji, Sloveniji i Hrvatskoj, upravo mu je objavljen izvrstan album B. P. Conventiona “Bag’s Groove” s nedavno pronađenim live snimkama nastalim 1977. u Studiju M novosadske radiotelevizije, a želi objaviti i live snimke Zagreb Jazz Quarteta nastale sredinom 60-ih u Luganu, Freiburgu, Beču i Zagrebu.
Uskoro izlazi DVD (u izdanju studija Gama) sa snimkama obljetničkih koncerata snimljenima 2008. u povodu 20. rođendana B. P. Cluba, a dovršava i snimke Boško Petrović Trija za koji su elektronske podloge napravljene u Parizu.
Već godinama organizira klupske festivale Springtime Jazz Fever, Century Of Blues, Music Carrousel i Hrvatski Jazz Sabor u B. P. Clubu te festival u Grožnjanu kojeg je 2007. European Jazz Awards Committee proglasio najboljim “boutique festivalom”. U tamošnjoj ljetnoj školi je i mentor nekolicini mladih europskih vibrafonista.
Ipak, donekle je rezigniran “stanjem duha jednog društva u jednom vremenu”, od čega bježi u svoj “splendid isolation”, za “stammtisch” oko kojeg se okuplja njegovih deset, petnaest prijatelja od kojih je muzičar samo još Branko Bulić Bula.
“Moja generacija je ostarjela do te mjere da malotko od nas želi po ulici urlati o problemima, tvoja generacija ne zna bi li pucala ili se napila, a mlađi ne shvaćaju u čemu su jer ne znaju da je nekad bilo bolje ili drukčije. Znaš li kolika je na Televiziji Zagreb bila gledanost, doduše u prime timeu, moje emisije ‘Dobro došli u svijet jazza’? 30 posto!”
Negdje u vrijeme Unverzijade napokon se našao jedan prostor u Teslinoj 7 za kojeg se, nakon debakla s diskoklubom, ispostavilo da bi mogao biti dobar za jazz klub o kakvom je Boško godinama maštao. Nakon raspisivanja natječaja na kojem je pobijedio sa svojom vizijom, krenulo se u uređenje.
“Dugo je Miro Šutej htio napraviti omot za neki moj album, no na kraju je uredio klub. Valoviti zidovi pridonijeli su izuzetnoj akustičnosti kluba pa sve snimke snimljene ovdje zvuče sjajno, zahvaljujući snimatelju Čačinoviću, ali i arhitektu Branku Silađinu.”
Boško je odmah uzeo prijatelja Anđelka Vučića kao partnera za ugostiteljski dio posla, kasnije je bitnu ulogu u klubu dobio i Jozo Bartolović, a godinama je oko programa pomagao i Boškov sin Kolja, koji danas vodi odličan festival “Lastovo - otok glazbe”, dok likovnu problematiku kluba rješava Nenad Dogan. “Sva sreća što je Anđelko imao živaca da proguta moje kerefeke, koje su često kontraproduktivne za komercijalno poslovanje kluba. Ali, još plivamo zahvaljujući sponzorima poput Hypo Alpe Adria Banke i Gradskog ureda za kulturu, s kojim surađujem već 40-ak godina”, kaže Boško.
Ubrzo su došle i fotografije glazbenika koji su nastupali u klubu, a prvih deset godina marljivo ih je snimao Damil Kalogjera. “Često netko kaže: ‘Pa, nemaš fotku Milesa Davisa’, a ja kažem: ‘Naravno, on ovdje nije svirao, a ovi drugi jesu’.
Danas B. P. Club nije više jedini jazz klub u gradu, ali je jedini koji se može pohvaliti anegdotama poput one kada je Art Farmer rekao kako se poslije pet seansi kod svog psihijatra u New Yorku, a plaćao ih je po 100 dolara na sat, ne osjeća ni upola dobro kao nakon sjedeljke za Boškovim “stammtischom”.
|
Magnet za džezere
|
Aleksandar Dragaš
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....