Dalmatinski težaci su prije 74 godine usred pustinje shvatili što je to organizirana zajednica, a njihovim potomcima 2018. to još uvijek nije jasno

Kad su u jesen 1943. Nijemci i ustaše nahrupili u predjele Dalmacije oslobođene nakon talijanske okupacije, desetine tisuća ljudi i žena prebjeglo je u strahu od odmazde brodovima u južnu Italiju. Prebjegle Dalmatince britanske su vlasti 1944. prevezle iz Italije u sigurniju pozadinu. Prebacili su ih na poluotok Sinaj, na četverokut zemlje pored Sueskog kanala. Mjesto na koje su stigli ostat će upamćeno kao mitski dio kolektivnog iskustva. Ima tog mjesta je - pretpostavljam da znate - bilo El Shatt.

El Shatt je bio - dakako - izbjeglički logor, logor ne mnogo drukčiji od današnjih logora u kojima žive Sirijci ili Rohindže. Ali, osim što je bio izbjeglički logor, El Shatt je imao i drugu važnu svrhu: on je bio demonstracija pravljenja države.

Smješten na dohvat ruke od Kaira u kojem je u tom trenutku britanska komanda za Mediteran, El Shatt je trebao pred očima saveznika pokazati da je nova Jugoslavija kadra organizirati buduću državu. Logor u šatorima imao je zato sve prerogative organizirane zajednice. El Shatt je imao školu i bolnicu, matičara i groblje, crkvenu župu i pjevački zbor, kulturni život, novine. Partizanske vlasti su u El Shatt poslale niz istaknutih osoba kojima je zadaća bila da u šatorski grad udahnu civilizirani život.

Josip Hatze je tako u šatorskom kampu vodio pjevački zbor, a njemački antifašistički slikar Rudolf Bunk likovnu sekciju i zidne novine. Unatoč negostoljubivoj prirodi, pijesku, bezvodici i vrućini, El Shatt je morao biti čist i higijenski uredan, u njemu nije smjelo manjkati vode, ni liječnika, ni učitelja. Jer - ako država svojim stanovnicima nije kadra osigurati čistoću, vodu, liječnika ili učitelja - onda ona, podrazumijeva se, naprosto nije država.

Ta jednostavna istina bila je kristalno jasna polupismenim dalmatinskim težacima koji su se ‘44. našli u dalmatinskom zbjegu. Premda nisu čitali politološke knjige, niti ikad vidjeli svijeta dalje od starogrojske Čitovnice i splitskih Prokurativa, oni su sasvim jasno razumjeli čemu služi organizirana zajednica. Razumjeli su da ona je ona servis. Da ona služi, praktičnim, životno važnim stvarima. Stvarima kao što su voda, čistoća, liječenje, škola.

Ta jednostavna ideja bila je jasna nepismenim dalmatinskim težacima u jesen 1944. Nažalost - godine 2018. ona nije jasna njihovim (kudikamo pismenijim) potomcima.

Jer, 74 godine nakon početka el-šatskog zbjega, njihovi potomci žive u zajednici koju iz navike zovu “država”. Oni štoviše dično kažu kako su “dobili državu”, ili “sad napokon imaju državu”. Njihovi potomci silno su ponosni na tu državu koju imaju, a taj se ponos sastoji u mahanju zastavama. Jer, za potomke izbjeglica iz El Shatta “država” se sastoji od zastava i stjegova, ruku na srcu i vojnih komemoracija, sastoji se od kockastih reklama za pivo, navijačkog skandiranja i “repke”.

Kada - međutim - pročeprkamo malo po toj “državi” koju potomci imaju, najednom ćemo - međutim - otkriti neugodno naličje. Da ta država, ispada, nije kadra organizirati čak ni ono što je uspijevalo podbiokovskim težacima 1944. u šatorskom naselju usred pustinje.

Danas - godine 2018. - mi, dakle, “imamo” državu. Ta država, međutim, puna tri tjedna nije i neće biti u stanju osigurati pitku vodu za 80.000 stanovnika brodsko-posavske županije, stanovnika koji dok čitate ovaj tekst piju vodu iz bidona zato što im je nepoznat netko - a vrlo moguće poduzetnički miljenik vlasti - otrovao vodovod. Ista ta država - ujedno - nijema promatra kako se nakon svake jače kiše u Splitu zamuti voda, pa dvjesto tisuća stanovnika turistički intenzivne regije mora kupovati flaširanu vodu jer ona iz špina ima boju motornog ulja.

Mi danas “imamo” državu. Ali - ona već trideset godina nije kadra organizirati nešto tako temeljno kao što je urbana higijena i odvoz smeća. Tako građani najvećeg i glavnog grada žive kao taoci polukriminalne oligarhije “vladara smeća” koja u šaci drži i gradonačelnika, a stanovnici drugog najvećeg grada hodaju zimi po ulici začepljenog nosa jer im grad zbog sanacije smetlišta smrdi po pokvarenim jajima. A za utjehu im može biti to što će njima zrak smrdjeti samo nekoliko mjeseci - jer, u istom tom Slavonskom Brodu osim što ne mogu piti vodu stanovnici ne mogu ni disati. Zrak im, naime, zbog bosanske rafinerije smrdi i smrdjet će godinama.

Možda mi doista - kako se obično veli - “imamo državu”. Ali - ta ista država ni 23 godina nakon rata, ni pola stoljeća nakon komunističke elektrifikacije, nije bila sposobna provesti struju u sva brdska pravoslavna sela, pa tamo preostali srpski starci žive uz šteriku i radio na baterije. Ta ista država koju “imamo” - također - nije bila kadra do udaljenih ličkih i kordunaških sela dovesti linijski transport, pa djeca kilometrima hodaju do najbliže škole, kao u kakvom romanu Mate Lovraka iz tridesetih godina.

Mi danas “imamo” državu - ali ta država nije u stanju organizirati ni nešto tako tričavo kao što je škola, zato što je promjena školskog kurikula paralizirana ideološkom pat-pozicijom između klerikalaca i liberala. Mi danas “imamo” državu, ali ta država čak ni uz porazne demografske trendove nije u stanju u školama organizirati jednosmjenski rad, a Split je tek sad dočekao da nakon dvadeset i pet crkava prvi put nakon 1990. u gradu bude sagrađena i jedna javna škola.

Mi danas “imamo” državu. Ali, ta država 74 godine nakon El Shatta nije kadra sprovesti ni tako bazičnu zdravstvenu preventivu kao što je cijepljenje, pa se procijepljenost u dalmatinskim županijama spustila ispod one iz 60-ih godina. Mi možda “imamo” državu, ali ta država nije kadra suzbiti egzodus liječnika, niti skresati liste čekanja, pa se javno zdravstvo - atribut države koji je bio samorazumljiv stanovnicima El Shatta - sve više pretvara u privilegij onih sa socijalnim ili stvarnim kapitalom.

Mi danas “imamo” državu. Ali, ako imamo državu onda više nemamo središnji državni aerodrom, jer je taj aerodrom u rukama koncesionara koji ga zatvara noću, pa avion ne možete sletjeti nakon 23 sata čak ni ako prevozi bubreg za transplantaciju.

Takva je - ukratko - država koju mi “imamo”. Ta država ima zastavu, ima stolicu na East Riveru, ima loptačke i neloptačke reprezentacije, ima Rakitića i Modrića, ima ministarstva i agencije, ima i ambasade s povijušama na fasadi, pa čak i predsjednicu koja je za zapadne medije postala zaštitno lice srednjoeuropskog političkog treša. Hrvatska - ukratko - ima sve što treba operetnoj pseudodržavi, sve što su imale i Bordurija i Sildavija, dvije zavađene, pompozne fikcionalne državice iz Hergeova stripa “Tintin”. Ima i lente i grbove i počasnu stražu i konzule i viriliste - za Tintinovsku pompu nedostaje nam samo kralj.

Ali, u to isto vrijeme, država koju “imamo” više nije kadra svojim stanovnicima osigurati ni ono što se podrazumijevalo kao normalno 1970., pa čak ni ono što su podrazumijevali kao normalno stanovnici šatorskog grada na Sinaju. Dvadeset i šest godina nakon što je “nastala”, ta država nije sigurna može li svojim stanovnicima osigurati pitku vodu i čisti zrak, struju, cijepljenje, školu i zdravstvenu preventivu. Nije im u stanju osigurati ni neke “divote” koje stanovnicima El Shatta ne bi pale na um, ali bi ih mi razmaženi eto rado imali: recimo, brzi internet; recimo, vrtić za sve predškolce; recimo, aerodrom na koji se može sletjeti noću.

Čak su i podbiokovski, forski i broški maslinari ‘44. razumjeli da se posao građenje države sastoji od građenja institucija. Ali - umjesto da institucije gradi, hrvatska je tzv. državotvorna ideologija posvetila posljednjih trideset godina tome da institucije izbuši. “Državotvorna” Hrvatska nije gradila državu, ona je gradila ceremonijale, simbole, lente, kockice i repke. Istodobno, ta je ista ideologija nagrizla ionako već naherene i poljuljane institucije. Naherila je sudstvo, carinu, administraciju, zdravstvo, kinematografiju i šumariju, upropastila željeznicu i radioteleviziju. Institucije koje su bile ili trebale biti stup i okosnica države oglođane su i izgrizene klijentizmom, korupcijom, zapošljavanjem nećakinja, stranačkim kadroviranjem, ideološkim napastovanjem i prijesnom, golom nestručnošću.

Dok su čak i polupismeni boljševici ‘44. imali toliko zdravog razbora da u sinajsku pustinju pošalju Bunkea i Hatzea, danas u Hrvatskoj umjesto Bunkea i Hatzea mi imamo institut koji se zove “stranački kadar”. Dok su čak i poratni staljinisti bili svjesni da im liječnik, inženjer i mehaničar trebaju kao kruh, te da dirigenta, kirurga ili arhitekta ne mogu tek tako napuhati na špiritijeru, njihovi današnji politički nasljednici nemaju takav respekt.

To je, dakle, ta država koju “imamo”. To je država koja održava privid normalnosti tako što dere i rauba bolnice koje su sagradili drugi, vrtiće, hidrocentrale i dispanzere koji su sagradili drugi, škole, kazališta i domove kulture koji su sagradili drugi - a ne ona sama. Parazitirajući na tim reliktima bivših (stvarnih) država, ta pseudodržava polako ih, sustavno pretvara u šikaru neznanja i nekompetencije. I tako se polako mi navikavamo na tu “slučajnu državu”, na taj “propali projekt”, sve dok nas tu i tamo on ne zagrebe i ne iznenadi novim skandalom koji nam priredi.

A onda, kad to napravi, onda se opet prisjetimo. Kao recimo ove 2017./2018., kad je “slučajna država” dosegnula novi domet. Sad nam više nije kadra dostaviti ni ono najosnovnije. Čak ni vodu, struju i zrak koji ne smrdi.