Kraj romanse između Hrvata i Jadrana

Godine 2010., tadašnja novinarka HTV-a Dijana Čuljak izazvala je nemali skandal kad je za Dnevnik 3 intervjuirala onodobnog gradonačelnika Omiša Ivana Škaričića. Intervjuirajući ga, HTV-ova je urednica kao ozbiljan problem Omiša navela “jednodnevne goste koji se spuste iz Bosne i Hercegovine, ništa ne troše, ne zauzimaju apartmane, a zapravo zauzimaju mjesto na plaži koju nisu platili”.

Nakon što je intervju dospio u eter, nastao je mali međunarodni skandal. Građani BiH protestirali su zbog diskriminacije, TV novinarka se zbog neobazrive izjave morala ispričavati, a cijeli se skandal očekivano sveo na etnički i politički najosjetljiviju dimenziju: onu odnosa između Hrvatske i BiH, odnosno, Hrvata i Bosanaca ili Hercegovaca.

Nekako u to doba, u ovim istim novinama i u istoj ovoj kolumni napisao sam da ključni problem cijelog skandala nije nacionalni, nego klasni te da će vrlo brzo na tapet plažne gentrifikacije doći još jedna skupina kupača koji “ništa ne troše, ne zauzimaju apartmane, a zauzimaju mjesta na plaži koju nisu platili”. Ta ćete društvena skupina - napisao sam 2010. - biti vi sami: stanovnici priobalja te građani Hrvatske.

Te 2010. takav je razvoj zbivanja izgledao kao zloguka prijetnja. Godine 2018. ta apstraktna prijetnje počinje dobivati novi oblik - oblik naguravanja, gušanja i šaka.

Početkom srpnja, mediji su objavili da je gradska uprava grada Crikvenice uvela tromjesečnu, ljetnu zabranu ulaska na područje grada autobusima koji prevoze jednodnevne izletnike. Zabranjujući ulazak autobusima s jednodnevnim kupačima, grad Crikvenica je također pokušao spriječiti dolazak “jednodnevnih gostiju koji se spuste”, “koji ništa ne troše” i “zauzimaju mjesto na plaži koju nisu platili”. Tu odluku crikveničke su vlasti pokušale opravdati time da je na gradskim plažama prevelika gužva te da pokušavaju rebrendirati svoj grad kao destinaciju s četiri do pet zvjezdica.

Protiv odluke crikveničkih vlasti očekivano su se u srpnju pobunili Matica umirovljenika i Sindikat umirovljenika Hrvatske. U pismu koje su uputili čak i ministru turizma umirovljenici su se požalili da crikvenički autobusni aparthejd diskriminira njihovo članstvo, vremešne građane koji se nisu kad je bog ‘odo po zemlji snašli i sagradili vikendice, koji su ostali bez svojih odmarališta za koje su izdvajali iz dohotka, pa im je sada - ako se žele okupati - preostalo samo to da jednodnevnom autobusnom turom iz Zagreba odu na more koje im je u najbližem dijametru - a za Zagrepčane je to riječko Primorje.

Tek koji tjedan nakon crikveničkog bus skandala, u istoj jadranskoj podregiji dočekali smo još jedan primjer boja protiv “gostiju koji ništa ne troše” i “zauzimaju mjesto na plaži koju nisu platili”. Mjesto radnje ovaj je put bilo Selce, a skandal je ovaj put bio popraćen i s dva mobitelom snimljena videa. Na njima se vidi koncesionar plaže Poli mora Miroslav Mesaroš - lik sa staturom i gardom malog Mussolinija - kako se nagurava, svađa i guša s dvije nepovezane skupine kupača, od kojih se jednu može raspoznati po upadljivom osječkom naglasku. Rabijatni beachmaster Mesaroš pritom goste časti epitetima kao “majmune”, “neandertalče”, “idiote”, “koji si ovce čuvao”, unosi im se u lice, baca im stvari i povlači ih za majicu.

Grijeh obiju skupina kupača bio je u tome da su odlučno i tvrdoglavo insistirale na svojem zakonskom pravu da se na plaži kupaju, a bez da kupe najam koncesionarove ležaljke. Koncesionar je taj muktaški legalizam doživio kao napad na vlastitu imovinu i posjed, napad koji je presreo fizički. A sutradan, kad ga je novinar jednog portala pitao za komentar, mali selački duče im je odgovorio “da toga nigdje nema”, “da svugdje u svijetu morate platiti, ako ćete se kupati”.

Tako je - eto - povijest romanse između Hrvata i Jadrana zavrtjela puni krug. Još krajem pedesetih, prvi su komunistički kombinati počeli graditi radnička odmarališta diljem Jadrana, a u ta rana odmarališta vlastite su radnike faktički morali tjerati silom. Tih pedesetih, većina je zaposlenika i industrijskih radnika još bila polutanska, imali su negdje zemlje, voćnjake i klet, a godišnji su koristili za poljodjelske radove. Stoga je gotovo dirljiv dokument koji u svojoj knjizi “U potrazi za blagostanjem” donosi pulski povjesničar Igor Duda: dokument u kojem se sindikalno vodstvo varaždinskog Varteksa žali da ne mogu radnike natjerati da odu u odmaralište na Jadran ni da ih vuku za rukav.

Tijekom jedne generacije - međutim - stvar se promijenila, a promijenila se na način da je nacija samoupravljača sprovela svoju puzeću “privatizaciju” obale. Ona je Jadran “privatizirala” kroz grozdove tisuća vikendica, improviziranih muleta, gatova i nasutih šoderica, koje su afirmirale koncept “našeg Jadrana” za 70-e i 80-e: biti na moru, ali svoj na svome, s bokun zidića, ako bog da, i vrta.

Lijep je bio taj brak, trajao je dugo i bio skladan. Sva ta desetljeća hrvatski je građanin vjerovao da su dva tjedna mora njegovo pravo, a njegova obala doista njegova - javna i opća, kao trg ili park. A onda se turistički biznis dosjetio da je taj “grupnosvojinski mentalitet” prepreka napretku. Te ideje ponajbolje je sročio Miroslav Dragičević iz konzultantske tvrtke Horwath Consulting u nizu tekstova i javnih istupa koji imaju istu onu ulogu u invaziji na Jadran kakvu je memorandum SANU imao u invaziji na Hrvatsku. Za Dragičevića i Horwath, najveći su problem Jadrana domorodci. Oni su sami sagradili neke tamo kuće, sami ih iznajmljuju, sami ubiru rentnu zaradu od prostora u kojem žive, umjesto da - kvragu - tu dobit ubiremo mi. Stoga je to - kako je sročio konzultant - “najgnjiliji tercijar”, parazitska kultura koja trajno deformira mentalitet, najcrnja zaostavština kardeljevske ideologije i samoupravljanja.

Umjesto toga, Horwath i Dragičević predlažu vrli novi svijet u kojem će se još nejasnim sredstvima prisile “gnjili tercijar” istisnuti s tržišta, jadranski turizam okrupniti u resortske molohe te svu zaradu maksimizirati s ovu stranu hotelske žice umjesto da se neefikasno cijedi lokalnim domorocima. Dakako, dio te gentrifikacije Jadrana su i plaže. Ako želimo da plaže netko ucifra i poljepša, u to treba uložiti novce, a onda na njima ne bi trebalo biti “onih koji zauzimaju mjesto, a nisu platili”. Ti bijednici nas - naime - vuku nadolje, umjesto da se vinemo prema žuđenoj četvrtoj zvjezdici.

Mislite da su ove dvije priče nepovezane? Naravno da nisu. Priča o koncesijskom režimu plaža i priča o strukturi turizma itekako su povezane, što se može jasno vidjeti iz podataka o koncesioniranim plažama, što ih je prošle godine uz prilične muke prikupio i u Večernjem listu objavio kolega Marinko Jurasić. Kolega iz Večernjeg tada je sistematski popisao sve koncesije, sve cijene, duljine i tipove ugovora, od plaže pred vilom u Lovranu, koju je tada još pod koncesijom držao Todorić, pa do dubrovačkih hotelskih plaža. Najzanimljiviji podatak do kojeg je došao Jurasić ticao se naplate. Ustanovio je da se, što se naplate tiče, Jadran kao nevidljivom žicom dijeli na dvije podregije, s granicom u Šibeniku. Sjeverno od te točke, dominiraju koncesije kampova i hotela, a na stanovitom se - nimalo zanemarivom - postotku plaža naplaćuje ulaz. Južno od nevidljive razdjelnice, naplaćivanje plaža je tabu, “big no”: u trenutku kad je 2017. kolega pisao svoj tekst, ispod Rogoznice nije postojala ni jedna jadranska plaža za koju ste morali kupiti ulaznicu.

Zašto? Zato što su Dalmatinci politički svjesniji, “komunjare”, politički borbeniji u zaštiti socijalističkih stečevina? Naravno - svi znamo da nije tako - štoviše, da je često upravo obratno. Objašnjenje za ovaj fenomen možemo naći u prijesnoj, omraženoj marksističkoj logici ekonomskog interesa. Srednja i južna Dalmacija su - naime - prostor onog što horwathovci zovu “gnjilim tercijarom”. To su prostori malih iznajmljivača koji vuku neku manju ili veću dobit iz ozemlja u kojem žive i u kojem će te novce tijekom zime potrošiti. Svi ti mali “gnjili tercijarci” imat će goste i dogodine i godinu nakon dogodine ako taj gost ima slobodnu, javnu plažu. Svi ti iznajmljivači istodobno su toliko brojni da im se lokalne vlasti neće zamjerati eksperimentirajući s plažnom gentrifikacijom. Zašto? Zato što se u mjestu poput Tučepa, Bola ili Korčule, ali i u jednom Splitu, na tome gube izbori. Stoga su u tim “močvarama” “gnjilog tercijara” - pazite sad - plaže besplatne.

A ako su već formalno besplatne, kako da ih onda napravimo, eto, pa-ne-baš-sasvim besplatnima? Upravo onako kako je to napravio selački beachmaster Mesaroš: ležaljkama. Ležaljkama, koje posložite po cijeloj zaravni pazeći dobro da između njih nema prostora. Ležaljkama, koje stavite tako blizu mora da vam se između “profitne zone” i mora ne može ugurati red šugamana. A ako nakon sve te kreativne geometrije još uvijek ima tvrdoglavih koji nisu shvatili “razvojni model” - njih onda odradite u stilu selačkog gazde. Malo vike, prijetnji, malo guranja i povlačenje za majicu.

Tako vam 2018. funkcionira primarna akumulacija Jadrana.