GOJKO DRLJAČA Što ako zaista dođe do trgovinskog rata?

Davno, prije otprilike četvrt stoljeća, fotoreporterovim razdrmanim spačekom krenuli smo na moju prvu veliku reportažu. Sjećam se osjećaja neizvjesnosti i nelagode dok smo se pustom Karlovačkom približavali onome za što sam do tada duboko i naivno vjerovao da nikada neću vidjeti u životu. Bio je to rat. Radio sam za Sindikalnu javnost koja je tada hitno pretvorena u Bilten za izbjeglice. Svrha putovanja: izbjegličke priče. U Karlovcu zvuci puškaranja i prvi susret s ljudima istjeranim iz svojih domova, s izbjeglicama. S ljudima koji traže utjehu u pogledu, stisak ruke, trenutak da ih slušate dok pričaju o svojima za koje ne znaju gdje su, kako su. S ljudima sazdanim od čudnih omjera prkosa, tuge, očaja, nade i bijesa.

Čovjeku ne treba puno da shvati značenje riječi izbjeglice. Drhtanje izgubljene starice i pogled djevojčice koja je ostala bez članova obitelji zajamčit će da razumijevanje riječi izbjeglica zauvijek ostane, i u umu i u srcu. I danas se sjećam mučnine i strasti dok sam pisao članak koji je urednik Biltena, Anđelko Erceg, naslovio “Karlovačka peta rijeka”. Ti dojmovi ne mogu se zaboraviti, a nekako vjerujem da svatko normalan, ni po čemu poseban, dijeli vrlo slične emocije prvog susreta s izbjeglicama. U Hrvatskoj je to, nažalost, godinama bio sveprisutan osjećaj. Sada je oživljen.

Danas, kad ponovo doživljavamo susret s izbjeglicama, mnogima se vraćaju neke stare slike i sasvim je sigurno da je Hrvatska zemlja koja dobro razumije izbjeglice. Nije čudno što naša bitna medijska javnost ni u jednom trenutku nije bila obilježena crnom bojom ksenofobije.

Međutim, to što imamo izuzetni senzibilitet za izbjeglice, pa i brojne ekonomske migrante koji nam dolaze u paketu, to ipak ne znači da ne trebamo postavljati logična pitanja, pogotovo o Vladi koja panično, iza maske humanosti, skriva potpunu izgubljenost.

Milanovićevu Vladu sve zatječe nespremnu, pa je bilo potpuno očekivano da ju je iznenadio i ovaj ogromni val izbjeglica koji se svojom tutnjavom vrlo jasno najavio prije više od mjesec dana. Hrvatska vlast kao da je dobila i pisamce i tele gram i e-mail u kojem piše “Evo nas, dolazimo i to u jako velikom broju”, ali je ipak nastavila pričati da se taj najavljeni dolazak neće dogoditi. Potpuno je logično da onda tih mjesec i nešto nisu iskoristili za sustavne pripreme i oprezne diplomatske pregovore sa susjedima ključnim za međunarodnu suradnju u ovoj izbjegličko-migrantskoj priči. Umjesto toga, kad su kolone počele stizati, premijer i njegovi suradnici pali su u histeriju te su počeli prikrivati svoje nečinjenje pričama o visokim moralnim kriterijima, svađom sa svim susjedima i, naravno, oporbom te prkošenjem Europi.

Sve te “akcije” Vlade, bazirane na ideji da se naš problem uvali drugima, nisu apsolutno nikakvo jamstvo da je problem riješen. On je odgođen, pomaknut malo u stranu i stavljen u zonu neodrživog levitiranja. Nešto se tu mora slomiti; na bolje ili na puno, puno gore. U toj bizarnoj igri kontradiktornog prikrivanja tragova nečinjenja, Vlada nas zapravo uvodi u sve dublji problem. Štoviše, umnožava probleme. Što ako Milanovićeva politika prema Srbiji zaista dovede do pravog trgovinskog rata? Nije li jasno da u trgovinskom ratu hrvatska strana može izgubiti puno više od srpske zbog velikog nesrazmjera u međusobnim ulaganjima, kao i trgovinskoj razmjeni? Ako Vlada nije u stanju misliti dva tri poteza unaprijed, zašto je šah pretvorila u igru Pere-ždere; dječju inačicu u kojoj je cilj izgubiti što više vlastitih figura? Misli li zaista Milanovićeva Vlada da svojim ponašanjem dobiva na kredibilitetu u europskoj obitelji politikom “migranti naprijed, kamioni stop”?

Bez obzira na to što si umišljaju članovi Milanovićeva kabineta, samo su dva ključna pitanja: a) hoće li priljev izbjeglica biti usporen i b) hoće li naši ključni susjedi u ovoj migracijskoj priči zatvoriti svoje granice za ulazak izvana. Ako je odgovor na a) ne, a na b) da, mi ćemo se trenutačno naći pred teško rješivim problemom. Još se ne može reći kakav bi to problem mogao biti; hoće li on biti kratkoročan i prvenstveno sigurnosni ili dugoročan u obliku zbrinjavanja migranata. Izbjeglice ćemo, naime, još moći forvardirati Austriji, Njemačkoj ili nekoj drugoj razvijenoj europskoj zemlji, ali s migrantima to neće biti izvedivo. Što u tom scenariju? Koristit će nam pogoršani odnosi sa susjedima jer je Milanović kao ljevičar desničarski skupljao predizborne poene?

Valja naglasiti kako je vrlo nejasno zbog čega se u Milanovićevu kabinetu sprdaju s državotvornim pitanjima Kolinde Grabar-Kitarović. Naime, možda je naša predsjednica samo ženica koja jako voli privlačiti političku pažnju, ali je isto tako činjenica da zemlja koja ne regulira prekogranični promet kroz legalne granične prijelaze, nego pušta putnike namjernike preko livada i kukuruzišta, zapravo po svom opisu i nije prava država. Barem ne ako joj je politika takva da se “otvorenost” granica patentirana na hrvatski način lako može pretvoriti u trajno stanje. Koliko god razumjeli izbjeglice, migrantima koji dolaze skupa s njima u jednom trenutku morat ćemo zatvoriti granice ako Europska unija ne iznjedri opće rješenje. A nema naznaka da hoće. Ili mislimo da se mudrije ponašati kao Srbija koja se prema izbjeglicama i migrantima odnosi kao slučajnim prolaznicima?

Zaključno, jasno je da je Hrvatska populacijski gledano starica. Trebaju nam mladost, novi stanovnici. Mogu li izbjeglice i migranti biti rješenje? Svakako, no Njemačka će za prilagodbu migranata svojem tržištu rada vjerojatno potrošiti 10-ak milijardi eura. Mi za tako nešto nemamo novca niti imamo tržište rada koje može prihvatiti nove nezaposlene. Točka. The End. Mi izbjeglicama ne možemo ponuditi ono što ni sami nemamo: radna mjesta i visoki standard. Tek trebamo stvoriti državu koja ima tu moć.