GOJKO DRLJAČA Vujić i ljevica ne vide da je države previše

Tužno je koliko je duboka kriza hrvatske socijaldemokracije. Ne radi se o dijagnozi nekakve postizborne depresije koja bi bila logična posljedica tijesnog gubitka izbora. Kriza hrvatske socijaldemokracije posljedica je ozbiljnih intelektualnih deficita. Samo tako može se objasniti potpuno nekorespondiranje “suvremenih” ljevičarskih ideja sa stvarnošću. Socijaldemokracija u Hrvatskoj počela se svoditi na trend naginjanja nalijevo; iz lijevog centra prema radikalnoj ljevici i bizarnim pokretima bez pragmatičnih rješenja za očigledne društvene probleme. To naginjanje već prijeti potpunim izvrnućem, padom u korito opskurne lijeve demagogije koja koketira s davno viđenim kolektivizmima i totalitarizmima. Ljevica pati od sindroma pobrkanih lončića. Umjesto promišljenog upravljanja razvojnim procesima sve svode na dodvoravanje.

Povod za ovako oštre riječi nije razočaravajuća izvedba Milanovićeve vlade. Povod je manifest seniora hrvatske lijeve misli, Antuna Vujića, u kojem je pozvao na zaokret s očigledno krivim sadržajem tog mogućeg zaokreta. Problem Vujićeva teksta “S kritičkim iskustvom vlasti, za ubrzani razvitak Hrvatske” u tome je što se u njemu može prepoznati sve prisutnija i zaraznija kvazibuntovna frazeologija u kojoj se sve svodi na to da su “… krizu izazvali jedni, ali ispaštaju drugi”, kao i, naravno, na to da se sav smisao prepozna u pokretu “… protiv neokonzervativnih i neoliberalnih ekonomskih i političkih modela koji su stvarali uvjerenje da se jedino politikom štednje i rezova, udarom na socijalna davanja, od zdravstva i obrazovanja do socijalne skrbi, samoregulacijom tržišta i deregulacijom svake zaštite javnih interesa i socijalnih prava može ostvariti bilo kakav napredak”. U skladu s tim betovenovskim krešendom Vujić zaključuje ono “očigledno”: “Stiglo je vrijeme za razlaz s politikom slijepe štednje i rezova javnog sektora, isključivanje države od ekonomskih i socijalnih odgovornosti i inicijativa, razlaz s ideologijom kvazislobodnog tržišta…”.

Hm, gdje je zapravo živio gospodin Vujić zadnjih 5, 10, 15, 30… godina? Sa stopostotnom sigurnošću možemo zaključiti da to nije bila Hrvatska.

Kad kao pravi pomodni balkanski ljevičar socijademokrat, koji bi se najradije prometnuo u križanca Varoufakisa i Vilibora Sinčića, bijesno napada štednju u javnom sektoru, zapravo radi već pomalo dosadnu grešku: ljut je zbog nečega što se očigledno nije dogodilo. Naime, kao i mnogim drugim ljevičarima, i Vujiću je uspjelo promaknuti da je dug opće države ne tako davne 2007. godine bio niži od 40 posto BDP-a, dok se danas približava razini od 90 posto BDP-a. Dakle, kako je uopće moguće govoriti o “suludim rezovima” ili “štednji” ako je očigledno da smo tijekom zadnjih godina imali nesrazmjerni rast javne potrošnje u odnosu na javne prihode. Kako drugačije objasniti eksploziju javnog duga koja već prijeti efektom nezaustavljive grude snijega?

Isto tako, naš veliki lijevi mislitelj, kao i njegovi brojni obožavatelji, u svojim uzvišenim mislima nije primijetio da se privatni sektor tijekom kriznih godina ponašao potpuno drugačije - logično i odgovorno.

U pet godina od 2009. godine hrvatska kućanstva uspjela su povećati svoju neto financijsku imovinu, pazite sad, za nevjerojatnih 75 posto! Ljudi su radili ono što je logično; razduživali su se i više štedjeli. Dok se javni dug države počeo približavati zoni od 90 posto BDP-a, do te iste razine došla je i neto financijska imovina građana. Posebno valja naglasiti da je u istih pet godina osobna potrošnja građana pala 7,2 posto (građani su stezali remen), dok je državna potrošnja praktično ostala ista; smanjena je simboličnih 0,1 posto. Kako i zašto uz ovakvu faktografiju, koja govori da su kućanstva rezala 72 puta više nego država, Vujić govori o tome da se trebamo odreći politike rezova i štednje u javnom sektoru? Zar je moguće da zaista nije prepoznao fascinantnu oprečnost puta koji su odabrali građani za razliku od države te došao do upravo suprotnog zaključka?

U rakursu Vujića i njegovih istomišljenika posebno brine svetost svega javnog i kolektivnog, bez obzira na obilje dokaza koji upućuju na to kako građani i poduzetnici smatraju da bi se trebala smanjiti doza te nedodirljivosti. Vujićeva teza o nužnosti povećanja važnosti države na prostoru gdje je očigledni višedesetljetni problem prevelika dominacija države u ekonomskom životu doslovno zastrašuje. Nakon što je totalitarni socijalistički model zamijenjen klijentelističkim kapitalizmom, gdje je bilo bitno sklopiti dobar posao s državom ili raditi za državu, najednom bi tom isprobano lošem receptu dodali još države. Patimo li mi to od nekog političkog sljepila ili ekonomskog autizma?

Iako se sve više čini da je borba s ovom opasnom demagogijom već izgubljena, još jednom ćemo si dati truda te upozoriti na notorno: država zaista jest problem, no ne manjak, nego višak države. Pustimo udio državne ekonomije u BDP-u koji je puno prevelik. Pogledajmo istraživanja, što kažu ljudi. Tzv. PMR (product market regulation) indeks svrstava nas na najlošije mjesto u Europi. Sve tranzicijske ekonomije mnogo su bolje od nas. Komponente PMR-a su državna kontrola, prepreke za trgovinu i investicije te prepreke poduzetništvu. Ako bi, pak, objedinili razne indekse kao pokazatelje (Indeks globalne konkurentnosti, Indeks ekonomskih sloboda i Indeks lakoće poslovanja), došli bi također do istog zaključka - državni propisi, njihova nestabilnost, tumačenje i primjena su problem. To izjavljuje 85 posto poduzetnika, a Vujić nekim čudom problem vidi u neoliberalizmu i neokonzervativizmu. Pa to je kao da kod doktora dođete sa slomljenom nogom, a on vas pošalje okulistu.

Gospodin Vujić se kao svaki pravi populist dotakao i monetarne politike. I on se, naravno, založio za korištenje vlastitog novca i ukidanje devizne klauzule te je kao pravi demagog zaključio nešto što ne možete razumjeti ni nakon deset čitanja: “Država ima mogućnosti da umjesto nametnutog fiksiranja kamata i tečaja kredita konvertira valute i kamate u razumna sredstva i veličine plaćanja”.

U razumna sredstva i veličine plaćanja? E to već zvuči kao čisti misticizam. Zapalimo svijeće i primijenimo teoriju samskarama: pomolimo se izgovarajući dugi om kako bismo izazvali atomske vibracije. To je podjednako ostvarivo kao Vujićeve formulacije.

Budući da neke slične monetarne ideje imaju i ovi koji su došli na vlast, možda će misticizam jedino preostati. Uostalom, i Milanovićeva svjetovna oporba (najkratkoročniji bivši ministar koji kolege još zove drugovima) toliko je “dobra” da imamo jamstvo kako će SDP sigurno biti još groznija oporba nego što je bio vlast.