Grci nisu hiroviti, tako se samo čini

Sa hrvatske točke gledišta grčki gnjev doima se kao obijestan bezobrazluk: stanovnici Grčke su za kaznu za rasipnost svojih vlada dobili ono isto što je hrvatska stvarnost već neko doba, ili već dugo. Hrvati su na to toliko oguglali da im ni Praznik rada nije više bio povod da se pobune, barem onako folklorno, reda radi - a u Grčkoj su udarili u generalne štrajkove i svekolike ine talambase (ubojstvo bankovnih službenika u tom je kontekstu ipak događaj vezan za neznatnu, iako agresivnu manjinu i nije tipično za bunt, iako ga je, na žalost, obilježilo).

U Grčkoj su zamrznute plaće u javnom sektoru (ali su i takve znatno više nego u Sloveniji, na primjer, pa se Slovenci bune što moraju pomagati Grcima kojima je bolje nego njima). Uvjet za starosnu mirovinu je 63 godine života, a ne 61 kao dosad - a u Hrvatskoj je 65, s prilično nade da će sljedećih godina porasti na 67, kao i u nekim drugim članicama Unije. Porez na dodanu vrijednost poskočio je na 23 posto - baš ondje gdje je u Hrvatskoj. Povećani su porezi na gorivo, alkoholna pića i još neke proizvode, ali i dalje su manji nego, na primjer, u Italiji.

Dovoljno je, ipak, poslušati malo onoga što govore Grci u emisijama tamošnjih televizija, ili naprosto pročitati što piše na transparentima, pa shvatiti da prosvjed nije toliko protiv mjera koliko protiv njihove usmjerenosti: one su generalne i stoga pogađaju mnogo teže one koji imaju manje, koji su i dosad trošili manje, negoli one koji imaju, koji investiraju ili naprosto crpe - i koji su, zapravo, dosad najviše profitirali od grčkih zaduženja i od “veselog” načina trošenja državnih financija.

Na transparentima se svako malo vidi poklič protiv “plutokracije”, s time što to nema isti ideološki naboj kakav su imali vehementni napadi na “plutokratske režime” na Zapadu u govorima svojedobnoga njemačkog kancelara Adolfa Hitlera. Grci, naime, većinom prosvjeduju protiv vlastitih nemoralnih profitera, a PaSoKovoj vladi prigovaraju ponajprije to što nije opatrnula po džepu njih, i općenito bogatije, nego je pritisak usmjerila najžešće na slabije, na one koji su tegobno sastavljali kraj s krajem i dosad.

Dakle, zahtijevaju više socijalne pravde u snošenju bremena krize. I tu je glavna razlika između Grčke i Hrvatske - Hrvati su se na socijalnu nepravdu navikli kao magarac na batine, pa se ponašaju kao da je smatraju prirodnom i neizbježnom.

Nije grčka specifičnost da vlade desnog centra troše na dug kao pijani bogataši, ostavljajući onda vladama lijevog centra poduzimanje nepopularnih mjera kako bi se izbjegao bankrot.

Samo se naizgled doima paradoksalnim da baš desni centar (pa i u Hrvatskoj dok nije gica stigla na kolica) kupuje socijalni mir masovnim zapošljavanjima suvišnih u državnim službama i da održava potrošnju novim i novim zaduživanjima (baš kako je radila i druga Jugoslavija).

Eksploziju grčke krize i opasno culjanje evropskih burza ipak bi bilo nemoguće shvatiti kad bi se zaboravilo da nema ni krize, kao ni rata, koja nema svoje dobitnike. Kao i 70-ih (u naftnoj krizi), kao i u početku 90-ih, i sada na kresti krizi surfaju špekulanti, koji igraju na razlike u tečajevima valuta, vrednosnih papira itd.

Grčka kriza je poslužila za špekulacije protiv Portugala, Španjolske, Italije, a od jučer i Britanije. Moody’s, na primjer, prednjači u glasinama o rušenju rejtinga banaka ili državnih vrednosnica u tim zemljama, da bi objasnio da je “pogrešno shvaćen” samo dan kasnije - pošto su igrači na burzama već zaradili svoje, na štetu kompletnih nacionalnih ekonomija.

Zanimljivo je vidjeti kako i mi u novinama nasjedamo tim istim agencijama koje su, međutim, bile posve “slijepe” kad je Grčka srljala u ambis, ili kad su Lehman Brothers već bili kuhani i pečeni, ili kad je Argentina tonula u bankrot (o manjim ali češćim “sljepilima” da i ne govorimo). Nekim čudom, i “sljepilo” i “vidovitost” se podudaraju s interesima špekulanata (od kojih je Soros samo najpoznatiji, nipošto jedini), a ne s interesima ulagača, štediša, puka.

Eto, i to je “plutokracija” koju Grci imaju na umu, i koja se ne dâ sapeti u Obamine uze.

Ali što se nas to tiče - mi smo tu da trpimo u ovoj dolini suza, zar ne?