Hrvatski paradoks: loša vlada i slaba opozicija

Andrej Plenković otišao je na odmor u prilično lošem raspoloženju. Razlog - teški reputacijski deficiti. Nakon deset mjeseci predsjednica države otela mu je prvo mjesto na ljestvici popularnosti. Ali najviše žulja šampionski status na negativnoj listi. Premijer je trenutno vrlo uvjerljivo najnepopularniji političar u državi, s minusom duplo većim od dokazano luzerskog Davora Bernardića. Za šefa HDZ-a, koji je snažno posvećen glancanju vlastitog rejtinga i svoju medijsku sliku jako ljubi, rezultat najnovijeg istraživanja Crodemoskopa sigurno je vrlo neugodan.

Možda je upravo zato dan nakon objave tih podataka u televizijskom intervjuu izravno iz Banskih dvora posve neočekivano najavio odgodu poreza na nekretnine i, nešto manje neočekivano, opoziv odluke kojom se kompliciraju i drastično poskupljuju uvozne procedure za poljoprivredne proizvode iz istočnog susjedstva. Stilizirajući se kao čovjek koji rješava probleme, Plenković je opalio prilično bolan šamar dvojici svojih ministara. Pravilnik ministra Tolušića morao je povući zbog inozemnih pritisaka i reperkusija koje bi trgovinski rat imao po Hrvatsku. Svom dosad jako voljenom ministru financija Mariću implicirao je da u porez na nekretnine srlja kao grlom u jagode. Uglavnom da je njegovo uvođenje nepripremljeno. Ni Marić ni Tolušić, tvrde pouzdani izvori, nisu znali da će ih premijer tako preko televizijskih ekrana, cijeloj naciji pred očima, povući za uši i dezavuirati. Plenković ih je javno ponizio, baš onako kako je ponizio Mostove ministre, bivše, kad je na sjednici Vlade, također pred upaljenim kamerama, u direktnom prijenosu, hladno naredio da im se momentalno ispiše otkaz. Sada ostaje vidjeti hoće li se to bildanje mišića isplatiti. Hrvati općenito vole odlučne momke i čvrstu ruku. Željezni stisak u svilenoj rukavici, kako su model vladanja Ive Sanadera svojedobno kvalificirali njegovi najbliži suradnici.

Zaronom Crodemoskopa taština je možda povrijeđena, ali Andrej Plenković objektivno nema mnogo razloga za dešperaciju. Zapravo bi se mogao smatrati sretnim dobitnikom, profiterom svojevrsnog hrvatskog paradoksa: narod bira one čijom je vlašću jako nezadovoljan. Naime, premda se podrška njegovoj Vladi topi i masa se nezadovoljnih - s velikim skokom u srpnju, vjerojatno refleks požara kod Splita - povećala na skoro 70 posto, dok je broj onih koji misle da Hrvatsku vodi u dobrom smjeru spao na manje od 20 posto, to se neraspoloženje na rejtingu stranke ne osjeća. HDZ se stabilizirao na oko 34 posto, što je dvostruko više nego što ima SDP. Broj je HDZ-ovih glasača, dakle, za petnaestak posto veći od broja onih koji podržavaju rad Vlade. Odnosno, Plenkoviću glasove poklanjaju i oni koji učinke njegove vlasti ocjenjuju negativno.

Premijerova je pozicija prilično komotna i zato jer prvi put u posttuđmanovskoj Hrvatskoj HDZ u svojim rukama drži sve tri ključne funkcije u državi: mjesto predsjednika Republike, Sabora i Vlade. Parlamentarna je većina tanka i složena zbrda-zdola, ali opozicija je u rasulu. Nigdje nikoga tko bi HDZ-u mogao konkurirati. Svaki put kad iz SDP-a spomenu da svog šefa Bernardića vide kao budućeg premijera, Plenković zbog svoje evidentne superiornosti dodatno poraste. Nakon napornog Mosta za koalicijskog je partnera uzeo teško očerupani i zato na sve ustupke spremni HNS. Manjine su mu pale u zagrljaj, čak i po cijenu vlastite kompromitacije. Sliku valja kompletirati činjenicom da je HDZ-ov utjecaj na državne i društvene strukture, naslonjen na temelje postavljene još devedesetih, i dalje enorman. U privredi, pogledati slučaj Agrokor. U pravosuđu, po cijeloj okomici, koja je, sve do Ustavnog suda, krcata HDZ-ovim pomazanicima. U medijima, s posebnim naglaskom na tobože javnoj televiziji. Dominacija je HDZ-a potpuna. Skoro kao u Tuđmanovom vremenu, kada je zemljom - možda dijelom i logično u ozračju strašnog rata - vladalo prilično jednoumlje. Plenkovićev se položaj sve češće uspoređuje sa Sanaderovim. Kancelar, a ne premijer, kažu.

Nevjerojatna perverzija da nezadovoljstvo građana ne utječe na rejting vladajuće stranke manje je rezultat HDZ-ove snage, mnogo više posljedica oporbenih slabosti. Stranačka je scena danas gotovo potaracana. Osim konsolidiranog HDZ-a sve je drugo na pola koplja. Jednako stare, kao i nove stranke. Nema sumnje da je Plenković stabilizirao HDZ. Svoju je poziciju armirao s tri važne, brzopotezno osvojene pobjede - prvo je dobio izbore u stranci, slavio je zatim na parlamentarnim izborima, a onda taj uspjeh potvrdio i na lokalnom planu. HDZ je stranka sljedbenika, vazda puna respekta prema svojim šefovima. Mogući radikalski oponenti sami otpadaju ili se marginaliziraju. Situacija se može poljuljati tek počne li Plenković gubiti izbore. Ali, takve opasnosti nigdje na vidiku. Na cijeloj političkoj sceni nema mu dostojnog izazivača.

HDZ velikom strankom čini prije svega indisponiranost opozicije. U prvom redu SDP-a, koji svoj strmoglav pad ne uspijeva zaustaviti. Privatno možda simpatični, ali politički posve izgubljeni Davor Bernardić pokušava učvrstiti svoju moć u stranci, ali SDP vodi putem rasula i propasti. Na listi naj-političara uspio je - dosad neviđen podvig! - zauzeti 11. mjesto s manje od dva posto glasova. Na Ibleru su, svejedno, i dalje zabavljeni svojim unutarnjim sukobima i sve više sudbinom svog bivšeg šefa, koji je SDP ostavio na koljenima, a sad sprema povratak u politiku kao kandidat na predsjedničkim izborima, pa mu za utrku za osvajanje velike hladovine na Pantovčaku jako treba stranački suport. Donošenje novog programa, navodnog instrumenta pozitivnog dinamiziranja SDP-a, odgađa se do idućeg ljeta. Urušavanje partije neće se u međuvremenu zaustaviti, nego će se vrlo vjerojatno dodatno intenzivirati. U godinu dana možda ni kamen na kamenu više neće ostati. Jer, nije više problem samo u blijedom Beri. Zato ni njegova eventualna smjena ne osigurava rješenje. Problem je - kako to konstatira bespoštedni Vjeran Zuppa - da “u SDP-u danas nema nikoga tko bi mogao biti lider i tko bi mogao govoriti tako da to ima neko značenje”.

Zato je, umjesto SDP-a i opozicije, porez na nekretnine rušila i srušila neformalizirana koalicija živopisnih pojedinaca i udruga, koji su vrlo vješto iskoristili moć društvenih mreža. Takve se skupine, neinstitucionalizirane, samoorganizirane, pokazuju politički moćnijima od potpuno irelevantnog i konfuznog SDP-a. Jako je dobro čuti glas probuđene javnosti. Loše je što opozicija u Hrvatskoj trenutno praktično ne postoji. Jer bez oporbe koja će joj dihati za vrat, kao prirodni kontrolor i korektor, ni vlast neće biti dobra i kvalitetna. Odgovornost za stanje u državi imaju jedni i drugi. Ako je opozicija nestala, onda je demokracija sakata, a vlast jako kvarljiva. Plenkovićeva se vlada već u prvoj godini mandata pokazala prilično inertnom, pa i lijenom. Još uvijek vozi u prvoj brzini. Rezultat manjka vlastitog žara jednako kao i manjka oporbenog pritiska.

Franjo Tuđman svojedobno je, uvjeren u vlastitu nezamjenljivost, uoči jednih izbora javno pitao: Tko ako ne ja? To je otprilike pozicija u kojoj se danas nalazi Andrej Plenković. Aspiranata na funkciju šefice države svakim je danom sve više, ali premijer potencijalnih konkurenata zapravo nema. Na političkoj sceni baš nikoga tko bi ga u tom pogledu mogao ugroziti. Moćan, ali bez velikog osobnog autoriteta Plenković može vladati Hrvatskom, ali ne može biti politički lider i teško da će to ikad postati. Može imati svu vlast, ali nema aktivacijske sposobnosti. Može uredovati zemljom, ali je ne može pokrenuti. Nema zamah, nema energiju i karakter vođe. Iskorak i reforme od njega ne treba očekivati. To su njegovi dometi i njegova ograničenja.

Osluškujemo bilo naroda, rekao je najavljujući odgodu primjene poreza na nekretnine. U državi prebukiranoj odnarođenim, na nevolje građana slijepim i gluhim političarima, slušanje naroda dobrodošla je novost. Ako nije riječ o populizmu, o podilaženju masovnim strastima, čega se Plenković inače s punim razlogom javno užasava. Ali nije posao političara, premijera poglavito, šlepanje za voljom naroda. Nije mu posao samo da slijedi, nego prije svega da vodi. Da sluša glas javnosti, ali je istodobno svojim stavovima i oblikuje te drži kurs vodeći zemlju prema pravim rješenjima. Andrej Plenković dokazao se kao vrlo sposoban političar, ali tek treba pokazati ima li dimenziju državnika.