INOSLAV BEŠKER Stečena mirovinska prava gube se u krizi

Stečena prava stara su kost nanovo bačena, više na gloženje nego na glodanje, i sindikatima i strankama u Italiji - ali posrijedi je problem koji muči svu Uniju, što južnije, to tužnije, sve do ekstremnih žrtava u Portugalu, Španjolskoj, Hrvatskoj i, još ponajviše, Grčkoj. Svojedobna talijanska vlada premijera Marija Montija obustavila je, dekretom “Spašavaj Italiju”, usklađivanje najviših mirovina s porastom cijena - smatrajući da i umirovljenici s takozvanim “zlatnim penzijama” moraju nekog vraga pridonijeti ozdravljenju javne bilance gdje se trošilo više nego se imalo, pa je tekući budžetski deficit Italije “probijao” maastrichtsko kanonsko ograničenje od 3 posto društvenoga brutoproizvoda u tekućoj godini.

Talijanski Ustavni sud nedavno je presudio da je ta odluka bila protuustavna. A to je značilo da bi Vlada morala, iz oka, iz boka, istisnuti 18 milijardi eura za nadoknadu neisplaćenoga.

Premijer Renzi ovog časa raspolaže s 1,6 milijardi (prethodno namijenjenih mjerama za suzbijanje siromaštva) i računa da bi mogao - uštipnuvši tamo-amo još pomalo, isplatiti 1. kolovoza po 500 eura na račun 4 milijuna oštećenih, onih s mirovinama manjima od 3000 eura (otprilike 22.800 kuna mjesečno), dok za još 1,2 milijuna nema ništa. “Nedopustivo”, grmi Silvio Berlusconi iz oporbe (kome bivša žena samome zahtijeva više od onoga što je Renzi spreman dati za 4 milijuna imućnijih umirovljenika). “Dirati u stečena prava znači demontirati demokraciju”, tvrdi u naslovu milanski il Giornale, kojemu su vlasnici baš braća Berlusconi. Nije na odmet podsjetiti da su i feudalna prava bila stečena, na primjer u Francuskoj, sve dok država nije bankrotirala i dok nisu kralju odsjekli glavu u revoluciji (a svaka revolucija je zločin, objasnila mi je nedavno jedna od studentica, Berlusconi bi se veselio). Jesu i robovlasnička prava bila stečena, pa su dokinuta, u ime ljudskih prava, zbog čega je u Americi izbio građanski rat (lijepo je vidjeti kad u nas ističu zastavu robovlasničkih Konfederativnih Država…).

Da u Hrvatskoj nisu mirovinskim osiguranicima i samoupravnim ulagačima oduzeta stečena prava, današnja stečena prava imućnijih ne bi bila stečena. Niti bi u povijest ušlo savršeno logično geslo devedesetih: “‘Ko je jamio - jamio je!”

Postoji neki rang i među zapovijedima Božjima: ipak je nešto veće zlo koga ubiti, nego poželjeti njegovu kravu. Postoji i neki rang među najvišim vrednotama nabrojenima u članku 3. Ustava Republike Hrvatske (zanimljivo: socijalna pravda je nešto prije nepovredivosti vlasništva, ali je vladavina prava na predzadnjem, a višestranačje na zadnjem mjestu - znači: znali su unaprijed).

U pogledu stečenih mirovinskih prava ipak bi onda - po logici stvari - morala preča biti kontribucijska prava (dakle pravo na uživanje onoga što je pojedinac u radnom vijeku unio u Mirovinski fond, dragovoljno ili kako drukčije) od inih prava koja bi se mogla alimentirati i iz inih izvora (na primjer braniteljska odnosno boračka valjda iz proračuna obrane, kao i prava ratnih invalida, a civilna invalidska iz invalidskog osiguranja itd.).

Generalno bi pravo na život, a onda i pravo na rad (koji, po Bogu, osigurava opstanak, dakle život), moralo biti preče od stečenih prava, osim u mjeri u kojoj jamče egzistenciju (dakle pravo na život). K vragu, valjda i u državi s toliko kršćana i muslimana ima neku vrijednost zapovijed: “Ne ubij!” A i u istoj takvoj Uniji stečena prava bi smjela biti nedodirljiva sve dok se ne sukobe s prečim pravima. Ali u Uniji nije to meritum. Nije riječ o logici, nego o interesnim skupinama i njihovim klikama.