INOSLAV BEŠKER Tsípras bi htio glasove, kao da je ubio Golijata, a dug je sve veći

Dok grčka kriza sada prolazi kroz meandre ustavne procedure, dotle apsolutno ništa nije učinjeno u smjeru rješavanja ključnoga od svih problema koji su načeli Grčku: reprogramiranja duga.

Kad je dug dobar? Samo onda kada se njime investira tako da čista zarada bude veća od otplate. Ili kada je otplata manja od najamnine. To zna svatko - osim ponekih država. Kako to? Pa jednostavno: tko zaduži državu, ne otplaćuje sâm, nego to prepušta onim milijunima koji su krivi što su ga izabrali, pa im je tako i trebalo. I onda tu državu ne spašavaju kad njezini stanovnici grcaju, nego kad zajmodavcu nemaju odakle dati.

Vrag je šalu odnio kada je otplata duga veća od koristi koja je njime postignuta. Zato je u Maastrichtu, kažu proizvoljno, potpisano da javni dug ne smije preći 60 posto godišnjega društvenoga brutoproizvoda. Proizvoljno? Možda. Ali iskustvo kaže da je na 70 posto alarmantno, a da se na 80 posto pada u spiralu iz koje se teško iskobeljati. A ne stoje zajmodavci s strojnicama uperenima u državu tjerajući je da se zaduži. To čini njen ministar, kupujući vrijeme svojoj vladi, socijalni mir svojoj partiji, ili naprosto krpajući na kesi (engleski: budget) rupe kroz koje su njegovi kolege po ministarstvu izvlačili novac.

Eto, naša Hrvatska imala je, kažu, do 2008 javni dug u visini od 38 posto svoga društvenoga brutoproizvoda - a sada je taj iznos, vele također, 88 posto, pa će do kraja godine biti i 90 posto (brže je rastao samo Sloveniji, koju vode, eto, i spretniji i pošteniji, nema što). To znači da će sljedećih godina 3-4 posto BDP odlaziti samo na servisiranje tog duga (kamate, koje bankari u drugim jezicima s pravom nazivaju: interes), bez otplate makar centa glavnice. E kad bi nam BDP rastao po stopi od 3-4 posto, onda bismo tapkali u mjestu, jer bi kamate proždrle rast. Ali kako je čak i Čačićevih obećanih bijednih 0,8 posto ostalo fatamorganom, to znači da nam i kamate jedu supstancu, a jeo ju je i pad BDP, koji nas je opet vratio na predratnu razinu: četvrt stoljeća pojeli skakavci.

Odakle da onda Grčka u zadanim rokovima vrati 240 posto BDP? Da 30 mjeseci ništa ne troši, da ne jede?

Međunarodni monetarni fond - a on nije poznat kao komunistički megafon - jasno kaže: ne može, nema načina, nema šanse.

To se ne rješava ideološkim dosjetkama, poput Varoufákisovih, bez obzira na to je li posrijedi namjerno zafrkavanje, ili genuina paranoja.

E baš tako i ekonomist Varoufákis jučer u Le Mondeu objašnjava da nije problem u tome što je Grčka dužna baš kô Grčka, nego u tome što Schäuble hoće razoriti Francusku i njezinu socijalnu državu, pa trenutno vježba na Grčkoj. Dobro, hajmo prikazati Schäublea kao financijsku inačicu krvnika koji prvo zakolje par janjaca i prasaca da ne pati previše ljudske žrtve kad dođe doba da se handžar proba. Ali to ne rješava pitanje duga. Sve kad bi Varoufákis bio u pravu glede Schäubleovih nakana, voditelj bi morao pribjeći onoj tipskoj rečenici koju je Lazo Rakijaš onomad sročio za Olivera Mlakara: „Da, ali nije bitno!“

A, k vragu, što je bitno?

Međunarodni monetarni fond, da se vratimo na nj, kaže ono što i laik vidi: ne rješava se, samo se odgađa krah posuđujući Grčkoj koliko mora isti čas vratiti. Njezin dug treba reprogramirati, rastegnuti ga toliko da otplaćuje 5-6 posto BDP (kolika je to muka vidjeli smo u Italiji, kada je prva Amatova, pa onda opet Ciampijeva vlada to činila, smanjujući ga sa 120 na 105 posto - a potom je veseli Berlusconi opet podigao, sve do 130, imao čovjek preča posla pjestujući “ Mubarakovu unuku”).

A što je Tsípras napravio? Gdje treba pragmatički preispitati stavku po stavku da se zaradi gdje god se može, a prištedi gdje se mora, mašio se ideološke sablje. Računao je referendumom posijati paniku na evropskim financijskim tržištima da ona smekšaju Njemačku - a umjesto toga je natjerao njemačku vladu da se ukopisti (kako je ne bi satrlo njezino javno mnijenje), a paniku je posijao u grčkim bankama, odakle je kapital bježao zadignutih nogavica, pa su banke ostale blokirane. I tako je morao pristati na još gore uvjete, kako bi se europartneri osigurali za slučaj novih dosjetki.

Svejedno Tsípras računa da će ga grčko javno mnijenje na izborima vidjeti kao Davida. Možda i nije bitno srušiti Golijata, možda je dovoljno pokušati, makar ti on onda sjeo i na šiju i na glavu teži nego ranije.

Nekompetentan ili ciničan (dok ga Varoufákis naziva prosto izdajicom)?

Tko mu je alternativa? Vangélis Meïmarákis koji je kao ministar obrane imao šuplju kesu (nije li baš on kao ministar obrane naručio, a da od koga nego od Njemačke, 1000 tenkova dok je Njemačkoj bilo dosta njih 240?, nije li baš njega zbog tih i drugih nabavki časnik Giórgios Dávris optužio u parlamentu da je korumpiran, pa nikako da proces stigne na sud?)? Birači, puni pizme na posljednje šonje ili lupeže pomalo zaboravljaju na opačine pretprošlih.

I izbori će, poput martovskih Ida, doći i proći - ali ključan problem ostaje isti: dug i kako ga riješiti.

E, sad, je li zlo što je Grčka navodno stavljena pod prisilnu upravu - ili to što zapravo nije stavljena pod nju? I ne samo Grčka, nego i poneka ina dužnica, ako ćemo pravo.