INOSLAV BEŠKER Turska je europski sin, huligan kojemu se ispunjavaju hirevi

Turska se opet pokazala opasno bolnom točkom i Evrope i Atlantskog saveza i općenito mira i (ne)stabilnosti na istočnom Mediteranu, dobivši za to i novac i maženje, poput sina huligana od 80 kilograma, kojega više ne smiješ ni tući, ako ne želiš riskirati da i tebi razbije zube, nego s njime samo cile-mile-lale - a on to zna i bezočno koristi.

Tako Evropa i njezina unija na jednom kraju glumi ratničku odlučnost, šeta vojnike pod ratnom opremom i s dugim cijevima po Bruxellesu, pravi show kojim razbuktava kolektivnu histeriju. Paradnom predstavom pokušava zakriti težak deficit strategije, znajući da udarati može, ali ne znajući što učiniti kad osvane prvi dan poslije.

Udarile su Sjedinjene Države i Velika Britanija po Iraku, ne znajući što i kako poslije, ufajući se u izvoz demokracije kao da je to iPhone, pa zarazu nisu iskorijenili nego raširili - umjesto amaterske al-Qa’ide Saddamovi sunitski vojni profesionalci stvorili su državu koja, za razliku od Evropske unije, ima svoju naftu, svoj novac, svoj teritorij i svoju efikasnu (da, razbojničku, ali djelotvornu) centralnu vlast.

Udarila je Francuska po Libiji, pa bez strategije za dan kasnije imamo u Libiji ne više kaos, nego “Islamsku Državu” koja u Sirti sazdaje novu Raqqu, na raketomet od dviju Unijinih članica, Malte i Italije.

Čuli smo Nijemce kako podsjećaju da oni najbolje znaju da bombardiranje nije dovoljno, jer da je Njemačka bombardirana uzduž i poprijeko pune četiri godine, da su bombe razorile 80 posto njezina potencijala, pa sve isto nije kapitulirala dok je nije pregazila kopnena vojska.

“DAIŠ”, ta nimalo fantomska “Islamska Država” (čije saddamovsko porijeklo također dokazuje da nije posrijedi radikalizacija islama, nego “islamizacija” radikalizma) rezultat je upravo makroskopske pogreške Busha ml. i Blaira, koji su onamo krenuli bez jasne strategije ne toliko što kasnije (to su mislili da znaju), nego kako kasnije (pa bez toga “kako” nije bilo ni onoga “što”).

Na drugome, suprotnome, levantinskom kraju Evropa ni izbliza nije tako marcijalna kao po Bruxellesu gdje paradira pod geslom “tri mesara buhu klala” (a da pritom ne znaju ni kamo je buha uskočila).

Tetura neodlučno, što se najbolje vidi na primjeru Sirije.

Prvo su tamošnjeg predsjednika Asada ml. - poglavito Francuzi, ali u jednom trenu i Amerikanci - kanili bombardirati. Što ne bi bilo nezasluženo. Kad je buknulo navodno “arapsko proljeće”, počeli su demonstrirati i u Siriji, pa je Asadova vlast dala brutalno pobiti te civile koji su se usudili prosvjedovati na ulicama. Taj potez uplašene klike detonirao je rat u Siriji, kamo su se teroristi tek naknadno stuštili na gozbu, poput galeba kad spaze da morem plutaju riblje iznutrice, davši Asadu izliku da je on, eto, štit protiv terorista. Sada od Asada traže i dobivaju obavještajnu suradnju: on ih obavještava tko je sa Zapada stigao u Siriju stupiti u “DAIŠ”-ove redove, utoliko važnije ukoliko članice Evropske unije kriju jedna od druge čak i te podatke, ne žele stvoriti zajedničku banku podataka o indoktriniranima ne zato što u Siriju idu, nego zato što se odande vraćaju uvježbani taman toliko koliko im treba da ubiju i poginu.

Onda je i Asad manje zlo (ideš s onim tko ti dodaje kvalitetu, nije se antikomunist Churchill s Titom išao ženiti, nego mu je koristio).

Turska - misle u Uniji - također koristi. Može zadržati prognanike, kao što je činila sve dok ih, poslije Erdoğanova proljetnoga izbornog poraza, nije počela goniti na grčke egejske otoke (ondje Turska ima dvjestotinjak patrolnih brodova, pa da jedan jedini nije vratio neki čamac s izbjeglicama; ondje Turska svako malo svojim avionima povrijedi grčki zračni prostor, ne bojeći se da bi Tsipras dao srušiti neki njihov zrakoplov kao što je Erdoğan dao srušiti ruski “suhoj” (poput najbalavijeg klinca u gangu, koji izaziva daleko snažnije prolaznike, računajući da će ga gang, NATO, obraniti pošto ga je, možda, i nahuckao). Ta se politika isplatila na ponovljenim izborima.

O, da su se ostvarile želje onih koji su navijali za “Grexit”, Egej bi danas bio na Uni.

Turska - nepouzdana, opasna, daleko manje evropska nego u Atatürkova doba, nedemokratska, imperijalna, koja od armenskog genocida pere ruke tvrdeći da to nisu učinili Turci nego Osmanlije, koja Kurdima ne da državu ni izvan svojih granica - podržavala je Muslimansku braću i njihovu verziju salafizma u demokratskom umaku, dala je ruku Hamasu, kroz nju “DAIŠ” dovlači pojačanja i vraća agente-ubojice, u njoj “DAIŠ” liječi svoje ranjenike, u njoj se kupuju lažne sirijske putovnice, ona nudi kompromise s okusom ucjene. Al-Bagdadi se proglasio kalifom - ali sultan je u Ankari.