Četiri puta sam naljutio predsjednika Franju Tuđmana za njegova prvog posjeta Rimu prije 20 godina, ali mi je grubom ideološkom diskvalifikacijom odbrusio samo na jedan moj odgovor: kada me pitao što mislim o obnovi Hrvatske pravoslavne crkve. Rekao sam mu da je to jedini način da čak i pitome urbane Srbe pretvori u neprijatelje, te da ne mora vjerovati meni, nego da o tome upita kardinala Kuharića, koji mi jamačno nije istomišljenik. Iz prve ruke, dakle, znam da se dr. Franjo Tuđman bavio tom idejom koju je već jednom, s tragičnim ishodom, proveo u djelo dr. Ante Pavelić. Ne znam što su Tuđmanu o tome govorili katolički stručnjaci i profesori, njegov ministar Adalbert Rebić, odnosno Juraj Kolarić.
Naravno, sasvim je moguće da je neki kršćanin ostao vjeran pravoslavnoj vjeroispovijedi, prihvativši međutim neku drukčiju etničku pripadnost. Na primjer hrvatsku. Ili da je neki Hrvat pristao uz pravoslavlje, poput pretka Vojislava Šešelja, ali ne presvlačeći etničku kabanicu, za razliku od toga četničkog vojvode.
Zbivalo se to i drugdje, pa i u većim količinama. Svejedno je Finska pravoslavna crkva, autonomna u samostalnoj državi, ostala dijelom Ruske pravoslavne crkve; svejedno Ohridskoj arhiepiskopiji (koja datira iz 919) druge crkve priznaju autonomiju, ali ne i autokefalnost Makedonske pravoslavne crkve; svejedno Američkoj pravoslavnoj crkvi kanonski priznate pravoslavne crkve ne priznaju ni opstojnost, kamoli što drugo…
Projekt Hrvatske pravoslavne zajednice veoma je teško bilo na koji način prispodobiti s nekom realno postojećom etničkom odnosno nacionalnom pravoslavnom crkvom – a još je i opterećen svojom ustaškom varijantom, nerazdvojivom od genocida nad Srbima u „Nezavisnoj“.
Premda nicejsko Vjerovanje imperativno spominje jednu svetu i univerzalnu crkvu, povijesni razvitak kršćanstva ionako je išao tokom razdvajanja i usitnjavanja.
Čak je i grčki pojam „katholikos“ (univerzalan) u srpskome crkvenom jeziku dobio dva oblika da bi se maskirao nicejski zahtjev: u Vjerovanju na srpskome se spominje „jedna sveta katoličanska crkva“, jer je pojam „katolička“ ostao vezan uz onu Rimsku.
Razdvajanje je počelo daleko prije carigradskog raskola 1054, koji je samo sankcionirao činjenice. Počeo je i prije Kalcedonskog koncila, inače se ne bi tada još jedinstvena crkva u Egiptu dijelila na „melkitsku“ (kraljevsku, tj. povezanu sa carem u Carigradu) i „koptsku“ (doslovce: egipatsku, dakle mjesnu, zemaljsku). Rekao bih da je koptska optirala za monofizitsko vjerovanje i zato da jače i nepovratno markira razliku spram melkitske, buduće pravoslavne, gdje je prevladalo vjerovanje u dvije naravi Isusove.
Buduće pravoslavne crkve ostale su vjerne konstantinovskom nasljeđu utoliko što su bile cezaropapističke, dakle povezane s vladarom (melekom u semitskoj verziji tog pojma). (Napomena: govorim o religiji, vezanosti, a ne o vjeri, pošto su i same crkve pogazile nicejsko Vjerovanje i Isusov vapaj „da svi budu Jedno“.) To ih je nužno činilo državnim crkvama, također nužno tjerajući svakoga iole jačeg vladara da crkvu, kao prvorazredan ideološki aparat vlasti, veže uza se a ne uza sve slabijeg cara u Carigradu, da je stoga učini autokefalnom (doslovce: svojeglavom, tj. samostalnom).
Na Balkanu je to prvi postigao bugarski Boris I (autonomna arhiepiskopija 870, autokefalna patrijaršija 919), a za njim Sava (Rastko) Nemanjić (kraljevstvo po papi Honoriju III 1217, autokefalna arhiepiskopija 1219, patrijaršija 1346). Turski miletski režim, koji je vjerske vođe činio etnarsima, ojačao je crkve, pridonio autonomiji mitropolije cetinjske. Vidjeli smo da je tom stazom pošla i „NDH“, podjednako neuspješno kao i na drugim poljima, osim istrebljivanja.
Period državnih crkava je prošao, ma što o tome mislili na Balkanu pravoslavni, a i nerijetki katolici (kojima je i Rim neprijatelj kada ne pristaje uz njihov nacionalizam). U katolištvu je minuo kada je satrt galikanizam, a preminuo raspadom Austro-Ugarske; u pravoslavlju prerastanjem državnih crkava u nacionalne crkve, postupno, od otomanskog sistema do formiranja zadnjih nacija (zato se još tektonski sliježe u Makedoniji i Crnoj Gori).
U Hrvatskoj mi se ne čini da ima više prostora za državnu crkvu, čak ni katoličku, kamoli pravoslavnu, a da je prostor nacionalne crkve već zaposjednut. Ni oni koji se još kunu u Stjepana Radića ne spominju njegovo gledište: „Znate, ja mislim da nema potpunog narodnog ujedinjenja bez vjerskog. [...] Naša bi generacija morala ispuniti bar jedan preduvjet, a to je da se Hrvati oslobode Rima…“ Oni bezobrazniji ga pripisuju Titu kao autoru.
Utoliko se projekt Hrvatske pravoslavne zajednice može pojavljivati samo kao provokacija. U nas je i manje od toga bilo dovoljno za poneko klanje.