RIMOVANJE

I na ovim izborima profitirao sjever

Nije centralna blagajna postala manje proždrljivom, nije popustio fiskalni pritisak, nije se ostvarila Berlusconijeva izborna parola "Manje poreza za sve!", nego se promijenio smjer isisanog novca

Ni u Italiji glavna briga političara nisu rastuća nezaposlenost, pad kupovne moći stanovništva, smanjena opća potrošnja i njoj shodna neplanirana ruperda u proračunu, nego borba za poziciju i osiguranje tako stečene vlasti od bilo kakvih ugroza, propitivanja i previranja (to je ono što ekonomističke dobričine zovu stabilnošću, vazda preferirajući čvrstu ruku bilo kakvoj fermentaciji ideja i poboljšica).

Iz oblasnih izbora na Cvjetnicu i iz djelomičnih lokalnih, koji završavaju sutra i prekosutra, vladajuća talijanska desnica izlazi ojačana, ali njezina središnja stranka, Puk sloboda, relativno oslabljena i snažnije stisnuta kliještima svoga glavnog partnera, ksenofobne Sjeverne lige Umberta Bossija, koja prestaje prijetiti secesijom. A i što će joj: čvrsto je zagrizla sjeverni dio Italije, a i centralnu vlast, puštajući da sada o secesiji misli poharani Jug, mjestimice udavljen u smeću koje je dobrim dijelom tamo iskrcano baš sa Sjevera.

Liga više ne sipa ni parole o “kradljivom Rimu” (Roma ladrona, la Lega non perdona). Nije centralna blagajna postala manje proždrljivom, nije popustio fiskalni pritisak, nije se ostvarila Berlusconijeva izborna parola “Manje poreza za sve!”, nego se promijenio smjer isisanog novca: manje odlazi na Jug, i mafijaškim prevarantima, ali i sirotinji, a više na Sjever, sve nekonkurentnijoj industriji i sve goropadnijoj maloj i srednjoj privredi, čiji se korifeji sele od Berlusconija Bossiju.

Organizirani kriminal mafijaškog tipa nanjušio je pravodobno epohalnu promjenu i sve više svojih poslova prebacio na sjever. Poput morskog psa koji slijedi miris krvi i mafije su krenule za mirisom korumpiranoga državnog kapitala: ‘ndrangheta sada više ilegalnog profita ostvaruje u Milanu i Lombardiji (gdje joj se lakše i kamuflirati) nego u Kalabriji. Njoj Liga nije naškodila.





Glavna briga političkih vrhova i nije na tom području, gdje se kroji sudbina ekonomiji i pravnoj državi, nego je i dalje usredotočena na izdvojene “režijske kabine” vlasti, kako ih zovu sami političari, nesvjesni svoga iskrenog cinizma.

Kada se pod pritiskom korupcionaških skandala i u kliještima tužilačkog poola “Čistih ruku” 1992-1994 lomila talijanska “prva republika”, činilo se da je logičan put do švedskih, njemačkih ili barem britanskih dosega usvajanje tamošnjega bipolarnoga političkog sustava, umjesto močvarnog arhipelaga razdruzganih stranaka i strančica, čije naknadne koalicije tjeraju šegu s izbornom voljom birača. Očekivali smo, možda naivno, da će politički sustav izmijeniti onaj državni, da će tijesno odijelo učiniti vitkim raskvasalo tijelo države, udebljane ne samo kompromisima s mafijom nego i vlastitom mafijaškom logikom (profit + omertŕ).

San o dvostranačkom sustavu je propao: kako god su se talijanske stranke spajale, tako im se tanjila biračka podrška. Berlusconijev i Finijev Puk sloboda danas dobiva otprilike isti postotak glasova koji je dobivala sama Berlusconijeva Forza Italia prije spajanja s Finijevom Nacionalnom alijansom, a svakako manje nego Kršćanska demokracija nekada. Isto je tako i slijeva: nekadašnja Komunistička partija dobivala je više postotaka nego nasljednici Lijevi demokrati; pošto su se s pučanima i još nekim sitnežom udružili u Demokratsku stranku, postotak im se sada vrti oko onoga što su imali sami Lijevi demokrati.

Afere svako malo osvijetle da se mapa organizacijskih varijanti lijepo poklapa s mapom kriminalnog vampirizma, gdje se političke i gospodarske strukture sljubljuju baš ljubavnim zanosom. S te strane nije čudno da prva Berlusconijeva briga nije ni smanjenje poreza, ni porast zaposlenosti, ni dovođenje u red državnih financija (upropaštenih još otkako je Craxi ostavio u postotku i apsolutno najveći javni dug u Evropskoj uniji) - nego osiguranje da ga tužioci i suci prestanu gnjaviti zbog privrednog kriminala i korupcije. Kao i svojedobno njegov kum Craxi, i Berluconi podsjeća da “svi to rade”, pa se pita zašto baš njega gonjaju, a jedini mu je logičan odgovor: “jer su komunisti”. Koji su u Italiji opstali praktički samo u Berlusconijevoj frazeologiji.

Građane to sve manje zanima. Apstinencija je na ovim izborima prešla trećinu. Političari se zbog toga ne bune. Bez građana i njihove javnosti ionako bi živjeli kao bubreg u loju, po načelu: “Ljudi smo, dogovorit ćemo se”.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
22. prosinac 2024 17:43