ISTINITA PRIČA: 'Bila sam ovisna o flertu i izvanbračnim aferama! Varala sam ga sa svima!'

- Molim?! Ne razumijem. Kako, kako se to dogodilo?! Valerija, jesi li posve sigurna u to? Koliko? - šokirano je upitala moja majka onog jutra kad sam joj za doručkom priznala da sam trudna. Jedva sam se uspjela suzdržati a da joj ne odbrusim. Ipak, ugledavši suze u njenim krupnim očima uspjela sam se suzdržati na vrijeme. Ona je bila jedina osoba u mom životu koja mi je oduvijek željela samo najbolje i doista nije imalo nikakvog smisla svađati se. Premda se, istini za volju, ova trudnoća baš se i nije uklapala u moje daljnje planove jer sam željela nastaviti školovanje, ali sam odlučila zadržati bebu. Jednog ću dana svakako ostvariti svoje snove o studiju i postati poznata arhitektica, a dotad se želim posvetiti Lovri i našoj bebici, razmišljala sam.

- Ali, to nije moguće. Kako si mi mogla učiniti takvo što? Ako sam ti dopuštala družiti se s Lovrom, mislila sam da ti mogu vjerovati. Kako ste se mogli ponijeti tako neodgovorno? - mama je nastavila s paljbom, a ja sam šutjela kao zalivena.

- I, što namjeravaš učiniti? Nemoj mi samo reći da ćeš prekinuti školovanje. Takvo što ne dolazi u obzir. Prema ovome što sam upravo čula do porođaja imaš još šest mjeseci. Potrudiš li se, još uvijek stigneš završiti razred - korila me i dalje dok sam u nedostatku pravih riječi obrane rezignirano buljila u pod. Premda sam znala da je mama dobrim dijelom u pravu i osjećala silan strah zbog svega, nisam joj to željela pokazati. Uskoro ću napuniti osamnaest. Dovoljno sam zrela da sama mogu donositi odluke. Volim Lovru i rodit ću ovo dijete ma što mama mislila o tome, prkosno sam pomislila u sebi.

- Mama, neću prekinuti školovanje. Završit ću razred, maturirati, a potom….

- Zna li Lovro? - naglo me prekinula. - Što kažu njegovi?

- Naravno da zna i, samo da znaš, za razliku od tebe i on i njegovi roditelji su oduševljeni mojom trudnoćom. Vjenčat ćemo se - ispalila sam kao iz topa premda još uvijek ni sama nisam bila pretjerano sigurna u to. Lovro je za moju trudnoću saznao tek prethodnog dana kad sam ga nakon povratka od liječnika kratkom porukom obavijestila što se događa. Suprotno mojim očekivanjima da će skakati od sreće čim čuje za bebu, udostojio se nazvati me tek nakon sat vremena. Bio je vidno šokiran te je, baš kao i mama, želio znati jesam li sigurna u to.

- Moj Bože, ono čega sam se oduvijek najviše bojala upravo se događa. Ne mogu vjerovati da se prošlost ponavlja. Samo da ne prođeš ovako kao ja. Zaboga, ta oboje ste još gotovo djeca. Od čega namjeravate živjeti i pritom još uzdržavati i dijete? Voljela bih da vam mogu pomoći, no…. - mama je nesuvislo mrmljala više za sebe dok su joj se niz obraze slijevale suze. Premda sam u prvi mah došla u iskušenje da je zagrlim i utješim kako će sve biti u redu, iz nekog čudnog razloga u meni je proradio prkos. Što si to ona umišlja? Da smo Lovro i ja nesposobni? E pa dokazat ću joj da se grdno vara! Lovro je još prošli mjesec napunio osamnaest i ako to poželi, lako može pronaći posao. Čim rodim, isto vrijedi i za mene, a dijete može u jaslice - kovala sam planove u svojoj mladenačkoj glavi.

- Kao što sam već rekla, volim Lovru i udat ću se za njega! Ne moraš se brinuti za nas. Lovro je punoljetan, a uskoro ću to postati i ja. Već smo sve dogovorili - ponovo sam slagala pridižući se od stola.

- Dušo, varaš se ako misliš da je u životu sve tako jednostavno. Nipošto ne mislim da je Lovro loš dečko i znam da si jako zaljubljena u njega, ali, zaboga, tek ti je sedamnaest. Možda da još jednom dobro promisliš o svemu. Koliko god ti vjerovala u suprotno, činjenica je da niti jedno od vas dvoje još uvijek nema pojma o životu - tiho je dodala primivši me za ruku.

- Već sam ti rekla da se ne moraš brinuti za mene. Bit ću dobro. Sad kad ti više neću biti na teret, bit će bolje da se pobrineš za sebe - grubo sam odgovorila kao da je svojim postupcima već nisam dovoljno povrijedila.

- U redu. Poštovat ću tvoju odluku, no upamti, Valerija, nikad mi nisi bila na teret. Ti si moje dijete i volim te više od ičega na ovome svijetu. Ne sumnjam da ćeš jednog dana već shvatiti moje riječi. I zbog tebe, svoje kćeri, koju volim više od života, želim se nadati da neće biti prekasno i da ti jedna pogrešna procjena neće zauvijek uništiti život kao što je to učinila meni - dodala je grcajući u suzama.

Danas, osam godina poslije, dok nakon odrađene smjene u banci sjedim u svom luksuzno uređenom dnevnom boravku uz šalicu već odavno ohlađene kave pred sobom, iz nekog čudnog razloga ne prestajem razmišljati o tim maminim riječima. Zahvaljujući sretnim okolnostima, u ovih osam godina braka Lovro i ja smo postigli više nego što većina ljudi postigne za cijelog života. Ipak, mogu li reći da sam sretna? I, što je to u stvari sreća? Lagodan život, luksuzno uređen dom ili pak putovanja po egzotičnim destinacijama kojih nam nikad nije nedostajalo? Volim li uopće Lovru? Ako je tako, zašto se onda ponašam ovako - razmišljala sam dok su mi se prvi mjeseci našeg braka kao na filmskoj vrpci nizali pred očima. Unatoč kratkotrajnoj zbrci koja je nastala nakon što su Lovrini roditelji doznali za moju trudnoću, život se ubrzo ponovno vratio u kolotečinu. Na moju veliku sreću, Lovro se složio kako će biti najbolje ako se vjenčamo. U to se vrijeme silno trudio oko mene i nastojao mi ugoditi. Ipak, tračak tuge koji bi mu s vremena na vrijeme znao zabljesnuti u očima davao je naslutiti kako postojećom situacijom baš i nije najsretniji.

- Volim te, Valerija. Naravno da ću se oženiti tobom. Ne sumnjam kako ćemo zajedno biti sretni do kraja života - govorio bi pogleda uprtog nekamo u daljinu. Premda bi mi bilo puno draže da me u tom trenutku čvrsto zagrlio ili barem pogledao u oči, željela sam vjerovati kako je samo silno uzbuđen zbog novonastale situacije. Kako bilo, već dva mjeseca poslije uz pomoć roditelja upriličili smo skromno vjenčanje i na opću nevjericu prijatelja i poznanika jamačno postali najmlađi bračni par u Hrvatskoj.

- Volim Lovru. Znam da ćemo biti jako sretni. Posebice kada još dođe i bebica - poput papige sam ponavljala pred školskim kolegicama tapšajući se po sada već poprilično vidljivom trbuhu.

- Hm, ne znam što bih ti rekla. Vjeruj mi, nemam pojma kako bih postupila da sam na tvom mjestu. Znaš kakav je moj otac, mislim da bi me se u najmanju ruku odrekao. U sedamnaestoj roditi bebu?! U svakom slučaju, svaka ti čast na hrabrosti - prokomentirala je Vesna, djevojka s kojom sam se najčešće družila.

Uskoro smo Lovro i ja riješili i problem stanovanja. Dogovorili smo se kako će, barem dok se Lovro ne zaposli, biti najbolje da ostanemo živjeti s njegovim roditeljima. Moram priznati da mi se to čak i svidjelo s obzirom na to da su njegovi živjeli u veoma prostranom i lijepo uređenom stanu u samom središtu grada. Čak je i škola bila u neposrednoj blizini.

Koliko god da mi je s obzirom na trudnoću bilo teško, nekako sam uspjela izgurati i taj posljednji razred. Kada se Lovro tog ljeta uspio upisati na fakultet, bila sam jako ponosna na njega. Još kad se samo nekoliko tjedana poslije uz očevu pomoć uspio zaposliti u jednoj izdavačkoj tvrtki, na neki smiješan način sam mu čak pomalo i zavidjela.

Kada je dva mjeseca poslije na svijet došla naša Dora, moja odluka da nastavim školovanje se dodatno učvrstila. Moja kći je bila nešto najljepše što mi se ikad dogodilo. Napokon sam shvatila majčine riječi kako je dijete nešto najdragocjenije na svijetu. Ako sam se do tada i bojala kako ću izaći na kraj s malim djetetom, svi moji strahovi su nestali čim sam je prvi put uzela u naručje. Premda se moja svekrva svesrdno trudila pomoći mi oko Dore, držala sam to potpuno nepotrebnim. Ništa mi nije bilo teško učiniti za moju djevojčicu. Noću bih ustajala i po nekoliko puta samo kako bih se uvjerila da je s njom sve u redu. Nakon toga bih još dugo vremena sjedila uz njen krevetić i spokojno promatrala njeno malo, usnulo lišce.

Ne mogu reći da Lovro nije volio Doru, no činilo mi se da joj kao otac ipak ne poklanja dovoljno pažnje. Njegov se život u to vrijeme vrtio između fakulteta i posla i gotovo da se uopće nismo viđali. Tješilo me jedino to što je Lovro unatoč poslu bio uzoran student i svaki ispit davao u roku. Premda smo s njegovom plaćom živjeli prilično skromno, svima sam pričala o tome koliko smo sretni.

Čim je Dora napunila godinu dana, i ja sam upisala fakultet. Uz malo dijete i ostale obveze nije mi bilo lako, no bila sam uporna i svaki slobodan trenutak koristila za učenje. Kada sam četiri godine poslije diplomirala i zaposlila se u banci, nitko nije bio sretniji od mene. Doru sam upisala u vrtić i život, kako mi se tada činilo, nije mogao biti ljepši. Unatoč mojoj uzbuđenosti, Lovro je moje zaposlenje prihvatio poprilično mlako. Razumije se da je on do tada napredovao u svom poslu. Kao novopečeni voditelj marketinga često si je uzimao za pravo osuđivati moju potrebu za samostalnošću i moram priznati kako mi je to s vremenom sve više išlo na živce.

- Valerija, još sam nekako i mogao razumjeti tvoju potrebu za višim obrazovanjem ali, zaboga, s tvojim kvalifikacijama raditi kao obična činovnica u banci?! Ne razumijem zašto si prihvatila posao na šalteru kada ti, na kraju, uopće nije sila raditi. Zahvaljujući meni ničega nam ne nedostaje. Ili ti je ipak diploma toliko udarila u glavu da ti to odjednom više nije dovoljno? - narugao se. Koliko god da sam željela vjerovati kako je samo ljubomoran, nešto u njegovu držanju govorilo mi je da baš i nije tako. U redu, možda se njegovo ponašanje i moglo protumačiti ljubomorom, ali nipošto ne na onaj način na koji bih ja to željela. Mislim da sam već tada počela shvaćati kako Lovro iznad svega ipak najviše voli sebe. Iz nekog smiješnog razloga očito me počeo smatrati konkurencijom. Bilo je jasno da ego mog supruga ne trpi ničiji uspjeh osim vlastitog. Budući da je Lovro oduvijek uživao moje povjerenje, bila je to spoznaja koja me silno povrijedila.

- Lovro, ne razumijem, zašto si takav? Osjećaj da sam korisna mi povećava samopouzdanje. Osim toga, dokaz je da sam napokon nešto postigla, zar ne? Ako me sjećanje još uvijek dobro služi, i ti si u svojoj tvrtki počeo od nule te napredovao s godinama. Zar ti je toliko teško shvatiti me? - branila sam se za jedne od naših brojnih rasprava.

- Radi što hoćeš - podrugljivo je odgovorio vrativši se grafikonima na svom prijenosnom računalu.

Zaokupljeni svatko svojim poslom, osjećala sam kako se moj suprug i ja iz dana u dan počinjemo sve više udaljavati. Razgovarali smo još jedino o formalnostima, a o nježnostima među nama gotovo da više nije bilo niti govora. Koliko god da sam se trudila popraviti komunikaciju između nas pokušavajući zapodjenuti kakav-takav razgovor, Lovro se redovito izgovarao umorom. Tada mi ne bi preostalo ništa drugo nego povući se. Jedina utjeha u našem odnosu bila mi je Dora koja je, na sreću, još uvijek bila premalena da bi mogla shvatiti što se događa.

- Lovro, nadam se da nisi zaboravio da večeras idemo kod Nede na večeru. Sjećaš se, neki dan sam ti govorila o tome - započela sam jednog popodneva dok smo sjedili za ručkom. Neda je bila moja nova radna kolegica koja je u banku došla nekoliko mjeseci poslije mene. Premda nešto starija od mene, zahvaljujući svojoj ležernosti i šarmu, brzo mi se uspjela uvući pod kožu. Na pragu tridesete, uvijek savršena od glave do pete i, naravno, neudana, ubrzo mi je postala uzorom. Bila sam naprosto oduševljena tom ženom stoga me poziv na večeru u njen novi stan silno razveselio. Nadala sam se kako ću uspjeti nagovoriti Lovru da mi se pridruži.

- Molim? Kakvu večeru? Nemam pojma o čemu govoriš - promrmljao je između dva zalogaja.

- Pa večera kod Nede, moje prijateljice, sjećaš se? - pokušavala sam ga podsjetiti.

- Ne poznajem nikakvu Nedu a, iskreno, i ne zanima me pretjerano. Samo ti idi. Ja ionako večeras imam pametnijeg posla od vašeg bapskog sijela - podrugljivo je odgovorio odgurnuvši tanjur.

- Ali Lovro, to nije bapsko sijelo. Neda slavi useljenje i stoga nas je odlučila počastiti večerom. Bit će ondje Luka i Ana, zatim Ljerka i…

- Već sam rekao da me ne zanima, u redu!? Slobodno odi sama. Rado ću pripaziti na Doru - dodao je ustajući od stola.

- Jesi li posve siguran da večeras ne želiš poći sa mnom? Doru možemo ostaviti kod mame ili kod tvojih - upitala sam u nevjerici. Nakon što je Lovro potvrdno kimnuo glavom, u očima su me zapekle suze. Možda je ipak tako najbolje. Naš odnos u posljednje vrijeme doista nije nešto čime bih se mogla pohvaliti. Osim toga, ionako nikada nisam bila najbolja glumica, pomislila sam krišom otirući suze. Da mi je netko rekao kako će ta večera na neki način zauvijek obilježiti moj život, ali i odrediti čitav tijek budućih događaja, rekla bih mu da je lud.

Večera kod Nede protekla je u vrlo ugodnoj atmosferi. Unatoč tome što su ostali uzvanici bili u paru, izvrsno sam se zabavljala. Uz ugodan razgovor i šaljive dosjetke vrijeme mi je naprosto proletjelo. Već sam se počela dizati od stola kako bih se oprostila i napokon krenula kući kad se na vratima oglasilo zvono.

- Hm, ovaj moj rođak je doista nepopravljiv. Mogla sam i misliti da će se pojaviti s barem tri sata zakašnjenja. Mate je jednostavno takav - ispričavala se Neda ustajući od stola.

Ni sama ne znam zašto sam u tom trenutku očekivala ugledati kakvog uštogljenka u naočalama s dvostrukom dioptrijom. Upravo suprotno tome, za nekoliko trenutaka Neda je uvela u blagovaonicu najzgodnijeg muškarca kojeg sam ikad vidjela. Koliko god da mi je bilo neugodno zbog toga, naprosto nisam uspijevala odvratiti pogled s njegova muževnog lica. Kad mi je Mate pružio ruku, srce mi je toliko lupalo da sam pomislila kako ću se onesvijestiti. Mora da je to opazila i Neda jer mu je ubrzo ponudila prazan stolac pokraj mene. - Pripazi se malena. Moj braco je pravi Don Juan - diskretno mi je prišapnula u prolazu pruživši mi čašu s vodom koju sam jedva dočekala.

Moj Bože, što se to događa sa mnom? Ponašam se poput balavice. Zaboga, udana sam. Ovakva reakcija je krajnje neumjesna, posramljeno sam pomislila otpivši još jedan gutljaj vode kako bih se smirila.

- Neda mi nikad nije rekla da radi s tako ljupkom mladom damom - gotovo sam se zagrcnula kad mi se Mate u jednom trenutku obratio.

- Hvala - glupavo sam promucala proklinjući u sebi svoju zbunjenost.

- I, Valerija, čime se baviš kad nisi na poslu i kad ne posjećuješ ovakve dosadne večere? - šaljivo je upitao. - Mislim, mogli bismo jednom na kavu. Samo ti i ja. Što kažeš? - nije gubio vrijeme dok sam se ja još uvijek mučila smišljajući pravi odgovor.

- Ali ja imam muža - bubnula sam prvo što mi je palo na pamet. Kad je Mate prasnuo u smijeh, znala sam da sam pogriješila, no bilo je prekasno.

- Hm, lutkice, nisam ni sumnjao da bi takva žena mogla biti sama, ali ne smeta mi, vjeruj mi. Pa to je samo jedna kava - samouvjereno je dodao gutajući me pogledom. - Sad moram ići. Imam još nekog posla. Bilo mi je zadovoljstvo - dodao je i uz nonšalantan naklon pružio mi posjetnicu. Mislim da mi je već tada bilo savršeno jasno da je Mate, kako bi se to reklo kod nas, obični galeb, no unatoč tome silno me privlačio i naprosto mu nisam mogla odoljeti.

- U redu, čujemo se - zajapureno sam dodala pokušavajući prikriti razočaranje zbog njegova iznenadnog odlaska.

Nekoliko sam se dana bezuspješno borila sa sobom. Mate mi nikako nije izlazio iz glave. Neprekidno sam sanjarila o našem ponovnom susretu i o onome što bi se moglo dogoditi. Unatoč svemu, uspješno sam odolijevala porivu da ga nazovem. Glupačo, ti si udana žena i imaš dijete, kakve koristi od toga, noćima sam se lomila u sebi, prevrćući se po krevetu dok je Lovro mirno spavao pored mene. Možda bi sve i ostalo samo na mom sanjarenju da Neda jednom prigodom slučajno nije spomenula Matu.

- Ah, da, stalno ti zaboravljam prenijeti Matine pozdrave. Prije nekoliko dana svratio je kod mene. Vjeruj mi, nije prestajao pričati o tebi. Čini se da si ga doista impresionirala - dodala je uz osmijeh dok smo ispijale jutarnju kavu.

Već na sam spomen Matina imena krv mi je jurnula u obraze i potpuno sam se zbunila.

- Što, što je rekao? - nisam odoljela ne upitati.

- Dakle, bila sam u pravu. Vas dvoje ipak nešto mutite? Hajde, znaš da meni možeš reći sve - navaljivala je Neda smiješeći se.

- Još uvijek se nije ništa dogodilo, ako na to misliš - petljala sam crveneći se.

- Još uvijek? Hm, dakle nije, ali bi moglo - bila je to više tvrdnja nego pitanje.

- Ne znam. Mate me jako privlači, ali zaboga, Nedo, ja sam udana žena i ne bih trebala razmišljati o tome - prošaptala sam zarivši lice u dlanove.

- Možda, ali ako je kemija u pitanju, teško je odoljeti, zar ne? - vrckavo je dodala trknuvši me laktom u rebra. - Daj Valerija, ne budi smiješna. Ne živimo u srednjem vijeku. Život je ipak samo jedan, a takve stvari su danas potpuno normalne. Mate je iznimno zgodan muškarac i ne znam koja bi ga žena odbila. Samo pripazi da Lovro ništa ne opazi. I, bude li potrebno, znaš da možeš računati na mene - povjerljivo mi je prišapnula.

- Doista bi mi pomogla? Čak i lagala za mene? - oprezno sam upitala.

- A čemu drugom služe najbolje prijateljice? - upitala je namignuvši.

Nije mi morala dvaput ponoviti. Istog trenutka sam dohvatila telefon i otipkala Matin broj. Premda se u početku činio iznenađenim, baš kako i dolikuje jednom Don Juanu, Mate se ubrzo pribrao i uskoro je on vodio glavnu riječ. Nakon što smo se dogovorili za kavu, gotovo sam vrisnula od sreće. Dok mi se Neda oduševljeno smiješila preko stola, srce mi je lupalo kao ludo. Znala sam da je moje ponašanje u najmanju ruku smiješno, no u tom trenutku bila sam toliko sretna da jednostavno nisam željela razmišljati o tome.

Već idućeg popodneva sjedila sam s Matom u najpopularnijem kafiću u gradu. Bila sam toliko uzbuđena zbog našeg susreta da sam potpuno prestala razmišljati o tome kako sam još maločas bezočno lagala Lovri. Rekla sam kako hitnim poslom moram do Nede. Prema bezličnom izrazu njegova lica, činilo se da mi je povjerovao.

Premda je razgovor s Matom u početku zapinjao, malo po malo uspjela sam se opustiti. Mate je bio iznimno duhovit i zabavan te sam već sat vremena poslije imala osjećaj da ga poznajem cijeli život. Kada je nešto kasnije predložio da odemo do njegova stana na još jedno piće, znala sam što to znači. Za svaki slučaj odlučila sam još jednom nazvati Lovru kako bih se uvjerila u to da ništa ne sumnja. Ispričavši se Mati zaputila sam se do toaleta.

- Bok Lovro, zovem samo kako bih ti rekla da ću se zadržati dulje od predviđenog. Naime, Neda i ja smo pronašle neke nepravilnosti u ugovorima pa bismo ih željele malo detaljnije proučiti. Nadam se da to neće biti problem - rekla sam zadržavši dah u iščekivanju njegova odgovora.

- Nisi me zbog toga morala ometati u poslu. S obzirom na količinu posla, vjerujem da ću i sam ostati budan barem do ponoći - zarežao je, na što sam se gotovo glasno nasmijala od olakšanja.

Ne moram niti spominjati kako smo Mate i ja već pola sata kasnije u njegovu stanu mahnito svlačili odjeću jedno s drugog. Dugo sam čekala ovaj trenutak i sada ga nisam imala namjeru propustiti. Baš kao što sam i pretpostavljala, Mate je bio iznimno vješt ljubavnik. Strastveni trenuci koje sam doživjela s njim teško su se mogli mjeriti s onima iz moje bračne postelje. Lovro mi za svih godina braka nikada nije ugodio na način kao što je to u samo sat vremena učinio Lovro. Dok sam se nešto kasnije opraštali na stubištu, dobro sam znala da ga želim ponovno vidjeti.

Idućih mjeseci uspješno sam balansirala između dvije vatre. Nastavila sam viđati Matu kad god je to bilo moguće. Premda sam znala kako naša veza nema budućnosti jer unatoč svemu nisam imala namjeru napustiti Lovru, bilo je tako zabavno za promjenu činiti nešto nedopušteno. Imati samo svoju malu, slatku tajnu. Kako bih zavarala Lovru, postala sam pravi majstor u smišljanju izgovora. Moram priznati da me prilično zateklo kako ih je olako prihvaćao. S obzirom na vrijeme koje sam počela posvećivati svom izgledu, pravo je čudo da već tada nije shvatio što se događa. Ili mu je naprosto bilo svejedno?

Onoga dana kada je Mate spomenuo kako bih trebala ostaviti Lovru i preseliti k njemu jer me voli, shvatila sam da je došlo vrijeme da okončam našu vezu. Istog trenutka sam mu bez uvijanja priopćila svoju odluku i zamolila ga da je poštuje.

- Ali, Valerija, ja gajim osjećaje prema tebi. Zar ti to ništa ne znači. Mislio sam da i ti mene voliš i da je samo pitanje vremena kada ćeš ostaviti Lovru i doći k meni. Znaš da je i Dora dobrodošla - povrijeđeno je procijedio.

- Žao mi je ako si nešto krivo shvatio, ali ne volim te dovoljno da bih zbog toga napustila Lovru. Ovo među nama bila je samo zaluđenost, prolazna strast. Bit će najbolje ako se nikad više ne budemo vidjeli - nemilosrdno sam odgovorila okrenuvši mu leđa.

Moram priznati da mi je neko vrijeme druženje s Matom nedostajalo, no znala sam da je ovako najbolje. Premda sam prema Nedinim prijekornim pogledima imala dojam da zna što se dogodilo, pravila sam se nevještom. Ovo je moj život i imam pravo sama odlučivati o njemu pa makar se radilo i o rođaku moje najbolje prijateljice, razmišljala sam.

Već nekoliko tjedana poslije u moj su život nastavili ulaziti muškarci od kojih sam željela jedino kratkotrajnu zabavu i ništa više od toga. Uređena od glave do pete, često sam izlazila, no Lovro i dalje nije imao pojma kamo odlazim. Bila sam puna nekog novog samopouzdanja, a muškarci su mi doslovce jeli iz ruke. Znala sam da to nikamo ne vodi i da zapravo postajem ovisna o flertu i izvanbračnim aferama, no nije me bilo briga. Imam i ja pravo na malo vlastitog zadovoljstva, a ono što Lovro ne zna, ne može ga ni povrijediti, tješila sam se. Čak je i Neda opazila da počinjem pretjerivati.

- Valerija, kad sam te nagovarala da pristaneš na kavu s Matom, nisam mislila da je baš svaki dan moraš ispijati s drugim. Oprosti, ali mislim da pretjeruješ. Što misliš kako bi se Lovro osjećao da dozna što radiš u vrijeme kada mu govoriš da si kod mene? Prijateljica sam ti i stoga osjećam obvezu upozoriti te da bankom već kolaju neke priče - nelagodno se nakašljala.

- Hvala na brizi, no doista me ne zanima što ove ocvale kokoši misle o meni - bahato sam odgovorila zaokruživši rukom po poslovnici, na što se nekoliko očiju radoznalo zapiljilo u nas. - Imam pravo živjeti svoj život kako god hoću - prilično glasno sam dodala na što je Neda, vidljivo iznenađena, samo slegnula ramenima. Premda to nikad ne bih priznala, od tog sam dana ipak postala ponešto opreznija. Izlazila bih samo s onim muškarcima kojima ni uz najbolju volju nisam mogla odoljeti, što se, na sreću, nije prečesto događalo.

Možda bi sve i ostalo na tome da jednog dana u moj život nije ušetao Tin. Upravo se bližio kraj radnog vremena kad se za pultom pojavilo njegovo nasmijano lice i zamolilo me za kraću transakciju.

- Oprostite, nisam obraćao pozornost na radno vrijeme. Zapravo, otkad sam ušao mogu gledati jedino u vas. Ja sam Tin i ako ovo još danas ne uplatim, šef bi me mogao skratiti za glavu - dodao je uz šaljivu gestu.

U tom mi se trenutku učinio toliko slatkim da nisam odoljela ne nasmijati se. Nije mi preostalo ništa drugo već uslužiti ga. Nekoliko minuta kasnije sve je bilo gotovo, a Tin mi se šarmantno obratio.

- Pravi ste anđeo. Doista ne znam kako da vam zahvalim. Dopustite mi barem da vas počastim pićem - rekao je.

Ubrzo smo sjedili na terasi obližnjeg kafića i razgovarali o svemu i svačemu baš kao da se poznajemo godinama. Lagala bih kad bih rekla da je Tin bio onako divlje privlačan poput Mate, no bilo je u njemu nečeg neodoljivog, dječačkog, nečeg što me snažno privlačilo. Nije mi čak smetalo ni kad je rekao da je oženjen i da ima tromjesečnog sina.

Kad smo na rastanku razmijenili telefonske brojeve, znala sam da ću ga uskoro nazvati. No privlačnost je očito bila obostrana jer me Tin preduhitrio pozivom. Nazvao me još iste večeri, a ja nisam mogla sakriti uzbuđenje zbog toga. Dok je Lovro sjedio pred svojim računalom, poput tata sam se išuljala na hodnik kako bismo u miru mogli porazgovarati.

- Volio bih te vidjeti još večeras. Naime, slobodan sam jer je Tanja s malim otišla u posjet majci - naglasio je.

- U redu, vidjet ću što mogu učiniti. Nazovem te za nekoliko minuta - tajanstveno sam dodala prekinuvši vezu. Neću učiniti ništa loše ako popijem jedno piće s Tinom. Uostalom, ono za što Lovro ne zna ne može ga ni povrijediti, pomislila sam po tko zna koji put usput smišljajući novu laž koju ću servirati svom suprugu.

- Upravo me nazvala Neda. Ponovno problemi na poslu. Oh, Bože, čovjek doista ni noću nema mira - tobože tužno sam uzdahnula na što je Lovro ravnodušno slegnuo ramenima.

- Samo ti odi. Dora je ionako kod mojih, a ja ću biti u redu - promrmljao je zadubljen u grafikone pred sobom.

Moram priznati da sam na spomen Dorina imena ipak osjetila grizodušje. No pomislivši na trenutke s Tinom srce mi je luđački zakucalo. Bilo je to naprosto jače od mene. Još samo ovaj put i zauvijek prestajem s flertom, pomislila sam.

Kada sam te večeri napokon stigla na dogovoreno mjesto i ondje ugledala Tina, brzo sam zaboravila na sve ostalo. On me cijele večeri obasipao komplimentima, a jedno piće preraslo je u pravu romantičnu večeru. Prvi put u životu osjećala sam se poput kraljice. Lijepo i poželjno. Kada je Tin nešto kasnije predložio da odemo u motel, činilo se to tako prirodnim da nisam osjećala ni najmanju nelagodu zbog toga što već na prvom spoju odlazim u krevet s muškarcem o kojemu ne znam gotovo ništa.

Idućih mjeseci nastavila sam voditi dvostruki život doslovce Lovri pred očima. Veza s Tinom potpuno me ispunjavala. Bila sam sretna i uvijek dobro raspoložena. Tin je bio muškarac kakvog sam oduvijek željela. Željela ja to ili ne, emocije su polako ali sigurno ovladale mojim srcem. Znala sam da i Tin osjeća isto, samo što se to boji priznati. Sve češće sam sanjarila o tome kako bi bilo umjesto Lovre imati Tina za muža. Iz dana u dan bila mi je sve nepodnošljivija pomisao da se on nakon naših strastvenih trenutaka vraća u naručje svojoj supruzi. Zbunjivali su me takvi osjećaji ponajprije stoga jer nikada nisam bila pretjerano ljubomorna, a tada mi je napokon sinulo da možda, ali samo možda, prvi put u životu nekog istinski volim. Ta spoznaja bila mi je svojevrstan šok, no jednako tako i poticaj da se zapitam što zapravo želim od života. Jedino što sam u ovom trenutku jasno znala bilo je da ću se svim srcem boriti za Tina i njegovu ljubav. I upravo je tada u meni sazrela odluka koju sam trebala donijeti već puno prije. Znala sam da ću njome povrijediti mnoge, ponajprije Lovru, i premda sam žalila zbog toga, znala sam da nemam izbora. Već odavno nisam voljela svog supruga, baš kao ni on mene i ova farsa od našeg braka više nije imala nikakvog smisla. Nismo više sedamnaestogodišnjaci, sada smo odrasli ljudi i još uvijek imamo vremena pronaći svatko svoju sreću, pomislila sam udobno zavaljena u naslonjaču. Premda sam znala da nakon ove večeri više ništa neće biti isto, zahvaljujući istinskoj ljubavi koju sam osjećala u svakoj pori svog bića bila sam spremna riskirati.

Začuvši zvuk otvaranja ulaznih vrata shvatila sam da se Lovro vratio s posla. Još jednom sam pogledom obuhvatila naš prekrasno uređen dnevni boravak a tada, duboko udahnuvši krenula mu u susret.

- Lovro, mislim da moramo razgovarati - odlučno sam rekla umjesto pozdrava čim sam ga ugledala na hodniku.

- Da, i ja to mislim - pomalo odsutno je odgovorio. - Znaš, Valerija, mislim da unatoč svemu niti jedno od nas nije sre…

- Sretno, zar ne? To si namjeravao reći? - dovršila sam misao umjesto njega.

- Žao mi je. Znam da će te ovo povrijediti, no već dugo razmišljam o tome kako je raz…

- Razvod? - doskočila sam ponovno.

- Jedino pravo rješenje - dovršio je zagledavši mi se u oči. Suprotno mojim očekivanjima, u njima sam vidjela još jedino neku neobičnu smirenost, konačnost. Ni traga povrijeđenosti. Tko zna možda je i Lovro baš poput mene upoznao svoju srodnu dušu - nisam odoljela ne pomisliti osjetivši olakšanje.

- Čini se da s nepunih osamnaest doista nismo bili baš najspremniji za brak, ha? - pokušao se našaliti.

- Moram ti reći da sam i ja u posljednje vrijeme često razmišljala o tome. No ostat ćemo prijatelji, zar ne? Mislim, zbog Dore - brzo sam dodala.

- Naravno. Znaš da ćeš uvijek moći računati na mene - odgovorio je.

- Oh, zaboga, pa mi još uvijek stojimo u hodniku - odjednom sam se prenula. - Još samo nešto, mislim da će naši roditelji poludjeti kad čuju što namjeravamo. Tko će im prvi reći da se razvodimo, ti ili ja? - upitala sam, na što je Lovro uz smiješnu grimasu odglumio zabrinutost. Bilo je to dovoljno da oboje prvi put u tko zna koliko dugo vremena prasnemo u smijeh. Možda Lovro i nije bio čovjek mog života, možda takvog zapravo nikada neću ni imati, ali znala sam da ću u njemu zauvijek imati dobrog prijatelja. Uz tu spoznaju život mi se već sad činio puno manje kompliciranim.