ISTINITA PRIČA: 'Duhovi su nam prorekli tragičnu sudbinu! Zbog opasne igre prijateljice su izgubile život!!'

Prolazeći pokraj sobe moje četrnaestogodišnje kćeri Ene, čula sam nju i njenu prijateljicu Dariju kako se hihoću iza zatvorenih vrata. Zadovoljno sam se nasmiješila. Bilo mi je jako drago što se cure tako lijepo slažu i zabavljaju. I ja sam kao mlada, dok još nisam imala obitelj i hrpu kućanskih obaveza, mnogo vremena provodila sa svojim prijateljicama, i to su mi bila najljepša sjećanja. Upravo sam htjela produžiti hodnikom kad je do mene dopro glas moje kćeri.

- Kako će nam reći budućnost kad se neće čak ni pomaknuti! Jesi li sigurna da to baš tako funkcionira? Možda nešto pogrešno radimo.

Znatiželjna zbog onoga što sam načula, zastala sam, kratko pokucala i ne čekajući poziv provirila glavu u sobu. Upravo u trenutku kad sam otvorila vrata, mogla sam vidjeti kako djevojčice nešto na brzinu guraju pod krevet.

- Hej, što to vas dvije radite? - upitala sam ih nakrivivši usnice uz sumnjičav osmijeh.

- Ništa, mama! - brzo je rekla Ena izbjegavajući pritom moj pogled. I ona i njena prijateljica Darija djelovale su podjednako zbunjeno.

Vratila sam pogled na krevet ispod kojeg su djevojčice maloprije nešto tako brzo sakrile i zapazila kako Darija i dalje nožnim prstima pokušava nešto dublje pogurnuti. Ah, ti tinejdžeri, zatresla sam glavom i nasmiješila se. Što li im je samo sad palo na pamet? Što li su to skrivale?

Dok sam se približavala krevetu, napeto su pratile svaki moj korak, a kad sam kleknula i zavirila ispod njegova ruba, gotovo sam mogla čuti kako su zaustavile dah. Ispružila sam ruku i izvukla ono što su tako brižno željele sakriti. Kad sam ugledala neobičan predmet, i samoj mi je na trenutak zastao dah. Naravno da sam odmah znala o čemu se radi. Bila je to ploča za prizivanje duhova ili takozvana ouija ploča.

- Nisam li ti rekla da ne želim ovakve stvari u svojoj kući? Koliko puta sam ti rekla da se nije dobro time baviti? - ljutito sam pogledala svoju zajapurenu kćer. Ena je inače bila uzorno dijete i obično se nikad nije protivila mojim naredbama. Baš zato je sada i bila toliko pogođena jer sam je zatekla u nečem što sam joj zabranila.

- Jesi, mama, ali zaista ne vidim što je tako loše u tome. Gotovo svi u razredu to rade. Većina ih ima i ovakvu ploču. Pa to je samo komad plastike i kartona! Uostalom, htjela sam samo vidjeti kakva je, budući da sam znala da mi je ti nećeš htjeti kupiti - sad se u njezinu glasu dala naslutiti natruha predbacivanja.

- I bila si u pravu! Naravno da ti nikad ne bih kupila takvo što! I ne samo da ti ne bih kupila, nego to ne želim ni imati u svojoj kući! Odakle vam uopće ta ploča? Gdje ste je nabavile?

- Ploča je moja - rekla je Darija, koja me sad također gledala prestrašeno. Enine prijateljice bile su navikle da sam uvijek dobra i blaga prema njima. Uvijek sam se zafrkavala s njima, nosila im sendviče i sokove. Ovakvo moje ljutito lice još nisu upoznale.

- Moja starija sestra Božena kupila mi ju je za rođendan. Znala je da si to jako želim - pojasnila mi je.

- Ne vidim uopće zašto se toliko uzrujavaš - rekla je Ena kad se malo pribrala. - Uopće ne shvaćam što je tako strašno u toj ploči. Onako kako se ti ponašaš, čovjek bi rekao da ćemo umrijeti od nje ili nešto slično!

Na riječ "umrijeti" trznula sam se kao da me nešto ubolo i osjetila kako mi se želudac zgrčio. Koliko sam potiskivala ružna sjećanja, koliko godina se trudila zaboraviti ih, a bila je dovoljna samo jedna riječ pa da se ona obruše na mene poput lavine.

- Hej, mama! - Ena me zabrinuto uhvatila za ruku. - Jesi li dobro? Problijedjela si poput krpe.

Njene riječi dopirale su do mene kao iz daljine. Jedino što sam u tom trenutku vidjela pred očima bili su oni grozni članci u novinama i sav onaj užas koji nas je zadesio prije mnogo godina. Sve je opet bilo tu, živo kao da se nedavno dogodilo.

- Mama! Jesi li dobro? Daj reci nešto! Hoćeš li da pozovem tatu? - Ena me sad uhvatila za ruku i počela tresti. To me vratilo u sadašnjost.

- Ne, ne treba, dobro sam - promrmljala sam stresavši se. - Samo me podilazi jeza od ove stvari - rekla sam pokazujući uzrujano glavom na ploču pod mojim nogama. - Jednom davno, prije mnogo godina, netko koga sam jako voljela igrao se s ovakvom istom pločom za prizivanje duhova. Igra na žalost nije sretno završila, a ja sam od tada uvijek krivila tu vražju stvar za sav onaj užas koji je nakon toga uslijedio.

- Ali, to nema nikakva smisla. Kako bi nama ploča mogla nauditi? Mi samo pitamo obične stvari, kao na primjer je li se sviđamo dečkima i hoće li nas pozvati na spoj. Kako možeš kriviti ploču za bilo što? - Ena je stala u obranu svoje nove igračke. Bila je vidno zbunjena mojom reakcijom.

Istina, burno sam reagirala, ali imala sam valjan razlog za to. Ako sam željela da i djevojčice to shvate, morala sam im sve ispripovijedati.

- Sjedni - rekla sam svojoj kćeri sad smirenijim glasom. - I ti, Darija, ako želiš. Mislim da je vrijeme da saznaš što se dogodilo dok sam bila mlada i zašto je teta Renata tako tužna kad se prisjećamo prošlosti.

Sjela sam na rub kreveta, a djevojčice na pod, odmah do mojih nogu. Nisam imala namjeru ispripovijedati Eni tu priču jer je nisam željela nepotrebno strašiti. No, kad sam pronašla ploču u njenoj sobi i vidjela njenu opčinjenost prizivanjem duhova, znala sam da moram.

- Zbilo se to odmah poslije srednje škole - započela sam - kad sam se, u potrazi za poslom, preselila sa sela u Osijek. Bilo je to prije nego što sam upoznala tvog tatu, dušo, i prije nego što je on dobio posao koji nas je doveo ovamo, u Zagreb. Dakle, nedugo po dolasku u novu sredinu upoznala sam nove prijatelje. Točnije, tri djevojke: Alenku, Blanku i tvoju tetu Renatu. Ni jedna od nas četiri nije imala mnogo novca i sve smo živjele u unajmljenim, bijednim sobičcima.

Jednog dana, kad je Alenki dozlogrdilo da joj njena stanodavka neprestano nešto predbacuje i kontrolira je, složile smo se da bi bilo najbolje da sve četiri živimo zajedno. Ako stavimo naše plaće na hrpu, mislile smo, mogle bismo unajmiti pristojan dvosoban stan. Neko vrijeme smo uzalud tragale, ali onda nam se konačno posrećilo. Bile smo tako neopisivo uzbuđene i sretne zbog toga! Nas četiri izvrsno smo se slagale i svakoj od nas se činilo kao da će ubuduće živjeti sa svojim sestrama, umjesto s čangrizavim stanodavcima. U ono vrijeme teta Renata me upoznala sa svojim bratom, koji je danas tvoj tata - osmjehnula sam se svojoj kćeri Eni.

- Nedugo nakon što smo tvoj tata i ja prohodali, ona je također započela vezu s jednim dečkom, tvojim današnjim ujakom Martinom. Budući da su se tvoj tata i ujak Martin također dobro slagali, nas četvero postali smo nerazdvojni i većinu slobodnog vremena provodili zajedno.

I preostale dvije djevojke, Alenka i Blanka, pronašle su u međuvremenu dečke, dvojicu braće, i zasnovale s njima sretne veze. Nismo mogle vjerovati da nam se svima u toliko mjeri posrećilo! Svaka od nas je imala posao, živjele smo zajedno, a sada smo bile i u sretnim vezama. Život nam se zaista činio divnim!

Jednoga dana odlučile smo napraviti zabavu na kojoj ćemo se svi okupiti i proveseliti: nas četiri prijateljice, naši dečki te naši prijatelji. Blanka i Alenka odlučile su tom prilikom pozvati i jednog dečka kojeg teta Renata i ja nismo voljele. On je radio u istom poduzeću s Alenkom, ali mi smo od njega uvijek nekako zazirale jer smo u njegovoj prisutnosti osjećale nelagodu. Bilo je nečeg u njegovim očima od čega nas je podilazila jeza. No, kako su ga Alenka i Blanka voljele, složile smo se s njegovim dolaskom. Konačno, bio je to i njihov stan.

Oko ponoći, kad je raspoloženje dostiglo vrhunac, dečko kojeg teta Renata i ja nismo voljele izvadio je odnekud ploču za prizivanje duhova. Ti znaš, Ena, što ja mislim o gatanju. Nije da sam praznovjerna ili takvo što, samo oduvijek sam mislila da bi nam Bog, kad bismo trebali znati budućnost, već prilikom rođenja dao u ruke kartu za snalaženje kroz život. Budući da to nije učinio, nikad nisam željela preispitivati svoju sudbinu. No to sam ja, dok većina ljudi doslovce izgara od želje da sazna što će im budućnost donijeti.

Ena i Darija su spustile poglede, shvaćajući da se ova primjedba odnosi i na njih.

- Uglavnom, te večeri, ljudi su se natiskali oko stola na kojem su postavili ploču i svi su jedan po jedan postavljali pitanja. Ja sam sjedila na drugom kraju sobe i pažnju mi je privukao tek prigušeni vrisak. Bila je to Blanka. Kad sam je pogledala, držala je ruke prekrižene preko grudi, kao da se želi zaštititi od nečega. Potaknuta znatiželjom, približila sam im se da vidim što se događa. Blanka je teško disala.

Osjetivši kako i sama teško dišem pritisnuta ružnim uspomenama, ovdje sam napravila kratku stanku.

- Pričaj dalje, mama! Što se onda dogodilo? Je li to možda neka priča poput onih iz grobnice? - Ena me znatiželjno poticala da nastavim.

- Ono su filmovi, dušo, a ovo je priča iz stvarnog života. Igranje s pločom te večeri imalo je vrlo ozbiljne posljedice - podsjetila sam je.

- Dakle, otišla sam do stola za kojim je društvo dozivalo duhove i upitala ih što se događa. Kad nisam dobila odgovor, ponovila sam pitanje.

- Upitala sam duha da mi odgovori što me očekuje za godinu dana, a on mi je ispisao na ploči - smrt! - Blanka je govorila šapatom. Bila je blijeda kao kreda, dok su joj se u očima na svjetlu svijeće caklile suze.

- Ma, to se netko šali s tobom - rekla sam joj odmahnuvši rukom. Zaista, u onom trenutku nisam osjećala nikakvu ozbiljnost poruke.

- Nemoguće. Samo smo Alenka i ja držale prste na pokazivaču. Samo dvije po dvije osobe mogu postavljati pitanja - Blanka je isprva zavrtjela glavom. No, trenutak kasnije, kad se malo pribrala, bacila je ljutit pogled prema Alenki i napala je.

- Što ti pada na pamet! Ovako se šaliti sa mnom! Nemaš pojma kako si me prepala!

- Nisam to bila ja! Pokazivač se sam pomaknuo! - Alenka se branila.

Među prisutnima je nastalo komešanje. Svi su djelovali začuđeno. Svi osim dečka koji je donio ploču. Miran, kao da se baš ništa nije dogodilo, sugerirao je Alenki da i ona upita duha što nju očekuje za godinu dana. Kad je i Alenka dobila isti odgovor - smrt, Blanka je skočila kao oparena od stola.

- Ja ovo više neću raditi - rekla je i počela uzmicati.

- Čekaj! - Alenka ju je uhvatila za ruku. - Ne možemo sad prekinuti. Daj da mu postavimo još pitanja.

Kad je Blanka oklijevala, Alenka ju je počela moljakati.

- Molim te, Blanka! Ostani još malo sa mnom.

Tako je Blanka, iako nevoljko, ponovo sjela za stol i stavila zajedno s Alenkom prst na pokazivač. I jednoj i drugoj su se tresle ruke. Trenutak je u sobi vladala tišina, a onda su počele preispitivati proročanstvo o smrti.

- Kad ćemo umrijeti? - upitala je Alenka.

Pokazivač je letio od brojke do brojke, sve dok nije ispisao točan datum i godinu.

- Ali, pa to je oko Uskrsa sljedeće godine - rekao je netko iz gomile.

Odmah nakon toga svi su glasno uzdahnuli kad se pokazivač zaustavio na riječi "da". Ploča je sad već sama sudjelovala u konverzaciji, a da je nitko nije ništa pitao!

- Kako? - upitala je Blanka šapatom.

Pokazivač se sad velikom brzinom kretao od slova do slova, ispisujući riječi kao da ga netko gura.

- U nesreći - glasio je odgovor.

- Gdje?

- Na autocesti.

- Meni je sad stvarno dosta! - rekla je Blanka skočivši od stola i posrćući natraške dalje od njega. Kad je došla do drugog kraja sobe, prekrižila se i glasno pomolila:

- Isuse Bože, pomozi mi! - zavapila je.

A onda je iznenada u sobi nastao mrak! Na spomen Isusova imena, svjetlo se ugasilo i svi su gotovo u isti glas počeli vrištati. Nastao je takav metež da se činilo kao da će rulja sve porušiti u mraku. Čulo se jaukanje onih kojima je netko stao na nogu ili im jureći u panici zabio lakat u rebra, lomljenje stakla. Tvoj tata je, na sreću, imao malu bateriju na privjesku od ključeva s kojom si je prokrčio put do razvodne kutije i ondje vratio izbačeni osigurač na mjesto. Kad je svjetlo ponovno obasjalo naš dnevni boravak, činilo se kao da ga je poharao uragan: stolci su bili prevrnuti, čaše polomljene, a slike na zidovima nakošene.

- Mi idemo doma - rekla je nekolicina prestrašenih. - Sve ovo je previše jezivo za nas.

I moje je srce tuklo ubrzano i snažno poput bubnja, kao da će mi svakog trena iskočiti iz grudi. Bila sam užasno prestrašena. Smirila sam se tek kad mi je prišao tvoj tata i zagrlio me.

Iako smo pokušali vratiti normalnu atmosferu, zabava je ipak ubrzo bila okončana. Nitko se više nije mogao opustiti, a blijeda lica prisutnih najbolje su pokazivala kakav su šok upravo pretrpjeli. Najmirniji od svih bio je i dalje dečko koji je donio ploču i predložio prizivanje duhova. Kad su se svi razišli, brižno je pospremio ploču u crni plišani kovčežić, zaželio nam laku noć i zviždeći napustio stan.

Mi djevojke bile smo suviše potresene da bismo mogle spavati, tako da smo se odmah bacile na pospremanje stana. Cijelo to vrijeme, dok smo skupljale prljavo posuđe i čistile razbacano smeće, nitko od nas ni jednom riječju nije spomenuo ono što se maloprije dogodilo. Zapravo, nikome i nije bilo jasno što se uopće dogodilo. Prva je o zastrašujućem događaju konačno progovorila teta Renata.

- Čula sam da neki ljudi, ako se dovoljno koncentriraju, mogu činiti prava čuda. Pomicati predmete mislima i slično. Možda je onaj tip koji je donio ploču pomicao svojim mislima pokazivač.

Bila je to moguća opcija. Ja sam u svakom slučaju željela vjerovati u nju.

- Ne znam zašto smo ga uopće pozvale - rekla je Blanka. - Jedino što znam je da nam je njegova prokleta ploča pokvarila zabavu!

Duboko uzdahnuvši, dodala je:

- Zašto sam bila tako glupa da sam pristala na tu igru? I zašto sam pitala kad ću umrijeti? Koja sam ja budala - rekla je udarivši se istodobno objema šakama po glavi.

Teta Renata i ja pokušavale smo je utješiti. Rekle smo joj da nitko ne može predvidjeti budućnost. Pogotovo ne običan komad plastike!

Ipak, nakon te večeri, više se nisam osjećala ugodno u našem dnevnom boravku. Iz nekog razloga, svaki put kad bih prošla kroz njega, osjetila bih hladnoću. Kako se ni mjesec dana nakon nemilog događaja to nije popravilo, predložila sam djevojkama da pozovemo svećenika da nam posveti stan. Bila je to dobra odluka jer smo nakon njegova dolaska sve četiri bile nekako mirnije. Činilo se kao da smo počele zaboravljati crno proročanstvo.

Na trenutak sam zastala i pogladila po glavi djevojčice koje su me, gotovo ne dišući, netremice slušale.

- Te godine tata i ja smo se zaručili, a isto su učinili i teta Renata i ujak Martin. Odlučili smo napraviti dvostruko vjenčanje. Blanka je trebala biti moja vjenčana kuma, a Alenka od tete Renate.

S obzirom na to da su i Blanka i Alenka bile u ozbiljnim vezama, moglo se pretpostaviti da bi se uskoro moglo dogoditi još jedno dvostruko vjenčanje. Misli su mi bile ispunjene samo lijepim stvarima. Doduše, proročanstvo bi mi tu i tamo prošlo kroz glavu, ali samo poput kratkog bljeska. Bilo je i previše novih planova koji su me zaokupljali da bih stigla razmišljati o nečem tako mračnom. Uostalom, to je bila samo obična glupa igra i ništa više, govorila sam samoj sebi. Nitko ne može predvidjeti budućnost!

Nakon vjenčanja, nas dva netom vjenčana para odlučili smo prirediti malu zabavu, no Blanka i Alenka su odbile doći.

- Naši su nas dečki pozvali da Uskrs provedemo s njima i upoznamo njihove roditelje - objašnjavala mi je Blanka. - Sjećaš se kako je to završilo kad ste ti i Renata upoznale Martinove i Igorove roditelje. Udale ste se! Možda se to i nama dogodi - zahihotala je.

- Ne dolazi u obzir! Ne možete! - teta Renata je bila

- Što? Udati se? - Blanka ju je zbunjeno gledala.

- Ne dolazi u obzir da na Uskrs putujete i kockate se sa svojim životima. Bit ćete doma i slaviti zajedno s nama. Jesi li zaboravila što je ploča prorekla?

- Ah, to - Blanka je odmahnula rukom. - Alenka i ja smo zaključile da ste bile u pravu. Nitko ne može proricati budućnost. Prema tome, nemojte brinuti. Ništa loše nam se neće dogoditi!

I teta Renata i ja smo ih molile da se predomisle, preklinjale ih, ali ništa nije pomoglo. Pred sam Uskrs djevojke su otputovale. U međuvremenu ja sam osjećala užasnu nervoznu i da bih se smirila, bacila sam se na pospremanje kuće.

- Zašto se toliko brineš? - upitao me tata. - Nisi li rekla da nisi praznovjerna?

- I nisam. Samo mislim da ne treba iskušavati sudbinu. Znaš li ti - upitala sam ga - da onog tipa koji je one večeri donio ploču nikad nitko više nije vidio? Više nije došao na posao i kao da je u zemlju propao! I kako to da smo se svi onako prepali kad su se ugasila svjetla, osim njega?

- Što misliš, mama? Da je to bio vrag ili nešto slično? - Ena me gledala razrogačenih očiju.

- Dušo, nemam pojam tko je on bio. Uglavnom, tvoj tata me ismijao i pokušao zagrliti, no tada, prvi put otkako smo on i ja bili zajedno, istinski sam se naljutila na njega i izmakla iz njegova zagrljaja.

- Reci što hoćeš - rekla sam mu - ali neću biti mirna dok se Blanka i Alenka ne vrate doma!

Teta Renata i ujak Martin bili su jednako zabrinuti kao i ja. Došli su do nas i zajedno s nama čekali da se naše prijateljice vrate doma. Kako je vrijeme odmicalo, naša briga je sve više rasla. Nas četiri djevojke možda nismo bile sestre po krvi, ali naša su srca bila povezana vječnim sestrinstvom.

Kad više nisam mogla izdržati, nazvala sam broj koji mi je dala Blanka. Bio je to kućni broj roditelja njenog i Alenkinog dečka.

- Zlato, baš sam vam htio javiti da su maloprije krenule - rekao mi je jedan od dvojice braće. - Ovdje je jako nevrijeme pa smo čekali da se malo smiri. Vjerojatno će morati voziti polako. S obzirom na gužvu na cesti, trebale bi biti doma za otprilike dva sata.

Zahvalila sam mu na informaciji i malo odahnula. Pomolila sam se u sebi za Blanku i Alenku i sjela ispred televizora. Davao se neki dokumentarni film, no ja sam ga pratila samo krajičkom oka. Cijelo vrijeme pogled mi je bježao na zidni sat u sobi. Vrijeme nije nikad tako sporo prolazilo kao te večeri.

Kad je sat otkucao ponoć, a Blanka i Alenka se još nisu vratile, tetu Renatu i mene stegnulo je oko srca. Je li ploča zaista bila u pravu? Je li im to trebalo biti zadnje putovanje? Nešto kasnije, kad se ispred naše zgrade zaustavilo policijsko vozilo, znala sam zašto su došli.

- Poginule su, zar ne? Na autocesti? - promucala je Renata.

Policajac je zapanjeno gledao čas u tvoju tetu, čas u mene.

- Kako ste znali? Dojavljeno nam je da istražimo tko su im najbliži rođaci. Vaša su imena bila zapisana u adresaru jedne od žrtava.

Nakon što su nam rekli kako se nesreća dogodila, i nakon što smo im mi dali telefonske brojeve Alenkinih i Blankinih roditelja, policajci su napustili naš stan. Na izlazu se jedan od dvojice još jednom zaustavio i okrenuo prema nama.

- Zanima me kako ste znale što se dogodilo vašim prijateljicama? Znam da dolazak policije u ovo doba noći ne sluti na dobro, ali vi ste znale detalje.

Tvoj je tata ispratio policajca iz stana. Kasnije nam je rekao da mu je vani ukratko prepričao što se dogodilo one večeri kad je ploča predvidjela sudbinu. Policajac je navodno bio toliko zbunjen da nije znao što bi rekao.

Djevojčice su me gledale razrogačenih očiju. Ni one nisu mogle vjerovati u tu nevjerojatnu priču. A ipak, bila je istinita.

- Tvoj tata, teta Renata, ujak Martin i ja vrlo smo se dugo, zapravo godinama, oporavljali od tuge koja nas je toga dana snašla. Kako su se osjećali Blankini i Alenkini roditelji te njihovi dečki, ne moram ni govoriti. Zavladala je duboka žalost koja je pogodila velik broj ljudi. Ja sam se pak i protiv svoje volje morala uvijek iznova pitati je li ploča zaista samo prorekla njihovu sudbinu ili je upravo ona bila ta koja je skrivila njihovu nesreću.

Bilo je nečeg toliko zastrašujućeg u tom proricanju. Kad se samo sjetim onog dečka koji je došao na zabavu i donio ploču. Pa onda kako se ugasilo svjetlo na spomen Isusa…

- Misliš li zaista da je moguće da je ploča bila kriva za nesreću? Ali kako bi to bilo moguće? - Enine oči još su se jače zaokružile.

- Ne znam - odmahnula sam glavom. I zaista nisam znala kako bi takvo što bilo moguće. No ništa manje misteriozna nije bila ni pomisao da je ploča mogla predvidjeti nečiju smrt.

- Jedino u što sam sigurna jest to da se ne treba petljati u stvari koje nam nisu predodređene. I opet vam kažem, djevojčice: da je Bog želio da znamo kakva nam je sudbina, onda bi svatko od nas znao svaki centimetar svog životnog puta i svoj konačan kraj.

- Ja ne želim znati svoj kraj - Darija se zgroženo stresla.

- Ni ja - složila se s njome i moja Ena.

- Nitko to ne želi, u tome i jest stvar. Ali vidite što se može dogoditi kad guramo nos ondje gdje mu nije mjesto. S nekim stvarima se jednostavno nije za igrati, a prizivanje duhova je iz mog iskustva definitivno jedna od njih - dodala sam, nadajući se da su moje riječi zaista doprle do djevojčica.

- A što je bilo s onim dečkom koji je donio ploču na zabavu? Jeste li ga ikad kasnije ponovo sreli? Trebali ste ga pitati zašto je uopće učinio nešto tako glupo! - zanimalo je Enu.

Zatresla sam glavom.

- To i jest ono najčudnije: nakon što nam je pokvario zabavu, nikad ga više nismo vidjeli. I to ne samo tata, teta Renata, ujak Martin i ja, već ni Alenka i Blanka. Iako je do tada radio u istoj firmi zajedno s Alenkom, od toga se dana više nije pojavio ni na poslu. Bilo je kao da je propao u zemlju!

- Brrr - djevojčice su se stresle.

Znala sam da priča zvuči poput horor filmova ali, na žalost, bila je potpuno istinita.

- Ja, ja više ne želim imati tu ploču. Najradije bih je spalila - rekla je Darija mjerkajući sa strahom ploču pod našim nogama.

- Roditelji ti se neće ljutiti? - upitala sam je više reda radi. Bila sam, naime, uvjerena da ne postoji roditelj koji bi žalio za takvom "igračkom" svoga djeteta.

Tog dana, kad sam zajedno s djevojčicama spalila ploču u vrtu iza naše kuće, osjetila sam kao da pokraj mene stoje Blanka i Alenka i zadovoljno mi se smiješe. Znam da sam učinila dobro što sam ispripovijedala njihovu priču djevojčicama. Neke stvari jednostavno ne treba raditi, a prizivanje duhova jedna je od njih - u to sam, nakon svega, potpuno sigurna.