ISTINITA PRIČA: 'Moj nepoznati spasitelj nije bio heroj već negativac! Lagala sam policiji i spasila ga zatvora!'

S nepunih sedamnaest godina maštala sam o prvom poljupcu. Ni jednoj frendici nisam smjela reći da se još nisam poljubila jer u trećem razredu srednje škole to je velika sramota. Od njihova zadirkivanja ne bih mogla proći školskim hodnikom. Zato sam stalno izmišljala neke likove, lagala da svako malo izlazim s drugim frajerom, a zapravo sam sjedila doma.

- Zašto nikad ne dođe pred školu? S kakvim se to luzerima vodaš? - sumnjičavo je ispitivala Sonja, moja najbolja prijateljica.

- Nije luzer, nego nema vremena, baš kao ni ja. Ide u četvrti razred, a dvaput dnevno mora i na nogometne treninge. Ja nakon škole trčim u glazbenu i nikako se ne možemo vidjeti prije večeri - lagala sam.

- Ipak ga želim upoznati! - Sonja je bila uporna.

- Naravno. Dovest ću ga na prvi tulum - odgovorila sam.

- Sljedeći mjesec Maja slavi rođendan, a zna se da su njezini tulumi najbolji. Uvijek bude cuge, klope, a ekipa koju pozove baš je cool. Prava prilika da ga dovedeš i upoznaš s nama.

Kiselo sam se nasmijala, unaprijed smišljajući što ću ovaj put smisliti kao opravdanje. Imati dečka, budućeg nogometaša, među mojim je curkama bila strašna fora. Ali već sam se nekoliko puta pojavila sama na tulumu i izvukla spikom da je na treninzima izvan grada, pa mi ta fora sigurno ne bi prošla još jedanput.

Tog sam poslijepodneva bila sama doma. Starci su radili popodne, a dan je bio previše lijep da bih ga provela uz televizor. Imala sam za učiti, pisati lektiru, no ništa mi se nije dalo. Uzela sam role i bez njihova dopuštenja uputila se na obližnje jezero. Mislila sam napraviti samo koji krug i onda se primiti knjige. Zadnje čega se sjećam bio je skuter koji se zaletio u mene. Tada mi se zacrnjelo pred očima.

Kad sam se probudila, oko mene je sve bilo bijelo i osjećala sam miris bolnice. Pokušala sam pomaknuti ruku, podignuti glavu, no bolio me svaki pokret. Jedva sam otvorila oči. U mojoj je ruci bila igla, a iznad uzglavlja boca za infuziju. Shvatila sam gdje sam, ali ne i kako sam ovamo dospjela.

- Sestro, otvorila je oči - čula sam nepoznat muški glas.

Doktor i sestra odmah su mi prišli i stali pregledavati i ispitivati. Između svakog odgovora pitala sam ih odakle ja u bolnici, no odgovor nisam dobivala.

- 'Si dobro? - opet sam čula onaj isti muški glas.

- Jesam, ali ne znam što se dogodilo. I tko si ti? - odgovorila sam pogledavši ga.

Bio je zgodan i pomislila sam da sam prava sretnica što takav frajer sjedi pored mog kreveta. Sestra je s doktorom izašla iz sobe, a ja sam zatvorila oči i zamislila kako bi bilo sjajno da me taj lik dočekuje ispred škole. Bila bih najveća frajerica kad bih ga nagovorila da se sa mnom pojavi na Majinu tulumu, otplovila sam u svoje maštarije.

Skužila sam da se trudi djelovati smireno, a i meni je bilo jasno da je zapravo sluđen i uspaničen.

- Imala si nesreću i zato si ovdje - rekao je.

- Kakva nesreća? Gdje? Kako? - ispitivala sam.

- Ništa strašno. Važno je da si sada dobro - odgovorio je.

- Zašto me umiruješ? Da nije strašno, ne bih bila ovdje. I gdje su mi starci?

- Doći će svaki čas. Već su ih nazvali iz bolnice.

- Ubit će me! Trebala sam biti doma i pisati lektiru - sjetila sam se da sam se otišla rolati bez njihova dopuštenja.

Kad sam to izgovorila, ugrizla sam se za usnicu. Frajer mi se blago smješkao, a ja sam pomislila da sam ispala glupa klinka koja ne smije ni nos promoliti iz kuće a da prije toga ne obavijesti starce.

I dalje je sjedio uz moj krevet i govorio mi što se dogodilo. Dok sam se rolala po biciklističkoj stazi, na mene je naletio skuter. Udarila sam glavom o stup i onesvijestila se, a on me taksijem doveo u hitnu. Rolanja sam se sjetila, ali ne i nesreće. Umirio me kad je rekao da je normalno da se ne sjećam.

- U bolnicu si došla s lakšim potresom mozga. Za koji dan sjećat ćeš se svega - rekao je.

- Tko je kreten koji me udario? - upitala sam ga.

Prije nego što mi je odgovorio, uputio mi je umiljat osmijeh otkrivajući blistavo bijele zube. Pogled mu je bio očajan, a kad je progovorio, skužila sam i zašto me tako preplašeno gleda.

- Ja - kazao je tiho i spustio pogled.

Zbunjeno sam ga gledala. Moj nepoznati spasitelj zapravo nije bio heroj nego negativac. No ipak nije djelovao kao tip koji uokolo divlja skuterom. Pomislila sam kako je to bio trenutak nepažnje koji se može dogoditi svakome, a on me nije ostavio i pobjegao nego me odvezao u bolnicu. Dakle, ipak je heroj, pomislila sam. U tom je trenutku sestra ponovno ušla u sobu.

- Želim vidjeti mamu. Nisam lagala, namjeravala sam pisati lektiru. Htjela sam napraviti samo krug ili dva i onda se vratiti doma. Je li ljuta? - oprezno sam ispitivala kako stvari stoje.

- Nije ljuta nego je zabrinuta. Doći će svakog trenutka, ali prije toga moraš policiji dati iskaz - odgovorila mi je.

- Policiji? Zar su ovdje? - začudila sam se.

- U hodniku su i sad ću ih pozvati.

Vidjela sam kako moj spasitelj mijenja boje u licu. Ako im kažem istinu, znači li to da će ga strpati u zatvor, pomislila sam i prestrašila se da ga više neću vidjeti. Bila sam spremna izgovoriti najveće laži samo da i dalje sjedi pored mene.

Ne, to ne smijem dopustiti, odlučila sam i istog trenutka smislila spiku za murjake. Iako su sjećanja bila maglovita, lagala sam da sam zapamtila svaku sitnicu.

- Velikom brzinom pojavio se odnekud. Imao je kacigu na glavi i ne znam kako izgleda, ali dok sam padala, vidjela sam da je odjurio. Nisam zapamtila tablice, sve se dogodilo tako brzo. Da nije bilo ovog dečka, tko zna što bi se dogodilo. On mi je prišao, pozvao taksi i doveo me ovamo - lagala sam tako uvjerljivo da u moju priču nitko nije posumnjao.

Bila sam ponosna na sebe, uvjerena da činim pravu stvar.

Ako sam njome pomogla da ga ne osude, isplatilo se, pomislila sam.

Jedan od dvojice policajaca ispitivao me o svakom detalju nesreće, drugi zapisivao, a moj nepoznati frend svako malo mi je uputio zbunjen pogled.

- Je li to sve ili biste možda vi nešto dodali? - obratio se policajac i njemu.

- Dogodilo se baš tako kako vam je ispričala. Kad sam joj pritekao u pomoć, skuter je već bio daleko - potvrdio je.

Kad je to izgovorio, pao mi je kamen sa srca jer sam na trenutak pomislila da će reći istinu i tako nas oboje uvaliti. Policajci su napustili bolničku sobu, a on je počeo paničariti.

- Ti si luda? Zašto si lagala policiji? Ne trebaju mi takvi problemi u životu!

- Drago mi je što smo se upoznali. Ja sam Ludača, a ti? - rekla sam i pružila mu ruku koja nije bila priključena na infuziju.

- Ja sam Davor! - malo se umirio.

- Ne znam zašto sam lagala, valjda sam te htjela zaštititi. Ne djeluješ kao tip koji divlja gradom, pa zašto bi te onda kaznili. Osim toga, sad si mi dužan nekoliko vožnji skuterom. Što kažeš da me kojiput pričekaš ispred škole i provozaš? - predložila sam.

Kad mi se nasmijao, bilo je jasno da sam gotova. Bio je toliko cool da će mi sve moje frendice zavidjeti na njemu. I sada napokon znam s kim ću se pojaviti na Sonjinu tulumu, zadovoljno sam se smješkala.

- Svaki dan ću dolaziti po tebe - obećao mi je.

Davor me osvojio na prvi pogled. Napokon sam i ja osjetila one leptiriće u trbuhu, o kojima su sve moje frendice pričale.

- Zovem se Tajana - rekla sam.

- Srušiti tako lijepu djevojku doista zaslužuje kaznu - rekao je.

Čula sam samo ono 'tako lijepu djevojku' i osjetila crvenilo na obrazima. Rukom sam doteknula lice i osjetila da je hrapavo. Shvatila sam da je puno ogrebotina i posramila se svog izgleda.

- I s njima si lijepa. Oprosti, još jednom. Sve ću napraviti da se iskupim - šapnuo je.

- Iskupio si se kad si me doveo u bolnicu - odgovorila sam.

Puno toga sam htjela dodati, ali sestra je opet prekinula naš razgovor. Rekla mu je da se moram odmarati i zamolila ga da iziđe. Dodala je da me može posjetiti sutra.

Valjda ja najbolje znam jesam li umorna ili ne, ljutito sam pomislila. Željela sam da Davor još malo ostane uz mene.

Odmah nakon njegova odlaska zaspala sam kao beba sa željom da njegovo lijepo lice bude prvo koje ću ugledati kad se probudim.

Na žalost ili na sreću, kad sam otvorila oči, uz krevet je sjedila moja mama, a oko nje je bilo puno cvijeća. Zadivljeno sam gledala te lijepe bukete. Bili su posvuda, na podu, na stoliću, a miris mimoza širio se po sobi.

- Hvala, mama, divno je! - šapnula sam.

- To ćeš morati reći nekom drugom. Cvijeće nije od mene. Pitam se od koga je? - znakovito se smješkala.

Htjela sam joj ispričati sve o Davoru, no u tom je trenutku u sobu ušla medicinska sestra. Nosila je još jedan buket bijelih ruža, toliko velik da joj je prekrio lice.

- Od jutros si veoma tražena. Evo još jedan buket za tebe - rekla je i spustila mi ruže u ruke.

Pogledom sam tražila posjetnicu i ugledala je skrivenu u sredini buketa. Bila je ispisana lijepim muškim rukopisom.

"Za tebe, Davor!" stajalo je u njoj.

- Liječnik je rekao da si dobro. Za koji dan izlaziš iz bolnice, a koliko vidim, postoji netko tko će te posjećivati dok mi radimo? - mama je umirala od znatiželje.

- Da, mama. Napokon i u mom životu postoji netko! - pohvalila sam se.

- Znaš li da je tvoj heroj svako malo nazivao i raspitivao se kako si? - upitala me.

Silno sam se raznježila, to je bilo najromantičnije što je ikad ijedan dečko napravio za mene. Slatko sam se nasmijala i uštipnula se za ruku kako bih se uvjerila da ne sanjam. Ispričala sam joj sve što se dogodilo, no izostavila sam najvažniji detalj: da me baš Davor oborio skuterom. Željela sam, naime, da ga prihvati kao mog spasitelja. Kao krivca ga nikad ne bih mogla pozvati k sebi doma.

Kad je Davor napokon došao, mama mu je ustupila svoje mjesto i pozvala ga da me posjeti i kod kuće. Potom se diskretno udaljila, na čemu sam joj doista bila zahvalna.

- Jesi li bolje? - nježno me upitao.

- U ovakvoj cvjetnoj oazi bilo bi nemoguće osjećati se drugačije. Hvala ti! - odgovorila sam.

- Ja tebi trebam zahvaliti. Prvo jer si me obranila pred policijom, a potom i jer si se pojavila u mom životu - rekao je.

Istodobno sam bila i zbunjena i sretna, nisam mogla pomisliti da bih se mogla svidjeti tako lijepom frajeru. Neugodnu tišinu koja je nastala zbog moje zbunjenosti prekinula je sestra. Rekla je da je vrijeme posjeta završeno, a golupčići, nasmijala se, sutra u isto vrijeme mogu nastaviti s gugutanjem. Za dva-tri dana, dodala je, ionako izlazim iz bolnice pa će vremena za razgovore biti napretek. Davor je obećao doći i sutra.

Tih još nekoliko dana u bolnici činili su se dugima kao vječnost. Sljedeći dan nakon vizite Davor je ponovno došao. Ovaj put bez buketa. U rukama je imao samo jednu ružu - crvenu. U drugoj je držao poveliku vrećicu.

- Oboje je za tebe - rekao je.

Nisam znala što bih prije pogledala. Ruža je bila divna i svojim mirisom odmah ispunila sobu, no zanimalo me i što je u tako velikoj vrećici.

- Ne mogu vjerovati! Nove role! - kliknula sam od zadovoljstva jer bile su to one koje sam dugo gledala, a moji mi ih onako skupe nisu mogli kupiti.

- S obzirom na to da su tvoje stare role mojom krivnjom neupotrebljive, ovo je najmanje što sam mogao učiniti za tebe - rekao je.

- Nemaš pojma koliko mi to znači. Upravo te role gledala sam mjesecima. Silno si me usrećio - cvrkutala sam.

- Nadam se da ćeš i mene naučiti rolati pa sam takve kupio i sebi. Čim se oporaviš, idemo na jezero? - upitao je.

- Što se mene tiče, možemo odmah, ali bojim se da se ni moji ni doktori neće složiti s tom idejom - smijala sam se.

Davor me svaki dan nakon škole posjećivao, a jednom prilikom došao je dok je Sonja bila kod mene. Primijetila sam kako joj oči sjaje dok ga gleda i bila silno ponosna jer sam je napokon uvjerila da frajeri o kojima pričam doista postoje. Nazvala me čim je došla kući i deset minuta pričala samo o njemu.

- Baš si sretnica. Prezgodan je! - rekla je.

- Zbog njega sam ostavila onog nogometaša. Bolji je od svih s kojima sam dosad hodala. S njim dolazim na Sonjin rođendan - rekla sam.

Davor me i dalje posjećivao, a nakon dva tjedna doista smo otišli na jezero. Sjeli smo na prvu slobodnu klupu i stali navlačiti role.

- Prvi sat upravo počinje! - rekla sam i povukla ga za ruku.

Bio je nesiguran i kretao se kao Bambi na ledu. Naravno, nakon dva metra je izgubio ravnotežu i prosuo se koliko je dug i širok. Pružila sam mu ruku, a on me privukao k sebi.

- Kad te poljubim, sva će bol proći - rekao mi je.

Bio je to moj prvi poljubac.