ISTINITA PRIČA: 'Godinama je vodio dvostruki život, njegova ljubavnica mi je postala najbolja prijateljica!'

Trebali su proći tjedni da skupim hrabrost i uđem u radnu sobu svog pokojnog muža. Srčani udar koji je doživio prije tri mjeseca bio je za njega koban. Kad su me nazvali iz jedne zagrebačke bolnice, samo su me obavijestili da mu je pozlilo i da hitno dođem. Vozila sam kao luda skoro tri sata usred noći, mrmljajući u sebi sve molitve koje sam znala, osjećajući bolan grč u želucu od silne navale straha. Na žalost, kad sam stigla do bolnice, Marjan je već napustio ovaj svijet.

Imao je pedeset i devet godina i bio je divan čovjek. U dvadeset i dvije godine našeg braka uz njega sam se uvijek osjećala voljenom i zaštićenom i nikad mi nije predbacivao što nemamo djecu. Ja ih nisam mogla imati i uvijek sam, ni sama ne znam zašto, odbacivala mogućnost posvajanja, što mi je muž predlagao u prvim godinama braka. Prestao je navaljivati kad je shvatio da se jednostavno ne osjećam spremna za to.

Imala sam svoj posao koji me ispunjavao i pružao mi zadovoljstvo i to mi je bilo sasvim dovoljno. Bila sam vlasnica jednog butika visoke mode u samom središtu Zadra i dani su mi uvijek bili ispunjeni obavezama, zbog kojih nikad nisam osjećala nedostatak djeteta. Uostalom, to bih dijete ionako bila prisiljena podizati sama jer Marjana gotovo nikad nije bilo kod kuće.

Moj je muž obično izbivao cijeli tjedan i vraćao bi se tek vikendom, osim ako ne bi bio u inozemstvu. U tom slučaju znalo bi proći i mjesec dana da se ne vidimo. Imao je utjecajan i odlično plaćen posao u jednoj velikoj korporaciji, čije je predstavništvo bilo u Zagrebu, a i bio je prisiljen mnogo putovati jer su podružnice bile po cijeloj Hrvatskoj i Europi. Takav je život vodio i prije nego što sam se udala za njega, tako da sam znala u što se upuštam. Odabrala sam ostati u Zadru, svom rodnom gradu, u kojem su živjeli i moji roditelji koji su, na žalost, desetak godina nakon mog vjenčanja umrli jedan za drugim, i u kojem sam imala posao u butiku. Uspjela sam ga otkupiti nedugo nakon smrti mojih roditelja, uz izdašnu financijsku pomoć svoga muža. Dakle, vrlo brzo sam se navikla da svoju svakodnevicu ne mogu dijeliti s njim.

- Zato se tako dobro slažete - govorila mi je moja prijateljica Patricija, s kojom sam bila bliska kao da smo sestre. - Živite poput vječitih zaručnika, duga razdoblja svatko za sebe, a onda se nađete vikendom i uživate u zajedničkim trenucima.

S njezine točke gledišta, imala je potpuno pravo: s troje djece i svadljivim gunđalom od muža život joj nije bio nimalo lak. Bila je rastrgana između obitelji, kuće i posla, uvijek u utrci s vremenom. Da ne računamo brige koje su joj zadavala njezina tri sina, sva trojica u pubertetu, i muž s kojim se često svađala. Ja sam pak svoje slobodno vrijeme, iako ga preko tjedna nisam imala baš mnogo, mogla posvetiti samo sebi. I zaista, kad bi se petkom Marjan pojavio na našim kućnim vratima, uvijek bismo oboje jedva dočekali da padnemo jedno drugome u zagrljaj.

Jako smo se voljeli i naš je odnos bio savršen. Nakon toliko bračnih godina Marjan me želio jednakim intenzitetom kao i prvoga dana i još me uvijek smatrao vrlo lijepom i privlačnom, što mi nikad nije propuštao reći. Sa svoje četrdeset i dvije godine, iako više nisam bila prpošna dvadesetogodišnjakinja kojom se oženio, još sam se uvijek dobro držala i izgledala puno mlađe. Ni on nije izgubio na šarmu koji je bio spoj više čimbenika: visoke i atletske građe, zanimljivih i pravilnih crta lica, guste, kovrčave kose koja je nekoć bila crna poput ugljena, a sada prošarana sijedim vlasima, neuobičajene inteligencije koja je zračila iz svakog njegovog pokreta ili riječi i divne naravi. Ako sam na početku, kad smo se tek bili upoznali, i bila očarana njegovim izgledom, vrlo brzo sam se zaljubila u sve ostalo. Do te mjere da sam se sedam mjeseci poslije pristala udati za njega, iako je bio čak sedamnaest godina stariji od mene. I nikada se nisam pokajala zbog toga. Eto zašto sam se nakon njegove smrti osjećala tako očajno i izgubljeno da sam mjesecima živjela poput robota.

Osjećala sam se užasno usamljenom, napuštenom i nisam mogla prežaliti što mu nisam ispunila želju da posvojimo dijete. Da sam to učinila, sada bih lakše podnosila samoću. Najnevjerojatnije od svega bilo je to što mi je, iako sam bila navikla na njegovu odsutnost, bilo vrlo teško prihvatiti da se više neće vratiti. Očekivala sam da se svakog trenutka pojavi na vratima, zagrli me i prekrije mi lice poljupcima. Zbog toga se nisam usuđivala dirati njegove stvari. Činilo mi se da bi se mogao naljutiti ne bude li ih više našao na starom mjestu kad se vrati kući.

- Ne možeš više tako - spočitavala mi je Patricija. - Što prije postaneš svjesna da se više neće pojaviti, prije ćeš se vratiti u život. Želiš li to, ja ću ti pomoći isprazniti ormare i odnijet ću njegovu odjeću u Caritas.

Tri mjeseca poslije jedan me mladić natjerao da poslušam savjet svoje prijateljice. Pozvonio je jednog kasnog siječanjskog poslijepodneva na ulazna vratašca koja su vodila u vrt koji je okruživao našu kuću. Bio je visok i mršav i nije mogao imati više od petnaest godina. Ja sam upravo nešto radila u vrtu i pošla sam prema ogradi vidjeti što želi. Prodavao je ruže umotane u prozirni celofan.

- Samo sedam kuna - rekao je pruživši kroz ogradu napola uvelu ružu.

- Zadrži ružu, evo ti nešto sitnog novca - rekla sam pruživši mu nekoliko kovanica.

- Hvala vam - zahvalio mi je. Na sebi je imao laganu jaknu s rukavima prekratkim za njegove dugačke ruke.

Zapuhao je ledeni vjetar i pogled mi je pao na njegova stopala. Dječak je nosio sandale, i to na bosim stopalima!

- Koji broj cipela imaš? - upitala sam ga.

- Četrdeset i četiri - odgovorio mi je iznenađen.

- Pričekaj me trenutak.

Ušla sam u kuću. Osjetila sam blagu vrtoglavicu kad sam otvorila Marjanov ormar: njegova je odjeća još mirisala po njegovoj omiljenoj kolonjskoj. Zadržala sam suze koje su mi navrle na oči i odabrala jednu zimsku jaknu, dva pulovera i dvije majice dugih rukava. Sigurno će mu biti prevelike jer je Marjan bio krupnije građe, iako prilično jednake visine. Uzela sam i dva para tenisica i u njih ugurala dva para čarapa. Sve sam spremila u veliku plastičnu vreću i zatim se vratila u vrt.

- Evo, izvoli - rekla sam mladiću koji me znatiželjno promatrao.

On je uzeo vreću i zavirio u nju.

- Puno vam hvala! - obradovao se. - Jaknu ću odmah odjenuti jer sam se smrznuo.

Bilo bi mi draže da to ne učini, jer sam se bojala da ću teško podnijeti da vidim drugu osobu u toj jakni.

- Učini što hoćeš. Doviđenja - rekla sam i vratila se u kuću.

Ponovno sam ušla u Marjanovu sobu. Vrata njegova ormara bila su još uvijek širom otvorena. Zapitala sam se koliko bi još ljudi mogla odjenuti. Zašto sam je čuvala? U znak sjećanja na svoga muža? Zapravo je ta odjeća služila samo kako bi ublažila moju bol, budući da su uspomene na njega bile još uvijek žive. Eto, nakon što sam sama sebi priznala da nema smisla da tako sebično čuvam stvari svog pokojnog muža, mogla sam se baciti na posao i završiti što sam započela. Počela sam izvlačiti iz ormara lijepe majice i pulovere, odlučivši ih darovati Patricijinim sinovima. Ostatak odjeće namijenila sam Caritasu. Na svoje veliko iznenađenje, shvatila sam da je taj jednostavan postupak darivanja prvi korak prema procesu prihvaćanja onoga što se dogodilo, a samim time i korak prema početku povratka optimizma u moj život. U tom trenutku nisam ni slutila da ću uskoro otkriti nešto što će potpuno izmijeniti moj život i na kraju se otkriti kao neka vrsta dara koji mi je Marjan ostavio nakon smrti.

Idućeg sam jutra rano ustala iako je bila nedjelja. Večer prije odlučila sam se baciti na pospremanje Marjanovih knjiga i dokumenata. Namjeravala sam knjige prodati nekom antikvarijatu. Kad sam ih posložila u kartonske kutije, krenula sam prazniti ladice pisaćeg stola. Imala sam u planu od Marjanove radne sobe napraviti neku vrstu sobe za ručni rad. Namjeravala sam u nju smjestiti stari šivaći stroj koji sam naslijedila od majke i koji je dosad neiskorišten stajao u garaži. Voljela sam šivati, ali posljednjih sam godina potpuno zanemarila tu svoju strast.

Počela sam prazniti ladice jednu po jednu. Bile su pune papira, starih poslovnih dokumenata, plaćenih računa, ugovora… Posljednja ladica bila je zaključana i to me iznenadilo. Marjan je vrlo dobro znao da si nikad ne bih dopustila da prekapam po njegovim stvarima. Baš kao što nikad nisam otvarala njegovu poštu, već bih je samo odlagala na šank kako bi je ugledao čim stigne.

Pokušala sam pronaći ključ kojim bih otključala ladicu, ali bezuspješno. Sjetila sam se svežnja ključeva koji su mi, zajedno s osobnim dokumentima, predali u bolnici. Bili su u papirnatoj omotnici i još nisam uspjela skupiti hrabrost da je otvorim.

Svežanj ključeva bio je težak i osim onih od kuće, drugi su mi bili nepoznati. Nikad nisam obraćala pažnju na njih, uostalom, nikada nisam imala ni priliku držati ih u rukama. Odmah sam pogodila koji je ključ od ladice pisaćeg stola i otvorila je bez problema. U njoj su se nalazili razni papiri, poput njegova ugovora o radnom odnosu, po čijem sam sadržaju odsutno preletjela pogledom.

O njegovu poslu zapravo nisam mnogo znala. Znala sam da je na odgovornom i važnom položaju, da često putuje po Hrvatskoj i Europi, ali on o tome nije volio pričati. Govorio je da kad dođe kući, želi zaboraviti na sve i posvetiti se samo nama. U radnoj sobi nije imao čak ni kompjutor.

- Ti si moja oaza mira i sreće - uvjeravao me - i želim ostaviti stres i poslovne probleme pred vratima ove kuće koja je za mene moj mali zemaljski raj, u kojem svaki put napunim baterije za ono što me očekuje idući tjedan.

Nikada ga nisam ispitivala više nego što bi mi sam rekao. Da mi je i prepričavao svoje probleme s posla, vjerojatno ne bih uspjela ništa shvatiti. To me jednostavno nije zanimalo. Odgovaralo mi je da posao ne nosi kući i da se vikendima može posvetiti samo meni. Ni sada, potpuno rastresena i izgubljena nakon njegove iznenadne smrti, nisam se potrudila ni provjeriti koliko novca ima na bankovnom računu.

Nas smo dvoje imali odvojene račune, u dvije različite banke i kao što se Marjan nikad nije zanimao za moj, nisam se ni ja za njegov. Uostalom, posao mi je odlično išao i nije bilo potrebe. Osim toga, moj je muž bio jako velikodušan i svakog mi je mjeseca uplaćivao više nego pristojan iznos, zahvaljujući kojem mi je moja mjesečna plaća znala ostati netaknuta.

Sjetila sam se da je nedavno stiglo neko pismo iz banke, no ja sam ga, kao i obično, odložila na šank i zatim zaboravila na njega. Pogledom sam preletjela preko ugovora s bankom, a zatim mi je za oko zapeo dokument koji je nosio potpis javnog bilježnika. Ticao se kupovine jednog stana u Zagrebu, u blizini sjedišta Marjanove tvrtke.

Zar je Marjan kupio stan kako bi mogao prespavati u njemu kad je boravio u Zagrebu, zbunjeno sam se zapitala. I o tome mi nije ništa rekao? Uvijek mi je tvrdio da spava u hotelu, a često bi znao doći prespavati u Zadar, iako bi se zbog toga ujutro morao ranije ustati.

Potražila sam na ugovoru ime kupca i prodavatelja i još više se zaprepastila. Kupac je prije sedamnaest godina zaista bio Marjan, ali vlasnica stana bila je određena Adriana. Osim toga, stan je bio prilično velik i prilično skup. Tada sam uzela u ruke bankovni izvještaj s datumom od prije nekoliko godina. Osim iznosa koji je svakog mjeseca uplaćivao na moj račun, uplaćivao je na još jedan.

- Marjan je uplaćivao novac toj Adrijani. Istoj ženi koja je upisana kao vlasnica stana koji je on kupio svojim novcem.

Kad sam to izgovorila naglas, zvuk mojih riječi kao da me trgnuo iz transa. Poput furije sam počela pregledavati sve papire i dokumente. Drhtale su mi ruke i jedva sam čitala, ali ono što sam otkrila bilo je nevjerojatno! Toj je ženi svakog mjeseca na račun uplaćivao čak mnogo veći iznos nego meni. Tko je bila ta žena? I zašto joj je moj muž kupio stan i slao novac? Odgovor na moja pitanja vrlo se brzo iskristalizirao:

- Marjan je imao ljubavnicu - promucala sam. - Ljubavnicu koju je uzdržavao, i to vrlo izdašno, godinama!

Zavrtjelo mi se u glavi i morala sam sjesti. Bila sam slomljena, iako još uvijek nisam mogla posve povjerovati. Da, nisam jer znala sam da me moj muž iskreno volio, štoviše, obožavao me. Među nama nije bilo ni svađa, ni nerazumijevanja. A muškarac obično traži utjehu kod druge žene kad nije sretan u braku. Moj muž nije imao potrebu za ljubavnicom. Pa ipak, nisam uspijevala naći drugo objašnjenje za svoje otkriće.

Na brzinu sam se odjenula, ušla u auto i nakon tri sata našla se u Zagrebu. Nije mi bilo teško pronaći stan koji je moj muž kupio jer je u ugovoru bila jasno navedena adresa. Stan je bio u lijepoj i mirnoj četvrti, u jednoj od urbanih vila trokatnica. Trebalo mi je nekoliko trenutaka da se priberem, prijeđem cestu i pročitam pločice s prezimenima. Odmah sam našla ime i prezime žene na koju je glasio stan, koji se nalazio na drugom katu. Ponovno sam se vratila u auto. Nisam znala što da učinim. Umirala sam od želje da pozvonim, no istodobno nisam imala hrabrosti to učiniti.

Već sam počela razmišljati o tome da se vratim kući i pokušam sve zaboraviti, kad sam nakon desetak minuta vidjela da je netko izašao na balkon na drugom katu. Bio je to mladić od šesnaest, sedamnaest godina. Bio je visok, vitak, smeđe kovrčave kose poput…

Nisam uspjela dovršiti misao jer su se na balkonu pojavile još dvije osobe: najprije još jedan mladić, malo stariji od prvog, koji mu je jako nalikovao, a zatim sredovječna gospođa prosijede kose, koja je izgledala kao da odavno nije vidjela frizera, s viškom kilograma koje je skrivala široka trenirka. Žena je nešto rekla što nisam uspjela čuti, unatoč tome što sam spustila prozorsko staklo. Ali čula sam odgovor jednog od mladića, koji je glasno rekao:

- U redu, mama, dolazimo. Lazanje? Mljac!

Zatim su svi zajedno ušli u stan. Bilo je oko jedan sat i možda sam i ja trebala potražiti kakav restoran i ručati. Ali nisam mogla skinuti pogled s malog balkona na drugom katu. Nakon otprilike pola sata na njemu su se pojavili sjedokosi gospodin i sijeda gospođa od osamdesetak godina. Starac se naslonio na ogradu i gledao prema dolje dok je ona, provjerivši da nikoga nema ispod balkona, istresla mrvice s kockastog stolnjaka. Prava scena iz obiteljskog život koja me još više zbunila. Dakle, u tom stanu, koji je kupio moj muž, nije živjela prekrasna ljubavnica kakvu sam zamišljala u svojoj mašti, već cijela obitelj, i to peteročlana. Kakve su veze ti ljudi imali s mojim Marjanom? Kakvu je ulogu on imao u toj obitelji? Nakon nekoliko minuta otvorila su se ulazna vrata zgrade i ugledala sam dvojicu mladića kako izlaze sa sportskim torbama obješenim na rame.

- Zdravo, djede - pozdravili su, mahnuvši starcu koji je još uvijek stajao naslonjen na ogradu balkona.

- Sretno, dečki! I nemojte se vratiti prekasno, da se mama ne ljuti - dobacio im je.

Pažljivo sam slušala taj kratki razgovor, ali iz njega nisam mogla puno zaključiti. Kakve su veze ti mladići imali s mojim mužem? Odgovor sam dobila vrlo brzo, nakon što su njih dvojica prošla pokraj mog auta, pruživši mi priliku da ih bolje promotrim.

Mislila sam da ću pasti u nesvijest: bili su jako slični i obojica su bili kopija moga muža! Naročito onaj stariji, bio je isti Marjan kad je bio mlad, a to sam znala jer sam baš nekoliko dana ranije listala njegov stari obiteljski album. Kad su otišli, uključila sam motor i stisnuvši papučicu gasa, uključila se u promet na autocesti. Bila sam izvan sebe i željela sam se što prije zatvoriti u sigurnost svoje kuće i poput ranjene životinje sakriti se u svoj topli brlog.

Osjećala sam se usamljenijom i očajnijom nego prvih dana nakon smrti moga muža. Tko je zapravo bio Marjan? Brižan i pažljiv muškarac za kojeg sam se udala ili lažljivac koji je vodio dvostruki život i držao me u zabludi.

A što ako sam pogriješila? Što ako osobe koje su živjele u tom stanu nisu imale nikakve veze s mojim mužem? Što ako ga je žena, koja je prije devetnaest godina kupila stan, u međuvremenu prodala? Ali u tom slučaju na portafonu ne bi bilo njezino ime. Zatim je iz vrtloga mojih zbrkanih misli, kao u magli, izronilo sjećanje na Marjanov sprovod. Toga sam dana bila kao u nekom transu. Sjećala sam se brojnih vijenaca i užasno puno ljudi koji su mi prilazili izraziti sućut. Mnogi od njih bili su mi potpuno nepoznati, vjerojatno je bilo mnogo njegovih kolega i poslovnih suradnika. Zatim sam u toj gomili nepoznatih lica zamijetila grupicu ljudi koja je stajala po strani i nije mi prilazila. Činila su je dvojica mladića, dvoje starijih ljudi i jedna sredovječna žena lica oblivenog suzama. Nisam na njih obraćala pozornost, kao što nisam marila ni za ostale. Zašto ih je onda moja podsvijest zapamtila? Možda zato što sam već tada, iako sam bila obuzeta sasvim drugačijim mislima, nesvjesno uočila sličnost tih mladića s mojim mužem?

Sada, kad sam se uspjela sjetiti tog prizora, shvatila sam da su ti ljudi isti oni koje sam vidjela toga jutra: dvoje staraca, dva mladića i žena koja je izašla na balkon kako bi ih pozvala na ručak.

Te sam večeri bila zbunjenija nego ikad. U jednom sam trenutku čak poželjela nazvati Patriciju, ali odustala sam. Nisam imala volje razgovarati ni s kim. Nije mi bilo druge nego vratiti se u Zagreb, pred onu trokatnicu i hrabro pritisnuti zvono na vratima.

Bilo je deset sati ujutro kad sam dva dana poslije s knedlom u grlu parkirala auto ispred njihove kuće.

- Sara ovdje, Marjanova žena - odgovorila sam kad je ženski glas na portafonu upitao tko je.

- Slobodno uđite - dobila sam odgovor nakon kratkog muka - drugi kat, desno.

Uspela sam se stubama. U hodniku me već čekala žena koju sam dva dana ranije vidjela na balkonu.

- Ja sam Adrijana - predstavila se s osmijehom koji je omekšao crte njezina lica, koje se vjerojatno ni u mladim danima nije moglo nazvati lijepim i koje je sada izdajnički otkrivalo tragove zuba vremena.

- Želite li kavu? - upitala me. Jednostavno, prirodno, kao da smo dugogodišnje prijateljice.

To me nije trebalo čuditi: za razliku od mene, koja nisam bila upućena ni u što, ona je znala sve o meni. Praktički oduvijek…

- Ne, hvala. Možda samo čašu vode - odgovorila sam joj. Usta su mi bila tako suha da sam jedva disala.

- Očekivala sam vas - rekla mi je odmah nakon što mi je pružila čašu.

- Očekivali ste me? - zapanjeno sam ponovila.

- Da budem iskrena, mislila sam da ćete se pojaviti i prije. Marjan mi je u nekoliko navrata spomenuo da bi volio, u slučaju da mu se nešto dogodi, da upoznate njegovu obitelj.

- Njegovu obitelj? Ja sam bila njegova obitelj! - oštro sam povikala. - Marjan je bio moj muž!

Kako si je ta neugledna i beznačajna ženica mogla dopustiti takvu tvrdnju?

- Naravno, to svi znamo. To znam ja, znaju Jan i David, znaju moji roditelji koji su postali i njegovi i voljeli ga kao svoje dijete. Vi ste mu bili supruga. Mi smo mu bili obitelj. I Marjan je, kao što sam vam već rekla, silno želio da nas upoznate. Zbog toga sam vas očekivala. Bila sam sigurna da će poduzeti nešto kako biste nam mogli ući u trag kad njega više ne bude. Imao je problema sa srcem, njegova smrt od posljedica srčanog udara za nas nije nikakvo iznenađenje. Odlazio je na preglede, pio lijekove, ali previše je radio. Nije vam to nikad govorio kako se ne biste zabrinuli. Jako vas je volio i nije vam želio stvarati probleme. On više nije bio tako mlad, za razliku od vas, i možda se nesvjesno bojao da bi vas mogao izgubiti. Iako je izgledao vrlo mladoliko, imao je mnogo problema sa zdravljem. Visok krvni tlak, loš rad bubrega, slabo srce.

- Ne razumijem zašto mi pričate takve gluposti! Marjan je bio odlična zdravlja. Nikad ga nisam vidjela bolesnog.

- Istina, izgledao je zdravo. Zapravo, barem onda kad bi bio s vama, Sara. Dva-tri vikenda mjesečno, nekoliko tjedana ljeti u kakvom luksuznom hotelu. I ponekad kad bi ga usred tjedna obuzela želja da vas vidi i kad bi pohitao k vama.

Ali ja sam ga uvijek čekala ovdje s injekcijom, tabletama, novom dijetom. Ja sam ga naručivala na preglede i pratila ga na kontrole. Dežurala sam dan i noć kad je prije dvije godine završio dva tjedna u bolnici i još toliko morao provesti na kućnom oporavku.

- Ali nije moguće da ništa nisam znala!

- Rekao vam je da je u Švedskoj. Nije želio da se brinete. Ili možda nije želio vaše sažaljenje. Vi ste mladi, Sara, i vrlo lijepi, od vas je želio samo ljubav. Vi ste za njega predstavljali ispunjenje njegova sna. No njegov pravi, stvarni život odvijao se ovdje, u ovoj kući, gdje sam bila ja, gdje su bila njegova djeca. Tu su i moji roditelji, koji su ga odmah prihvatili i zavoljeli kao rođenog sina.

- Ali ja sam bila njegova žena, kako mi je to mogao učiniti? Kako me mogao prevariti na takav način - zamuckivala sam ne uspijevajući pronaći prave riječi.

- Jer vas je volio, Sara. Volio cijelim svojim bićem. Vi ste bili njegova djevojčica i želio vas je zaštititi. Prema meni je gajio samo neizmjernu zahvalnost što sam majka njegovih sinova i što se brinem za njega ne očekujući ništa zauzvrat.

- Ne razumijem. Ako je volio mene, kako tvrdite, zašto je onda imao potrebu za ljubavnicom, vama? Ili je već bio s vama kad je mene upoznao?

- Sara, stvari su malo drukčije nego što vam se čini. Zvučat će vam nevjerojatno, ali iako se vama oženio, zapravo ste upravo vi bili njegova ljubavnica. Vi ste bili radost njegova života, užitak, iluzija netaknute mladosti. Uz vas je zaboravljao na sve probleme, s vama je mogao biti bezbrižan i sretan. Ja sam bila stara, istrošena supruga, koja je predstavljala svakodnevicu i koja mu je pružala zaklon u koji se mogao skloniti kad bi ga pritisnuli problemi.

Ali ja sam mu predstavljala sigurnost i ljubav bez interesa, kakvu može pružiti samo supruga koja više ništa ne očekuje zauzvrat. Ovdje je mogao biti ono što jest, bez potrebe da skriva vlastitu krhkost i ranjivost, tipične slabosti svakog sredovječnog muškarca. A on nije mogao živjeti ni bez jedne od nas dvije.

Ja sam i dalje bila uzrujana.

- Ja nisam znala za vas, ali vi, Adrijana, kako ste mogli prihvatiti sve to ako ste znali za mene?

- Vrlo jednostavno, zato što sam ga voljela i što je bio otac moje djece. I željela sam da bude sretan. A to je mogao biti samo s vama. Uostalom, nikad mi ništa nije obećavao. Ja sam bila potpuno svjesna situacije kad je sve počelo, prije devetnaest godina. Zapravo, za mene još mnogo godina prije jer sam u Marjana oduvijek bila zaljubljena.

Zaposlila sam se u tvrtki kad mi je bilo osamnaest godina, odmah nakon mature, a nakon nekoliko godina postala sam Marjanova tajnica. Odmah sam se zaljubila u njega, ali nisam gajila nikakve nade. Čak ni kao mlada, nisam bila lijepa. Čak ni zgodna. Bila sam nezgrapna i neupadljiva i Marjan me uopće nije doživljavao kao ženu.

No zato me jako cijenio kao suradnicu i nije mogao bez mene. Bila sam vrlo sposobna i snalažljiva, olakšavala mu posao gdje god sam mogla i detaljno planirala poslovni raspored. Često sam ga pratila na poslovne sastanke i putovanja. Toliko smo mnogo vremena provodili zajedno da su naši odnosi prerasli u čvrsto prijateljstvo. Ja sam mu se, osim što sam bila zaljubljena u njega, neizmjerno divila, a on je mene poštovao i bio mi zahvalan. Često me znao pitati za savjet i u vezi sa svojim privatnim životom. Prije nego što se zaljubio u vas, bio je zaručen za Luciju, koja je bila prekrasna žena, ali sebična i vrlo ljubomorna.

- Znam, pričao mi je o njoj.

- Ostavio ju je poslušavši moj savjet. Savjet bez ikakva osobnog interesa jer sam vrlo dobro znala da nemam nikakve šanse. Zatim je upoznao tebe… - nastavila je Adrijana, prešavši na "ti" - i zaljubio se ne samo zbog tvoje ljepote, već i zbog dobrote i osjećajnosti. Bila sam sretna zbog njega kad se odlučio oženiti tobom, osam mjeseci nakon što ste se upoznali. Prvih godina vašeg braka bio je vrlo sretan, govorio mi je da na pragu četrdesetih konačno osjeća životnu radost kakve se sjeća iz mladih dana. Zatim ste otkrili da ti ne možeš imati djecu, a ti nisi htjela ni čuti za posvojenje.

- Nisam bila spremna na to, bojala sam se da neću moći voljeti dijete koje nije moje. Ali vjerojatno sam bila sebična i nisam shvaćala koliko je to njemu važno. No, on nije previše inzistirao. Izgledalo je da se pomirio s tim i vjerovala sam da je sretan. Držao me u uvjerenju da sam mu ja dovoljna… - razmišljala sam naglas, tek u tom trenutku shvativši koliko sam bila površna.

- U početku nije inzistirao jer nije želio da patiš. A poslije, poslije jer sam mu ja rodila dijete. A zatim je stiglo i drugo.

Adrijana je zašutjela i spustila pogled na ruke koje je držala na pregači. Ruke koje nisu bile njegovane. Ruke žene koja se brinula o peteročlanoj obitelji, do prije nekoliko mjeseci šesteročlanoj.

- Je li te Marjan zamolio da mu rodiš dijete? - upitala sam je, želeći je potaknuti da nastavi.

- Ne, nije bilo tako. Nikad ne bih dopustila da se moje majčinstvo svede na bijedni dogovor. Prvi put se to dogodilo u Parizu. Koje li ironije, zar ne? Baš u gradu zaljubljenih. Zapravo, ja sam u njega bila ludo zaljubljena, a on je mene poštovao i bila sam mu draga. Ništa više od toga. Večerali smo u restoranu nakon napornog poslovnog dana i oboje smo malo više popili. Naročito on. Prije večere te nazvao i nakon vašeg razgovora se rastužio. Pitala sam ga koji je razlog tomu i rekao mi je da je zabrinut.

- Nikad me nema doma. Sara je jako usamljena, ponekad mi se čini kao da nismo prava obitelj, budući da tako malo vremena provodimo zajedno. I ne želi ni čuti za to da posvojimo dijete. Čini se da još nije spremna, dok ja već imam četrdeset godina i ne mogu više dugo čekati. Sara je još jako mlada, možda previše očekujem od nje. Možda je bilo sebično od mene što sam se oženio njome - objasnio mi je.

Nije bilo prvi put da mi je to rekao, ali te se večeri činio tužnijim nego obično. Glas mu je bio promukao od umora i vina pa sam ga otpratila do njegove sobe. Otključavajući vrata, zagrlio me i rekao mi:

- Ne znam kako bih da nemam tebe, Adrijana.

Nisam se ni pokušala izvući iz njegova zagrljaja. Nisam se pitala činim li pogrešku jer sam ga toliko voljela da mi se u tom trenutku činilo poštenim da i ja barem jednom u životu budem sretna.

Zvuk ključa u bravi natjerao je Adrijanu da prekine. Nakon nekoliko trenutaka u sobu je ušlo dvoje staraca koje sam dva dana ranije vidjela na balkonu.

- Ovo su moji roditelji - predstavila ih je - a ovo je Sara, Marjanova žena - jednostavno je dodala.

Ustala sam kako bih im stisnula ruku.

- Drago nam je što smo vas upoznali - rekli su s dobrodušnim osmijehom na licu koji je odmah u meni pobudio simpatiju.

Zatim su se povukli u svoju sobu i Adrijana je nastavila s pričom.

- Nakon te noći više se ništa nije dogodilo. Štoviše, činilo se da je Marjanu neugodno zbog svega. No ubrzo sam shvatila da čekam dijete i tada se sve promijenilo. Marjan je bio u sedmom nebu od sreće, ali vrlo zabrinut za mene. Odmah mi je jasno rekao da te nikad neće ostaviti jer te voli, ali da će, odlučim li zadržati dijete, čemu se on usrdno nadao, dati sve od sebe da mu bude dobar otac.

Kupio je ovaj stan, dovoljno velik za mene i moje roditelje, s kojima sam još živjela. Otac i majka su vrlo jednostavni ljudi, vjerojatno si to i sama primijetila. Ali otvoreni su i inteligentni i neizmjerno me vole. Prihvatili su moju odluku da rodim dijete bez muža, jer su vidjeli da sam sretna. Svoje su osjećaje nesebično poklonili i Marjanu, a da od njega nikad ništa nisu očekivali ili tražili. Kad se rodio Jan, on je bio ovdje, uz mene. Nakon nekog vremena prestao je nakon posla odsjedati u hotelu i počeo je živjeti u ovom stanu. Nakon godinu i pol rodio se David. Ostalo već znaš.

- Ja, ja ne znam što da kažem. Potpuno sam zbunjena! Ne znam više tko je bio moj muž! Čini mi se da je bio osoba koju uopće nisam poznavala. Štoviše, čini mi se kao da si govorila o nekom drugom. Oprosti što ću sada biti tako direktna, ali ti vjerojatno očekuješ dio Marjanove ostavštine. Tvoja djeca su također zakoniti nasljednici i imaju pravo na nju.

- Ne, griješiš, nemaju nikakvo pravo. On ih nije priznao i nose moje prezime.

- Molim? Ali to je apsurdno i nepravedno.

- Nije to učinio iz poštovanja prema tebi, a ja to nikad nisam očekivala od njega. Bio je otac našim sinovima, i to jako dobar. I oni su, kad smo im objasnili situaciju, sve prihvatili bez previše pitanja. Jedino su patili tijekom božićnih i uskrsnih blagdana jer tata nije bio s njima. Što se tiče financija, ništa ne brini. Imamo svoj stan, moji roditelji dobivaju mirovinu, a i ja ću za nekoliko godina moći uživati u svojoj.

Marjan se pobrinuo za svoje sinove. Ostavio im je novčani iznos dovoljan da im osigura studij. Nemoj se brinuti zbog toga. Ti si bila njegova žena i sva prava pripadaju tebi. Ja sam sretna ovako, ostavio mi je uspomenu na zajednički provedene trenutke i najljepše moguće nasljedstvo: dvojicu prekrasnih sinova koji mu nevjerojatno nalikuju. Kad ih promatram, vidim muškarca kojeg sam voljela više nego samu sebe, muškarca koji mi nikad nije uskratio svoje poštovanje i pažnju. Vjeruješ li mi ako ti kažem da sam unatoč svemu, unatoč tebi, bila istinski sretna?

Dok sam vozila natrag u Zadar, još sam uvijek bila zbunjena zbog svega što sam saznala i što je potvrdilo moje sumnje. Pa ipak, za ne vjerovati, nisam se osjećala bijesnom ili razočaranom. Istina, muž me prevario vodeći dvostruki život, ali možda sam jednim dijelom i ja bila odgovorna za njegov postupak. Bila sam površna i sebična, ništa nisam shvaćala jer naprosto nisam željela shvatiti, budući da mi je odgovaralo igrati ulogu ljubavnice, baš kako je ustvrdila Adrijana, ili zaručnice, kako je tvrdila moja prijateljica Patricija. Ulogu žene koja je imala privilegiju uživati samo u ugodnoj strani braka, bez problema, briga i dosadne svakodnevice.

U jedno sam bila sigurna: Marjan me volio svim svojim srcem. Adrijana se time nije mogla pohvaliti. Ili je, možda, volio i nju? Naravno, na drugačiji način, ali nije mogao ne voljeti je.

- Nakon što sam je upoznala, postalo mi je jasno zašto nije moglo biti drukčije: Adrijana je zaista bila izuzetna žena. Baš kao što su to bili i njezini roditelji i njezini sinovi.

Zapravo, vrlo bih se rado mijenjala s Adrijanom. Ona od Marjana možda nije doživjela strast i obožavanje, ali je dobila puno više, puno važnije stvari - rekla sam Patriciji nakon što sam joj sve ispričala.

- I što sad? Što namjeravaš učiniti? - upitala me.

Bila je začuđena mojom reakcijom. Ali samo zato što je nije mogla razumjeti: ona, na žalost, nije upoznala Adrijanu.

- Inzistirat ću da prihvati barem dio nasljedstva. Zapravo, razgovarat ću s njenim ocem jer se ona sigurno nikad neće složiti s tim. A zatim, zatim bih voljela upoznati Marjanove sinove.

- Ali jesi li ti luda? Što ćeš imati od toga?

- Da, možda sam zaista luda. Ali na neki mi se način čini kao da su njih dvojica i moja djeca jer toliko nalikuju Marjanu. I Adrijana mi se sviđa. Sviđaju mi se i njeni roditelji. Sigurna sam da je Marjan namjerno ostavio ugovor o kupnji stana u našoj kući baš kako bih ga pronašla. Tko zna, možda je mislio da bi ta, tako posebna obitelj, koja ga je s ljubavlju prihvatila, mogla jednako postupiti i prema meni.

Postati dijelom tog njegovog života i moći s vremena na vrijeme posjećivati njegove sinove možda bi mi pružilo osjećaj da još uvijek imam nešto njegovo, da ga nisam posve izgubila. Mislim da je Adrijana, sa svojom pronicljivošću i osjećajnošću, to shvatila. Pozvala me k njima na ručak već iduće nedjelje.

- I, hoćeš li ići? - zanimalo je Patriciju, koja je još uvijek bila u nevjerici.

Naravno da sam otišla.

Nakon te nedjelje bilo je još poziva na ručak. Zatim je došao Božić, pa Nova godina, pa Uskrs. Nikad nisam odbila nijedan Adrijanin poziv. U toj je kući vladala vedra atmosfera puna ljubavi i sve sam više mogla razumjeti postupke svoga muža. Jan i David prihvatili su me s neskrivenom simpatijom, a njihovi baka i djed s poštovanjem i srdačnošću. Svi me zovu imenom i govore mi ti. I nikome više nije neugodno, čak ni meni, kad u našim razgovorima spomenemo Marjana, prisjećajući se njegovih sitnih, simpatičnih nedostataka, njegovih duhovitih komentara, njegova ukusa za lijepe stvari. I epizoda iz njegova "dva života", onih stvari koje ja nisam znala o njemu i onih za koje nije znala njegova obitelj.

Svi oni pomogli su mi da prebrodim bol zbog gubitka voljenog muža. Ponekad se zanosim da sam i ja na svoj način pomogla njima. Bilo bi možda pretjerano tvrditi da sam i ja pronašla obitelj koju nisam imala. Pa ipak, na neki je način Marjanova obitelj mrvicu postala i moja. I pomogla mi da se više ne osjećam tako usamljenom.

Patricija to nije odobravala.

- Ja te ne razumijem… - opet mi je jučer ponovila. - Tvoj te muž godinama varao, napravio je dvoje djece drugoj ženi, godinama te držao u zabludi vodeći dvostruki život dok si ga ti puna povjerenja čekala, a ti si se sada zbližila upravo s njegovom ljubavnicom.

Njegovom ljubavnicom? Ja sam bila njegova ljubavnica i Adrijana je mene trebala prezirati, poželjela sam odvratiti. No ništa nisam rekla, ionako me ne bi razumjela. Uostalom, njezino mi mišljenje nije ni bilo važno. Meni je ovako bilo dobro jer sam bila sigurna da je Marjan sretan kad vidi na okupu ljude koje je tako volio za svoga života, dijeleći samoga sebe i svoju ljubav, štoviše udvostručivši je kako bi je nesebično pružao, na različite načine, svakome od nas.