ISTINITA PRIČA: 'Jureći uspješnu karijeru izgubili smo jedno drugo! Morali smo birati između ljubavi i uspjeha!'

Bila sam šesti razred kad mi je Petar, osmaš, dao čokoladu na čijoj je omotnici, u njezinu gornjem kutu, plavom kemijskom olovkom bilo napisano Kristina + Petar. Nisam znala što je tada taj njegov postupak značio, ali znala sam da je to neka posebna poruka. Od toga dana, osjećala sam, više nismo samo djeca koja su odrastala u istoj ulici, igrala se zajedno i išla u istu osnovnu školu. Osjećala sam da mi od toga dana Petar više nije kao stariji brat, nego da među nama postoji još jedna, dodatna veza, koju sebi tada nisam znala objasniti.

Bila sam sedmi razred kad me Petar poljubio u obraz. Bila sam prvi srednje kada sam prvi put s njime izišla van. Te večeri, dok smo zagrljeni plesali svoj prvi sentiš i dok sam osjećala Petrovo tijelo uz svoje, mislila sam samo na jedno: želim se udati za Petra. Odmah! Baš svatko u našoj ulici, roditelji, bake i djedovi, prijatelji, podržavali su našu vezu. Bio je to prelijep prijelaz iz djetinjstva u djevojačke dane jer sam uvijek uza se imala Petra: na putu do škole i natrag, na plaži ispod naših kuća, na plesnjacima.

Kad sam krenula u četvrti razred gimnazije, Petar se zaposlio. Bio je to dio plana i početak ostvarenja naših snova da zasnujemo svoju obitelj. Iako je i on završio gimnaziju, odustao je od pomorskog studija i prihvatio se posla u obiteljskom salonu automobila. Dobro je zarađivao, bio mi je blizu, viđali smo se svaki dan, brinuo se o meni.

- Draga Kristinice - znala je katkad sjetno govoriti moja mama - ti kao da nisi potpuno moja. Uvijek je uz mene i tatu tu bio i Petar. Nisam te se nauživala, a već si odrasla.

Zapravo je to bila i istina. Oduvijek sam puno vremena provodila s Petrom i njegovom velikom obitelji, ali i s njim samim. On je imao velik utjecaj na mene. Također sam, kako sam rasla, sve više vremena provodila u staroj kamenoj kućici svog djeda i bake, koja je bila u dnu našeg dvorišta. Tamo su mi još u osnovnoj školi roditelji uredili dnevnu sobu i mali atelijer u kojem sam isprva izrađivala keramičke predmete i pomalo slikala ugljenom. Poslije, kako sam odrastala, ondje sam u sebi prepoznala snažan poriv za slikanjem i energiju koje sam se morala osloboditi. Jedini način na koji sam to uspijevala bio je izbacujući je iz sebe na platno.

U trećem razredu srednje škole roditelji su mi počeli plaćali poduku, pa sam svoju darovitost razvijala, a Petar je u to vrijeme počeo raditi i poslije posla najprije je dolazio k meni - učiti sa mnom. Svi su mi išli na ruku, bavili se mnome.

- Ne zanemaruj učenje - govorio je Petar - možda nećeš uspjeti upisati akademiju, a tada ćeš morati na prijamni na povijest umjetnosti i...

- Ma kakva akademija - prekinula bih ga čim bi počeo o tome - sve što želim je maturirati i udati se za tebe.

- Možemo se vjenčati i ne moramo, ali naravno da ćeš upisati akademiju. Kako bih ti to mogao uskratiti? To si ti, Kristina.

I naši su roditelji tako razmišljali.

Nešto prije moje mature Petar i ja započeli smo gotovo zajednički život u mojoj kućici. To sam ljeto otišla na prijamni ispit, a tata mi je kupio stan u blizini akademije. Dovoljno prostran da u njemu mogu imati sve što mi treba da bih se bavila svojom umjetnošću, dovoljno pust da se u njemu osjećam osamljeno. Mislim da nisam bila potpuno svjesna promjena koje su u mom životu trebale uslijediti.

Onoga tužnog dana kada me Petar ostavio u Zagrebu, te noći koju sam cijelu proplakala, počela je naša veza na daljinu.

- Ljubavi, došao si - bacala bih mu se u naručje kad bih ga petkom popodne ugledala. - Ne idi - plakala bih nedjeljom kada bih ga ispraćala, a isto je bilo i kada bih ja dolazila kući.

- Hej, pa nije ovo zauvijek - tješio me. - Hajde, Kristina, digni glavu, pogledaj me - govorio je, a ja bih ga samo još jače stezala u zagrljaj i ponavljala:

- Ne ostavljaj me ovdje samu.

Rastanci su bili teški, osobito kada bi on odlazio, a ja ostajala u ovom velikom i nepoznatom gradu, u svom pustom i prevelikom stanu, koji je mirisao na starost, na vlagu, u kojem je zrak bio ustajao, u stanu ispod čijih je prozora neprestano tekla rijeka automobila i bujao život iz kojeg sam ja bila posve isključena. Bio je to stan u kojemu sam loše spavala i malo jela. Bili su to zidovi među koje sam bježala od stvarnosti, od svih, pa i od same sebe i slikala, slikala, među kojima sam čekala da vrijeme koje trebam provesti ovdje prođe.

Nekako je prošla ta prva godina. Upoznala sam nekoliko studenata s kojima sam polako stvarala prijateljstva, a mene su upoznali profesori i hvalili me. No onoga trenutka kada bih odlazila kući, zaboravljala bih da Zagreb uopće postoji. Sve što sam željela je biti s Petrom.

- Ne želim se vratiti onamo - rekla sam mami već drugi dan nakon što sam to ljeto došla kući. - Poslušala sam vas i otišla, ali ne osjećam se dobro, osamljena sam, uplašena i patim.

- Ne moraš, Kristina. Nitko te od nas ne sili na to. Nitko ne želi da ti bude loše. Ali, razmisli prije svoje konačne odluke. Pogledaj malo u budućnost. Možeš li se odreći svoga dara, zanemariti ga kao da ne postoji i postati netko tko nisi.

- Mama, ja samo želim živjeti s Petrom u našoj kućici, pa mi smo kao jedno biće.

Mama se nasmijala.

- Ispravit ću te. On je jedino biće s kojim si ikad imala bližu vezu. Ti imaš prijateljice, ali nemaš blisku prijateljicu, imaš roditelje, ali s Petrom si rasla, učila, dijelila prve mladenačke tajne. On je jednako izgubljen ovdje kao i ti gore, ali on barem ima braću i sestre, ima i prijatelje i zna dijeliti ljubav, nije tako ovisan kao ti. I što je najvažnije, on razumije tvoju umjetničku dušu.

- Znaš što mi nije jasno, mama. Oduvijek smo skupa i dok smo bili zajedno, sve je bilo u redu. Čemu onda sve ovo? Zašto svi osim mene inzistirate na ovome?

- Zato što nisi zrela za brak. Dajemo ti vremena da se osamostališ, a prije svega da osvijestiš i cijeniš dar koji u sebi nosiš.

- Pa vi odlučujete u moje ime! - vikala sam na Petra kad se poslije pojavio i rekao mi da se u načelu slaže s maminim mišljenjem, da i on sam polako shvaća kako je prerano za brak i djecu i kako želi da prije toga oboje postanemo zrele i samostalne osobe.

- Ti si na njihovoj strani.

- Nisam odabrao stranu, Kristina. Jedino što ne želim je da se jednoga dana, kada budeš duboko zakopana u provincijskoj rutini, ne zapitaš jesi li sve mogla učiniti drukčije. Možda bih ti tada za sve baš ja bio kriv.

- Nikad to ne bih učinila. Uvijek mogu slikati i ljeti slike nuditi turistima i... - zastala sam.

- I? - tražio je Petar odgovor. - Jesi li to ti?

Šutjela sam.

- Slušaj, Kristina, i ja sam donedavno mislio samo na to da se ti i ja vjenčamo. Znaš da sam se odrekao pomorskog fakulteta i ostao s tatom u poslu. I nije mi loše, naprotiv, odlučio sam stjecati nešto svoje, jednoga se dana osamostaliti i sam voditi svoj autosalon, biti svoj čovjek. Imam cilj, Kristina, i osjećam se bolje zbog toga, nekako samostalnije i zrelije. Ujedno mislim da su to pravi temelji za naš zajednički život.

- Hoćeš reći da ti je krenulo otkako si mene otpremio u Zagreb - prekinula sam ga svadljivo, a on me u čudu pogledao.

- Nitko tebe nije otpremio u Zagreb. U tvom slučaju to je išlo prirodno. Tvoj talent došao je u fazu kad ti je sredina u kojoj živiš postala preuska. To je sve. Nikad ti ne bih stao na put u nečem tako lijepom. Pa, Kristina, to je božji dar koji se ne smije zapustiti i upropastiti.

- Ali ja sam ga se zbog nas bila spremna odreći, no poslušala sam te i otišla u Zagreb, a sada trebam slušati kako ondje moram ostati dok ti stvaraš podlogu za našu budućnost bez mene, ostvaruješ naše ciljeve bez mene i još me uvjeravaš da je to za moje dobro.

Riječ po riječ i izbila je naša prva svađa. Znali smo se porječkati, ali nikad prije Petar nije tako ozbiljno stao iza svog mišljenja. A ono je meni tada govorilo samo jedno: on sada misli da ja imam to nešto svoje, a on to nešto njegovo, dok ja mislim da je sve to nešto naše, i moj studij, i njegov autosalon.

- Ja sam otišla u Zagreb da tebi ugodim. Mislila sam da ti to želiš - rekla sam mu. Inače nikada ne bih otišla.

- Kristina, ne govori tako - odbacio je moje mišljenje. - Otišla si jer te ipak kopkalo, jer je to tvoj životni put. Tko bi te uistinu na to natjerao da u sebi nisi osjećala poziv - dirnuo je u onu tanku žicu i odjedanput ustao:

- Moram ići.

- Zar nećeš ostati? - bila sam zaprepaštena.

- Mislim da je bolje prespavati ovaj razgovor. Vidimo se sutra.

Tu sam noć spavala sama u svojoj kućici. Osjećala sam se ostavljenom kao onoga dana kad sam trebala krenuti na svoje prvo predavanje i kad me Petar ostavio u mom stanu. Plakala sam dugo, sve dok mama nije došla k meni i zagrlila me.

- Mama, ovo je užasno i preteško - jecala sam. - Ja ovo ne mogu izdržati.

Zaspala sam joj u naručju uz njezine utješne riječi:

- Ne plači, mila, to je tek mala svađa, sutra će Petar nazvati i sve će biti kao prije - ali mi nije rekla da može biti još teže i gore, jer Petar nije nazvao.

- Dobro, imali ste provalu u salonu, ali imao si i mobitel. Mogao si mi javiti - plakala sam kada se navečer pojavio pred mojim vratima. - Znaš u kakvom si me stanju ostavio.

- U kakvom, Kristina!? Otišao sam jer sam mislio da trebamo prespavati raspravu i ohladiti se. Rekao sam da ću ti se javiti, ali nisam stigao i to je sve. Znala si da ću doći.

- Kako bih znala kad smo se posvađali. Cijelu sam noć plakala. Mama me morala doći tješiti i spavati sa mnom.

Nakon tih riječi on me iznenađeno pogledao:

- Ne mogu vjerovati! Kristina, to je razmaženo i djetinjasto i ne možeš se tako ponašati - izgovorio je to nekim nepoznatim glasom.

Ponovno sam započela rat koji, na žalost, nisam znala završiti, a još manje sam znala izvojevati za sebe barem jednu bitku.

Petar i ja bili smo posvađani tjedan dana. Očekivala sam da će se javiti, a on je, poslije mi je to rekao, odlučio uzeti malo vremena i razmisliti o svemu. O čemu, nisam ga se usudila pitati. Sve što sam željela bilo je ponovno se naći u njegovu zagrljaju i kad se to dogodilo, ni jednom riječju nisam se usudila poremetiti naše pomirenje. U strahu da se ovakva svađa ne ponovi, strpljivo sam čekala da nađe vremena za mene. Tako sam zabila glavu u pijesak, ponovno utonula u svoju sigurnost, ljuljkala se na Petrovim rukama i u njegovoj brodici, uživala u našim tjelesnim strastima i jedino čega sam se bojala je odlazak u Zagreb. A on se bližio.

- Dogovorili smo se, bez suza. Već si ovo prošla - govorio je Petar dok sam ga ispraćala natrag.

- Dobro, bez suza - odgovorila sam. - Ti ideš, ja ostajem. Vidimo se za vikend? - tiho sam upitala.

- Ako budem mogao. Znaš da je meni subota radni dan. Ali čujemo se, doći ću ja ili ti, svejedno.

Iako sam glumila da je sve u redu, nije bilo. Osim što mi je bilo teško, sada me Petar još tjerao na to da o tome ne govorim i to ne pokazujem. Svoje sam osjećaje trebala u sebi ugušiti i tako pokazati koliko sam odrasla. No, ja nisam bila odrasla. Te noći u Zagrebu to sam shvatila. Zato sam odlučila uzeti svoj život u svoje ruke i sada, kao odrasla osoba, sa svojim neraspakiranim putnim torbama odmah ujutro sjesti na autobus i zauvijek se vratiti kući.

Iz teškog sna probudio me mobitel koji je uporno zvonio.

- Kristina, gdje si, jesi li stigla u Zagreb? - čula sam Tenu, svoju kolegicu iz grupe.

- Jesam, tu sam.

- Zašto onda nisi došla na predavanja?

- O, Bože, prespavala sam jutro - odgovorila sam shvaćajući da je već podne.

- Nema veze, ionako su to bila uvodna predavanja. Nego danas u tri popodne naša grupa s nekim profesorima organizira piknik u Maksimiru, pa se vidimo.

- Baš lijepo, ali... - htjela sam joj reći da se vraćam kući.

- Nema ali. Znam da sada patiš za Petrom, no ovo je najbolji način da zaboraviš na njega - rekla je i prekinula vezu.

Zatvorila sam oči. No dobro, pomislila sam, možda bih se i trebala pozdraviti sa svima i reći im što namjeravam učiniti. Mogu kući i večeras kasnim autobusom ili sutra ujutro, mislila sam dok sam se odijevala, a za to sam ipak trebala raspakirati stvari.

Toga popodneva, našavši se među ljudima s kojima sam dijelila mnogo toga zajedničkoga, prvi put sam osjetila da i u Zagrebu nekome pripadam i taj mi je osjećaj bio ugodan.

Toga dana više nisam razmišljala o povratku kući. Uvijek to mogu učiniti, pomislila sam i prepustila se druženju, roštilju, razgovoru. Ubrzo je uslijedilo još jedno druženje i ja sam svoju odluku da se vratim kući na neko vrijeme odgodila. Kad bih pak došla u onu fazu da više nisam mogla izdržati bez Petra, roditelja ili svoga rodnoga grada, govorila bih sebi: bol koju osjećaš trebaš samo pospremiti u neku ladicu i zaboraviti na nju. Za to vrijeme možeš živjeti u ovome gradu, raditi ono što voliš, uživati studirajući i družeći se s drugim ljudima. Pa iako sam znala da takvo razmišljanje i nije najispravnije, pomagalo je.

Tako sam naučila živjeti s tim da sam ovdje privremeno kako bih se posvetila onome što volim i što je sada teklo iz mene poput one rijeke automobila ispod mog prozora. Kao da sam skinula neki teret sa sebe, sada je ta moja unutarnja rijeka bivala sve bujnija i glasnija pa je nadglasavala onu vanjsku. S vremenom, čula sam samo svoju rijeku kako buči, hita, nosi sve pred sobom, zbog nje sada nisam spavala jer se pretvorila u slapove i bujice koje su noćima i noćima samo tekle iz mene.

- Odlična si, Kristina - govorili su mi svi.

Na trećoj godini bilo je puno lakše. Počela sam polako srastati s gradom u kojemu sam studirala, učvrstila sam stara prijateljstva, stekla nova, širila krug poznanika. Zidovi moga stana bili su oslikani, stan je mirisao po bojama i terpentinu, više nije bio prazan jer su ga preplavile moje slike, niti je bio pust jer je postao okupljalište nas mladih s akademije. Više nisam toliko čeznula za kućom, katkad ni za Petrom. Osim odlaska na akademiju, sada smo mi studenti polako i izlagali, za vrijeme kakvih prigoda i po gradskim ustanovama ili smo jednostavno imali neka svoja druženja i aktivnosti. Mogu reći da mi je tada iskreno nedostajalo samo more. Ali i tu sam ranu liječila slikajući ga.

Što se moje i Petrove veze tiče, ostala je i dalje vrlo čvrsta. Sada mi je bilo smiješno onoga čega sam se nekad bojala: da će nas to nešto moje i to nešto njegovo razdvojiti. I unatoč svim mojim i svim njegovim obavezama, i unatoč našim toliko različitim životima, čim bi ga moje oči ugledale, postajala bih ona mlada petnaestogodišnja djevojka koja se privija uz njega tražeći u njemu sigurnost i mir. Kad smo se sretali, sve što sam željela je da budemo sami, u mom stanu, na ulici, ili u njegovu naručju skrivena od svega. Željela sam biti s njim svaki sat, opisivati mu svaki djelić svoga života. Naučila sam živjeti s ta svoja dva odvojena života koja će se uskoro spojiti.

Ali sve je krenulo drugim smjerom kad su na jednoj skupnoj izložbi moje slike bile zapažene. Jedna je čak i prodana za lijep novac. To mi je dalo vjetar u leđa i tu sam se četvrtu godinu uistinu trudila i bila vrlo zapažena na akademiji. Počeli su pristizati i sitni poslovi, a potom i veći, poput oslikavanja kazališnih kulisa, što me oduševilo. No, sa svakom mojom prodanom slikom samopouzdanje mi je raslo, a želja za još znanja postala je neutaživa. Tada sam odlučila otići na restauratorsko doškolovanje u Njemačkoj. I dok je meni Zagreb postajao sve uži, a povratak više nisam doživljavala brzim i konačnim, Petar je sve češće spominjao gradnju kuće.

- Trebali bismo imati svoj dom kad se vratiš. Mislio sam tvoj atelijer smjestiti u potkrovlje.

- Pa imam atelijer i u Zagrebu, i u bakinoj i djedovoj kući - odgovorila sam mu, što ga iznenadilo.

Tada sam se gotovo osjećala krivom što više ne čeznem za povratkom kao nekad. Valjda da se opravdam samoj sebi, izgovorila sam riječi kojih sam se nekad tako bojala, a koje su mi se sada učinile spasonosnima:

- Dok me čekaš, zašto ti ne bi upisao pomorstvo?

- Sada? - u čudu me gledao. - Gotovo me plaše tvoje riječi. Ne žuri ti se natrag? - pitao je.

- Nije to, samo želim da i ti ostvariš svoje snove.

- Kasno je sada za to. Imam uhodan posao i financijsku sigurnost. Sve što sada želim je da ovo mučenje na dvije adrese prestane i da ti i ja nađemo svoj mir u svome domu. Uostalom, zar bi ti htjela imati muža pomorca kojeg mjesecima nema kod kuće.

Petar je zašutio, a ja sam odlučila biti iskrena do kraja.

- Iskreno, Petre, promijenila sam se, jako. Više nisam spremna odreći se svoje karijere, a i tebe bolje razumijem. Zato mislim da trebaš barem pokušati. Razmisli o tome. Na neki način oboje ćemo se ostvariti, svatko na svoj način, ja slikarski, a ti ćeš imati svoja morska prostranstva.

Petar je i dalje šutio. Među nama je ostalo nešto nedorečeno.

Kad je otišao, danima sam ostala zatvorena u svom stanu. Izbjegavala sam druženja, samo sam sjedila i promatrala svoje slike s neodgovorenim pitanjem u mislima: što ja to činim?

Polako sam shvaćala. Željela sam disati punim plućima, biti slobodna poput ptice, živjeti svoj svijet, hraniti svoju dušu, dati prostora i vremena nadahnuću da zrije i istoči se iz mene van. Osim poriva za slikanjem, u meni je tinjala i potreba i želja da drugi vide što radim, da ih time nadahnjujem i usrećujem, željela sam prenositi i darovati svoju vještinu i svoj dar, ali i dobiti potvrdu da sve to mogu i da vrijedim. Željela sam još učiti. Zato mi je laknulo kad je Petar ipak odlučio upisati studij u Splitu. Istoga trena i ja sam odlučila otići u Njemačku i započeti restauratorsku izobrazbu.

Obaveze su nas toliko razdvajale da smo se praktički viđali za Božić i ljeti. Ali, još smo se uvijek voljeli. Još uvijek smo se uvijek s čežnjom jedno drugome bacali u zagrljaj kad bismo se sreli.

S vremenom su i razgovori preko skypea, naša jedina veza, postali sve rjeđi, a na Petrovim usnama, u njegovim neizravnim sugestijama, vidjela sam, osjećala sam, čula sam neizgovoreno pitanje: je li ovo početak kraja naše veze?

U vrijeme kad je Petar diplomirao, ja sam radila u Italiji na obnovi Crkve sv. Margarete u Vernazziju, jednom od pet sela Cinque Terre u Italiji. Nisam došla na njegovu promociju zbog gripe i visoke temperature pa tako nisam s njim proživjela taj njegov poseban dan, što mi je bilo žao.

- Prije samo nekoliko godina nisam mogao ni sanjati da je ovo uopće moguće - govorio je uzbuđeno na telefon. - Hvala ti, Kristina, ti si za ovo najzaslužnija.

Bila sam bolesna i preslaba da ga uvjeravam u to kako je sam zaslužan za svoj uspjeh i da bih ja trebala biti zahvalnija njemu za svoj. Bila sam previše tužna da bih uopće dugo razgovarala. Bolesna, i u sobici jedne stare kamene kuće, osamljenija nego ikad prije, osjećala sam kako gubim Petra. Dobro sam poznavala taj osjećaj poleta koji nam širi krila i otvara puteve. Na isti način na koji sam ja odletjela iz njegova zagrljaja, sada on izlazi iz mog.

Shvatila sam kako već dugo, polako i bolno, umire naša ljubav.

Prije svog prvoga putovanja, tijekom kojeg je s prekidima trebao odraditi svoj jednogodišnji pripravnički staž, Petar i ja sreli smo se u Anconi, kamo je došao brodom iz Splita kako bismo se oprostili. Proveli smo zajedno pet divnih dana, od toga tri u Rimu. Nismo puno govorili. Držali smo se za ruke i hodali stranim gradovima, među stranim ljudima, spavali u tuđim sobama, jeli tuđe kulinarske specijalitete. Dok smo toga dana čekali polazak broda iz Ancone u Split, nismo razgovarali, samo smo na obali zagrljeni stajali do trenutka kada je on morao krenuti.

- Volim te. Nikad to nemoj zaboraviti - rekao je i otišao.

- Volim i ja tebe - rekla sam, ali me on više nije čuo.

Neko sam vrijeme sjedila na klupi uz obalu i pogledom pratila gužvu u luci, a potom se vratila u Vernazzi. Sljedeći put javio mi se iz frankfurtske zračne luke, odakle je trebao dalje u Ameriku.

Praznina koja je nastupila ničim se nije dala liječiti, pa ni neprestanim radom. Jedan dio mene jednostavno je nestao zajedno s Petrom. Danima sam žalila za svim odlukama koje sam u životu donijela i za onima koje nisam donijela. Za jednom najviše: onom da se vratim kući s druge godine studija. Danas bih bila žena koja mirno živi svoj provincijski bračni život s neuspjelim studijem za vratom i nezadovoljenim porivima. Iz ove perspektive, bio je to divan život. Ali, eto, više nije bio ostvariv. Naši su nas unutarnji glasovi nadjačali. Istodobno smo u sebi nosili i ono nešto što nas je spajalo - ljubav, i razdvajalo - ljubav prema našim životnim pozivima.

- To je prst sudbine. Ona je jača od nas - rekla je Tena. - Taj čas kada si odabrala Maksimir, a ne autobusni kolodvor, potpisala si sve što ti je u životu uslijedilo. Protiv toga se ne može - tješila me moja zagrebačka prijateljica.

Ni mobitel, ni skype, ni ikakva čuda tehnike nisu nas više mogla spajati. Više sebi nisam uspijevala dočarati onaj osjećaj njegove blizine i njegova dodira. Ni to nije ostalo, a mislila sam da je njegov pečat na mom tijelu neizbrisiv. Samo je srce još patilo. Gotovo sam uživala u toj patnji ne želeći je potisnuti.

Godinu dana poslije već smo bili premoreni od razmišljanja kada ćemo se jedno drugome javiti, u kojem je dijelu svijeta dan, a u kojem noć, hoće li se gubiti signal i pretvoriti nam razgovor u igru živaca. Za cijelo to vrijeme samo me još jedanput Petar posjetio u Italiji. Ni tada nismo previše govorili, no osjećalo se: ta nas šutnja više nije spajala, već razdvajala.

Uskoro je došao još sudbonosniji telefonski poziv. Mamina prijateljica iz Kanade javila joj je da je konačno preko hrvatske zajednice u Torontu uspjela dogovoriti moju izložbu u jednoj poznatoj galeriji. Dvoumila sam se trebam li prihvatiti taj zahtjevni pothvat i krenuti na šestomjesečni put baš kada se Petar vraća ili bih trebala odustati od svega. I odlučila: idem! Ionako sam po povratku u Zagrebu dane trošila uglavnom na samovanje i prebiranje po prošlosti. U tom sam stanju teško radila, a moje slike imale su težak namaz boje i još teže teme. Nisu mi se sviđale. Nisam to bila ja, ona koja voli ovaj svijet i njegove boje, kojoj duša pršti i izlijeva se na platno. Ipak, poslije će se pokazati, te su moje slike bile najuspješnije i najprodavanije.

Odlučila sam otići. Pomislila sam čak i na to kako ću zemljopisno biti bliže Petru, a možda se i sresti s njim dok čeka novi raspored plovidbe, te sam počela pripreme. Nije sve išlo glatko, od dobivanja vize do slika koji sam trebala otpremiti. A kad sam konačno i ja stigla u Kanadu, Petar više nije čekao svoje putovanje na istočnoj američkoj obali, već je otišao na novo u Šangaj, a nakon njega se, prema našem posljednjem dogovoru, vratio u Hrvatsku.

Sa mnom pak nije bilo tako. Nakon što su me vrlo lijepo primili i prihvatili u Kanadi, nisam mogla samo tako otići jer su mi ti ljudi ponudili da nakon prve izložbe još jedanput svoje slike izložim u prostorima hrvatske zajednice.

Željela sam otići, a opet osjećala sam se njihovim dužnikom i ostala sam. Moj je povratak odgođen, a za to vrijeme Petar je imao tromjesečni odmor u Hrvatskoj, a potom je uslijedilo novo putovanje koje je trebalo završiti u Bostonu.

- Čekaj me u Torontu, doći ću po tebe pa ćemo zajedno kući - bila je njegova nova poruka.

- Ali, naravno da nije bilo tako. Negdje u Aziji imao je operaciju slijepog crijeva, što mu je poremetilo red plovidbe.

Nekoliko večeri poslije, tijekom svoje druge izložbe, hodala sam među našim ljudima. Nosila sam čašu pjenušca u ruci, slušala njihov već pomalo zaboravljen hrvatski jezik, odgovarala na njihova brojna pitanja o svome radu, ali više na ona o rodnome kraju. Osjetila sam njihovu čežnju za domom, želju da im dam nemoguće - da im svojim slikama prenesem grumen zemlje, komad neba, kaplju mora, domovine s kojom se nikada nisu oprostili. Shvatila sam svoju nemoć da im udovoljim. Da, pokušala sam, ali to nije moglo izbrisati njihovu čežnju, osobito ne u onih starijih. Ti su mi se ljudi učinili kao vječni putnici koji ne stižu na cilj i upravo zahvaljujući tome shvatila sam besmisao svoga boravka ovdje.

Te večeri riješila sam sve svoje dileme, stišala sam sve svoje intimne oluje. Kakve želje za uspjehom, kakvi unutarnji i stvaralački porivi! Sve bih mijenjala za to da me Petar sada ljuljuška u svom zagrljaju ili da me more ljuljuška u njegovoj brodici, da uz njega liježem i uz njega se budim. Jedino to sam sada mogla nazvati svojim pozivom.

Već sutradan kupila sam avionsku kartu za prvi let u Europu. Slike sam još večer prije poklonila dragim ljudima, koji su me tako nesebično primili i podržali. Jednostavno sam znala gdje trebam čekati Petra: na onom istom mjestu na kojemu je i moja baka čekala moga djeda.

Petar se konačno vratio kući čim je ispunio svoje obaveze prema pomorskoj kompaniji s kojom je potpisao ugovor. Ponovno se počeo baviti prodajom automobila. Ja sam tada već radila u našoj gimnaziji kao profesorica i slikala koliko mi je to vrijeme dopuštalo. U međuvremenu smo dobili najprije sina pa kćer. Sagradili smo prelijepu kuću s pogledom na more i punim plućima živjeli svoj mali, sretni provincijski život.