ISTINITA PRIČA: 'Koljena su mi klecala dok me ljubio zaručnikov sin!'

Do svoje tridesete godine odrastala sam pod staklenim zvonom, okružena izobiljem i mislila da ću uvijek s lakoćom prolaziti životne prepreke. Uživala sam u putovanjima, kupovini, poslu, ljubavnim avanturama. Na kraj pameti nije mi bilo ući u ozbiljniju vezu jer sam mislila da bih time propustila užitke koji su se nudili na sve strane.

Zato me Željko, mladi kolega koji je radio u mojoj tvrtki, posebno iritirao sve češćim upletanjem u moj privatni život. Kako moj, tako i Emin, moje prijateljice iz djetinjstva. Njegove namjere, kasnije sam shvatila, nisu bile loše. Po njegovu mišljenju, bilo je krajnje vrijeme da obje spoznamo prave životne vrijednosti i zasnujemo obitelj. Svako malo nešto bi dobacio na tu temu, a ja sam se pretvarala da ga ne čujem. Željko je bio sve glasniiji, a ja sve nervoznija. Zato sam mu na primjedbu da ćemo obje ostati stare cure drsko odgovorila.

- Želiš li se naći među onih četiristo tisuća ljudi koji svakoga dana ostaju bez posla? - upitala sam.

- Naravno da ne - zbunjeno je odgovorio.

- Onda prestani! Nisam ti prijateljica, nego šefica i moj život je moja stvar. Nikome se ne želim pravdati niti gubiti vrijeme s tvojim prijateljima koji bi se, vjerojatno, rado bogato oženili.

- U krivu si, no odustajem. Shvatit ćete brzo i same koliko sam u pravu - rekao je puno blažim tonom.

Nekoliko mjeseci nakon tog razgovora, dok sam taksistu plaćala vožnju, krajičkom oka primijetila sam Željka. Od nekoga je preuzimao punu košaru cvijeća. Pomislila sam kako je to za Emu, ali kad sam se nakon sastanka vratila u ured, iznenadila sam se kad sam tu istu košaru ugledala na svom stolu.

- Željko, što je ovo? - odmah sam ga pozvala k sebi.

- Nemam pojma. Preuzeo sam to od dostavljača. Rekao je da je za tebe pa sam ti ostavio na stolu - odgovorio je.

Otvorila sam malu kuvertu koja je bila u košari. Unutra je bio samo broj mobitela.

Kojeg li umišljenog muškarca! Ne misli valjda da ću nazvati, pomislila sam, zgužvala kuverticu i bacila je u koš za smeće.

- Prelijepo je! Od koga je? - oduševila se Ema kad je ušla u moj ured.

- Od nekog bezimenog koji valjda misli da je dovoljno poslati mi broj svog mobitela i da ću odmah nazvati - posprdno sam odgovorila.

- Nije poslao samo broj mobitela. Pola cvjećarnice je na tvom stolu. Da nisam u ozbiljnoj vezi, nazvala bih ga - rekla je.

Pojma nisam imala da je Ema u bilo kakvoj vezi, a kamoli ozbiljnoj. Kao da mi je pročitala misli, moja prijateljica se nasmijala i nastavila:

- Nisam ti stigla reći kad stalno radiš. Zvala sam te na kavu, sjećaš se? Uvijek si bila u gužvi, spremala se na sastanak, putovanje, ručak... naprosto nije bilo prilike. Dakle, zove se Vjeko i zajedno smo već šest mjeseci. Neću dvojiti ni sekunde bude li me zaprosio - cvrkutala je.

- Ne mogu vjerovati?! Zar zaista nije bilo pet minuta da mi to ispričaš? - začudila sam se.

- Ja sam ih imala, ali ti nisi. Osim toga, to nije razgovor za pet minuta. Ukratko, da mi je netko prije šest mjeseci to rekao, ni ja mu ne bih vjerovala. Ali istina je. Zaljubila sam se na prvi pogled i sada mi ništa osim njega više nije važno. Jedva čekam zaruke.

- Mora da je to dobar osjećaj - rekla sam u pola glasa.

- Ne možeš ni zamisliti! Vraški dobar!

Pozvala sam je da istog poslijepodneva odemo na ručak, no Ema me glatko odbila jer se već dogovorila s Vjekom. Shvatila sam da ću od sada morati dijeliti svoju najbolju prijateljicu i nešto me presjeklo u trbuhu. A kad je Željko sat kasnije promolio glavu u moj ured i rekao da ni on ne može sa mnom na ručak jer mu zaručnici nije dobro, zaboljela me glava.

Kad su prije ušli u veze? Postoji li, osim mene, još netko slobodan, pomislila sam.

Pokušavala sam se sjetiti nekoga s kim bih provela petak poslijepodne. Nesvjesno sam pogledala prema kanti za smeće i izvadila onu zgužvanu kuverticu. Neće mi pasti kruna s glave ako mu zahvalim za cvijeće, pomislila sam i nazvala. Iznenadio me ugodan muški glas.

- Dobar dan, Vedrana je. Želim vam zahvaliti za divno cvijeće. Još da znam s kime pričam, ne bi mi bilo toliko neugodno - rekla sam.

- Koliko vidim, odlično se snalaziš. Ne osjećam neugodu u glasu, ali u pravu si, trebao sam napisati i ime. Ja sam Ivor - odgovorio je.

- Drago mi je da si nazvala. I ako nemaš ništa dogovoreno, mogli bismo popiti kavu. Rado bih te upoznao - odmah je dodao.

- Na žalost, imam, ali naći ćemo se neki drugi put - nisam htjela ostaviti dojam kao da sam jedva čekala poziv nepoznatog muškarca.

Nikad jadniji vikend nisam provela. Koju god sam prijateljicu nazvala, ni jedna nije imala vremena za mene. Dva dana za redom odlazila sam na masažu, pedikuru, manikuru, frizeru... obilazila sve moguće salone ljepote kako bih ubila vrijeme. Odgledala sam sve filmove koji su mi bili nadohvat ruke, a u nedjelju ujutro nazvala roditelje i upitala ih kako namjeravaju provesti dan.

- Idemo k prijateljima u vikendicu, ako želiš, možeš s nama - odgovorila je mama.

- Ne bih, hvala. Čut ćemo se neki drugi put.

Ono na što me Željko mjesecima upozoravao dogodilo se preko noći. Odjednom su sve moje prijateljice bile u vezama i nisu imale vremena za mene. Na ulici sam primjećivala samo zaljubljene parove. Svi su hodali zagrljeni, nasmijani, neki s rukom u ruci, neki jedan pored drugog, ali nitko nije bio sam kao ja. Pokušala sam se utješiti kupnjom, no i tamo sam primjećivala samo parove. Dok su neki muškarci svojim djevojkama pomagali odabrati haljinu ili suknju, mene je savjetovala prodavačica. Svega mi je bilo dosta i prvi sam se put pokajala što Željkova upozorenja nisam shvatila ozbiljno. Samo nekoliko mjeseci unatrag silno su me ljutila, a sada vidim koliko je bio u pravu. Da, vrijeme je da i ja uđem u ozbiljnu vezu, priznala sam si. No s kim, razmišljala sam.

Muškarci su dosad u mom životu bili nešto prolazno. Nisam, naime, osoba koju je lako fascinirati, a na sebi ravnog još nisam naišla. Do tridesete svašta sam probala, putovala, odsjedala po hotelima o kojima mnogi samo sanjaju. Već u osamnaestoj roditelji su mi kupili dvosobni stan u koji je svaki dan dolazila kućna pomoćnica pospremiti i izglačati moju odjeću. Zahvaljujući njoj moj je stan izgledao kao onaj iz američkih filmova: prostran, čist i uredan. Na ručak sam redovito odlazila k mami. U roditeljskom domu je pak kuhala gospođa Marica. Zahvaljujući njezinom kulinarskom umijeću, naša je kuća uvijek bila puna gostiju. Mama je voljela zabave i rado je pozivala prijatelje.

Dok sam bila mlađa, to me zabavljalo i impresioniralo, no s vremenom su mi uvijek ista lica i lažni osmijesi počeli smetati pa sam izbjegavala biti kod kuće. Roditeljima je dosadilo smišljati isprike zašto me nikad nema i tako su mi kupili stan da svojim uglednim gostima ne moraju svakog vikenda izmišljati nove laži. Kad sam uselila u svoj stan, roditelji su od mene tražili samo dvije stvari: da se klonim lošeg društva i nastavim dobro učiti.

Prvo obećanje bilo je teško ispuniti jer sam kao jedina kći bogatih roditelja bila na meti upravo onih koje sam trebala izbjegavati - loših mladića, koji su svoju egzistenciju nastojali riješiti upravo tako da ožene neku poput mene. Njihov drugi uvjet s lakoćom sam ispunila i s dvadeset i četiri godine završila studij ekonomije.

Nakon diplome otac mi je otvorio tvrtku koja se bavila uvozom finih kozmetičkih preparata, a ja sam odmah zaposlila dvije prijateljice s kojima sam odrasla. Maja je bila zadužena za prodaju, a Ema za odnose s javnošću. Kad je Maja rekla da čeka bebu i udaje se, na njezino je mjesto došao Željko. Dobro smo radili, usputne probleme rješavali u hodu, a tek sada vidim da to i nisu bili problemi. Željko je itekako bio u pravu, shvatila sam. Da sam ga htjela poslušati i upoznati se s nekim od njegovih prijatelja, sada ne bih sjedila sama, pomislila sam i tužno uzdahnula.

Možda i nisu baš svi mladići lovci na miraz, pomislila sam i sjetila se neslavnog kraja svoje dvije veze. Iz njih sam pobjegla glavom bez obzira jer je sve vodilo k onome čega sam se grozila - braku. Možda sam trebala biti taktičnija i ne bježati od obveza zbog ludih tuluma po svijetu. Bilo bi dobro da sam pokušala spojiti ljubav i društveni život, razmišljala sam o svojim pogreškama, no sada je bilo prekasno.

Uhvatila me panika da ću od sada do kraja života svaki vikend provoditi sama. Hrabrila sam se da je već nedjelja, a već sutra, kad počne novi radni tjedan, osjećat ću se puno bolje. Bacit ću se na posao i priznati Željku da je bio u pravu. Upoznat ću se s njegovim prijateljima, početi izlaziti i poraditi na svom emotivnom životu, obećala sam sama sebi. Kad je predvečer napokon zazvonio moj mobitel, skočila sam kao opečena. Netko me se sjetio, obradovala sam se.

- Ako nemaš pametnijeg posla, bilo bi lijepo da zajedno večeramo. Znam jedan odličan restoran uz jezero - bio je to Ivor.

- Nemam ništa dogovoreno i dosađujem se cijeli dan. Naravno da se možemo naći - jedva sam dočekala da me netko pozove van.

- Trebam li doći po tebe? - upitao je.

- Ne, samo mi reci ime restorana i stižem za jedan sat.

Cijelu smo večer sjedili u ugodnom ambijentu. Ivor je bio šarmantan i ugodan. Mogao je imati pedesetak godina, no to mi nije smetalo. Nikad se nisam ugodnije osjećala nego te večeri. Razgovarali smo kao da se oduvijek poznajemo i odmah sam poželjela da se među nama razvije nešto više od prijateljstva. Uz njega sam se osjećala sigurno, zaštićeno, a prije svega ženstveno i poželjno. Gledao me kao da za njega ne postoji druga žena, što je u meni budilo osjećaj zadovoljstva jer dugo takav sjaj nisam vidjela u muškom pogledu.

- Vidio sam te prije dva tjedna, kad si ulazila u svoju tvrtku. Raspitao sam se o tebi i lako doznao tko si. Odmah si mi se svidjela, poželio sam te upoznati i poslao sam ti cvijeće - priznao je.

- A Željko ti je u tome malo pomogao? - zanimalo me.

- Ne misliš valjda da ću ti odati tko mi je pričao o tebi. Uostalom, zašto je to važno? Bitno je samo to da smo se upoznali i, koliko vidim, jedno uz drugo se ugodno osjećamo - zavodljivo mi se nasmijao.

Već je prošla ponoć, a mi smo još sjedili u restoranu. Rekao je da je razveden već dvadeset godina i priznao da ima sina koji živi s majkom. Sam sebi obećao je da će se drugi put oženiti samo ambicioznom i pametnom mladom ženom koja ne očekuje od muškarca da je izdržava. Nije mi bilo teško prepoznati se u njegovu opisu i te sam večeri prvi put sebe zamislila u vjenčanici. S tom slikom u glavi sam i zaspala.

Nakon dva mjeseca svakodnevnih izlazaka, bila sam zaljubljena preko ušiju. Ivor mi je ugađao, često me znao iznenaditi lijepim sitnim poklonima. Kad mi je jedne večeri darovao zaručnički prsten, nitko nije bio sretniji od mene. Do vjenčanja, koje smo dogovorili za dva mjeseca, trebalo je još upoznati Ivora sa svojim roditeljima i sprijateljiti se s njegovim sinom Teom koji je, koliko mi je Ivor pričao, mrzio obiteljska okupljanja.

Moj zaručnik je predložio da ubijemo dvije muhe jednim udarcem pa je u svom stanu organizirao večeru na koju će doći i moji roditelji i njegov sin. Kao što sam i pretpostavila, moji su odmah s Ivorom našli zajednički jezik. Velika razlika u godinama uopće im nije smetala. Ivorov sin Teo kasnio je sat vremena. Kad je napokon pozvonio, pomislila sam kako će ga Ivor s pravom prekoriti pred svima. No, umjesto nekog razmaženog klinca, kakvim sam ga zamišljala, u dnevni boravak je ušetala Ivorova dvadeset godina mlađa kopija. Osjetila sam kako mi trnci struje tijelom od njegova prodornog pogleda.

- Oprostite što kasnim, ja sam Teo, Ivorov sin - rekao je prekrasnim baritonom.

Sa mnom i mojim ocem pristojno se rukovao, a mami je poljubio ruku. Ručali smo u tišinu, koju je razbio upravo Teo.

- Tata, nadmašio si sam sebe. Da sam znao koliko si postao vješt u kuhanju, češće bih dolazio - rekao je.

- Zar ste sve ovo sami spremali? - iznenadila se i moja majka.

- Imao sam pomoć - odgovorio je Ivor i pokazao na mene.

- Pretjeruje. Samo sam narezala kruh - posramila sam se jer mu doista ništa nisam pomogla.

- Što god da ste pomogli, ja sam u ovoj večeri istinski uživao - rekao je Teo gledajući me ravno u oči.

Zbunila sam se od tog prodornog pogleda. Nisam bila sigurna da mi je želio dati kompliment jer sam u njegovu glasu osjetila pritajenu ironiju. Nisam htjela pokazati koliko me uznemirio pa sam mu ljubazno zahvalila na komplimentu i pomogla Ivoru odnijeti tanjure sa stola. Dok sam odlazila, osjećala sam Teov pogled na svojim leđima i pitala se što mi se to događa. Postalo mi je vruće, znojila sam se, pa sam, da ostali ne bi primijetili moje crvenilo, pobjegla u kupaonicu. Pustila sam vodu da teče, gledala se u ogledalo i razgovarala sama sa sobom.

Jesam li poludjela? Što to radim? Ivor je dvadeset godina stariji od mene, što ću s njim? Za dvadeset bit će starac. Teo mi je par. Privukao me je na prvi pogled, a koliko vidim, i ja njega. I što sada? Pozvala sam roditelje na upoznavanje sa zaručnikom, a osvojio me njegov sin, grčevito sam tražila izlaz iz ove zbrke.

U tim unutarnjim dvojbama prekinulo me kucanje na vratima. Odškrinula sam i ugledala mlađu verziju svog budućeg supruga.

- Da nije puknula cijev? - našalio se.

- Nije...

Nisam stigla završiti rečenicu. Teo je ušao u kupaonicu, zatvorio vrata za sobom i strastveno me poljubio. U meni su se izmjenjivali slast i strah i nakon nekoliko trenutaka jedva sam ga odgurnula od sebe.

- Ovo nije pošteno prema tvom ocu - rekla sam kad sam došla do zraka.

- Navratit ću večeras do tebe i reći ti što prema kome nije pošteno - samouvjereno mi je rekao.

Još jednom me poljubio, a onda izišao iz kupaonice. Ponovno smo sjedili za stolom kao da se pet minuta prije ništa nije dogodilo. Pitala sam se kako je moguće da se na njegovu licu ne vidi ni jedna emocija. Bila sam uvjerena da na mom čelu sve piše, da me i Ivor i moji čitaju kao otvorenu knjigu.

Strahovala sam od trenutka kada će svi otići, a ja ostati sama s Ivorom. Hoću li ga moći poljubiti, pogledati u oči? Kako ću mu objasniti da je jedan poljubac njegova sina promijenio moje osjećaje i da se više ne želim udati za njega? Nitko me ne bi te večeri mogao uvjeriti da Ivor nije shvatio što se dogodilo između mene i Tea. Drhtala sam poput tinejdžerice i u glavi smišljala razlog zašto bih prva trebala napustiti ovu večeru. Izbjegavala sam susresti Teov pogled, a on je bio toliko obziran da mi se ostatak večeri uopće nije obratio.

Kad je razgovor uz kavu prešao u zafrkanciju koja priliči generaciji mojih roditelja, a Ivor je u tome silno uživao, opet sam se upitala jesam li dobro odabrala. Ustala sam i svima se ispričala brojnim sastancima koji me sutra očekuju. Čudno su me pogledali, no s obzirom da su me svi osim Tea poznavali kao radoholičarku, moja im odluka nije bila sumnjiva.

- Hoćeš li da te odvezem? - ponudio se Ivor.

- Nema potrebe. Prošetat ću - nježno sam mu se nasmijala.

Nisam pozvala dizalo, polako sam se spuštala stepenicama i razmišljala o nevolji u koju sam upala. Osjetila sam da drhtim, iako uopće nije bilo hladno.

Od samosvjesne, pametne mlade žene pretvorila sam se u preplašenu srnu, shvatila sam.

Kad sam ušla u svoj stan, stala sam pod tuš i pustila da mi voda klizi niz uzavrelu glavu. Koliko je ludo bilo što su moji roditelji ostali u društvu mog zaručnika, ali i potencijalnog ljubavnika, postalo mi je jasno tek kad me mama iste večeri nazvala i rekla kako su oboje oduševljeni Ivorom.

- Samo te molim da ne radiš gluposti - upozorila me na kraju.

Mama je, dakle, sve shvatila. Jesu li i ostali, opet me hvatala panika.

- Ne znam o čemu govoriš - odgovorila sam.

- Ivor nije glup. I njemu je jasno da ti bolje pristaje njegov sin. Poslušaj me, mladi su neozbiljni, neuhvatljivi i uz takvog bi muškarca mogla proliti puno suza. Ivor je gospodin koji zna što je život. Za razliku od svog sina, on je sve prošao i neće te povrijediti. Zna što želi, voli te i to je najvažnije - savjetovala mi je mama.

- Umorna sam, a ti si, čini se, popila previše vina. Razgovarat ćemo ujutro - pretvarala sam se da ne razumijem o čemu priča.

- Dobro, nazovi me. Laku noć - mama me pozdravila pomalo uvrijeđeno.

Tek sam spustila slušalicu, telefon je opet zazvonio, a ja bila uvjerena da mi je nešto zaboravila reći.

- Mama, shvatila sam. Ivor vam se sviđa, baš kao i meni. Zato se i želim udati za njega - rekla sam.

- Baš mi je drago to čuti. Nazvao sam te samo da ti poželim laku noć - bio je to Ivor.

Oboje smo se slatko nasmijali mojoj impulzivnoj reakciji. Ivora su se moji također dojmili. Priznao je da je strepio od tog prvog susreta jer generacijski je ipak bliži njima nego meni.

- Sretan sam što je večer ovako završila. Uvjeren sam da ćemo se svi lijepo slagati - tiho je rekao i poslao mi poljubac.

Već me hvatao prvi san kad sam čula zvono na vratima. Da sam se te večeri pokazala razumnom mladom ženom, sigurno ne bih otvorila. No ja sam odmah ustala iz kreveta i potrčala otvoriti ih jer sam znala tko je s druge strane. Čim sam za nama zatvorila ulazna vrata, ponovila se scena iz Ivorove kupaonice. Koljena su mi klecala dok me Teo ljubio, a njegove ruke prelazile mojim tijelom. Prepustila sam se njegovim zagrljajima, uživala u svakom dodiru i ni o čemu drugome nisam razmišljala.

Mjesec dana nakon te noći opet sam bila uvjerena da ću cijeli život ostati sama. Svojima nikad nisam rekla zašto sam prekinula zaruke s Ivorom. Nisam ni trebala, jer mama je sve znala. Osjetila je što se događa još na večeri. Bila sam joj zahvalna jer nikad nije zapodjenula razgovor o tome. Tek ponekad bi rekla kako joj je žao jer Ivor je, po njezinom, bio pravi muškarac za mene.

Srast s Teom kratko je trajala. Iako smo po godinama bili par, i oboje slobodni, Teo i ja nikad nismo zagrljeni prošetali ulicom, otišli u kino ili se držali za ruke. Osim nekoliko vrućih noći koje smo proveli u mom stanu, nije bilo ničeg drugog što bi nas vezalo. I baš u trenutku kad sam se gorko kajala zbog svojih nepromišljenih postupaka, ponovno je zazvonio moj mobitel. I opet je to bio Ivor.

- Volio bih te vidjeti. Ako više nismo zaručeni, ne znači da se ne možemo više vidjeti. Jesi li za večeru? - upitao je.

- Da znaš zašto smo prekinuli, nikad me više ne bi htio ni pogledati, a kamoli sjediti sa mnom za istim stolom - iskreno sam se kajala.

- Naravno da znam što se dogodilo. I ja sam bio mlad i lud, zašto misliš da nikad nisam pogriješio?

Njegov me odgovor šokirao. On sve zna, a ipak želi pokušati još jednom. Je li moja majka ipak bila u pravu? Je li Ivor doista muškarac mog života, pomislila sam.

- Vrijeme je, ako to još uvijek želiš, da napokon odlučimo što ćemo ti i ja - blago mi je rekao.

- Ako se mene pita, pobjeći daleko od svih i vjenčati se čim prije - odgovorila sam.