ISTINITA PRIČA: 'Morala sam spasiti svoj brak. Postala sam prostitutka, to je bio najbrži način da dođem do novca!'

Naš vjenčani kum Branko oduvijek je bio zaljubljen u mene. Trenutak kad je otkrio kako dolazim do novca shvatio je kao svojih pet minuta i počeo me ucjenjivati. Tek tada, na samom rubu životne provalije, shvatila sam koliko sam sa svojih trideset godina naivna. Do tada, naime, nisam imala ružnih životnih iskustava i vjerovala sam u ljudsku dobrotu.

Dok sam živjela s roditeljima, nosili su me kao malo vode na dlanu, a kad smo se Ivan i ja vjenčali, i on se s puno ljubavi brinuo o meni. Pojma nisam imala na što su ljudi sve spremni kako bi ostvarili svoj cilj.

Zahvaljujući ljudima koji su se uvijek brinuli o meni, mislila sam da je život bajka. Zato se u novim okolnostima, kad je sve krenulo nizbrdo, nisam snašla. Ivan je radio više nego ranije, a puno manje zarađivao. Prigovarala sam mu da nije dovoljno odlučan u naplati potraživanja. Bila sam tužna i ljuta jer je izgledalo kao da su mu klijenti važniji od obitelji. Njima je dopuštao kašnjenje s naplatom, a mi smo sve više stiskali kućni budžet. U mojim je očima bio krivac što više nemamo dovoljno novca za osnovne stvari.

Ivana sam upoznala sa samo sedamnaest godina, prkeo našeg zajedničkog prijatelja Branka. Četiri godine stariji od mene, Ivan je bio duhovit, šarmantan i pametan. Tada je još bio student dizajna i nije imao djevojku. Dva dana nakon tog susreta nazvao me i pozvao da izađemo. Uslijedio je još jedan sastanak, pa još jedan, a na svakome se prema meni odnosio kao prijatelj. Maštala sam o njegovim zagrljajima, htjela mu biti djevojka. Branko mi je već tada govorio kako nije za mene.

- Ivan je mekan, blag. Tebi treba netko odlučan, muškarac koji će znati s tobom - rekao mi je.

- I dobri se muškarci znaju brinuti o obitelji. Uostalom, sviđa mi se baš ta njegova blagost. Ivan je tako nježan i romantičan - odgovorila sam.

Želja mi se ispunila jednog toplog jesenskog dana. Ivan me pozvao s društvom na izlet i činilo mi se da ne vidi nikoga osim mene. U jednom smo se trenutku odvojili i uputili u šetnju šumom. Snažno me privio k sebi, tako da sam na svojim obrazima osjećala njegov dah. Znala sam da je to početak ostvarenja moga sna. Kad smo se zagrljeni vratili u društvo, mislila sam da svi dijele našu sreću. Nisam tada primijetila mržnju u Brankovim očima.

Nakon tri godine veze, kao u najromantičnijem filmu, Ivan me na koljenima, s buketom bijelih ruža u jednoj i kutijici s prstenom u drugoj ruci, zaprosio. Nekoliko mjeseci kasnije bili smo u braku.

Njegov vjenčani kum bio je Branko jer je, tvrdio je Ivan, najzaslužniji za naše poznanstvo. Nisam time bila oduševljena, ali Ivanu za ljubav nisam se protivila. Preselili smo se u naš dvosobni stan, svadbeni dar mojih i njegovih roditelja. Ivan je otvorio privatnu dizajnersku tvrtku, a kako je dobro zarađivao, ja sam se mogla posvetiti odgoju naše djece.

Naša je obiteljska idila trajala gotovo deset godina, a onda je sve krenulo nizbrdo. S recesijom je imao sve manje posla, sve što je zarađivao odlazilo je na poreze i režije. Za nas je bilo sve manje novca. Sa završenom gimnazijom i bez ijednog dana radnog staža nikako nisam mogla naći posao. Uostalom, na burzi svakoga dana raste broj nezaposlenih, među kojima su i oni s visokom stručnom spremom.

Što sam u takvim okolnostima mogla očekivati, čemu se nadati? Bilo mi je teško gledati djecu kako čeznutljivo promatraju slatkiše i igračke. Jednom me je naš šestogodišnji sin Mirko uplakan molio da njemu i sestri kupim kolače. Nemoćno sam stajala ne znajući kako djetetu objasniti da nemamo ni za kruh. Ines je već išla u školu, Mirko je upravo trebao krenuti. Trebalo im je kupiti odjeću, obuću, knjige, bilježnice, a s Ivanovom zaradom i to je bilo nemoguće.

Posla uvijek ima za one koji žele raditi. Možda se ne mogu zaposliti u struci, možda mi burza ne može pomoći, ali nekakav posao za mene sigurno postoji. Samo moram uporno tražiti, razmišljala sam odlučna preuzeti konce naše egzistencije u svoje ruke.

Svaki sam dan prelistavala oglase i toga je dana moju pažnju privukao jedan. Neka Vesna tražila je kolegicu za poslovnu pratnju. Naivno sam mislila kako je doista riječ o druženju. Puno je poslovnih ljudi koji službeno dolaze u naš grad i žele s nekim večerati, popiti piće, porazgovarati. Što je u tome loše, razmišljala sam, iako me grč u želucu upozoravao da to baš i nije tako. Ne izgledam loše i mogla bih proći, pomislila sam i okrenula broj. Javio se ugodan ženski glas i nakon nekoliko rečenica dogovorile smo susret.

Vesna je bila ugodna crnka dubokih, tamnih i tužnih očiju. Rekla mi je da se tim poslom bavi već pet godina i da se upustila kako bi prehranila svoje dvije kćeri. Život je, priznala je, nije mazio. Majka joj je umrla dok je bila dijete, a od oca alkoholičara pobjegla je u sedamnaestoj godini. Mlada, neiskusna djevojka iz provincije nije se snašla u velikom gradu. Zatrudnjela je i udala se već s osamnaest. Nakon tri godine braka i s dvoje male djece muž ju je ostavio jer se zaljubio u drugu. Nije plaćao alimentaciju, ona se bez škole nije mogla zaposliti i eto... Oglas je, rekla je, dala jer bi se osjećala sigurnije kad bi radila s još jednom ženom.

- Jesi li ikad radila nešto slično? - upitala me.

- Nikad. Ni jedan me muškarac osim mog supruga nije ni dotaknuo. Zapravo ni s kim drugim nisam ni izašla. S Ivanom sam od svoje sedamnaeste - rekla sam.

- Jesi li sigurna da ćeš moći? Poneki klijenti traže više od društva za stolom - oprezno me uvodila u posao.

- Ako misliš na putovanja, to ne mogu - odgovorila sam.

- Mislim na zajedničke noći. Nakon večere žele i provod.

- Uvijek mu mogu slagati da ću prespavati kod sestre - odgovorila sam i dalje ne sluteći što ona zapravo podrazumijeva pod 'noćnim provodom'.

Vesna me sažaljivo pogledala, a zatim objasnila neka pravila koja postoje u tom svijetu. Shvatila sam da uvijek trebam biti dotjerana, nasmijana, spremna slušati njihove probleme. I dalje u tome nisam vidjela ništa loše. Zato sam pristala, a Vesna mi je rekla da će me nazvati čim se pojavi neki posao.

I doista se javila nakon tri dana. Naglasila je da ćemo se s njezinim starim klijentima najvjerojatnije zadržati cijelu noć. Ivanu sam rekla da ću prespavati kod svoje sestre Dunje, a nju zamolila da laže za mene.

- Ujutro ću doista doći k tebi i sve ti objasniti - rekla sam joj.

Sestra je bila previše šokirana da bi me odbila ili nastavila ispitivati. Tako sam i nju uvukla u svoju igru. Kad sam se te večeri našla ispred Vesninog stana, u jednom sam trenutku poželjela odustati od svega. Moje šesto čulo upozoravalo me da sam krenula pogrešnim putem, da je ovo što započinjem nešto jako loše i opasno. A onda sam se sjetila svoga sina i njegove želje za biciklom. Duboko sam uzdahnula i natjerala se da pozvonim.

Vesna je na stol stavila konjak kako bi se obje malo opustile. Uvjeravala me da ne griješim i da ću time usrećiti svoju djecu. Savjetovala mi je da nikome ne kažem kako se uistinu zovem te predložila da mi smislimo umjetničko ime. Pomogla mi je urediti se i oko devet smo krenule. Nekoliko čašica konjaka koje sam kod nje ispila doista me opustilo, a u odjeći koju mi je posudila osjećala sam se poželjno, seksepilno i na jedan čudan način uživala u tome.

U hotelskom baru dočekala su nas dvojica muškarca srednjih godina. Niži i zdepastiji prišao je Vesni i poljubio je u obraz. Meni je pružio ruku i predstavio se. Potom je za svog prijatelja Gojka rekao da je pravi srcolomac. Obojica su me požudno gledala, a ja sam, pod utjecajem alkohola, doista uživala u tim pogledima.

Večerali smo i razgovarali o svemu pomalo. Smijala sam se i koketirala s Gojkom. Na trenutke bih se sjetila Ivana, a onda nastavila s alkoholom. Ispijala sam čašu za čašom nadajući se da ću tako lakše izdržati ono što slijedi. Kad smo krenuli u sobe, Vesna mi je šapnula:

- Sigurna sam da mu se sviđaš. Ne brini, ujutro ćeš izaći s dovoljno novca da sinu kupiš bicikl.

Ta je rečenica bila dovoljna da ih slijedim bez pogovora.

Učinit ću što god treba kako bi moja djeca normalno živjela, pomislila sam onako pijana.

Njih dvoje ušli su u jednu sobu, a Gojko i ja u drugu. Vrtjelo mi se u glavi, od prevelike količine pića jedva sam stajala na nogama. No upravo to mi je pomoglo da se ujutro ničega ne sjećam. Kad sam se probudila, Gojka više nije bilo u sobi. Samu sebe uvjeravala sam da se ništa nije dogodilo, no poveći snop novčanica koji sam zatekla na ormariću u sobi vratio me u stvarnost. Gorko sam zaplakala.

Očistila sam razmazanu šminku, dugo se tuširala kako bih isprala njegov miris sa svog tijela i jedan sat kasnije bila u sestrinom stanu. I tamo sam joj uplakana priznala istinu. Sestra je bila zatečena i ponudila mi pomoć.

- Morana, zašto me nisi pitala, znaš da bih ti posudila novac - rekla je.

- Kako ću posuditi kad nemamo od čega vratiti? Ivanu nitko ništa ne plaća, a ova kriza nema kraja. Ne mogu iz mjeseca u mjesec posuđivati - tiho sam odgovorila.

- Ne možeš se ni prodavati. Sigurno postoji neko drugo rješenje - rekla je.

Šutjela sam. Nisam znala što bih odgovorila. Gadila sam se sama sebi, ali novac koji je bio u mojoj torbici bio je dovoljan da svojoj djeci kupim udžbenike. A to je bila samo jedna noć. Nastavim li tako još neko vrijeme, moja će se obitelj riješiti svih problema, pomislila sam.

- Ne odobravam tvoj postupak, ali to je tvoj život. Sestra si mi i volim te. Ako doista nema drugog izlaza, pokrivat ću te pred Ivanom. Ali molim te da još jednom razmisliš o svemu. Znaš kako takve žene završavaju - upozorila me.

Nisam tada shvaćala da lažem i sebi i njoj. Rekla sam joj ono što sam doista mislila, da ću to raditi mjesec ili dva, dok ne zaradim dovoljno da se izvučemo iz krize. Dogovorile smo i priču za Ivana. Reći ćemo mu da mi je Dunja ponudila da joj pomažem oko prijevoda tekstova. Moj dobri Ivan ništa nije posumnjao. Klicao je od zadovoljstva jer ćemo napokon imati nešto novca u kući.

- Nitko nema takvu ženu kao ja, ponosim se tobom - govorio je i ljubio me.

To me toliko zaboljelo da sam sama sebi rekla kako više ne smijem ići na te poslovne sastanke. No, čim sam vidjela razdragano Mirkovo lice kad sam mu rekla da idemo kupiti bicikl, znala sam da moram izdržati.

Tri tjedna izlazila sam s Vesnom, a onih nekoliko čašica konjaka koje bih kod nje svaki puta popila pomogli b mi da izdržim razne muškarce na sebi: debele, ćelave, stare i mlohave, upoznala sam ih razne. I svi redom u meni su budili osjećaj gađenja. Ali potreba za novcem, želja za opstankom, preživljavanjem, bila je jača.

Jedne večeri sam s Vesnom trebala otići u jedan restoran u kojemu je te večeri bio prijem zatvorenog tipa. Rekla je da ćemo se vratiti do dva sata ujutro pa sam Ivanu rekla da idem k njoj na rođendan. Vesnu sam mu predstavila kao prijateljicu iz srednje škole, a on je opet povjerovao. Otišle smo u taj lokal i uputile se prema povećoj grupi ljudi. Svjetla su bila prigušena i nisam mogla razaznati njihova lice dok nismo sjele za njihov stol.

A onda je uslijedio šok. Jer među muškarcima je bio i Branko, Ivanov vjenčani kum. Vesna ništa nije primijetila i redom me upoznavala. Slaba nada bila mi je da me Branko, s perikom i povećom količinom šminke, možda neće prepoznati. Naravno da me prepoznao, pokazao mi je to osmijehom i znakovitim pogledom, ali ništa nije komentirao. Vesna je primijetila da se sa mnom nešto događa.

- Jesi li dobro? Zašto si tako blijeda? - upitala je.

Nisam mogla progovoriti. Samo sam kimnula glavom pokazujući joj da je sve u redu. Nisam ga gledala, ali na sebi sam osjećala Brankov pogled. Smišljala sam kako se izvući iz ove grozne situacije i odlučila ga zamoliti da ništa ne govori Ivanu. Bila sam spremna na sve kako bih ostala u svom braku.

- Ovaj što sjedi do mene rado bi bio s tobom. Ako nije problem, zamijenit ćemo se - šapnula mi je Vesna i pokazala na Branka.

Bila sam uvjerena da Branko želi razgovarati sa mnom pa sam rado pristala. Nakon još jedne čašice naš kum me uhvatio za ruku i poveo van.

- Ne smiješ to nikome reći, a najmanje Ivanu - rekla sam čim smo ostali sami.

Pripiti se Branko čudno nasmijao, rukama me uhvatio za bokove i šokirao.

- Uvijek si mi se sviđala i lako ćemo se dogovoriti. Ti ćeš učiniti nešto za mene, a ja još više za tebe - rekao je dok su mu ruke klizile po mom tijelu.

Bože, to nije moguće, pomislila sam, no čudni sjaj u njegovim očima govorio je suprotno.

- Branko, što želiš od mene? I nećeš reći Ivanu, zar ne? - zavapila sam.

- Dušo, nismo djeca. Što misliš, što bi muškarac mogao željeti od ovako lijepe žene?

- Branko, ti si Ivanov vjenčani kum. Ne možeš to od mene tražiti - zavapila sam.

- Nego od koga bih to tražio ako ne od ovakvih kao ti?

- Kako to misliš?

- Ti si žena kojoj smo platili da zabavlja bilo koga u društvu. Valjda te ne trebam podsjetiti što to znači. Dobila si novac da ispuniš sve naše želje, a ja imam samo jednu - smijuljio se i počeo me ljubiti.

- Branko, to nije u redu - tiho sam rekla.

- Zar ćeš mi ti govoriti o moralu? Bilo bi u redu jedino to da Ivan dozna čime mu se supruga bavi. No, odluči sama! - ucijenio me.

Tako sam nekoliko sati te večeri provela u zagrljaju svog vjenčanog kuma. Moja tajna morala je ostati neotkrivena, kakvu god cijenu za to platila, mislila sam. Sljedećih tjedana osjećala sam se prljavom. Branko me sve više ucjenjivao, prijetio da će sve reći Ivanu i da ću izgubiti djecu i muža. Iz straha da to doista ne učini, prihvaćala sam sve njegove pozive i tonula sve dublje.

Viđali smo se dva do tri puta mjesečno. Nisam znala kako ga se riješiti. Kad sam se pokušala izvući i rekla mu da se ne možemo naći, prijetio je da će doći k meni doma i sve ispričati. Znala sam da bi to napravio. Branko je bio zaljubljen u mene, spreman na sve da budem njegova. Nisam mogla dopustiti da preda mnom i djecom sve ispriča Ivanu. Od srama i očaja izbjegavala sam svoju obitelj. Povukla sam se u sebe, uhvaćena u začaranom krugu iz kojeg nije bilo izlaza.

Moja i Ivanova bračna postelja postala je hladna, u njoj smo jedno drugome svake noći okretali leđa i bez riječi utonuli u san.

Znala sam da neću još dugo moći nositi takav teret na svojim plećima. Mislila sam da ću poludjeti, savjest me silno pekla. Boljelo me što varam čovjeka koji je činio sve kako bi usrećio mene i obitelj. Dunja mi je savjetovala da mu sve priznam i riješim se muka.

- Prije ili kasnije morat ćeš mu reći. Uostalom, bolje da dozna od tebe nego od Branka. Ne stavljaj sve na kocku, ako te doista toliko voli, razumjet će i oprostiti ti - rekla je moja sestra.

Na kraju sam to i učinila. Kad me Branko jednog poslijepodneva nazvao i rekao da se iste večeri pojavim kod njega doma, odlučno sam ga odbila.

- Nikad više - rekla sam.

- Onda znaš što slijedi - zaprijetio je.

Znala sam da će doći k nama, zato sam, čim smo prekinuli razgovor, nazvala Ivana i rekla da želim izaći s njim na večeru.

- Djecu ću odvesti mami, moram s tobom razgovarati - rekla sam mu.

Te sam mu večeri sve priznala. Ivan nije skrivao razočaranje i gorčinu, no bujicu pogrdnih riječi, koje sam zaslužila, zadržao je u sebi. Šutjeli smo i dok smo se vraćali kući, a ja sam cijele večeri čekala da kaže kako me ostavlja. Ne bih ga krivila, uostalom ja sam ta koja je razorila obitelj.

- Kako si mogla? Jako si me razočarala - progovorio je kad smo sjeli u naš dnevni boravak.

Govorila sam o neimaštini, o želji da naša djeca sve imaju, a on me grubo prekinuo:

- Misliš da ja nisam želio isto? Svi bi roditelji bili najsretniji kad bi im djeca bila okružena blagostanjem, ali malo njih čini ovo što si ti napravila. Iznevjerila si nas, mene ponizila i razočarala. Što misliš, kako bi djeca reagirala da doznaju odakle ti novac? Uvjeren sam da bi te se sramili - rekao je.

Potom je ustao i izašao iz kuće. Njegov me odlazak potpuno slomio, a tih nekoliko riječi doživjela sam kao zabijanje noža u srce. Željela sam da napravi scenu, da se izviče na mene, da me uvrijedi. A on je jednostavno otišao. Sutradan sam djecu odvela svojoj mami i zamolila je da neko vrijeme ostanu tamo. Rekla sam joj da Ivan i ja imamo nekih problema koje moramo riješiti.

Moja dobra mama ništa nije ispitivala. Rekla je da unuci kod nje mogu ostati koliko treba, a nama poželjela da sve što prije riješimo. Kad sam se vratila kući, nazvala sam Vesnu. Objasnila sam joj što se dogodilo i rekla da izlazim iz posla. Ivan se nije javio tjedan dana, a ja sam svaki dan strepila kako će me nazvati i reći da želi razvod. Tisuću pitanja vrzmalo se mojom glavom. Bila sam sigurna da mi muž nikad neće oprostiti te da će jednoga dana i djeca doznati što sam radila. A najviše sam se bojala ostatak života provesti bez njih, da će mi sve troje okrenuti leđa.

Jedne kišne noći iz razmišljanja me prenulo zvono na vratima. Otvorila sam i ugledala svog muža. Ušao je bez riječi, sjeo u kuhinju i pognute glave zapalio cigaretu. Bila sam toliko uznemirana da se nisam usudila disati. Srce mi se stezalo dok sam ga gledala. Mislila sam samo na to koliko ga volim i molila se da mi oprosti.

- Bez obzira na sve, još uvijek te volim. Donekle mogu i razumjeti, ali ne mogu opravdati. Spreman sam pokušati nastaviti dalje, ali ne znam koliko će mi vremena trebati da zaboravim - rekao je.

Kleknula sam pred njega i svoju glavu stavila u njegovo krilo. Zagrlio me i poljubio, a ja sam počela plakati kao malo dijete.

Sljedeće večeri moja mama dovela je djecu i pozvala nas preko vikenda u našu kuću u planinama.

- Pozovite i Branka. On, jadan, još uvijek nema obitelj, zašto ne bi pošao s vama? - rekla je ništa ne sluteći.

Sledila sam se pri spomenu imena našeg kuma, a Ivan je kao opečen izjurio iz kuće. Rekla sam mami da ne znam što se događa, ali da ću joj još večeras javiti stižemo li ili ne. Ivan se vratio kasno navečer. Bio je blijed, tresao se kao prut, jakna mu je bila poderana, a on krvav po licu.

- Prebio sam ga. Mislim da mu nešto slično više neće pasti na pamet - rekao je.

Branko je nakon njihove tuče s nekoliko prijeloma završio u bolnici. I liječnicima i policiji rekao je da su ga napali na ulici. Nikad više nije nam se javio, a kad bismo se sreli na ulici, prelazio bi na drugu stranu i od nas okretao glavu.

Moj i Ivanov odnos polako se počeo vraćati u normalu. U međuvremenu se popravila i naša financijska situacija. Neki su se ulagači iz Njemačke zainteresirali za suradnju, dali mu kredit i Ivanova je tvrtka stala na noge. Danas ponovno živimo sretno. On nikad nije spomenuo tamnu mrlju iz moje prošlosti, a ja još uvijek pokušavam isplivati iz toga - zbog sebe, djece i svog divnog muža.