ISTINITA PRIČA: 'Suprug mi je prepustio svu brigu o djetetu! Bila sam kronično iscrpljena i nesretna!'

Roberte, možeš li se danas vratiti kući malo ranije? - molila sam stežući s obje ruke telefonsku slušalicu i jedva stojeći na nogama od umora.

- Koliko puta sam ti već rekao da me ne nazivaš dok sam na sastanku? - odgovorio je ljutito. Neću moći završiti prije tri sata, a potom se još moram sastati s jednim klijentom. U čemu je problem?

- Lovro ne prestaje plakati, nikako ga ne mogu smiriti. Ne mogu više to podnijeti!

- Jesi li mu dala one kapi koje je pedijatrica propisala?

- Da, ali čini se da uopće ne djeluju.

- Slušaj me, ljubavi - nastavio je Robert - jasno mi je da te neprekidan plač djeteta uzrujava, ali pokušaj biti strpljiva. Kolike obično prolaze najdulje za tri mjeseca, tako je rekla pedijatrica, sjećaš se?

- Tri mjeseca? Lovro ima tek tri tjedna i otkako sam ga rodila, nisam imala ni trenutak mira. Treba mi netko da mi pomogne. I to odmah! - planula sam u očaju.

- Već smo o tome razgovarali i znaš da si trenutačno ne možemo priuštiti baby-sittericu - odvratio je nervozno. - Zašto ne nazoveš moju majku?

- Zvala sam je, ali nije kod kuće. Kad bi barem moja obitelj živjela u blizini, sve bi bilo drukčije.

- Naravno, znam da ti nedostaju, ali pokušaj se smiriti. Lovro je zdrav, a gotovo svako novorođenče pati od kolika. A ako se ne varam, moja majka je obećala da će sutra doći i pomoći ti kako bi ti mogla odvojiti malo vremena za sebe i izaći - osjećala sam kako se Robert trudi da mu u glasu ne osjetim nestrpljivost.

- U redu, pokušat ću nekako izdržati do sutra - uzdahnula sam rezignirano.

- Ljubavi, sada moram prekinuti, vidimo se navečer, može?

- Može, do navečer.

Odvukla sam se nekako do sobe dok je od djetetova plača odjekivao cijeli stan. Prolazeći kroz dnevnu sobu primijetila sam nekoliko prljavih čaša na stoliću i novine rasute po tepihu. Htjela sam to pokupiti, ali Lovro nije prestajao vrištati pa sam ostavila sve to i odjurila k njemu.

Podigla sam ga u naručje i počela šetati po sobi njišući ga, ali bez ikakva učinka.

- Pa onda plači, ako baš hoćeš! - zavikala sam do krajnosti iznervirana što ga ne uspijevam smiriti.

U tom trenutku zazvonilo je zvono na vratima pa sam vratila Lovru u krevetić i otišla otvoriti. Bila je to moja svekrva, kao i uvijek savršeno dotjerana. Nije nosila skupu odjeću, ali imala je neku urođenu eleganciju pa je uz nju još više dolazio do izražaja moj zapušten izgled.

- Oh, Ana, ne obraćaj pažnju na to kako izgledam - ispričala sam se. - Noćas nisam sklopila oka zbog Lovre i još se nisam stigla urediti.

- Nema veze, draga. Morala sam nešto obaviti u gradu pa mi je palo na pamet da navratim. Osim toga, htjela sam ti reći i da sutra neću moći pričuvati Lovru jer me frizerka zamolila da dođem dan ranije nego što je bilo dogovoreno. Pokušat ću ti uskočiti na par sati idući tjedan.

- Oh, ne! Da samo znaš koliko mi je to bilo potrebno - zavapila sam jedva zadržavajući suze.

- Ali moram obojiti kosu i napraviti trajnu, a frizerki ne odgovara ni jedan drugi termin ovaj tjedan. Oh, Bože, koliko to dijete ima snage za plakanje! - rekla je Ana slušajući Lovrino vriskanje.

- Ne mogu shvatiti što mu je. Dala sam mu jesti, presvukla sam ga, ali on i dalje ne prestaje plakati.

- Da vidim mogu li ja što učiniti.

Otišla je ravno do Lovrina krevetića i podigla ga u naručje.

- Zdravo, zlato moje! Nemoj više plakati - šapnula mu je. - Došla je baka.

Odjednom se oštra vriska pretvorila u tihe, lagane jecaje i dijete je prestalo plakati. Ne znam je li se to čudo dogodilo jednostavno zato što se umorio od plakanja ili je moja svekrva imala neke magične sposobnosti, no ja sam u svakom slučaju osjetila ogromno olakšanje. Začuđeno sam je gledala kako njiše dijete u naručju, šapćući mu nježne riječi. Zašto ga ja nisam uspijevala umiriti? U čemu sam griješila?

- Dođi u kuhinju, skuhat ću kavu - tiho sam joj rekla.

Postavila sam na stol dvije šalice i stavila lončić za kavu na vatru, no kad sam pogledala u vrećicu s kavom, vidjela sam da je posve prazna.

- Bojim se da nemam ni kave - promrmljala sam utučeno. - Nisam imala priliku otići u kupovinu. Ovih dana zapravo ništa posebno ne radim, ali sam stalno umorna. Kuća je u neredu i čeka me gomila rublja za glačanje, ali nikako se ne uspijevam organizirati. Je li i tebi bilo tako kad si rodila Robija?

- Prvi dani nakon poroda su teški za sve majke, no Lovro ima gotovo četiri mjeseca i čudno je da se još uvijek nisi uspjela snaći - odgovorila je gledajući s neodobravanjem sudoper pun prljavog suđa.

- Kad bi me barem noću Robert malo zamijenio tako da se uspijem naspavati, možda ne bih bila stalno tako umorna…

- Robert ima svoj posao, Ena. Ne možeš od njega tražiti da se noću bavi djetetom nakon što je cijeli dan proveo na poslu i ujutro opet mora rano ustati. Ti si kod kuće cijeli dan i, kad Lovro zaspi, ništa te ne sprečava da i ti malo odspavaš.

I ja radim cijeli dan, poželjela sam reći, ali znala sam da to ne bi imalo nikakva smisla. Ana je uvijek imala odgovor na sve i ja sam se pred njezinim argumentima osjećala nemoćno.

- Nadala sam se da ću popiti s tobom kavu, ali s obzirom na to da je nema, najbolje je da krenem - rekla je.

Ton kojim je to rekla bio je šaljiv, no znala sam da se iza tih njezinih riječi zapravo skriva kritika mojih sposobnosti kao supruge i majke.

Kad sam ostala sama, već od pomisli na čišćenje kuće ili kuhanje počela me hvatati tjeskoba, kao da sam se morala popeti na vrh kakve litice. Hrpa odjeće za glačanje sve je više je rasla. Tek što bih objesila jednu gomilu rublja, perilica je već bila ponovno puna.

Sjela sam i pokušala analizirati situaciju i shvatiti kako se jedan tako divan događaj, kao što je rođenje mog prvog djeteta, pretvorio u pakao u kojem trenutačno živim.

Sjetila sam se neopisive sreće s kojom sam Robertu rekla da sam trudna. I s koliko smo veselja idućih mjeseci opremali sobu za naše dijete.

Kad se Lovro rodio, Robert se odmah zaljubio u njega i prvih mi je dana, koliko god nespretno, nastojao pomagati u svemu. Mijenjanje pelena novorođenčetu koje urla iz sveg glasa nije za njega bio lagan pothvat, no pomalo se uhodavao sve dok se njegova majka nije upetljala. Jedne večeri kad nas je došla posjetiti, vidjela je svog sina kako se muči s mijenjanjem pelena pa se umiješala. Brzo i spretno je Lovri promijenila pelenu, dok ju je Robert šutke promatrao, a ja sam se ugrizla za jezik kako ne bih rekla što mislim.

- Mijenjanje pelena je majčin posao - poslije je prokomentirala Ana. - Majka je ta koja se najbolje brine o svom djetetu, zar ne, Ena?

- I Robert se počeo sasvim dobro snalaziti i od velike mi je pomoći - odgovorila sam trudeći se ne pokazati svoju srdžbu.

Moja je svekrva prijekorno pogledala svoga sina.

- Tvoj otac to sigurno ne bi nikad radio - rekla mu je. - No, ako tebi tako odgovara, to je tvoja stvar.

- Ena je još slaba od poroda, mama, i samo joj pokušavam pomoći koliko mogu - rekao je Robert. - Ne vidim ništa loše u tome.

- Nemoj se uzrujavati, nisam željela kritizirati. Samo sam rekla da bi se Ena pomalo trebala naučiti snalaziti sama s djetetom. U braku svatko ima svoju ulogu, a tvoja je da radiš kako bi prehranio obitelj.

- Zar imate nešto protiv da mi Robert pomaže? - umiješala sam se. - Bez njegove pomoći nikad ne bih uspjela sve stići. Moja obitelj živi daleko, a prijateljice rade i nemam nikog drugog tko bi mi pomogao osim njega.

- Znam, draga, i zato sam se ponudila da dođem i neko vrijeme ostanem ovdje s vama.

- Cijenim vašu želju da pomognete, Ana, ali ne želim vas iskorištavati. Osim toga, mislim da se moramo naučiti snalaziti sami, pomažući jedno drugome - rekla sam.

Moja je svekrva uspijevala u roku od samo četvrt sata, što je bilo prosječno trajanje njezinih posjeta, postići da se osjećam tako nesposobno da se nisam usuđivala ni pomisliti što bi tek bilo kad bi se trajno zadržala kod nas.

Na žalost, ubrzo sam shvatila da su njezine riječi imale utjecaja na Roberta. Kolike sam noći nakon tog dana probdjela uz Lovrin krevetić, no on je uporno odbijao ustati i pomoći mi. Samo je ponavljao da ujutro mora rano ustati i ići na posao. Najviše što se udostojao učiniti bilo je da nekoliko puta nahrani Lovru dudom, no bilo je očito da i to radi preko volje. I tako sam se iz dana u dan počela osjećati sve umornije i nesposobnije.

Oči su mi se napunile suzama i pitala sam se što bih mogla poduzeti, no u tom sam trenutku iz spavaće sobe začula plač. Oh, ne! Lovro se već probudio. No, učinilo mi se da je njegov plač ovaj put drukčiji nego inače. Djelovao je više kao prigušen jecaj.

Otrčala sam u sobu i zatekla ga kako teško diše i sav je umrljan mlijekom.

- Lovro! - povikala sam i podigla ga u naručje.

Dohvatila sam jedan ručnik i pokušala mu obrisati usta, no on je i dalje ispuštao neki čudan zvuk, nešto između jecanja i grgljanja. Instinktivno sam ga okrenula glavicom prema dolje i nakon nekoliko minuta je, srećom, ponovo počeo normalno disati.

Dršćući od straha, umotala sam ga u dekicu i odvela u bolnicu. Liječnik na hitnoj pomoći rekao mi je da je dijete u posljednji tren izbjeglo gušenje zbog gutanja prevelike količine mlijeka te da je sada izvan životne opasnosti.

Duboko sam uzdahnula osjećajući se ponosnom na sebe zato što nisam izgubila glavu nego sam spremno reagirala. To je bio dokaz da sam se bila u stanju brinuti o svom djetetu, da nisam bila nesposobna majka i da uopće nije važno što ne stignem na vrijeme obaviti kućanske poslove. Uostalom, ako sam znala reagirati u toj situaciji, zašto se ne bih suprotstavila svekrvi i Robertu? Odlučila sam još iste večeri porazgovarati sa suprugom o tome.

I tako sam, čim sam čula kako je stavio ključ u bravu, skupila hrabrost da se izborim za svoje mjesto u kući.

- Vidim da nisi imala vremena pospremiti stan - započeo je čim je ušao. - Zar je Lovro bio tako naporan?

- Ne, nisam stigla pospremiti. I da, Lovro je bio jako težak.

Robert je nezadovoljno nastavio.

- Što ima za večeru?

- Ništa, nisam stigla ni razmišljati o tome i mrtva sam umorna. Molim te da sjedneš malo, Roberte, želim razgovarati s tobom.

- Kakav sada imamo problem? - pitao je uzdahnuvši.

- Problem je u tome što sam došla do kraja svojih snaga. Nastavi li se to da od tebe ne mogu očekivati ni minimum pomoći i suradnje, završit ću u ludnici.

- Moja mama kaže da…

- Moja mama kaže - ponovila sam oponašajući ga. - A ono što ja kažem? Zar to ne znači ništa? Tvoja majka misli da svi mogu biti kao ona. Možda ona i jest super žena, ali ja nisam i ne mogu se brinuti o djetetu, kući i svemu ostalom bez tvoje pomoći.

Dok sam govorila, postala sam svjesna da se u mom glasu osjeća srdžba.

- Ne znam zašto me tvoja majka ne podnosi - nastavila sam. - Zbog tebe sam se trudila naći zajednički jezik s njom, ali sita sam toga da se svaki put u njezinoj blizini osjećam nesposobnom.

Robert me zapanjeno gledao.

- Što ti se dogodilo? - pitao me.

- Lovro se danas gotovo ugušio mlijekom. Možeš zamisliti kako sam se prestrašila, no ipak sam bila dovoljno sabrana da reagiram kako treba. Oslobodila sam mu grlo i odvela ga na hitnu pomoć i sada je dobro - brzo sam dodala vidjevši da je Robert problijedio. - Očito, dakle, nisam baš tako nesposobna.

- Ja to nikad nisam ni mislio. Naprotiv, bilo mi je čudno što tako snažna i sposobna žena poput tebe teško izlazi na kraj s djetetom - rekao je i primio me za ruke. - Oprosti mi, Ena. Nisam trebao slušati svoju majku, nego obratiti više pažnje na ono što mi ti govoriš i što ti jer potrebno - priznao je. Toliko sam navikao da mi ona govori što trebam činiti, a što ne da uopće nisam analizirao njezine opaske. No, evo što ću ti sada predložiti: pošto si ne možemo priuštiti baby-sittericu, vikendom ću ja preuzeti brigu o Lovri tako da ti možeš predahnuti i imati malo vremena za sebe. Što kažeš na to?

Zahvalno sam mu se nasmiješila.

- Dovoljno mi je da znam da si na mojoj strani i da od mene ne zahtijevaš nemoguće. Ostalo nije važno - odgovorila sam i osjetila kako je odjednom nestala glavobolja koja me već tjednima mučila.

Sada Lovro ima gotovo pet mjeseci i situacija se, iako nije savršena, znatno popravila. Robert i ja zajedno učimo biti roditelji i uživamo u tome. Što se tiče Ane, kad je shvatila da njezine kritike više ne djeluju na Roberta, počela je prihvaćati naš način života. Shvatila sam da nije bila njezina namjera da među nama izazove razdor. I čini mi se da je u posljednje vrijeme i ona počela mijenjati svoje stavove. Jednog dana sam je čula kako je rekla Robertu:

- Moj bi život bio puno lakši i ugodniji da je tvoj otac barem povremeno promijenio pelene ili nahranio dijete.

Da, izgleda da je ipak shvatila da život može biti i ljepši nego što je bio njezin.