ISTINITA PRIČA: 'Pijani otac prijavio je mog profesora! Ja sam napastovala njega, a on je optužen!'

Tog rujanskog dana, tražeći posao, naišla sam na vrlo strogog poslodavca.

- Čistoća! Red! - naređivao je malen i mršav čovjek, u prevelikom smeđem baloneru, vonjajući po cigaretama.

- Stvarno, obavljam kućanske poslove još od djetinjstva. Život s ocem razlikuje se od onog kad dijete živi s oba roditelja. Molim vas, potreban mi je posao.

Muškarac se iskesio nekim dirljivim osmjehom, poravnao u struku svoj ružni, smeđi baloner i ustao.

- Dobro, mislim da ti mogu vjerovati - zadovoljno se zagledao u moj kaput kroz koji si mogao cijediti voće i povrće. Učinila sam mu se prikladnom.

- Pokažite mi pribor za rad - ta rečenica ga je umirila. Rekao je da će mi sve dati sin, koji sutra dolazi s puta, a jako je zahtjevan po pitanju higijene.

Sljedećeg dana u dogovoreno vrijeme zastala sam ispred visoke, žičane ograde s ulaznim vratima također od prepletene žice. Ulaz je bio uzak i dijelom kaputa uzvitlala sam lišće koje kao da nije imalo šansu pasti na zemlju, nego je ukliješteno između rešetaka visjelo poput nekog ukrasa.

Vrata mi je otvorio nepoznat muškarac tridesetih godina, kratko ošišane, smeđe kosa i toplih smeđih očiju. Pod nogama mu je zapinjao kovčeg. Odgurnuo ga je rukom i osmjehnuo se, propuštajući me da prođem. Stao je skidati kožne rukavice i sivi šal omotan oko vrata kojim je zaštitio i bradu.

- Dva stupnja ispod nule - govorio je pogleda spuštenog prema podu, a zatim se ispričao jer je upravo stigao s puta.

- Vi ste vjerojatno nova kućna pomoćnica. Ja sam Mihael - pružio mi je ruku.

- Nina, drago mi je.

Odjevena u crnu jaknu od umjetnog krzna koju sam kupila na rasprodaji, uplašila sam se da bi jeftin izgled moje odjeće mogao djelovati na njegov stav o meni. Jer, on je djelovao elegantno i u svakom pogledu profinjeno. Tip muškarca koji ti se svidi na prvi pogled.

Zazvonio je telefon. Bila je to njegova djevojka Petra. Njeno postojanje me odmah oneraspoložilo, premda se moglo pretpostaviti da takav muškarac nije sam.

U stan je ušla visoka djevojka upadljiva izgleda. Imala je velike, sivoplave oči obrubljene olovkom boje zelene lagune, naglašene jagodice i spužvaste, nabubrele usne boje marelice. Osmjehnula se, ali taj osmijeh bio je više zloban nego prijateljski.

- Ja sam Petra - koketno je naglasila. - A ti si nova sluškinja? Nekako si suviše mlada za ovaj posao - rekla je, ali se zaustavila opazivši njega ispred okvira vrata.

On nije ni trepnuo dok mu je prilazila. Nepomično je stajao s naočalama u ruci i promatrao je. Ona se vješto pripila uz njegovo tijelo, a rukama mu obuhvatila obraze i spustila ih niže, sve do svojih usana. On se nije branio, spremno je uzvratio poljubac, kao što se uzvraća osobi koju pohotno želiš.

Stajali su tako pored kamina isprepletenih tijela, bez daha i bez misli, onako kako to čine muškarac i žena u trenutku koji nadilazi riječi. Istog trena u meni su se počeli komešati neki novi osjećaji, o kojima nisam puno znala.

Kad sam došla idući dan, on je sjedio za stolom, okrenut leđima, ležerno odjeven u traper, zagledan preko prozorskog stakla u vedutu grada. Dok je penkalom češkao bradu, misli su mu se spuštale na krovove kuća. Razmišljajući, čekao je da spustim poslužavnik i odem.

Čudan neki tip, zatvoren i povučen u svoje knjige, pomislila sam tjeskobno, jer me nije pravo ni pogledao. Razočarano sam izišla, bojeći se upitati kojim se poslom bavi.

Prvog školskog dana nisam se osjećala ugodno. Prisiljena na lutanje iz grada u grad zbog očeva alkoholičarskog života, u ulozi ptice selice sve sam bila turobnija. Školskim hodnikom su utihnuli zvižduci, nagovještajući završetak odmora. Lara je otvorila vrata učionice:

- Cure, sredite se. Dolazi Iksač.

Otkako sam nogom prešla prag škole, neprestano sam slušala o omiljenom nastavniku. Čudio me njegov nadimak, ali logički sam zaključila da on dolazi od nepoznanice X.

Nevjerojatno, ali on još nije ni ušao, a djevojke su već stajale u stavu mirno. Ujedno, užurbano su popravljale frizure, kao da su se pitale jesu li dostojne stati pred njega, bi li ga nešto u njihovu izgledu moglo razočarati.

Ušao je noseći imenik pod rukom. Iako sam licem bila okrenuta prozoru i posve izložena svjetlosti, odjednom sam se sledila.

- Ne, nikako. Zar sam upala u horor film? - zagledala sam se u prepoznatljivo lice za katedrom te stisnula šake i zube.

To se samo meni moglo dogoditi. Spustila sam pogled na svoju bilježnicu i umalo zaplakala. Onda sam se zamislila i zaključila da to možda i nije kršenje zakona jer sam punoljetna i radim pošten posao, ali pogled na njegovo izbezumljeno lice bacio me u krajnji očaj.

Proučavao me, nekako smožden iznenadnim otkrićem. U tom presudnom trenutku stvarnost nije zaostajala za morom. Ostala sam bez jedinog izvora prihoda.

Otac je sve više slabio. Alkoholom nagrizeno tijelo gubilo je bitku. Svakodnevno ga je spopadala groznica i ledeni znoj, već pri kraćem hodanju sav bi se zadihao i zakašljao.

- Tata, posljednjih dana stanje ti se pogoršalo.

- Nije točno, nije mi ništa - odvratio je glumeći veselost. Međutim, ne zadugo jer je ubrzo počeo kašljati. Prestrašio se da nije ispljunuo krv jer mu se to već događalo. Usprkos nastojanju da obriše kapljice krvi, tragovi su ostali vidljivi, a je on zamrljanu deku preokrenuo na drugu stranu.

- Ne boj se, to je posljedica nedovoljnog kretanja po svježem zraku. Uskoro će proljeće, a ono uvijek donosi olakšanje - rekao je kao da se opravdava.

Ušutjela sam, znajući da otac namjerno laže, obmanjujući istodobno oboje.

- Ne bih smjela odlaziti na posao poslije škole i ostavljati te samog.

- Kako bismo onda plaćali ovu rupu i sve što nam je potrebno za život? Na žalost, moja mirovina odlazi na dugove. Kriv sam.

- Dobro, tata, pusti sad to.

- Ako ne možeš, prekini s tim poslom.

- Mogu, ja mogu. Samo ti izdrži - izgovorila sam. On me zahvalno pogledao, a onda opet počeo kašljati.

Sljedećeg dana u učionicu je ušao drugi nastavnik. Uzalud se trudio jer ga nitko nije želio slušati.

- O čemu to ovaj? Briga nas za ideje i imaginaciju. Gdje je Iksač?

Šutjela sam. Ako progovorim, moglo bi mi postati gorko u ustima od zvuka vlastitog glasa. Gdje je sada omiljeni profesor, mlado lice u dosadnoj učionici? Njegova nazočnost oživjela bi svaki djelić pustoši, a učenici bi zadržali ono naizgled neuhvatljivo, vlastitu koncentraciju.

Zvuk zvonca prekinuo mi je tijek misli.

- Zbog čega više ne želi predavati u ovome razredu? Jesam li ja razlog?

Poslije škole odjurila sam u njegov stan u namjeri da ozbiljno porazgovaram o toj temi koja me mučila. Oprala sam i posljednji tanjur pa detaljnim pregledom zaključila da je savršeno čist, potom pokucala na njegova vrata.

- Uđite, gospođice.

Otvorivši vrata, zakucala sam se o pod. Stao je ispred i bacio sjenu na moje uznemireno lice.

- Izvolite, recite - hitro je sugerirao.

Cijelim tijelom sam podrhtavala, a svjesna neočekivane snažne reakcije moja se histerija pojačavala. Pokušala sam pogledom uhvatiti kojeg kukca u zakutku stropa, ali uzalud.

- Oprostite, problem…

- Tu knjigu nisam pročitao.

Zavladala je šutnja. Onda se on nasmiješio očito prozrevši moje namjere. Zagledao se u krovove pa kratkim pogledom snimio moje lice. Ništa nije pitao, samo je krenuo prema ormaru uz prozor.

- Probajte kokosove prutiće. Nije domaća proizvodnja, ali su ukusni su. A za posao se ne brinite. Izložio sam slučaj ravnatelju i on nema ništa protiv.

Brzom kretnjom ruke dohvatila sam kolačić, ubacila ga u usta i nasrnula na izlazna vrata.

Sutradan izjutra prava katastrofa. Visoko uzdignute glave, njegova djevojka Petra prelazila je pogledom preko cijele kuhinje, poput kakvog zlog generala iz ratnog filma.

Petrina zlobna zajedljivost tjerala me u očaj.

- Kako si to oprala pod? Možda ti smatraš da radiš dobro, ali ovo je ozbiljan posao, a ne igra.

Došlo mi je da puknem od jada, ali Petra nije odustajala od svog prava na napad, postavivši se u borbeni stav. S rukom na bokovima napinjala se naglašavajući svoje zamamne obline.

- Zar stvarno misliš da sam ja slijepa? - nije prestajala napadati. Nisam je više ni slušala.

Kasnije, upalila sam rasvjetu u hodniku i pokucala na njegova vrata. Otvorio je, malo zastao, zatim se povukao malo dublje u sjenu sobe.

- Opet problemi?

- Ne… - i opet sam se smotala, ali potisnuti bljesak iz mojih očiju prasnuo je poput munje.

Njemu je taj moj bombastični sjaj u očima djelovao kao privid ili nešto što su njegove rožnice pogrešno snimile. Zamišljeno me promatrao i razmišljao.

Sljedećeg dana, nakon što sam se razodjenula u njegovu praznom stanu, pažljivo sam prelazila usisnom cijevi po laminatnoj podlozi. Zatim sam začula:

- Opet si tako traljava.

- Kako? Gospodin nije uložio prigovor.

- Ne laj, glupačo. Reći ću Mihaelu...

U tom trenutku noga joj se spetljala u električni kabel te iščupala utikač iz utičnice. Pobjesnjela je.

- Reći ću mu koliko si aljkava.

Odjednom, iza nje bljesak. Mihael je stajao omotan šalom u crnom zimskom kaputu. S uzdahom, teškim i dubokim, počeo je odmatati šal pogleda uprtog u Petru. I ponovno stao u moju obranu.

- Kako možeš ovako napadati vrijednu djevojku?

Petra se sagnula i počela nešto petljati oko utičnice.

- Oprosti, nešto si prečuo, ovdje je buka. Baš sam to i namjeravala reći - gurnula je kabel u kut i svom težinom nasrnula na njega. On se nije opirao, ali kad se usnama unijela u njegovu ušnu školjku, prekinuo ju je.

- Ne, ne pred djevojkom - pridignuo ju je i odnio u spavaću sobu. U njegovom naručju ona se strastveno meškoljila, ali i upućivala mi pogled pun neprikrivenog smješka.

Stajala sam u papučama s likom Mickeyja Mousea, smiješna i beznačajna, previše zatečena, ali dovoljno povrijeđena da odem u kuhinju, što dalje od tog neželjenog prizora. Sada mi se Petrino svakodnevno maltretiranje učinilo mnogo manje bolnim od činjenice da mu ona upravo sada, u ovom trenutku, ljubi sve što joj se prohtije, a on joj strastveno odgovara.

Pokušala sam nastaviti s poslom, ali uzalud. Prokletstvo ljubomore sve se više gnijezdilo u meni i nije bilo načina da je obuzdam. Sva u nekom grozničavom, znojnom stanju strnugla sam sa sebe bezlični haljetak nalik noćnoj košulji i otrčala iz stana. Niz obraz mi se skotrljala krupna suza.

Jednog popodneva pokucala sam na profesorova vrata, ali divljao je vjetar pa nisam čula odgovor. Ušla sam s poslužavnikom u ruci i velikom šalicom vruće crne kave.

- Oprostite… - u istom sam trenutku zastala. Njegovo opušteno tijelo na kožnoj fotelji kao da nije bilo budno. Spustila sam poslužavnik na stol, zaustavila disanje. Neočekivani spavač u ležernim trapericama i bijeloj pamučnoj majici izgledao je manje kao profesor, a više kao stariji student. U jednom trenutku sagnuh se da bih ga prenula iz očitog drijemeža, ali njegova je blizina bila pogibeljna. Žmarci žudnje protresli su mi cijelo tijelo. Znala sam da to ne smijem učiniti. Ipak, kažiprstom sam mu dodirnula kosu. Nije reagirao. Izgleda da stvarno spava. Ta me pomisao ohrabrila do te mjere da sam prstima prebirala po njegovoj kosi i prislanjala svoje vlažne usnice na njegovo toplo lice. U stalnom strahu odmicala sam se i primicala. Najradije bih mu uskočila u krilo, ali izbezumljena, ponovno sam zastala.

On je odjednom nekim nesvjesnim pokretom ruke udario u rub fotelje, a ja umalo završila na podu od silnog straha. Tek tada sam izjurila iz sobe. U polumraku hodnika sjurila sam se niz stepenice preskačući tri odjednom. To ne smijem ponoviti - obećala sam samoj sebi.

Idućeg dana, očito preplavljena ljubavlju, nisam mogla dočekati poslijepodnevne sate. Tumarala sam školom sve dok nisam pronašla natpis Tajništvo. U njemu je mršava, crvenokosa žena prebirala po razasutim papirima.

- Tražim profesora Iksača - izletjelo mi je, a val srama zacrvenio lice.

- Profesore Deliću! - viknula je tajnica.

- Neka uđe - začula sam njegov glas i uzela dah da bih uopće mogla progovoriti.

Sjedeći za stolom u praznoj zbornici, on je napola pridigao glavu i promotrio moje zbunjeno lice.

- Čemu dugujem vaš posjet?

Očekivala sam jaču nesvjesticu, zato sam sada bila zadovoljna blagom vrtoglavicom.

- Osjećam da vam moram nešto reći...

On me upitno promatrao, ali prilično miran. Željela sam mu otvoriti srce, ali jesam li mu doista željela reći ono što mi je ležalo na srcu? On je kemijsku olovku spustio na stol.

- Recite.

Osjetila sam slijepljene mrvice peciva po usnama, koje sam maloprije jela, mehaničkim pokretom ruke skinula ih, a val vrućine ubadao mi je sljepoočnice. Što uopće radim ovdje?

On je kimnuo u znak ohrabrenja. Željela sam mu reći što se dogodilo te da o svemu razmišljam kao o nekom požaru, vatri koja je odjednom buknula, ali zaustavila se.

Ali, čini se da muškarac s druge strane stola to nije tako doživio. Pogledavao je na kemijsku olovku, potom na bilježnicu. On očito nije doživio nikakav plamen, čak ni iskricu. Što sam ga više promatrala, to sam bila sigurnija da bi mi bilo pametnije hvatati maglu oko škole. Ne, on zapravo ne zna što sam mu učinila, a ako i zna, očito mu nije važno. Ušutjela sam pred njegovim pogledom punim zanimanja za poruke na stolu. Hladno se nadovezao.

- Postoji li nešto što mi želite reći? Dosad ništa nisam čuo.

- Pa, htjela sam reći da možda potražite novu kućnu pomoćnicu - zatim sam ustala i potrčala do vrata, ali me njegov uzvik zaustavio.

- Zar niste zadovoljni honorarom? Recite, dogovorit ćemo se. Ali svakako očekujem nastavak obavljanja vaših dužnosti vezanih uz vođenje mog domaćinstva. Ovako savršenu domaćicu nikad nisam imao. Očekujem vas sutra.

Skamenjena, nisam ni trepnula.

- Namještaj blista, stan je gotovo nepodnošljivo uredan, odjeća savršeno izglačana i sortirana po policama. Hrana delikatesna. Nikako ne želim ostati bez takve usluge - na te njegove riječi obuzela me radost.

- Vaš odlazak bio bi za mene velik gubitak.

- Hvala, doći ću.

Sljedeće jutro teško se budilo, a ja još teže. Usprkos peći koja je tinjala cijele noći, prozorska su stakla bila išarana injem. Vrpoljeći se u hladnom krevetu, očajna i razočarana, povremeno nestajući u snu ispresijecanim morama, sanjala sam njega. Njegov upečatljiv glas i smirenu pojavu nagnutu nad pisaći stol. To i nije neka novost jer svako jutro pred zoru vodila sam ogorčenu borbu s buđenjem, zazivajući njegovo ime. Otac bi mi drmao rame, ali ja kao da nisam dopuštala uzmak iz svog skloništa u snu.

Dani su prolazili. On je sjedio u frotirnom ogrtaču boje mora pred oluju i sivim papučama. Očito voli kombinaciju tih dviju boja. U krilu su mu ležale novine. Zar ponovno drijema? Ne, ne smijem. Pomisao da ga ponovno dodirnem, čak i jednom jagodicom prsta, suluda je. Ovaj put bi mogao otvoriti oči. I što će onda pomisliti o meni? Zašto bi on uopće mario za djevojku s konjskim repom, neuredno razasutih uvojaka po licu, noktiju podrezanih do kože, nedepiliranih pazuha, u papučama s likom Mickeyja Mousa?

U sobu je ušla Petra. Raspoložena, svježe našminkana, zbigecana. Sjela mu je u krilo. Iznenađen, prenuo se, ali i predao. Počela je glasno dahtati, ali njega to više nije smetalo.

Odstupila sam. Kakvo poniženje! Petra je promijenila položaj, stisla mu obje ruke, a ustima stala razdirati ogrtač.

- Ti, izlazi van! - naredila mi je režeći. Kao psu.

Izlazio je iz stana kad je začuo glas:

- Ti, ti si Mihael, nastavnik?

- Da. Izvolite. Upitno je pogledao u muškarca mršavog do kostiju, iscijeđenog pogleda i kaputa.

- Ti, iskoristio si prednosti svog položaja na mojoj kćeri. Ti, razvratniče jedan, kako si mogao…

- Griješite, gospodine. Ja nisam uzrok vaših jada. Razgovarajte s kćerkom.

Mihael je žurio u grad, umoran od strastvene noći, te nije imao nimalo volje slušati lažne optužbe. Osobito ako osoba bazdi po alkoholu.

Na obližnjem trgu vlasnici su otvarali kioske, postavljali klupice i redali svoje proizvode.

- Ti, učeni profesore - naglašavao je nastavničku titulu.

- Dao sam ti svoju kćer u ruke jer sam imao povjerenja u tebe. A ti, ti si dirnuo u dijete.

- Nemam pojma o čemu govorite, niti tko ste. Ovo je nesporazum. Gdje vam je kći? Čujte, stvarno se žurim - okrenuo se i otišao.

Moj je otac još vikao, ali se ubrzo stropoštao u snijeg.

Ljudi koji su prolazili ulicom kradomice su se okretali. Blago nasmiješenih, ispucalih usana i noseva crvenih od hladnoće, uz dobrodušnost su iskazivali i dozu cinizma. Očito su vjerovali ocu, a ne nastavniku.

U ponedjeljak je otac ležao na krevetu s kapom na glavi, blizu tople peći. Lice mu je bilo upalo, koža ohrapavjela. Ponovno je zapio onu bijedu od mirovine iako nam je najmodavac prijetio izbacivanjem iz stana.

Te večeri Mihael i Petra stajali su pod zvijezdama i komentirali kinopredstavu, zagrljeni. Iz mračnog kuta nešto je šušnulo i oveća gruda snijega pogodila ga je u rame. Upaljena cigareta sijevnula je u mraku, potom je tamna silueta iščezla iza jedne rasute kante.

- Tko je to bio - Petra se uplašila.

- Nitko. Netko je pogriješio - pogledao je u nju, pa pred sebe. - Uđimo u kuću.

Zimska jutra mogu biti jako hladna. U svom tankom puloveru redovito sam se smrzavala. Sjedila sam utučeno u klupi, listala knjigu, češkala se po čelu. Iznenada katastrofa. Mirjam je odgurnula vrata poput vihora. Dotrčala je tako brzo i grozničavo da se srušila na prvu klupu.

- Cure, Iksač - ostala je bez daha. Radoznale djevojke brzo su je okružile. - Više neće raditi na našoj školi. Napastovao je neku curu. Njezin otac ga je napao pred kućom. A došao je i u školu, ravno k ravnatelju.

Prestala sam disati, zadrhtala, a ostale djevojke obuzete nevjericom i ljutnjom stale su dobacivati:

- Da nisi nešto pobrkala. Možda govoriš o Yetiju. On je nemoralan i odvratan. Iksač to nije u stanju učiniti. Zašto i bi…

- Na žalost, istina je. Imam ja svoje izvore, vjerodostojne. Detalji još nisu procurili, ali to je samo pitanje vremena.

Ozlojađene djevojke su pucale od ljutine.

- Zašto, zar je njemu takvo što trebalo? Svi su ga voljeli, čak i dečki kojima je sve glupo. Onako fin i osjećajan…

Mirjam se osjećala kao glasnik izuzetnog događaja i nastavila:

- No, dobro, još sam nešto čula. Navodno je na silu podigao pulover toj curi…

- Kojoj?

- Pa, svojoj kućnoj pomoćnici. Povukao ju je na svoje tijelo, ona se opirala, ali bila je previše zbunjena. Onda ju je oborio na pod.

- Dosta! Laž, čista laž! Odvratna laž! Iksač je pošten čovjek i nastavnik - zajapurila sam se tako da mi je i samo tjeme u procjepu kose postalo crveno.

- Što ti znaš o tome, nedavno si se doselila u naš grad?

- Zar si bila ondje kad je to radio pa znaš? - zaderala se Mirjam.

- Da. Bila sam ondje, jer ja sam ta kućna pomoćnica!

Mirjam se zacerekala, ali ostale cure su me okružile i navalile.

- Pričaj, ovo je bolje od sapunice. Što ti je učinio? Želimo potankosti.

- Ništa. On meni ništa. Ja sam… - odjednom sam se zaustavila.

Zar mogu reći istinu da sam ja napastovala njega? Svoju ću tajnu ponijeti u grob.

- Razlila sam juhu, opekla ga…

Zavladao je tajac, potom opći smijeh, toliko jak da mi je uzdrmao sam bubnjić.

- Čekaj malo, ako je nevin, zašto napušta našu školu. Navodno je dao neopozivu ostavku - protreslo me pitanje, tim više što sam samoj sebi postavljala isti upit.

- On je pošten. Moj otac je bolestan, psihički - nisam željela reći pijanac. Jer i takav, uvijek me je štitio. Propio se nakon što je majka zauvijek nestala sa susjedom, njegovim prijateljem iz djetinjstva.

- Nevinog ga je napao i optužio jer nije znao što govori - na vrhuncu uzbuđenja i sramote pobjegla sam iz razreda probijajući se kroz gomilu djevojaka iz kojih su vrcala raznorazna pitanja.

Premda uplakana i jadna, na ruci i usnama čuvala sam spomen. Spomen na nedopuštene dodire. Makar i takvi, oni su bili nešto zbog čega sam morala izdržati do samoga kraja.

Znala sam da se moram uputiti u ravnateljev ured. Ni sama ne znajući kako, uspjela sam pokucati na vrata. Primio me u maloj, urednoj kancelariji.

- Došla sam zbog profesora Delića - promucala sam na rubu suza. - Nevin je, lažno optužen…

Objasnila sam da je optužba došla od mog psihički bolesnog oca, premda svjesna da se njegovo alkoholičarsko lice vidi iz aviona. Ravnatelj se odmah latio telefona, a mene namrgođeno pogledao:

- Vjerujem da si svjesna težine djela i kakve će posljedice trpjeti sam nastavnik, a ugrožen je i ugled škole. Morat ćeš svjedočiti pred nastavničkim vijećem i školskim odborom.

Strah me gotovo paralizirao, onako bojažljivu i nespremnu na suočavanje sa svim tim organima škole. Ipak, ništa mi drugo nije preostalo.

U taj čas začula sam korake izvana. Priželjkivala sam njega jer sam nesvjesno očekivala pomoć u toj teškoj situaciji. Ušao je u smeđoj jakni i krem košulji s bijelim ovratnikom, pričvršćenim gumbima boje njegovih očiju.

Odjednom me preplavilo nesavladivo jecanje. Nježno me pogledao i rekao:

- Predlažem da problem riješimo dogovorno, ne izlažući nesretnu djevojku sramoti.

Nakon tih riječi, odmah me obuzeo osjećaj olakšanja. Tako je sve okončano razgovorom sa psihologom i pedagogom. Ali, zatišje je nosilo i svoje breme. Izgubila sam posao kod profesora Delića i zajedno s nesretnim ocem plakala uronjena u bijedu i neimaštinu. I kad je sve izgledalo izgubljeno, jednoga dana na hodniku prišao mi je profesor Delić. Uz iznenađenje, spopala me i vrtoglavica.

- Gospođice, nekako naslućujem da vaš materijalni status… Dobro, da skratim, danas je teško doći do posla, a prijateljica mog oca traži povjerljivu i vrijednu domaćicu. Mogao bih vas preporučiti…

Skamenjeno sam kimala glavom jer sam drhtala od same njegove blizine. Trebalo mi je još puno vremena da se sredim nakon što je otišao.

Stiglo je ljeto. Maturirala sam, ali moj otac taj trenutak nije doživio. Na očevu sprovodu pojavila se neka njegova, meni dotad nepoznata rođakinja. Nakon kraćeg razgovora uvjerila me da ću u njenom gradu lakše krojiti budućnost. Tako sam se preselila u jedan stari grad okružen pjenom morskih valova. Ondje sam stekla zvanje turističkog vodiča i ubrzo se zaposlila u jednoj od agencija.

Materijalno osnažena, sada sam redom uživala sve pogodnosti uljepšavanja koje su mojim vršnjakinjama odavno bile dostupne, a meni uskraćene. Prvi zahvat osjetila je moja kosa, koju sam obojila u plavo, potom fazonirala u lijepu frizuru. Tretmani kod kozmetičara, zajedno s odgovarajućom odjećom, preobrazili su naizgled neinteresantnu djevojku u privlačnu plavušu. Sada sam upoznavala različite mladiće, zaljubljivala se i odljubljivala. Stara, prastara priča. Stekla sam nove prijateljice, čavrljala po kavama, raspravljala o njihovim jadima. I prešućivala svoj.

Još sam čeznula za njim. Godine su prolazile, ali nikoga od mladića nisam stvarno voljela. Ni morske vedute i večernja tišina nisu dali željeni rezultat.

Toga sam dana očekivala grupu turista. Neka sportska udruga. Baš sam započela o osnutku grada, kad mi je zamrla riječ u ustima. Bio je to on. Kratke smeđe kose protkane srebrnim nitima i sjajnih očiju boje lišća. U prvi tren me nije prepoznao, ali suočen s mojim zaprepaštenim licem, brzo je sredio zbrku u glavi i pružio mi ruku.

- Profesore… - mucala sam dok su mi obrazi gorjeli od rumenila.

Prozreo je moju skrivenu krhkost i zapodjenuo razgovor o mom odličnom izgledu koji bi i najbližeg znanca naveo na preispitivanje. Kasnije smo sjeli u obližnji kafić, ali on se žurio jer je autobus nastavljao put prema Italiji. Odjednom sam pukla, poput petarde. Otići će, a to nisam mogla dopustiti. Godine čežnje, maštanja, razmišljanja i snivanja o njemu, a on sad odlazi!

Tada sam mu otkrila svoje osjećaje. Naglo je ušutio. Prestrašena, pomislila sam da će otići, ali on se nasmijao nekako brzo i tajnovito. Rekao je ubrzano dišući:

- Ne prođe nijedna školska godina bez ljubavnih pisama ili izjava, zaklinjanja na vječnu ljubav. Sve je to normalno i svojstveno adolescentskoj dobi. Kasnije te iste osobe sve zaborave i zasnuju obitelj. Rode djecu i sve padne u zaborav. Zato sam zatečen ovom vašom izjavom. Kako je moguće da me još uvijek volite?

- Nikad vas nisam zaboravila.

- Možda brkate osjećaj zahvalnosti. Premda, i ja pamtim vaše žrtvovanje za mene.

Autobus je s parkinga skretao na glavnu cestu, njegovi kolege sportaši mahali su rukama i glasno ga dozivali. U meni se sve pobunilo.

- Molim vas, ostanite.

- Ali, ja vas ne zaslužujem. Stariji sam 17 godina. Vi imate pravo na mladića svojih godina.

- Ja imam pravo voljeti koga ja želim.

- Zaista, ne mogu vam parirati, u bilo čemu, naročito u seksualnom pogledu, ići ukorak s vašim vršnjacima. Godine nose svoje. Hormoni, nosioci strasti, ne preplavljuju moje tijelo u željenoj količini, na žalost - uzdahnuo je - samo bih vas unesrećio.

- A da probamo. Dovoljno mi je dijeliti vašu toplinu! Ništa mi drugo nije potrebno - zajecala sam.

- Zasad. Poslije će vam još štošta biti potrebno, vjerujte mi…

Rekao mi je da nije ljubitelj bračnog života jer mu je brak s Petrom ostavio gorak okus u ustima. Rastavu je doživio kao olakšanje te se zakleo da nikad više neće počiniti takvu glupost. Zato ne ulazi ni u kakve ozbiljne veze, a mene ne želi povrijediti prolaznim hirom.

Tada je ustao, ispričao se i krenuo prema autobusu. A dan kao da je umro. Spustila sam glavu. Kad sam je podigla, stajao je pored mene. Otpravio je kolege, Italija neće pobjeći, a sada je i on želio malo odmora uz žuborenje valova. Ali još uvijek nesiguran u sebe, nastavio je nabrajati sve nedostatke takve veze.

Zaustavila sam ga pogledom i skutrila se na njegove grudi. Zatvorio me rukama, poklopio u nježan zagrljaj. Tada se njegov dubok, lijepo obojan glas smekšao, stišao, pretopio u noć. Ostali smo tako sljubljeni još dugo, uronjeni u tišinu, koju je remetila samo divlja lupa naših srdaca. Morski su valovi hučili i pjenili se, kao da su nešto željeli poručiti.

Željela sam doživjeti veliku ljubav. Dobila sam je. Ona je ispunila osamnaest godina mog života. Sve do njegove smrti.