ISTINITA PRIČA: 'Na razuzdanoj zabavi prepustila sam se njegovim pohotnim dodirima!'

Ozrena poznajem otkad znam za sebe. Kao djeca bili smo jako vezani, no čim sam ušla u tinejdžersku dob, postao mi je dosadan. U njemu sam odjednom vidjela starijeg dečka s kojim nemam zajedničkih tema.

Ozren je bio sedam godina stariji od mene, što je u toj dobi velika razlika. Osim toga, kao vršnjak i najbolji prijatelj mog starijeg brata Vedrana, nimalo mi nije bio zanimljiv. Stanovao je u susjedstvu s pomajkom Marijom i svaki je dan bio kod nas. Moji su ga roditelji silno voljeli. Mama je gajila posebne emocije za njega jer su ga kao bebu pronašli ispred crkve. Uz svoje usvojitelje izrastao je, stalno je ponavljala moja majka, u divnog mladića.

Ozren i Vedran studirali su elektrotehniku i već su bili na posljednjoj godini kad sam ja nekim čudom progledala. U to vrijeme završavala sam treći srednje i kao i sve djevojke u školi bila zaljubljena u godinu dana starijeg maturanta Ranka. Nije me primjećivao, a ja se nisam znala nametnuti. Odgajana u patrijahalnoj obitelji, naučena sam da pristojna djevojka nikad prva ne pokazuje emocije. Patila sam što nisam znala Rankovu pozornost skrenuti na sebe, a po kući hodala izgubljena, rastresena. Vedran je primijetio da se sa mnom nešto događa i pokušao me navesti da mu otvorim dušu. Odbijala sam mu se izjadati, sramila se reći bratu što mi se mota po glavi. No, Vedran se dosjetio i zamolio Ozrena da dozna što nije u redu.

I tako se Ozren jedne večeri slučajno pojavio pred mojom školom. Pozdravio me i, onako usput, pozvao na kavu. Nisam slutila da je taj susret zapravo režirao moj brat pa sam pristala. Bila sam presretna kad sam uhvatila Rankov ispitivački pogled. Vidio me kako s Ozrenom pod ruku krećem prema obližnjem kafiću, a ja sam se ponadala da ću time probuditi njegovu ljubomoru. Nisu mi promaknuli ni zavidni pogledi mojih školskih kolegica. Ozren im se, bilo je očito, svidio. Podignute glave prošla sam pored njih i s osmijehom na licu ušla u kafić. Odlaskom na tu kavu, shvatila sam, porasla sam u očima prijateljica. Jesam li i u Rankovim, upitala sam se.

U Ozrenu do tada nisam gledala muškarca pa sam tim više bila zbunjena pogledima koje su mu upućivale moje prijateljice. Za mene je on bio bratov prijatelj koji me je, znala sam, silno volio. Njegovi dolasci po mene bili bi prava prilika da i ja postanem faca u školi, pomislila sam, i bez problema ga nagovorila da češće dolazi po mene. Ozrena je to zabavljalo, a meni imponiralo. No kako ni sljedećih dana Ranko nije reagirao, otišla sam korak dalje i upitala Ozrena bi li glumio mog dečka.

- Molim te! - nježno sam ga pogledala.

Umjesto odgovora, Ozren me podignuo u zrak i kao vreću prebacio preko ramena. Tako me namjeravao odnijeti kući. Uzalud sam negodovala. Lupala sam ga šakama po leđima, dok mi se glava njihala u ritmu njegovih koraka. Spustio me tek kad sam se od muke rasplakala. Objema rukama nježno me uhvatio za ramena i zabrinuto upitao:

- Jesam li te povrijedio? - u očima sam mu vidjela strah.

Privukao me k sebi, a ja sam osjetila toplinu i sigurnost njegova zagrljaja. Milovao mi je kosu i nježno šaputao nešto što se pretvorilo u tiho brujanje. Smisao mi nije bio važan. Osim daha, osjetila sam i snažne otkucaje njegova srca blizu mog uha. Ozren je bio za glavu viši od mene i doslovce sam mu ležala na grudima. I moje srce je brže zakucalo. Nisam se usudila podignuti pogled, željela sam da se taj trenutak pretvori u vječnost. Stidljivo sam se izvukla iz zagrljaja, ali nikad ga više nisam gledala na isti način. Nije ni on mene. Vrlo brzo postali smo zaljubljeni par.

Sutradan me opet dočekao ispred škole. Ovaj put me poljubio u obraz i prebacio ruku preko mog ramena. To je valjda značilo da doista jesam njegova djevojka. Više nego ikad prije imponirali su mi zavidni pogledi, to je značilo da Ozren zaista jest mladić za poželjeti. A bio je samo moj.

I ništa se više nije moglo usporediti s divnim osjećajem kad bi Ozren svojim velikim dlanovima obuhvatio moje lice i svojim usnama nježno milovao moje. Znao je da se nikad prije nisam poljubila, a onako naivna, rekla sam mu i za Ranka, svoju prvu platonsku ljubav. Sviđala mu se moja nevinost pa se prema meni ponašao kao prema krhkoj porculanskoj figurici koja se brižno čuva. Na njegove nježne poljupce počela sam odgovarati strastveno, no ipak smo prvu noć zajedno proveli tek na moj osamnaesti rođendan. Bila sam spremna na to i prije, no Ozren je želio da budem punoljetna.

Moj ulazak u svijet odraslih prvo smo slavili kod mene doma, potom s društvom u diskoteci, da bismo na kraju završili kod njega. Bila sam toliko uzbuđena da mi je bubnjalo u glavi, noge su mi se tresle, a glava zablokirala. Silno sam željela, ali istodobno se i bojala tog famoznog 'prvog puta'. Kad je vidio strah u mojim očima, nježno me posjeo pored sebe i rekao:

- Neću napraviti ništa što i sama ne želiš. Ako nisi spremna, samo ćemo spavati. Cijeli je život pred nama.

Bila sam presretna. Dao mi je svoju, nekoliko brojeva veću pidžamu i uvukla sam se u krevet pored njega. Naslonila sam glavu na njegovo rame, a on me zagrlio i umirio se. A onda sam ja poljubila njega i strast me sasvim obuzela. Kad sam u neko doba jutra izašla u kupaonicu, na hodniku sam se srela s njegovom pomajkom. Dobra Marija pretvarala se da nije primijetila moju postiđenost.

- Ako ne možeš spavati, dođi u kuhinju, popit ćemo kavu - rekla je.

Nekoliko mjeseci kasnije sam maturirala i upisala studij ekonomije. Ozren se zaposlio u informatičkom centru jedne banke. Nije više bilo prepreka da počnemo živjeti zajedno. I moji roditelji i Marija blagonaklono su gledali na našu vezu, a Ozren se uvijek trudio sve podrediti mojim željama. Tako smo i stan unajmili blizu mog fakulteta. Okružena pažnjom i ljubavi, zaboravila sam na Ranka i prve djevojačke emocije koje sam osjetila baš za njega.

Četiri godine kasnije moju smo diplomu slavili s prijateljima u restoranu, a tom me prilikom Ozren zaprosio. Nismo htjeli veliku svadbu, samo smo s obitelji i kumovima otišli matičaru. Potom smo se i u crkvi jedno drugome zakleli na ljubav i poštovanje u dobru i zlu. Bila sam sigurna da naš život nakon toga ne može krenuti po zlu.

Sljedećeg jutra krenuli smo na medeni mjesec. Mama je tjednima prije gnjavila s najromantičnijim gradom na svijetu.

- Pariz je kao stvoren za zaljubljene. Zamisli vožnju Seinom, duge šetnje, obilaske dvorca. Bit će vam nezaboravno - govorila je.

Svoje viđenje Pariza potkrijepila je i podebljom kuvertom, dodajući da je to od nje i tate. Ozren i ja ipak smo htjeli putovati autom, stati gdje i kada poželimo, skrenuti s puta ako nam se tako svidi. Zato je nismo poslušali i umjesto u romantičnom Parizu, medeni mjesec proveli smo na Jadranu.

Kad smo se vratili, tata mi je pomogao dobiti posao u izdavačkoj kući u kojoj je proveo cijeli svoj radni vijek. Jedini problem u našoj idili bila su Ozrenova česta poslovna putovanja koja bi trajala i po deset dana. Vrijeme bez njega sporo je prolazilo pa sam uz posao i česte kave sa starim prijateljicama lakše podnosila razdvojenost.

Moj je muž bio sve što sam u životu željela. Ugađao mi je, brinuo o meni, posvećivao mi svaki slobodan trenutak i uz njega mi nitko nije bio potreban. A onda ga je tvrtka poslala na šest mjeseci u Ameriku na usavršavanje. Nije bilo izvedivo da i ja pođem s njim pa sam bila neutješna. Hrabrila sam se da će tih pola godine brzo proći pa ćemo napokon sve vrijeme ovoga svijeta imati samo za sebe.

Početkom lipnja ispratila sam ga u zračnu luku. Svaki smo se dan čuli, razmjenjivali mailove, no to nije moglo zatomiti moju potrebu za njegovim dodirima, dahom, blizinom.

Poput razmaženog djeteta, prvih mjesec dana naizmjence sam plakala i bjesnila. Dani su mi još nekako prolazili, ali noći su bile duge, pune košmara. Koliko li sam se puta trgnula iz sna jer sam od jastuka koji bih slučajno dodirnula pomislila da je njegova topla ruka. Fotografije koje mi je redovito slao stajale su posvuda: na noćnom ormariću, na polici, u novčaniku. Svojim tugaljivim ponašanjem zabrinula sam cijelu obitelj. Mama me pozvala da živim s njima dok se Ozren ne vrati, no nisam htjela ostaviti naš krevet, našu kupaonicu, svaki kutak koji me podsjećao na njega.

No, mama se nije dala samo tako odbiti. Imala je sto prijedloga kako će mi ispuniti dane. Jedan od njih bio je i produženi vikend kod moje sestrične Vesne na moru.

Svidjela mi se ta ideja jer s Vesnom sam kao dijete bila nerazdvojna. Pamtim naše razgovore u kojima sam ja ponavljala da ću svoj život posvetiti obitelji, dok je ona sebe vidjela kao uspješnu poslovnu ženu. Završila je menadžment, a kad se udala u Italiju, tamo je doista izgradila karijeru u marketingu. Za više od poruke i pokojeg telefonskog poziva nas dvije nismo imale vremena, zato sam se iskreno veselila zajedničkom vikendu. Veselila sam se njezinu uspjehu, baš kao i ona mojem. Obje smo dobile što smo željele. Vesna je, sjećam se, odmalena govorila kako će biti uspješna poslovna žena, odjevena u skupe kostime i cipele s visokim potpeticama. Gutala je američke filmove o samosvjesnim ženama, a danas je i ona jedna od njih. Mene to uopće nije zanimalo. Već na početku srednje škole govorila sam da od života želim samo sretnu obitelj.

- Bit ću domaćica! Nakon što svako dijete odvedem u vrtić ili školu, odlazit ću na tržnicu. Potom kava s prijateljicama, kuhanje ručka i odlazak po djecu. Želim biti najbolja supruga na svijetu - maštala sam i tada, a Vesna mi se smješkala.

- A gdje si ti u toj priči? Zar doista želiš provesti život tako da nekoga stalno služiš? - sjećam se njezina pitanja.

- Bolje da služim one koje volim i koji će se tome radovati nego nekog šefa koji će stalno izvolijevati. I pritom nikad neće biti zadovoljan - odgovorila sam joj.

- Zato trebaš težiti tome da ti budeš šef! - ni Vesna se nije dala.

- I bit ću! U mojoj sretnoj obitelji!

Na neki smo način, danas to vidimo, obje bile u pravu. I obje ostvarile ono o čemu smo sanjale još kao djevojčice. Istina, ja nisam bila domaćica i još nisam imala djece. Ali Ozren je bio smisao mog života, a kad dođe dijete, dogovorili smo se, ostavit ću posao i posvetiti se obitelji. Tako da je pitanje dana kada će i moji snovi biti ispunjeni u cijelosti.

Vesna je slavila petu godišnjicu braka i zato je iz Italije sa suprugom došla u obiteljsku kuću. Sa sobom su poveli i društvo. Talijani, redom vrlo ugodni ljudi, a pridružili su nam se i susjedi, Istrijani. Talijani su me iznenadili svojim natucanjem hrvatskog jezika, a pravi šok sam doživjela kad se među povećom ekipom pojavio Ranko. Prvo vrijeme držala sam se podalje od svoje prve ljubavi i najviše razgovarala sa sestričnom.

- Odakle on ovdje? - tiho sam je upitala.

- Ranko je naš zastupnik u Hrvatskoj. Poznaješ ga? - oči su joj čudnovato zasjale.

- Kao srednjoškolka sam bila zaljubljena u njega! - priznala sam.

- Pa ako dosad nije bilo ničeg, krajnje je vrijeme da doznate jeste li nešto važno propustili - vragolasto je rekla.

- Vesna, ja sam u braku! - podigla sam obrvu.

- To ne znači da si u samostanu - smijala se.

Nije to prvi put da me sestrična nagovarala na grijeh. Zato sam skrenula razgovor na njezine prijatelje i ispitivala je kako ih je sve naučila hrvatski.

- Ti živiš s njima, očekivalo bi se da će oni tebe naučiti talijanski - rekla sam joj ignorirajući njezine namjere da nastavi s pitanjima o Ranku.

- Pa i jesu, ali što je čudno u tome da i oni govore hrvatski? Svi koji se sa mnom druže moraju progovoriti moj jezik. Uostalom, natucali su i prije nego što smo se upoznali, pa im nije bilo teško. Cijeli život dolaze k nama na more, podrazumijeva se da su barem ono osnovno naučili - odgovorila je Vesna.

Htjela je, naravno, i dalje tjerati vodu na svoj mlin, no pridružila sam se brbljavim Talijanima i tako je ostavila u znatiželji. Nisam govorila talijanski, već samo engleski, a oni su pak pričali samo talijanski i pomalo natucali hrvatski. No da nije bilo tog njihovog indijanskog hrvatskog, vjerojatno bismo se samo gledali. A silno su mi pomogli jer Ranko od njih nije mogao doći do riječi. Ipak, na sebi sam osjetila njegove poglede.

No, tijekom te večeri shvatila sam da je Vesna bila u pravu. Kad Ozren nije bio uz mene, živjela sam dosadno. I nikad nisam požalila što nisam napravila taj odlučujući korak kojim bih razbila bračnu monotoniju. Ono malo što bih izašla nikad se nisam dovoljno opustila da bih s nekim koketirala. Kad mi se neki mladić i nasmijao, teško mi je bilo uzvratiti osmijeh. Ne znam čega sam se večeras bojala, ali drugačije sam zamišljala flert.

- Neće ti kruna pasti s glave ako mu priđeš - šapnula mi je Vesna kad je shvatila da me Ranko promatra.

Uvijek sam se divila lakoći s kojom vjerojatno i danas osvaja muškarce, no ja to nikad nisam znala. Vjerujem da bih prije propala u zemlju nego Ranku pokazala da razmišljam o srednjoškolskim danima.

- Da mu se sviđam, učinio bi prvi korak. Nije to napravio ni u srednjoj školi, zašto bi sada? - odgovorila sam joj.

I dok sam ja tako očekivala da mi priđe ljubav mog odrastanja, pila sam vino i razgovarala s Talijanima. Nakon pokoje čašice previše, opustila sam se. Vesnini prijatelji, bračni par, kao tipični Talijani neumorno su pričali, snažno gestikulirali i ama baš svemu se smijali. Ta je radost bila zarazna pa sam se uhvatila kako se smijem zajedno s njima.

Ranko je bio šutljiv i cijelo vrijeme gledao ili u mene ili u more. I kao srednjoškolac je volio prirodu. Te je večeri svako malo ustao, prošetao Vesninin vrtom, brao bobice i osluškivao pjesmu cvrčaka. Tek zbog pristojnosti povremeno bi se uključio u razgovor. I kad sam u jednom trenutku ostala sama za stolom, jer su Talijani ustali i nakon večere odlučili prošetati, Ranko mi se obratio.

- Još si ljepša nego u školi - rekao mi je.

- Šališ se, pa u školi me nisi ni primjećivao - začudila sam se.

- Izrasla si u lijepu mladu ženu, ali lice je ostalo isto: vedro, zbunjeno i rumeno kad te se uhvati u nelagodi - nasmijao se.

Od njegova sam se komplimenta posramila, a obrazi su mi se doista zacrvenjeli. Srećom, Vesnin suprug nam se pridružio pa je Ranko skrenuo razgovor na posao. Mojoj sestrični nije promaknulo kako me Ranko gleda pa me odvukla na stranu i počela nagovarati.

- Čini se da nije ravnodušan prema tebi. Najslađa je neostvarena ljubav, ona nikad ne prolazi. Ovaj vikend ti je prava prilika.

- Ne pričaj gluposti, prilika za što? Da prevarim Ozrena?

- Samo ne dopusti da te Ranko zbuni. I ne gaji nade, takav je prema svim ženama. Osim toga, i on je oženjen. Flert je jedino što se isplati imati s muškarcem poput njega - kazala je.

- Nije me zbunio - tiho sam odgovorila.

- Sigurna si u to? Nekako si bila čudna kad ti se obratio, kao da ti je nekad nešto značio. Upamti, Ranko koketira sa svima, nemoj mu dopustiti da ti slomi srce - ponovila je.

- Ne brini, nikad me nisu zanimali takvi muškarci. Niti bih povrijedila svog Ozrena.

Kad smo se vratile za stol, njezine mi riječi nisu izlazile iz glave. Zato sam na sva njegova pitanja odgovarala s kratko 'da' i 'ne'. Ranko je djelovao razočaran i prvi je otišao na počinak.

Sljedeći je dan bio rezerviran za veliko, cjelodnevno slavlje. Iz zapravo nepoznatog razloga, cijelo je naše društvo bilo pomalo euforično. Smijali smo se, hodali po vrtu kao muhe bez glave, pili znatno više nego što smo mogli podnijeti pa se čak i Ranku razvezao jezik. Njegovo udvaranje mi je, priznajem, imponiralo. Uživala sam u koketiranju s njim, njegovim komplimentima i nježnim dodirima. Tek me naše noćno kupanje otrijeznilo i u posljednjem trenutku spriječilo da ne napravim grešku zbog koje bih se cijeli život kajala. Pozvao me u šetnju, a Vesna mu je dala dobru ideju.

- Zašto ne biste otišli na noćno kupanje? Rujan je, more je još toplo, a i mi ćemo vam se kasnije pridružiti - ubacila mu je bubu u uho.

- Nemam ništa protiv, ali Mia mora po kupaći kostim. Ili ti možda ne treba? - odgovorio je i opet natjerao crvenilo u moje obraze.

- Naravno da mi treba - rekla sam i pogledom prostrijelila sestričnu.

Desetak minuta kasnije nas dvoje smo doista bili u moru. U jednom trenutku Ranko me snažno zagrlio i počeo ljubiti. U prvom sam mu trenutku uzvratila, a onda osjetila grižnju savjesti.

- Ne mogu to napraviti, volim svog muža - rekla sam.

- I ja volim svoju suprugu, ali s posebnim ću zadovoljstvom dijeliti s tobom neke slatke trenutke. Sanjamo o tome još od srednje škole, zar ne? - odgovorio je i još me snažnije zagrlio.

Odgurnula sam ga od sebe. Bila sam ljuta na sebe što sam mu uzvratila poljubac, osjećala se kao da sam izdala Ozrena. Ostatak noći po svom sam običaju provela u suzama. Izlazak sunca dočekala sam budna, s velikim podočnjacima i otečenim očima. Bila sam nesretna i očajna, uvjerena da Ozrenu to ne smijem prešutjeti, a on mi nikad neće oprostiti.

Dok sam sljedećeg jutra tijekom doručka razgovarala s Vesnom, pokušala me udobrovoljiti, govorila mi je da od muhe radim slona, uvjeravala da nisam napravila ništa loše. Kad nam se Ranko pridružio, nisam ga mogla ni pogledati, a na Vesnina sam znakovita gurkanja u jednom trenutku grubo rekla da prestane jer su me njezini moderni životni stavovi beskrajno živcirali.

Jedva sam čekala da sutra sjednem u auto i vratim se kući. Zbog iscrpljenosti i neispavanosti, to sam subotnje poslijepodne provela u krevetu. Probudio me u neko doba dana vreli dah na mom golom ramenu. Skočila sam kao opečena, spremna se obračunati s nastrljivim Rankom, a onda su me obujmile dvije snažne muške ruke i čula sam poznati glas.

- Sve je u redu, to sam ja. Htio sam te iznenaditi.

Vrisnula sam od sreće, bio je to moj Ozren. Ni on više nije mogao izdržati bez mene pa je na dva tjedna prekinuo svoje usavršavanje. Nije mi se javio jer me htio iznenaditi. Moja mama rekla mu je gdje sam, a on je, iako umoran od puta, sjeo u auto i došao za mnom.

Sigurna sam da sam te noći ostala trudna. Sljedećeg jutra ispričao mi je sve što mu se događalo tijekom tri mjeseca naše razdvojenosti. I obećao mi da me više nikad neće ostaviti samu dulje od tjedan dana. Ja sam pak poslušala sestričnu i lukavo prešutjela poljubac s Rankom. Od tada je prošla godina, a sada mi razdvojenost i ne pada teško jer više nisam sama. Uz mene je uvijek naš sin Leo. Toliko nalikuje na oca da mi jedan pogled na to milo lice izmami osmijeh.