ISTINITA PRIČA: 'Posjetila sam vidovnjakinju kako bih spasila brak, ali ono što je uslijedilo zaprepastilo me!'

I tako sam ti ja, draga moja, umalo stradala. Nitko mi nije morao reći da je sve to maslo moje šogorice Klare. Znam ja da bi se ona mene rado riješila, ali ne dam se ja tako lako zaplašiti - pjenila se moja kolegica Nataša dok smo tijekom stanke u skladištu dućana pile kavu.

- Prava je sreća što više ne stanuje s vama. Spomenula si mi da se nedavno i zaposlila, zar ne? - svim silama pokušavala sam promijeniti temu nervozno pogledavajući na sat. Shvativši da je pauzi došao kraj, odahnula sam. Nataša me već dobrih petnaestak minuta pilila pričom o svojoj šogorici, točnije njenim "vještičjim sposobnostima", da mi je već bila muka od toga.

Klaru sam vidjela jednom u životu i, iskreno, osim natprosječne, gotovo božanske ljepote, činila se kao potpuno normalna djevojka. U svakom slučaju, ni najmanje me nisu zanimale pojedinosti iz njezina života, posebice ne naklapanja koja, što se mene ticalo, baš i nisu imala previše veze sa zdravom pameću.

- Da, jedino Luni mogu zahvaliti na tome. U protivnom tko zna što bi joj sve još palo na pamet. Evo, na primjer…

- Oh, Bože, kad je već proletjelo tih pola sata? - tobože razočarano sam uzdahnula poskočivši s kutije pune zapakiranog šećera koja mi je za tu priliku poslužila umjesto stolca. - Žao mi je što te prekidam, ali mislim da bismo se trebale vratiti na posao - dodala sam okrenuvši se i zakolutala očima.

Nataša je inače bila dobra osoba, ali otkad je na jednoj proslavi slučajno upoznala tu famoznu vidovnjakinju Lunu, kao da je poludjela. Neprekidno je pričala o svojoj novoj prijateljici i njezinom "božanskom daru" što mi je, pritisnutoj vlastitim problemima, iz dana u dan sve više išlo na živce.

Samo sam željela da ovaj beskonačni radni dan napokon završi kako bih mogla otići doma i odmoriti se. Bilo je dovoljno da samo pomislim na proteklu subotu i već bih osjetila grč u želucu. Bračni staž od nekoliko mjeseci nije uvijek donosio samo med i mlijeko, a moj suprug Petar i ja bili smo pravi primjer za to...

- Koja mi kravata bolje pristaje uz ovo odijelo? - upitao je Petar tog popodneva dok smo se spremali na svadbu njegova najboljeg prijatelja Blaža, gurnuvši mi pod nos nekoliko različitih uzoraka kravata. Bez lažne skromnosti mogu reći da je moj suprug bio jedan od rijetkih muškaraca kojemu je baš sve izvrsno pristajalo. Onako tamnokos i u zavidnoj formi, imao je tu sreću da je uz malo truda mogao izgledati fenomenalno čak i u neformalnom, kućnom izdanju.

- Ova prugasta - odgovorila sam površno kimnuvši glavom na jednu od njih, a potom se ponovno posvetila nanošenju sjajila na usne.

- Moj Bože, Viktorija, možeš li biti malo određenija? Sve četiri su prugaste, ali različitih boja. Dovraga, kako da znam na koju si mislila? - zbunjeno je upitao. Previdjela sam njegovo pitanje i kritički se zagledala u svoj odraz u zrcalu. Opazivši sitne bore ispod svojih pomno našminkanih očiju, ni uz najbolju volju nisam uspjela suzbiti nesigurnost koju sam osjećala.

- Još uvijek sam ti privlačna, zar ne? - zanimalo me.

- Naravno da si mi privlačna, inače te ne bih oženio. U čemu je problem? - zbunjeno je upitao.

- Vidjela sam da si se neku večer dok smo se šetali parkom okrenuo za onom utegnutom plavušom u kratkoj haljini - napokon mi se ukazala prilika nabiti mu na nos njegovo neprimjereno ponašanje. - Usput, možda bih ja tebe trebala pitati u čemu je problem - sarkastično sam dodala. Iako sam znala da nije ni vrijeme ni mjesto za ovakvu raspravu, jednostavno si nisam mogla pomoći. Ljubomora je bila jača od mene. Polako, ali sigurno uzimala me pod svoje i ni uz najbolju volju nisam joj se znala oduprijeti.

- Viktorija, nemam ni strpljenja ni volje za tvoje ljubomorne ispade. Nije smak svijeta ako sam pogledao drugu djevojku. Oči su za gledanje, a ja sam ipak samo muškarac, zar ne? Možeš li se sada požuriti? Nema smisla da zakasnimo na svadbu - nervozno je odbrusio namještajući kravatu.

Istog trena oči su mi se napunile suzama. Željela sam da me Petar čvrsto zagrli i kaže kako sam sve to umislila. Da me voli i da nema potrebu gledati druge žene, sad ni više ikada. Umjesto toga moj suprug je bacio posljednji pogled u zrcalo i uz riječi "nemoj dugo, čekam te dolje kod mame" zadovoljno izišao iz sobe.

Dok se spuštao stubama, mogla sam čuti njegov veseo zvižduk. Kada sam još sekundu kasnije iz prizemlja začula i glas svoje svekrve Lenke, malo je nedostajalo da se ne rasplačem. Premda bih najradije istog trenutka svukla haljinu, zavukla se u krevet i s poplunom preko glave dala oduška boli koja se već tjednima nakupljala u meni, znala sam da to nije moguće.

Blaž je bio Petrov najbolji prijatelj. Ovo je bila njegova večer i znala sam da ne smijemo iznevjeriti njegovo povjerenje.

Unatoč svemu nisam si mogla pomoći. To što moj Petar samo gleda druge žene boljelo me više nego što sam to ikome željela priznati. Možda sam pogriješila što sam se nakon samo nekoliko mjeseci veze, unatoč negodovanju svojih roditelja, odlučila udati za njega. "Petar je ženskar. Samo ne želim da budeš nesretna", od udaje me nisu odvratile ni mamine molbe. Stvarno sam bila glupa kad sam povjerovala da ga mogu promijeniti, pomislila sam, i jedva suzdržavajući suze pošla u prizemlje.

- Moj Bože, Viki. Predivna si - zadivljeno me odmjerila moja svekrva kad sam im se pridružila u dnevnoj sobi. - Haljina je uistinu lijepa, samo, možda bi je ipak trebalo malo suziti u struku - naglasila je petljajući po mom remenu.

- Meni se čini posve u redu - odbrusila sam, jer su takvi i slični komentari mojoj svekrvi već bili uža specijalnost. Ne mogu reći da je Lenka bila loša žena. Naprotiv. Bila nam je na usluzi i pomagala kad god je to bilo potrebno. Ipak, postojalo je u njoj ono nešto, neki poriv da često zabada nos tamo gdje mu nije mjesto i pokušava kontrolirati sve oko sebe.

Petar joj je to uglavnom dopuštao, ali zato sam ja bila i ostala tvrd orah. Željela sam se nadati da ćemo si Petar i ja uskoro moći priuštiti vlastiti stan i, unatoč tome što nam je svekrva velikodušno ustupila potkrovlje svoje kuće, napokon započeti samostalan život.

- Dakle, što još čekamo? - upitala sam zagledavši se u Petra. Ni uz najbolju volju nisam mogla ne opaziti koliko je i večeras privlačan i znala sam da će ovako dotjeran mamiti ženske uzdahe.

Sat kasnije, dok smo se Petar i ja vrtjeli na plesnom podiju dvorane u kojoj se održavala svadbena proslava, počela sam se opuštati. Baš sam namjeravala sklopiti oči i spustiti glavu na njegovo rame kad sam osjetila nečiji ispitivački pogled na sebi.

Lagano sam okrenula glavu. Susrevši se s prodornim pogledom azurno plavih očiju atraktivne brinete koja je stajala u kutu i s čašom u ruci pratila svaki naš korak, osjetila sam navalu panike. Na sebi je imala kratku pripijenu haljinu, a cipele vrtoglavo visokih potpetica njene ionako duge noge činile su još dužim. Moj Bože, tko je sad ova? Samo da je Petar ne opazi - razmišljala sam privivši se još jače uz svoga supruga. Na žalost, moja taktika odvraćanja Petrove pozornosti nije urodila plodom.

- Tamara, jesi li to ti?! Moj Bože, ne mogu vjerovati da te vidim - povikao je moj suprug već u idućem trenutku i, otrgnuvši se od mene, u samo nekoliko koraka pretrčao dvoranu kako bi prišao nepoznatoj ljepotici. Dok sam posramljeno stajala nasred plesnog podija, nisam znala što bih sa sobom. Jedan dio mene želio je poći za njim i za svaki slučaj podsjetiti Petra da je oženjen. Onaj drugi uzaludno me pokušavao uvjeriti da pretjerujem i da mu je ta djevojka zacijelo samo prijateljica iz djetinjstva.

- Da sam na tvome mjestu, ne bih ih ispuštala iz vida - znakovito mi se nacerila jedna od Petrovih rođakinja kad je u žaru plesa prodefilirala pokraj mene. Njezina sugestija bila je dovoljna da prikupim hrabrost i pođem k suprugu koji je, procijenila sam, već napola flertujući gutao očima svoju sugovornicu.

- Oh, oprosti mi, ljubavi. Potpuno sam zaboravio na tebe - zbunjeno je rekao kad sam im prišla. Njegove riječi natjerale su me da porumenim od bijesa. Kako se samo usuđuje reći mi takvo što? - pomislila sam zajapurivši se od bijesa.

- Dođi, upoznaj Tamaru. Moju prijateljicu s faksa - brzo je dodao.

- Tamara, ovo je moja novopečena supruga Viktorija - predstavio me nacerivši se. Nije mi promaklo kako me Tamara odmjerila od glave do pete. Ne želeći joj ostati dužna, i sama sam to učinila. Na žalost, već na prvi pogled postalo mi je jasno da ni u čemu ne mogu parirati toj djevojci. Bila je nevjerojatno lijepa, imala je najbolje tijelo koje sam ikad vidjela, a sudeći prema tome da je završila studij, bila je očito i prilično inteligentna.

- Dakle, o kojoj cifri je riječ? - obratila mi se dok sam panično pokušavala smisliti kako Petra odvući od nje.

- Molim? Nisam sigurna da vas razumijem - njezino pitanje napokon me vratilo u stvarnost.

- Mislim na vaš bračni staž. Koliko već dijelite i dobro i zlo? - upitala je, a meni nije uspio promaknuti sarkazam u njezinu glasu.

- Nešto više od osam mjeseci - odgovorio je Petar umjesto mene.

- Oh, dakle, još uvijek zaljubljeni golupčići - nastavila je zavodljivo se smiješeći. - Nego, možda bismo jednom mogli zajedno na kavu. Voljela bih malo bolje upoznati i tvoju suprugu - besramno je naglasila fiksirajući ga pogledom.

Bože, ta stvarno nema srama. Očijukati s mojim suprugom, i to još meni pred nosom? E, neće ići - bijesno sam pomislila uhvativši Petra za ruku.

- Javit ćemo vam se čim nađemo vremena. A sada nas ispričajte. Idemo pozdraviti još neke goste - samouvjereno sam se nasmiješila.

- Pa, bilo nam je drago. Nadam se da ćemo se vidjeti još koji put prije nego što se vratiš u Njemačku - dobacio joj je Petar dok smo odlazili.

- Jasno, čujemo se - odgovorila je smiješeći se, premda je bilo više nego čito da baš i nije očekivala ovakav rasplet događaja. Još dugo nakon toga mogla sam osjetiti njezin ne baš blagonaklon pogled na sebi i premda bih još povremeno pri pogledu na nju znala osjetiti ubod ljubomore, vjerovala sam da mogu odahnuti.

Dva dana kasnije stvari su se ipak promijenile, i to, na žalost, ne baš povoljno za mene. Dok smo tog ponedjeljka prije odlaska na posao Petar, Lenka i ja zajedno sjedili za ručkom, mom suprugu je zazvonio mobitel. Kad je bacio pogled na zaslon, učinilo mi se da je problijedio. Prilično me iznenadilo kada ga je unatoč zvonjavi vratio u džep.

- Neka samo zvoni. Ionako nije ništa važno - promrmljao je vrativši se jelu.

- Bože, život je bio puno jednostavniji dok se nisu pojavili ti vražji mobiteli. Čovjek više ne može ni ručati u miru - progunđala je moja svekrva između dva zalogaja. Nije pošteno ni dovršila rečenicu, kad se iz Petrova sakoa ponovno začula zvonjava. Petrovo lice poprimilo je purpurnu boju. Odjednom se sav spetljao.

- Ovi dobavljači stvarno znaju biti naporni - nelagodno je promumljao ustajući sa stolca. - Javit ću se iz hodnika. Vi samo nastavite jesti - dodao je izbjegavajući moj pogled. Možda nisam predugo poznavala Petra, no znala sam kad nešto skriva od mene, a ovo je nesumnjivo bila jedna od takvih situacija. Pitala sam se samo tko je tajanstveni pozivatelj zbog čijeg se poziva moj suprug tako preznojava, i to još u hodniku, daleko od mojih ušiju. Ili to ipak već znam, pomislila sam jedva susprežući suze.

- Moram na posao. Vidimo se navečer - već u sljedećem trenutku naglo sam poskočila sa stolca. Lenka se zapanjeno zagledala u mene.

- Ali kamo ćeš tako rano? Nisi gotovo ništa pojela. Osim toga, ne počinje li ti smjena u dućanu tek u jedan?! - zaprepašteno je upitala. Bilo je to dovoljno da potpuno izgubim kontrolu.

- Idem i gotovo! Što dalje od ove kuće, što dalje od Petra i njegovih prijevara! Dosta mi je svega! I svakako poručite svom sinu da ne zaboravi Tamarici prenijeti moje pozdrave! - uzrujano sam povikala dograbivši torbu.

Pet minuta kasnije, zaslijepljena suzama, uhvatila sam se kako besciljno lutam gradskim ulicama. Misli su mi bile zbrkane, a ljubomora me izjedala. Zacijelo ga je nazvala kako bi ugovorili sastanak. Besramnica! Kako je samo nije sram krasti tuđe muževe? Moj Bože, što da radim? - očajno sam pomislila.

- Hej, Viki! - odjednom sam iza leđa začula poznati glas. Samo mi je još ona trebala, pomislila sam. Prije negoli sam se okrenula, rukavom sam obrisala suze.

- Bok, Nataša. Otkud ti ovdje? - odglumila sam iznenađenje.

- Pa stanujem ovdje, sjećaš se? - rekla je pomalo zbunjeno. - Pošla sam iznijeti smeće. A ti? Što tebe dovodi u naš kvart? - prodorno me pogledala. Svjesna da nakon mora isplakanih suza zacijelo izgledam užasno, posramljeno sam spustila pogled.

- Čini li mi se ili si ti to upravo plakala? Viki, je li sve u redu? - oprezno me upitala.

- Baš i nije - drhtavo sam odgovorila nakon kraćeg promišljanja shvativši da time ne mogu ništa izgubiti.

- Sama sam kod kuće, a do početka smjene imamo još vremena. Što kažeš na to da lijepo pođeš sa mnom gore i sve mi ispričaš uz šalicu kave - ponudila je.

- Dakle, vjeruješ da Petar još uvijek simpatizira tu djevojku? - zamišljeno je upitala Nataša nešto kasnije, spuštajući pred mene šalicu s kavom, kad sam joj bez imalo sustezanja povjerila sve svoje sumnje.

- Da simpatizira - ironično sam se nasmijala. - Oči mu ispadnu čim je ugleda! Da si samo vidjela kako se zacrvenio kad mu je danas za stolom zazvonio mobitel. Sigurna sam da je to bila ona! Proklet bio dan kad se ta namiguša odlučila vratiti u Hrvatsku! - povikala sam obuzeta nemoći i ljutnjom.

- Jesi li pokušala razgovarati s Petrom. Mislim, možda u svemu tome ipak nema ničega, možda si sve umislila i…

- Nataša, prestani, molim te! Da si vidjela kako su na proslavi plazili jedno po drugome dok im nisam prišla, šutjela bi. Poznajem Petra. I ono u što sam trenutačno i više nego uvjerena jest da nije ravnodušan prema toj djevojci. Ako to već dosad nije učinio, nitko mi ne mora reći da će me prvom prilikom prevariti s Tamarom. Kraj priče - dovršila sam okrenuvši glavu kako ne bi mogla vidjeti moje suze.

- Ako je doista tako, ne preostaje ti ništa drugo nego da se obratiš Luni. Znaš, ona ti može pomoći da svoj život ponovno dovedeš u red - povjerljivo je rekla.

- Daj, ne budi smiješna. Znaš da ne vjerujem u te gluposti - iživcirano sam odmahnula rukom.

- E pa kad bi je upoznala, možda bi promijenila mišljenje. Vjeruj mi, najbolja i najprofesionalnija proročica u gradu. Vidovitost, visak, tarot, baš sve joj ide od ruke. Ali neću te nagovarati. To mora biti tvoj izbor. Meni je Luna puno pomogla. Mislim da bih negdje trebala imati njezinu posjetnicu - dodala je Nataša usput prekopavajući po ladici. Kad ju je napokon uspjela pronaći, ležerno mi ju je gurnula u ruke.

Taj dan na poslu činio mi se duljim nego obično. Tome je znatno pridonijela nervoza te posvemašnji kaos koji sam osjećala u svakoj pori svoga bića. Jedan dio mene želio je poslušati Natašu i odmah nazvati Lunu, dok se drugi, onaj racionalniji, svim silama protivio tome.

- I, što si odlučila? Nazvat ćeš Lunu, zar ne? - prenuo me Natašin glas dok sam pred sam kraj radnog vremena popunjavala policu sa slatkišima.

- Iskreno, nisam sigurna….

- Daj, Viki, ne budi luda. Luna je bijeli mag, žena s vidovnjačkim sposobnostima i u svakom trenutku jasno može vidjeti tvoju prošlost, sadašnjost i budućnost. Ako živiš okružena negativnom energijom, tada je bolje doznati to na vrijeme, zar ne? Ne brini, Luna će zahvaljujući svojim provjerenim tehnikama brzo pronaći rješenje za sve tvoje probleme - uvjeravala me.

- Misliš da mi stvarno može pomoći? Čak i kod bračnih problema? - nesigurno sam upitala.

- Vjeruj mi, stara moja, za samo nekoliko dana Petar će ti doslovce jesti iz ruke. A Tamara? Tko će se uopće sjećati te napasti - pokušavala se našaliti dok sam u nedoumici blijedo zurila pred sebe.

- U redu. Učinit ću to. Ionako nemam što izgubiti. Nazvat ću Lunu ili kako se već zove još večeras pa što bude - napokon sam donijela odluku nakon koje sam se odmah osjetila malo bolje.

- Izvrsno, no iskreno, činiš mi se nekako prestrašenom. Nije valjda da se bojiš? Ako želiš, mogu poći s tobom. Zapravo, i sama bih željela još nešto upitati Lunu - predložila je Nataša, na što sam objeručke prihvatila njezin prijedlog.

Nekoliko dana kasnije, dok smo zajedno stajale pred vratima goleme, impresivno uređene katnice i naizmjence pritiskale zvono, srce mi je udaralo kao ludo, a dlanovi se znojili od uzbuđenja.

- Viki, saberi se već jednom. Zaboga, ne ideš na vješala - ukorila me Nataša uočivši moju nervozu.

- U redu, ali ti ulaziš prva - prestrašeno sam odgovorila prije nego što su se vrata otvorila i na njima pojavila Luna. Moram priznati da su, ugledavši je, sve moje predodžbe o vidovnjakinjama istog trenutka pale u vodu. Umjesto bakice zaogrnute kakvim plaštem s kristalnom kuglom u rukama, ispred mene je stajala izuzetno atraktivna brineta tek koju godinu starija od mene.

- Dobro mi došle. Izvolite, uđite. Moj skromni dom je i vaš dom - nasmiješila se izmaknuvši se kako bi nas propustila u kuću. Čim smo ušle, učinilo mi se kao da sam došla u neki potpuno drugi svijet. Već na prvi pogled moglo se uočiti kako je sve u kući namješteno s puno ukusa, ali i novca.

Najviše od svega impresionirala me golema fontana u dnevnom boravku. S vodom koja je prštala iz nje da bi se zatim ponovo akumulirala u cvijećem i lopočima ukrašenom podnožju doslovce me ostavila bez daha. Moj Bože, skromni dom?! Kako da ne, pomislila sam osvrnuvši se oko sebe. Premda je prema njezinoj priči već nekoliko puta bila u Luninoj kući, činilo se da je i Nataša ostala jednako impresionirana fontanom.

- Kako predivno. Mora da je bilo prilično skupo - zadivljeno je promrmljala moja prijateljica.

- Da, ali to sada nije važno, već ono zbog čega ste tu - odmahnula je rukom, a ja se nisam mogla oteti dojmu da joj razgovor o njezinom predivno uređenom domu baš i nije najomiljenija tema. Kao da joj je bilo neugodno zbog nečega.

Otprilike sat kasnije, dok sam na Luninu prekrasnom kožnom trosjedu nervozno iščekivala kraj Natašine seanse, nakon čega je napokon trebala uslijediti moja, počela sam se pitati je li mi sve ovo trebalo. Premda je Luna bila zapravo prilično ugodna i gostoljubiva prema nama, u njenoj prisutnosti osjećala sam neku čudnu uznemirenost koju si nisam znala objasniti.

Upravo sam počela razmišljati o tome da odem, kad su se vrata "radne sobe" otvorila, a na njima se pojavile Luna i Nataša. Ugledavši svileni šal oko vrata moje prijateljice, koja je gotovo sa strahopoštovanjem zurila u Lunu i gutala svaku njezinu riječ, unatoč nervozi koju sam osjećala, jedva sam se suzdržala da ne prasnem u smijeh.

- Samo učini ono što sam ti rekla. Upamti, tri prstohvata papra i ni trunka više. Tako ćeš zauvijek iz svog doma ukloniti negativnu energiju koju je ta žena bacila na tebe - sugerirala joj je Luna.

- Naravno, imam potpuno povjerenje u vas. Hvala vam od srca - Nataša joj nije prestajala zahvaljivati.

Shvativši da je došao red na mene, nesigurno sam se osovila na noge i krenula za Lunom.

- Ne biste smjeli biti toliko uznemireni. Za kvalitetno i precizno proricanje veoma je važno održati mirno i pozitivno stanje duha. Ovo je prvi put da koristite ezoterijske usluge, zar ne? - upitala je Luna odmjerivši me čim smo ušle u njen ništa manje impresivno uređen ured.

- Istina - kimnula sam dok je pripaljivala svijeće.

- U čemu je problem? Mislim, što vas dovodi k meni? - zatekla me pitanjem. Osjetila sam poriv da upitam ne bi li to ona kao vidovnjakinja svjetskog glasa kakvom se predstavljala trebala znati bolje i od mene same? Ipak, uspjela sam se suzdržati na vrijeme.

Dok je Luna po stolu rasprostirala tarot karte, uhvatila sam se kako joj malo pomalo govorim sve o Petru i njegovim zavodničkim porivima. Dok me pozorno slušala, nasumično je izvlačila i okretala karte.

- Dobro. Da vidimo… - zastala je uz dramatičnu stanku. - Oh, ne. Nije mi drago što vam ovo moram reći, ali moj posao je takav i ne želim vam lagati. Vidim da ste u pravu. Vaš suprug je doista veliki miljenik žena. Jedna ima posebno jak utjecaj na njega. Rekla bih da mu je nešto u rodu - nastavila je svejednako buljeći u karte pred sobom.

- To mora biti njegova majka. Stanuje s nama - pojasnila sam preokrenuvši očima.

- Samo malo… Da, u pravu ste. U pitanju je starija ženska osoba i neprekidno vam radi iza leđa. Ne znam znate li za to? - pogledala me napeto iščekujući moj odgovor.

- Pa sad, ne mogu baš reći da nam moja svekrva radi probleme, ali istina je da često zna gurnuti nos tamo gdje mu nije mjesto - objasnila sam, nakon čega je Luna posegnula za još jednom kartom.

- Grom i pakao! Ne bih vas željela uplašiti, ali karta mi kaže da vas čeka još puno problema s njom. Vrlo je važno da ostanete sabrani i jaki jer…

- Ali ja nisam ovdje zbog svoje svekrve. Ono što me zanima jest što će biti s mojim brakom, odnosno kako vratiti Petrovu ljubav - nestrpljivo sam je prekinula.

- Draga moja, vidim da vi još uvijek ne shvaćate što vam pokušavam reći. Svaki problem ima svoj korijen. Da bi se započelo nešto novo, mora se dovršiti staro. Sudeći prema kartama koje su mi se otvorile, sa stopostotnom sigurnošću mogu ustvrditi da je vaša svekrva izrazito zla i licemjerna osoba. Vi plus ona pod istim krovom jednako je katastrofa, shvaćate me? - ozbiljno me pogledala.

- Jeste li potpuno sigurni u to? Mislim, Lenka mi nikad nije dala povoda da posumnjam…

- Draga moja, vi i ne slutite na što su sve zlobne duše spremne. Ali, ne brinite. Učinit ću sve da vas zaštitim. Već sljedeći put točno ću vam reći što da učinite. Odgovara vam četvrtak poslijepodne? - upitala je.

- Naravno. Doći ću. Nego, koliko sam vam dužna? - zbunjeno sam upitala prekopavajući po torbici u potrazi za novčanikom.

- Budući da danas nismo radile ništa posebno, seansa će vas stajati samo stotinu kuna - ugodno me iznenadila svojim odgovorom.

Te noći u krevetu Petar se nježno privio uz mene.

- Mmmm… divno mirišeš. Možeš li svom mužiću dati pusu za laku noć? - mazno je upitao.

- Što? Tamarica je to večeras zaboravila učiniti? - sarkastično sam upitala izvlačeći se iz njegova zagrljaja.

- Molim? Koja Tamara? Što ti pada na pamet?! Od onog dana nisam je više ni čuo ni vidio - pogledao me u nevjerici.

- Zapravo, nije ni važno. Možeš li me ostaviti na miru? Jako sam umorna - promrmljala sam okrenuvši mu leđa.

Prema uzdahu koji mu se oteo iz grudi shvatila sam da je Petar ostao prilično razočaran. Tako mu i treba! Meni pred nosom mutiti s drugom ženom? Malo sutra! - bijesno sam pomislila podsjetivši se kako ću u četvrtak zamoliti Lunu da se malo više koncentrira na naš odnos.

U četvrtak popodne u točno naznačeno vrijeme ponovno sam stajala pred Luninim vratima. Prilično sam se iznenadila kad mi je nakon kraće zvonjave vrata otvorio mlađi muškarac. Povjerovala sam da bi to mogao biti Lunin sin, ali čim je progovorio, shvatila sam da nije.

- Sigurno ste došli vidjeti Lunu. Ne brinite, moja ljepotica je u radnoj sobi i očekuje vas - nasmijao se uočivši moju zbunjenost.

Deset minuta kasnije sjedila sam u naslonjaču i u nevjerici zurila u Lunino napadno zabrinuto lice.

- Kažem ti, dušo, pouzdano znam da je u tvom slučaju u pitanju ni manje ni više nego crna magija. Nadam se da nisi spomenula svekrvi kako namjeravaš napustiti muža ili tako nešto? - upitala je. - Već sam ti rekla. Ta žena je zla. Bacila je čini na tebe. Ukratko, odlučila je poduzeti sve da te zauvijek zadrži uz njega jer zapravo lijepo živi uz vas - dovršila je.

Premda bih se najradije slatko nasmijala, nešto u njezinu pogledu natjeralo me da odustanem od toga. Možda je uistinu svemu kriva moja svekrva, a njezina tobožnja brižnost samo paravan kako Petar i ja ne bismo shvatili da se zapravo bavi vradžbinama i da je sklopila pakt sa samim vragom.

Na kraju, nije li upravo ona odgajala Petra i učinila od njega čovjeka kakav je danas? Možda ni Petar nije svemu kriv. I on je samo žrtva te vještice od svoje majke, proletjelo mi je glavom.

Dok sam napregnuto razmišljala o Luninu pitanju, odjednom me prožela jeza. Palo mi je na pamet kako sam još prošlog tjedna za stolom spomenula svekrvi da mi je svega dosta i da želim otići što dalje. Moj Bože, čini se da Luna uistinu ima određene sposobnosti. Kako sam ikad mogla posumnjati u njezinu iskrenost? - prijekorno sam pomislila uputivši joj zadivljen pogled.

- Nevjerojatno. Kako, kako ste znali?

- Pa vidovita sam, zar ne? - odgovorila je slegnuvši ramenima, a tada sklopila oči. Nekoliko trenutaka je nepomično sjedila, a potom počela mrmljati nešto sebi u bradu, da bi joj se zatim tijelo zaljuljalo kao u transu.

- Vidim razne predmete u vašoj kuhinji koji joj služe kao rekviziti kako bi vas navela da na stvari gledate potpuno drugim očima. Morate ih pronaći i uništiti. Najbolje sve baciti u vodu.

Već sam otvorila usta kako bih je upitala kako ću znati o kojim je točno predmetima riječ kad me preduhitrila.

- Ne brini, draga. Upravo sam ti posebnom tehnikom pročistila energiju tako da će ti, čim ih vidiš, sve biti jasno. O čemu god se radilo, odmah bacaj! I upamti, tvoja svekrva ne smije znati da znaš da ti je bacila urok. Tek tada bi mogla poludjeti - upozorila me. - Bilo bi najbolje kada bih ti izradila talisman kao trajnu zaštitu. Tako ti ta odurna žena više nikad ne bi mogla nauditi - ozbiljno me pogledala.

- U redu. Učinite to, molim vas - prestrašeno sam odgovorila, pritom potpuno smetnuvši s uma upitati koliko će me koštati to zadovoljstvo.

Vrativši se doma, nisam ni pogledala Lenku, koja je krpom laštila stubišnu ogradu. Dok sam bez riječi, s prezrivim izrazom na licu prolazila pokraj nje, rekla mi je da je za ručak skuhala varivo od graha.

- I vama sam odnijela malo. Da ne moraš kuhati - dodala je osmjehnuvši se.

Kako li se stara sotona samo pretvara. Ona da je meni skuhala ručak?! I to još grah? Tko je ne zna, skupo bi je platio. Bogtepitaj što je sve strpala u njega kako bi mi lakše pomutila mozak. Ali stat će tebi Luna na kraj, pomislila sam i ne potrudivši se zahvaliti joj bez riječi se nastavila uspinjati na kat.

Čim sam ušla u kuhinju, zgrabila sam zdjelu sa stola i čitav sadržaj istresla u zahodsku školjku. Nakon što sam nekoliko puta povukla vodu, osjećala sam se puno bolje.

Idućih dana postala sam neprepoznatljiva. Kao da je mnome upravljala neka viša sila. Teško sam se koncentrirala na posao, bila sam šutljiva i zatvorena. Čak sam i svoju najbolju prijateljicu Natašu slušala s pola uha. Petra sam izbjegavala u širokom luku, a s Lenkom nisam željela imati baš nikakva posla. Ako je moja svekrva to i opazila, nije ništa pitala, što me samo dodatno uvjerilo u njezinu krivnju. Još samo malo i dobit ću amajliju. Lenka mi više nikad neće moći nauditi, razmišljala sam.

- Izvoli. Možeš je odmah staviti. U idućih nekoliko mjeseci štitit će te od svakog zla i napokon donijeti dugo očekivani mir u tvoj život - svečano je rekla Luna pružajući mi lančić s tirkiznim privjeskom koji je neodoljivo podsjećao na najobičniju bižuteriju.

- Dušo, uvjeravam te da ćeš se ubrzo uvjeriti u čudesnu moć ovog privjeska - dodala je opazivši moju rezigniranost.

- Ako vi tako kažete - nesigurno sam promrmljala. - Oprostite, zadnji put sam potpuno zaboravila pitati koliko košta talisman?

- Dakle, talisman će vas stajati dvije tisuće kuna, plus molitve koje sam ovih nekoliko tjedana svakodnevno izgovarala za vas činilo bi šest tisuća kuna - ispalila je kao iz topa.

- Molim? Nisam imala pojma… - šokirano sam započela, ali nisam uspjela dovršiti jer me Luna prekinula u tome.

- Složit ćete se da to zapravo nije nikakav novac u odnosu na mir i zadovoljstvo koje vas čeka - slatkorječivo je dodala.

- Ipak, ne bi bilo loše kad biste mi se za nekoliko mjeseci ponovno javili kako bismo dogovorili još dva-tri tretmančića. Mislim, čisto prevencije radi - pojasnila je, a oči su joj ponovo zablistale onim istim sjajem u kojem sam sada jasno prepoznala proračunatost i pohlepu.

Mislim da sam upravo u tom trenutku počela shvaćati svu banalnost situacije u kojoj sam se našla. Svekrva s nadnaravnim sposobnostima i njezin začarani sin? Možda, ali samo u bajci. Ako su i postojali ljudi s određenim sposobnostima, napokon mi je postalo jasno da Luna nije jedna od njih. Ona je samo sitna varalica koja zahvaljujući ljudskoj gluposti i naivnosti masno zarađuje i uživa u lagodnom životu. Ali imam li joj uopće pravo zamjeriti što me uspjela preveslati, pomislila sam fiksirajući je pogledom, a ramena su mi još uvijek podrhtavala od smijeha. Najprije je porumenjela, a potom spustila pogled.

- Smijem li znati što je toliko smiješno? - upitala je kad više nije mogla izdržati.

- Ništa. Zapravo, zahvalna sam ti što si mi upravo pomogla da shvatim neke stvari, i samo u to ime neću pozvati policiju. Možda sam bila dovoljno očajna da povjerujem kako mi možeš pomoć, ali napokon mi je jasno da jedino sama to mogu učiniti, i to jedino ako budem iskrena prema sebi. Tek sad shvaćam da me Petar oduvijek volio.

Ljubomora koju sam često osjećala problem je s kojim ću se sama morati naučiti nositi. A moja svekrva? Kad bolje promislim, upravo me Lenka uporno pokušavala dozvati k pameti i ukazati mi koliko griješim kad optužujem Petra. Ja najbolje znam koliko te voli, tješila me dok bih ronila krokodilske suze. Idem sad. Nadam se samo da nije prekasno da se svima ispričam zbog svog ponašanja u posljednje vrijeme. Usput, mislim da mi ovo više neće trebati - dovršila sam strgnuvši amajliju s vrata. Dok sam je spuštala na stol, Luna je šokirano pratila svaki moj pokret.

- Mogu li sada dobiti svoj novac? - upitala sam je, na što je bez riječi posegnula u džep i izvadila novčanice koje sam joj dala.

Čim sam se ponovno našla na ulici, izvadila sam mobitel i nazvala Petra.

- Bok, ljubavi, samo sam htjela provjeriti kako si i što radiš?

- Hej, Viki, kakvo divno iznenađenje. Iskreno, posljednjih dana učinilo mi se da si ljuta na mene. Znaš, jako te volim i nedostaju mi sva ona naša mala zajednička zadovoljstva. Svijet jednostavno nije isti bez tebe - tiho je odgovorio. Njegove riječi bile su pravi melem za moje uši. Zadovoljno sam shvatila da sreća i bez Lunina talismana ponovno kuca na moja vrata.