ISTINITA PRIČA: 'Privlače li pehisti nevolje negativnim stavom? Promijenio sam pristup i dobio odgovor..'

Pa naravno! Nisam ni sumnjao – podviknuo sam udarivši ljutito dlanom o vrata lifta. Kad sam prije nekoliko sekundi izašao iz stana, prokleti lift se nalazio upravo na mom katu, no kad sam posegnuo rukom za kvakom da otvorim vrata, netko ga je istog trena pozvao. Ništa neobično u zgradi od šest katova, rekao bi netko. Konačno, lift je često u pogonu. No, ja sam znao da nije tako. Radilo se o nečem mnogo ozbiljnijem i dubljem. Meni je, naime, svakodnevno netko krao lift ispred nosa.

- Opet te je netko pretekao – začuo sam iza leđa glas moje supruge. Samo mi je još ona falila! U ponedjeljak ujutro bio sam ionako loše raspoložen čim sam otvorio oči, njen komentar me samo dodatno razljutio.

- Kao i uvijek! U ovoj prokletoj zgradi kao da netko čuči pokraj lifta i samo čeka kad ću ja izaći iz stana da mi ga preotme! – škrgutao sam zubima.

Irena, moja žena, se prigušeno nasmijala. Pa jasno. Njoj su ovakve situacije bile smiješne. Njoj je to bio dobar vic! Netko je opet nasamario njenog blesavog muža! Kad sam se ljutito iskesio na nju da ne vidim ništa smiješnog u tome, navukla je pokajnički izraz lica.

- Dado, smiri se. Evo, lift ti je već slobodan. Pa radi se o samo nekoliko sekundi čekanja, pobogu!

Nekoliko sekundi za ovo, nekoliko za ono, i ja sam čovjek koji najviše u povijesti čeka na banalne stvari, mrmljao sam si ljutito u bradu dok sam napuštao zgradu! Ali, što je Irena znala o tome. Njoj je uvijek sve išlo od ruke. Nije ona bila ta kojoj bi ispred nosa netko oteo parkirno mjesto, posljednji kruh s police, zadnji par cipela odgovarajuće veličine, zadnja kolica u trgovini… i još bezbroj drugih stvari. Evo što mi se, primjerice, već godinama redovito događalo u dućanu na blagajni: kad god bi mi se najviše žurilo, već sam unaprijed mogao biti siguran da će, kad konačno dođem na red sa svojom robom, nešto „zaštekati“. Obično bi blagajnica baš u tom trenutku morala mijenjati traku papira u blagajni, provjeravati u centrali nešto putem telefona ili bi bilo nekakvih problema s karticom mušterije prije mene. Nije to, naravno, morala činiti dok je ispred mene blokirala cijene desetorici kupaca. A ne! To se moralo dogoditi baš kad bih ja došao na red!

Osim što su me takve stvari same po sebi izluđivale, frustrirajuće je bilo i to što me Irena uopće nije shvaćala.

- Bože, pa žena je samo umetnula novu traku u blagajnu. Ne razumijem čemu tolika panika!

To što je govorila bila je, donekle, istina: radilo se zaista samo o nekoliko dodatnih minuta čekanja. Ništa strašno. Pa ipak, iz mog kuta gledanja to nije bilo tako bezazleno jer meni se to događalo svaki prokleti put kad bih išao u kupovinu! Baš kao i sve druge neugodnosti koje su se lijepile za mene poput moje sjene. Moja žena nije imala nimalo razumijevanja za moje muke. Ponekad sam se pitao, kako smo se nas dvoje uopće spojili: ona u svemu totalna srećkovićka, ja u svemu totalni pehist!

Kao što je i sve drugo u mom životu neuobičajeno, takvo je bilo i moje upoznavanje s Irenom. Dogodilo se to prije šesnaest godina, usred noći, u dežurnoj ljekarni. Moja starija sestra je bila u PMS-u, a to je značilo da je u cijeloj kući vladala uzbuna.

- Dado, idi u ljekarnu i donesi tablete protiv bolova. Ne, ne bilo koje! One specijalne za to, koje uvijek troši. Pa znaš valjda već koje! –mama me u jedanaest navečer doslovce izgurala van kroz vrata ne bih li što prije donio spasonosni lijek.

- Evo, evo, idem… - promrmljao sam, nevoljko napuštajući najnapetiji dio akcijskog filma koji sam upravo gledao.

- Sigurno će sutra biti repriza – uvjeravala me mama dok sam namršten navlačio jaknu na sebe. – Znaš da nam je program pun reprizinih repriza!

Dok sam vozio prema ljekarni, negodovao sam. Nije li ovo mogao obaviti i moj stariji brat? Naravno da jest! Zašto njega nisu izvukli iz njegove sobe i rekli mu neka ide kupiti lijek za Petru? Ali, Bože sačuvaj da bi tako nešto učinili! On je ipak bio veliki arhitekt, koji je već četiri godine radio u nekoj arhitektonskoj firmi i davao svoj doprinos u kuću. Ja sam, pak, još bio apsolvent, iako sam već odavno trebao diplomirati. Rečeno rječnikom mojih roditelja, zgubidan.

Kad sam parkirao automobil ispred dežurne ljekarne, nikoga nije bilo u blizini, što i nije bilo neko čudo s obzirom da je bilo skoro pola noći. Ništa ne sluteći, polako sam se uputio prema vratima iznad kojih je svijetlio fluorescentni zeleni križ. Upravo sam razmišljao o tome kako su me moji, kao najmlađeg člana obitelji, tretirali kao potrčka, što me ponekad, kao sada, znalo istinski ljutiti, kad je odjednom ispred mene šmugnula spodoba. Isprva nisam uspio razaznati radi li se o muškarcu ili ženi, ali onda sam shvatio da je ženskog roda.

- Hvala i doviđenja – rekla je nakon što je platila lijek koji je gurnula u stražnji džep traperica i potom izašla van. Kad sam odmah nakon nje došao na red, dočekalo me ružno iznenađenje.

- Zaista mi je žao, ali nemamo više tog lijeka, mogu vam dati zamjenski, ako želite. Posljednju kutiju ovog koji tražite kupila je djevojka prije vas…

Eto, već tada, u mladim danima, počela je ta moja otužna životna priča. Uvijek je netko morao biti ispred mene, ispred nosa mi uzeti ono što je meni trebalo!

- Kako to mislite, nemate više? Kakva je to ljekarna kojoj ponestaje lijekova? - žestio sam se.

- Kao što sam rekla, mogu vam dati lijek gotovo istog djelovanja. I jedan i drugi sadrže u sebi djelatnu tvar ibuprofen… - žena iza stakla djelovala je prestrašeno. Tek mi je kasnije doprlo do mozga da je morala misliti da sam nekakav manijak!

- Dobro, dajte mi onda kutiju tih zamjenskih – protisnuo sam, prateći pogledom djevojku od malo prije kroz staklo izloga kako nestaje u noć. I već kad sam se skoro pomirio s tim da ću otići doma s drugim lijekom, a onda sam se sjetio Petre i toga kako će reagirati kad joj ne donesem ono što nije naručila. Zgrabivši zamjenski lijek koji mi je ljekarnica dala, izjurio sam van i potrčao za djevojkom koja je upravo skretala na kraju ulice. Sad je žena u ljekarni morala biti sigurna da sam neki potpuno ludi tip, baš kao i djevojka koju sam nešto kasnije sustigao. Prestrašeno je dahnula kad sam je uhvatio za nadlakticu.

- Pusti me, vrištat ću! – rekla je glasom nevjerojatno čvrstim i odlučnim za tako sitnu osobu.

- Oprosti, nisam te htio prestrašiti – rekao sam smjesta ispustivši njenu ruku. Stajali smo ispod ulične svjetiljke i sad sam je mogao bolje promotriti. Imala je kratko pošišanu crnu kosu i na prvi pogled je s tom svojom mršavom figurom djelovala poput dječaka. No, kad sam vidio njeno lice, dao bih se zakleti da u životu nisam vidio ljepšeg i ženstvenijeg. Krupne bademaste oči gledale su me neprijateljski ispod dugih, gustih trepavica. Mali prćasti nos prkosno se usmjerio prema meni, a pune senzualne usne se stisnule u odlučnu grimasu.

- Makni se od mene i da mi se više nisi približio! Nemoj da te zavara moj izgled. Treniram karate i mogla bih te gadno srediti!

Nije me uspjela preplašiti, ali je postigla da sam se smjesta zaljubio u nju.

- Slušaj, nema potrebe da ovako razgovaramo - ponovo sam joj se pokušao približiti, na što je brzo uzmakla preda mnom.

- Ti si kriva što te slijedim! Kupila si moj lijek! – povikao sam za njom kad se počela brzo udaljavati od mene. Na trenutak je usporila korak i posprdno mi dobacila preko ramena:

- Tvoj lijek? Ma nemoj! Da i ti nemaš ženskih problema?

Osjetio sam kako su mi se obrazi zagrijali. Dijelom od neugode, jer sam potpuno zaboravio da se radilo o lijeku za ženske boljke, a dijelom zbog ljutnje na njenu drskost.

- Sestra me poslala da joj kupim baš taj lijek, koji si mi ti otela ispred nosa. Ja sam prvi stigao pred ljekarnu, a ti si se progurala ispred mene!

Sad je djevojka zastala.

- Za tvoju sestru? – upitala je odmjerivši me od glave do pete, kao da procjenjuje govorim li istinu.

- Aha – klimnuo sam glavom. – Petra jednom mjesečno umire od bolova, i ako slučajno doma nema baš taj lijek – rukom sam pokazao na djevojčin džep iz kojeg je virila ružičasta kutijica - onda joj ga ja moram pošto-poto nabaviti – bez obzira na doba dana ili godišnje doba.

Djevojka, koja me cijelo vrijeme proučavala, sad je po prvi put razvukla usne u širok osmijeh, otkrivši prekrasne zube.

- Mislila sam da si neki luđak koji juri za usamljenim curama, ali čini se da si pristojan dečko koji pomaže svojoj sestri u nevolji – rekla je, mjerkajući me ponovo od glave do pete, no ovaj put drukčijim pogledom.

- Znaš što – rekla je prekriživši ruke na grudima. – Ne znam je li tvoja priča istinita, ali dojmila me se. Evo, kao znak dobre volje, podijelit ću svoj lijek s tobom. Ne mogu ti ga dati cijeloga jer treba meni, baš kao i tvojoj sestri, no dat ću ti dio. Važi?

Zahvalno sam primio dio tableta koji mi je odvojila i brzo ih gurnuo u džep traper jakne.

- Hvala ti! Nemaš pojma što si upravo učinila za mene. Spasila si me! – teatralno sam se uhvatio rukama za grudni koš. Djelomično je to ipak bila i istina jer Petra bi bez sumnje podivljala da sam došao doma bez naručenih tableta.

Dok smo se već počeli kretati niz ulicu, svaki u svom smjeru, odjednom mi je prošlo kroz glavu: glupane, pa nisi je pitao niti kako se zove!

- Hej! – povikao sam, na što je djevojka smjesta zastala kao ukopana. Očito je i njoj nešto slično kao i meni prolazilo glavom.

- Možeš li mi dati svoj broj telefona? Mislim, htio bih ti se javiti da ti nekako vratim ove posuđene tablete – petljao sam.

Dala mi je svoj broj telefona, rekla da se zove Irena i potom smo se konačno razišli. Doma me Petra dočekala sva zelena u licu od bolova.

- Pa gdje si ti dosad, glupane! – vrisnula je čim sam otvorio vrata njene sobe. – Tebe treba poslati po smrt! Znaš da umirem od bolova, a vučeš se kao magla. Nema te sto gladnih godina!

E, sad bi samo falilo da nisam imao ono što je tražila. No, zahvaljujući Ireni mogao sam slavodobitno dati sestri ono što je trebala. Petra je ljutitom kretnjom zgrabila pločicu iz moje ruke i dok si je još nešto nerazgovjetno mrmljala u bradu, ja sam kao u transu otišao u svoju sobu i bacio se ondje odjeven na krevet. Kakva djevojka, duboko sam uzdahnuo. Već sljedeći dan sam ju nazvao, a naša priča je završila sretnim brakom i dvoje djece. Sestra mi je kasnije često znala reći da je upravo ona zaslužna za moj brak, i neka to nikad ne zaboravim!

No, da se vratim na moj problem, a taj je da me cijeloga života prati peh. Uvijek sam ja taj koji ostaje kratkih rukava. Nakon epizode s liftom, sjeo sam u automobil i dodao gas. Na poslu me opet čekao ludi dan s brdom obaveza i pri samoj pomisli na njih zgrčio mi se želudac. Hvala Bogu pa nema zastoja, pomislio sam i gotovo istog trenutka zbog toga požalio. Naime, dugačka kolona automobila na raskršću gotovo se cijela provukla kroz zeleno svjetlo, a crveno se upalilo – baš na meni! Nevjerojatno! I sve zbog plavuše koju sam pustio da se prebaci u traku ispred mene. Da nisam, sad bih ja bio taj koji bi prošao kroz zeleno, a ona ostala čekati.

Kad sam konačno stigao pred zgradu firme, sva su parkirna mjesta već bila popunjena. Pa u koliko su sati ti ljudi dolazili na posao? U pet? Ili su možda cijelu noć ovdje kampirali kako bi uhvatili parking! Taman kad sam pomislio kako ću ponovo morati parkirati ulicu dalje, spazio sam jedno slobodno mjesto. Brzo sam skrenuo, no upravo u trenutku kad sam htio uploviti na slobodni parking, s druge strane se odnekud stvorilo vozilo koje me preteklo. E, to je već bio vrhunski bezobrazluk! Raspoložen za svađu, ugasio sam motor, izašao iz auta, došao do drznika i pokucao mu nervozno na prozor.

- Niste li vidjeli da se ja ovdje namjeravam parkirati? Što vam pada na pamet ovako mi preoteti mjesto! – napao sam mršavog mladića za upravljačem, čije je lice začudo i nakon mog urlanja ostalo smireno i dobroćudno.

- Oprostite, zaista vas nisam vidio – rekao je i na moje čuđenje počeo otvarati vrata. Zar mi se nije mislio maknuti?

- Sva mjesta za invalide su popunjena pa sam se, pretpostavljam, malo previše požurio da uhvatim ovo. Znate, komplicirano mi je s kolicima ako parkiram nekoliko ulica dalje…

Tek sad tada uvidio da se radi o djelatniku firme koji se morao kretati uz pomoć invalidskih kolica. Nikad me to nije zanimalo, no kako sam načuo, radilo se o urođenoj invalidnosti.

- Isprika je moja – brzo sam se povukao korak unatrag, pružajući ruke kako bih pomogao čovjeku rasklopiti kolica.

- Hvala vam – ljubazno mi se nasmiješio. – Već sam navikao i sam baratati s njima.

Dok smo se kretali prema ulazu u zgradu, ja hodajući, a on vozeći se, osjećao sam sram.

- Nervozan sam od jutra – pokušao sam još jednom pred njim opravdati svoj divljački istup. – Znate, najprije mi je netko ukrao lift ispred nosa, onda mi se neka ženska pregurala i preotela zeleno svjetlo na križanju, pa onda to parkirno mjesto…

Mladić se ljubazno smiješio klimajući glavom kao da shvaća o čemu mu govorim.

- Ljudi godinama rade zajedno u istom poduzeću, a upoznaju se tek u ovako smiješnim situacijama – rekao je dok smo se zaustavili ispred lifta. – Ako hoćete, možemo danas zajedno na gablec. Htio bih vam se nekako iskupiti što sam vam preoteo parkirno mjesto.

On se još ispričavao meni! Majko mila, kako mi je samo bilo neugodno. Pristao sam na njegov poziv, inzistirajući da ja budem taj koji će platiti. I meni je Tomica bio simpatičan. Osjećao sam neku vrstu povezanosti s njime. Naravno da se naši problemi nisu mogli uspoređivati, ali ipak smo obojica u neku ruku bili pehisti. Jer, kako drukčije nego pehom nazvati činjenicu da stigneš na svijet lišen mogućnosti da hodaš. On će me barem shvatiti, pomislio sam. Svi drugi u firmi su me tijekom godina počeli izbjegavati u širokom luku. No, što su oni znali! Jedino me ovakav čovjek, rođen pod nesretnom zvijezdom poput mene, mogao razumjeti.

Kad sam se spustio u mali restoran u podrumu, Tomica me već ondje čekao. Dok je onako sjedio za stolom, nitko ne bi pomislio da se radi o hendikepiranom mladiću. Ugledavši me, domahnuo mi je rukom i široko mi se osmjehnuo.

- Hej, Davore, baš mi je drago. Jutros si bio jako ljut pa sam već mislio da mi se nećeš javiti.

Ponovo sam osjetio neugodu.

- Ma, stvarno se ispričavam zbog svog bezobraznog nastupa – odmahivao sam glavom. – Ali, kao što sam ti rekao, od samog jutra me prati užasan peh. Kao uostalom i svakoga dana – nadodao sam ispod glasa. Nisam imao namjeru udaviti svog simpatičnog sugovornika svojim problemima, ali kako se činilo da je vrlo strpljiv slušač, nisam odolio ne razvezati svoju nesretnu priču.

- I to ti je to, prijatelju moj – rekao sam naglašavajući posljednje riječi kad sam završio. Sad je valjda dečku moralo biti jasno zašto sam ujutro na parkiralištu bio onako bijesan.

- Ti ćeš me sigurno razumjeti jer dijelimo sličnu sudbinu – nadodao sam. Očekivao sam potvrdni odgovor, no on je upitno podigao obrve.

- Mislim, obojica smo na neki način pehisti – pokušavao sam pojasniti.

- Ah, misliš na ovo – sad se Tomica nasmijao, pokazujući rukama na kolica. Potvrdno sam klimnuo.

- Pa sad, ne znam… - zbunjeno se počešao po kratko pošišanoj kosi. Bilo je očito da se ne slaže s mojim mišljenjem.

- Shvaćam ja tvoj problem ili, bolje rečeno, tvoj način poimanja stvari – nastavio je govoriti polako, kao da se bojao da ga ne shvatim pogrešno. – I ja sam imao kriza u životu kad sam mislio da manje vrijedim od drugih, i kad sam bio uvjeren da je svima oko mene bolje nego meni.

- I? – upitno sam ga pogledao. Što se u međuvremenu promijenilo?

- S godinama sam shvatio da je sve zapravo ovdje – rekao je lupnuvši se prstom po glavi.

Što je time htio reći? Da sam ja lud?

- Sve je onako kako si sami posložimo – još jednom se kvrcnuo prstom po čelu. – Negdje sam pročitao kratku pričicu o čovjeku koji je uvijek bio dobre volje. Kad su ga pitali kako je to moguće, odgovorio je: „Svako jutro kad se probudim imam dvije opcije – želim li toga dana biti sretan ili ne. Ja se uvijek odlučim za sreću!“

I ja sam od tada odlučio postupati kao on. Znam, zvuči bez veze, ali upravo je tako. Već godinama se budim s odlukom da želim toga dana biti sretan.

- I to ti pomaže? – nagnuo sam glavu u nevjerici.

- Ne možeš ni zamisliti koliko – rekao je krileći ruke. – Evo, pogledaj me: što mi fali? Istina, majka priroda mi je uskratila hod, to je loše. Ali imam toliko toga drugog čime me obdarila. Evo, dobio sam posao koji volim, imam divnu obitelj, nedavno sam pronašao djevojku koja ima sličan zdravstveni problem i ludo smo se zaljubili. Ma, što da ti kažem, sretan sam!

Gledao sam ga u čudu. Očekivao sam od njega razumijevanje na koje nisam mogao naići ni kod koga, no ispostavilo se da je i on jedan od onih užasnih optimista kojima sam svakodnevno bio okružen.

- Gledaj to ovako: čaša uvijek može biti napola puna ili napola prazna. Iz tog tvog „peha“, kako ga ti nazivaš, često proiziđu dobre stvari. Evo, na primjer, da ti tvoja današnja žena nije preotela posljednju kutiju tableta ispred nosa, pitanje je bi li ikad upoznao ljubav svog života. Ili, kad na semaforu od cijele kolone upravo tebe zaustavi crveno svjetlo, tko zna, možda si pošteđen neke teže nezgode. Konačno, da si danas prošao kroz to zeleno svjetlo poput drugih, stigao bi prije mene na parkiralište i nas dvojica se ne bismo nikad upoznali. A meni bi, moram ti iskreno reći, bilo žao zbog toga jer si mi baš ugodno društvo.

Zamišljeno sam se uhvatio palcem i kažiprstom za bradu. Nikad nisam tako gledao na stvari. Tomica mi je otvorio jednu potpuno novu perspektivu. Uostalom, i ja sam se dobro osjećao u njegovom društvu.

- I misliš da bi takvo razmišljanje moglo pomoći i meni? – upitao sam ga s nevjericom. Tomica se nasmijao.

- Razmisli sam. Ako pomaže meni – rekao je pokazujući rukama na kolica.

Više od toga nije morao reći. Odjednom mi je postalo jasno koliko je suludo bilo uspoređivati moje probleme s njegovima.

- Ljudi se programiraju, i u tome ti je sva tajna. Ako netko stalno razmišlja o tome da ga prati peh, ako u svakoj sitnici vidi razlog za ljutnju i misli da je zakinut, onda to postaje njegova stvarnost. Sretni ljudi nisu rođeni ni pod kakvom sretnom zvijezdom, već jednostavno sami kroje svoju sreću. Ti se primjerice moraš reprogramirati. Znaš ono: restartati ovdje – i opet je prstom pokazao na glavu.

– Razmisli malo: imaš divnu obitelj, dobar posao, zdrav si, a smatraš se najvećim pehistom na svijetu. Gdje je tu logika?

Bilo je neke logike u tome, no ne u mom, već u Tomičinom razmišljanju. Irena mi je doduše stotinu puta znala reći da moram razmišljati pozitivno želim li da mi se prestanu događati negativne stvari, ali njene riječi nikad nisu doprle do mene na način kao Tomičine. Mislio sam: što ona, srećkovićka, zna o nesreći. Tomičino izlaganje je, naravno, imalo sasvim drukčiju težinu. Valjalo ga je poslušati i upravo to sam i učinio.

Prvi pomak koji sam osjetio na vlastitoj koži dogodio se još istoga dana. Irena me, naime, pred kraj radnog vremena nazvala i zamolila da na povratku doma s posla kupim još nekoliko sitnica u trgovini. Ranije bih možda pomislio: mogla je to učiniti i sama, a ne gnjaviti mene, no sad sam samo ležerno odgovorio da nema problema i razmišljao jedino o tome kako se veselim što ću uskoro biti doma. Kad sam kasnije tog dana u dućanu stigao na „začaranu“ blagajnu, na kojoj bi se redovito, kad bih ja došao na red, dogodio nekakav zastoj, rekao sam samome sebi: neka samo blagajnica mijenja traku i radi što ju je volja, ja imam sve vrijeme ovog svijeta i ništa mi ne znači tih nekoliko minuta. I, gle čuda: valjda po prvi put nakon dugog niza godina, blagajnica mi je blokirala račun glatko, bez ikakvih problema! Isprva je začuđeno gledala u moje nasmijano lice, a onda mi uzvratila osmijeh. Naravno da nije mogla znati što se događa u mojoj glavi, no ja sam bio sretan poput malog djeteta. Tomičin savjet učinio mi se jednako vrijednim kao da sam dobio sedmicu na lutriji! Jednostavno sam osjećao da će odsad sve biti drukčije u mom životu. Moja čaša će ubuduće uvijek biti napola puna. Barem sam siguran da ću dati sve od sebe da bude tako!