ISTINITA PRIČA: 'Zbog svoje nesigurnosti odbijala sam sve muškarce, ali sudbina mi se napokon osmjehnula!'

Otkad znam za sebe, odraz u ogledalu moja je noćna mora, stoga ne skidam često tamne naočale s lica. Posebice kada pred sobom imam muškarca koji bi mogao koračati i svjetskim modnim pistama. A baš je takav bio Tin.

Na prvi pogled zaljubila sam se u njega jer je bio oličenje mojih snova: visok, vitak, skladne građe, jakih mišića. No, iskustvo mi je govorilo da se žene poput mene trebaju kloniti lijepih muškaraca jer s njima u paketu dolazi i patnja. Zato sam šutjela i iza tamnih stakala svojih naočala poskrivečki ga gledala. Na moje iznenađenje, započeo je razgovor sa mnom, i to bez onog posprdnog ili sažaljivog osmijeha na koji sam navikla. Je li moguće da je ljubav pokucala i na moja vrata?

Upoznali smo se na pregledu kod okuliste, oboje smo sjedili u čekaonici i čekali da nas pozovu. Kad mi se obratio, prvo sam ga začuđeno pogledala, a potom nešto zbunjeno promrmljala. U glasu mi se osjetio strah, nervoza. Bojala sam se zgodnih muškaraca, a istodobno i čeznula za njima. Moji su strahovi bili opravdani, ne bi to bilo prvi put da se netko poigra sa mnom.

Jedna starija žena me promatrala i znakovito se smješkala. Kao da mi je htjela reći da ni okulista, a ni zgodan muškarac nisu strašni. Samo hrabro naprijed! Zahvaljujući njoj, doista sam se odvažila i upustila u razgovor s Tinom.

– Svaki put kad trebam izmjeriti očni tlak, oznojim se od glave do pete. Nije mi ugodno kad mi tom spravicom puhne zrak ravno u oko – rekla sam.

– I ja se pomalo bojim, ali trudim se sakriti strah – nasmijao se.

Spontanost u njegovu glasu me ohrabrila. Nisam osjećala nadmenost niti je na bilo koji drugi način pokazao superiornost zbog svog izgleda. Bio je opušten i razgovarao sa mnom kao da se poznajemo cijeli život.

– Pogledaj ovu gospođu, kad bih barem i ja mogao biti tako miran – šapnuo mi je.

– Doista je smiješno da onda nas dvoje mlađih strepimo od ulaska u ordinaciju. Trebalo bi biti obrnuto! – odgovorila sam.

Pomislila sam kako ova gospođa vjerojatno ima nekoga uz koga se osjeća sigurno kad se ne boji ničega. Vjerojatno je cijeli život bila voljena i nikad nije imala nikakvih kompleksa. Za razliku od mene koja sam ovako razroka uvijek predmet zafrkancije.

I mene su moji obožavali, tješili kako će se prije ili kasnije pojaviti lijek za moju razrokost. Godinama sam izmjenjivala flastere na staklima debelih naočala, obilazila bolnice i kod nas i u inozemstvu, no pomoći nije bilo. Točnije jest, ali operacije su tada bile rizične pa ih moji roditelji nisu htjeli potpisati. Nepunih trinaest godina kasnije pojavila se velika nada. Moj bi se problem napokon mogao riješiti. I to laserom, bez noža.

Tin i ja smo nastavili pričati kad su iz ordinacije pozvali gospođu. Ustala je i mirno krenula unutra.

– Što je vama? – upitala sam je.

– Svakih šest mjeseci idem na sistematski, a to znači i okulisti. U mojim godinama to se mora pa sam se navikla – odgovorila je.

Vrlo brzo žena je nasmijana izišla iz ordinacije, a Tin ušao. Ostala sam sama. Uzela sam neki ženski časopis i stala listati, no mislila sam na Tina. Odmah mi se svidio. Bio je otvoren, vedar i na prvi pogled vrlo drag. Obično me takvi ljepotani nisu ni gledali, a kamoli razgovarali sa mnom. Kad bi i razmijenili pokoju riječ, bilo je to iz čiste dosade, tek da ubiju vrijeme. S nekoliko toplih riječi koje mi je Tin uputio, postigao je da se osjećam poželjno, ženstveno, iako sam znala da je to daleko od istine. Ipak, bila sam mu zahvalna na samopouzdanju kojeg sam barem nakratko i ja osjetila.

Hoće li me kad izađe upitati za broj telefona? Ali što bi takav šarmer radio s ovakvom ženom, razmišljala sam i opet se ražalostila.

Željela sam svladati svoje strahove, pozvati ga da nakon pregleda nastavimo čavrljati u nekom od kafića. No, surova istina bila je jača od mojih snova. Tin nije bio za mene.

Sve da i pristane popiti kavu sa mnom, u meni bi se ponovo probudila nesigurnost, tuga, a to mi ne treba, pomislila sam.

Još kao djevojčica sam se borila s uvredama, sramom zbog svojih očiju. Tješila sam se da će medicina s godinama napredovati, a ja napokon prošetati gradom bez tamnih naočala na nosu. Vrijeme je prolazilo, a ja uvijek bila jednako razroka. Niti sam zahvaljujući flasteru na mojim pepeljarkama bolje vidjela, niti je moj pogled bio drugačiji. Roditelji su me hrabrili da će se jednom pojaviti rješenje, a ja zablistati kao i svaka djevojka.

– Neke su djevojke lijepe kao mlade, druge zablistaju kasnije. Nemaš zašto brinuti – tješila me mama.

Na žalost, njene se riječi nikad nisu obistinile. Ostala sam razroka i zbog toga bila beskrajno nesretna. Naravno da me mladići uopće nisu gledali. Često bi se zabavljali šalama na račun mog izgleda. I prijateljice su me primale u društvo samo kad im je trebalo rame za plakanje. No nisam im mogla zamjeriti jer, realno, ni ja se ne bih družila s nekim razrokim.

Svatko u tim godinama sanja o prekrasnoj drugoj polovici kojom će se ponositi i hvaliti pred prijateljima, a ovakva, ja nisam djevojka ni iz čijih snova. Čak ni prijateljica s kojom bi se netko bez srama prošetao gradom.

Tako je i danas. Iako sam jedna od vodećih kompjutorašica u svojoj tvrtki, dobro zarađujem i odavno sam neovisna o roditeljima, još sam uvijek usamljena. Kupila sam stan, moderno ga opremila, imam i dobar auto, no što mi to vrijedi kad sve to nemam s kim podijeliti? A kako stvari stoje, tako će i ostati. I dalje sam sjedila u čekaonici i razmišljala o svojim ljubavnim brodolomima.

Dugo mi je trebalo da se oporavim od prvog razočaranja. Taj dan kad me Tvrtko pozvao da izađemo, znala sam da je prekinuo vezu s Tajanom i naivno pomislila da možda imam šanse. Na kraj pameti nije mi bilo da će se poslužiti sa mnom samo da Tajanu napravi ljubomornom. I da će se sa svojim muškim društvom kasnije dobro zabavljati. Otišli smo u kino, pa na piće, a Tvrtko se cijelo vrijeme žalio na njezinu umišljenost.

– Uvijek mora biti onako kako ona želi. Nikad me nije upitala kamo bih htio izaći, što raditi. Kad sam joj prigovorio da razmišlja samo o sebi, ostavila me – rekao je.

Bilo mi ga je žao jer se doimao utučeno. No dojam ponekad hoće i prevariti, shvatila sam to čim sam ga upitala zašto me pozvao van. Njegov mi je odgovor sledio krv u žilama i godinama nakon toga nisam ni pomislila, a kamoli se upustila u vezu.

– Pa zapravo me zanima kako će tašta Tajana reagirati kad čuje s kim sam je zamijenio – odjednom se počeo smijati, a ja bih, da sam mogla, propala u zemlju od srama.

Drugi dan je cijela škola brujala o mom izlasku i želji da budem s Tvrtkom. No, on je postigao svoj cilj. Tajana je doista pokazala ljubomoru i već sljedećeg dana njih su se dvoje pomirili. Pored mene su prošli zagrljeni, a ja mislila da tu sramotu neću preživjeti. Tjedan dana cijela je škola brujala samo o meni.

Do kraja srednje škole ni jednog mladića nisam više ni pogledala. Zatvorila sam se u sebe i posvetila školi. Bila sam užasno tužna jer prve ljubavne probleme koje su imale moje prijateljice u toj dobi ja nisam osjetila. Niti uzbuđenje, sreću zbog prvog poljupca. Dugo nitko nije pokazao zanimanje za mene.

Nakon završetka škole upisala sam studij informatike. Među novim sam kolegama stekla i nove prijatelje, no razočarana u muškarce nisam se nadala drukčijim odnosima od onih u srednjoj školi. Te su debele naočale bile veliki problem, iako to nikad nisam glasno izgovorila. Na studiju sam upoznala Vjeku, punašnog mladića. Uvijek je bio sam, a kad mi se počeo smješkati, ponadala sam se da bismo mogli postati par. Nakon iskustva s Tvrtkom, koje mi se duboko urezalo u sjećanje, Vjeko je bio prvi s kojim sam izašla. Nadala sam se emocijama, čeznula da će mi napokon biti uzvraćene, no naša je veza ostala prijateljska. Vjeko se volio družiti sa mnom, razgovarati o fakultetu, no to je bilo sve. Nakon tri mjeseca, na jednom tulumu i nakon poveće količine alkohola u sebi, rekla sam mu što me muči:

– Značiš mi puno više od drugih kolega s fakulteta. Bi li naš odnos mogao prerasti u vezu?

– Ne želim te povrijediti i poštenije je da ti to kažem. Draga si mi, ali samo kao prijateljica – odgovorio je.

Još smo neko vrijeme izlazili, a onda je i on izašao iz mog života. Shvatila sam to kao još jedan poraz i sasvim se zatvorila u sebe. Moj se život svodio na fakultet, učenje i duge šetnje jezerom, u kojima sam uživala posve sama.

Kad sam diplomirala, nisam dugo čekala na posao. Dobila sam ga u vodećoj informatičkoj tvrtci i bila zadovoljna. Imala sam priliku pokazati se i iskoristila je. Nadređeni su cijenili moje znanje i ambicije i ponudili mi ugovor iz snova. Na tom je polju sve bilo savršeno. Za razliku od dotadašnjeg razdoblja mog života, u kojem sam bila sve samo ne ravnopravna članica društva, na poslu sam bila omiljena. Stekla sam nove prijatelje i počela s njima izlaziti. No, ljubav još nije pokucala na moja vrata.

Godine su prolazile, a ja se sve više bojala novih povreda. Ipak, u mojim je snovima postojao muškarac za mene. Samo ga, tješila sam se, još nisam upoznala. Visok i lijep, muževan i dobar, baš poput Tina.

Kako još nije izlazio iz ordinacije, ja sam i dalje kopala po svojoj prošlosti. Prisjetila sam se i Igora koji je, baš kao i ja, imao problema s vidom. Ali nosio je kontaktne leće pa se njegova velika dioptrija nije primjećivala. Bio je moj stariji kolega i čim sam počela raditi, pozvao me van. Već tada sam u svojoj glavi imala sto ograda. Završi li izlazak fjaskom, reći ću mu da je to bilo kolegijalno piće da se lakše socijaliziram s ekipom.

– Drago mi je da si me pozvao i moram priznati da si me iznenadio. Večer je zaista bila ugodna – rekla sam kad me dopratio do ulaznih vrata.

– Ne boj se, pozvao sam te kao kolegicu. Ne želim reći da me djevojke ne privlače, ali… – zvučao je kao da se pravda.

– Još ću pomisliti da te privlače muškarci – našalila sam se.

Po izrazu njegova lica shvatila sam da sam pretjerala pa sam se pokušala izvući. Kiselo mi se nasmijao, no ja sam to pogrešno protumačila.

– Ne smij mi se. Dosta mi je da se svi zafrkavaju sa mnom. Znam da nisam manekenka, no ne moram baš uvijek biti predmet podsmijeha – razljutila sam se i htjela otići.

– Ne smijem se tebi, nego sebi. Dugo neku djevojku nisam pozvao van, a sada kada sam to napokon učinio, zbunjen sam i nesiguran pa pričam gluposti – odgovorio je.

Posramio me svojim riječima jer i ja sam se osjećala jednako zbunjeno i nesigurno.

– Ne zanimaju me muškarci. Ali očito ni ja ne zanimam djevojke. Uostalom, koja bi me htjela kad bez leća ne vidim ni prst pred nosom? – dodao je.

– Zašto tako govoriš? Zar je to kriterij nečije vrijednosti? – začudila sam se.

Po prvi put u životu osjetila sam da netko ne gleda moju vanjštinu, nego da ga zanimam kao osoba. U meni je bilo puno lijepih osjećaja koje sam nekome htjela pružiti, a nisam imala kome. Sad mi se učinilo kao da su mi se vrata ljubavi ipak odškrinula, a na meni je da ih otvorim. No, što ako se i on poigrava sa mnom, baš kao što je to nekad davno Tvrtko? Strahovi od ismijavanja opet su se probudili.

– Očito jest. Ni jedna djevojka u meni ne vidi muškarca nego prijatelja – priznao je.

– I zato si mene pozvao van? Jer sam kao i ti? – optužila sam ga.

– Ne, nisam zato. Vanja, ja… – opet je počeo mucati, a ja shvatila da sam pogodila.

– Ne mogu vjerovati! Moram li uvijek biti samo slamka spasa? Očajnički pokušaj da pored sebe imaju žensko, pa makar i takvo poput mene? – skoro sam se rasplakala od muke.

– Da mi se ne sviđaš, ne bih izašao s tobom. Shvati, nespretan sam i preplašen. Dosad sam uvijek izvlačio deblji kraj u vezama – otvorio mi je srce.

– Dobro, pokušat ćemo. Uđi, skuhat ću ti kavu – naposljetku sam ga uvela u svoj stan.

Tako je započela naša veza. Imali smo sto zajedničkih tema o kojima smo voljeli razgovarati, a ta kemija koja se probudila među nama bila je čarobna. Svaki put kad mi se približio, osjetila sam ugodne trnce kako struje mojim tijelom. No Igor se nikako nije odvažio poljubiti me. Tako je naša jednogodišnja veza zapravo bila platonska.

Igor je uvijek bio uz mene, hrabrio me i tješio kad je bilo potrebno. Uz njega sam zaboravila na svoj nedostatak, no i dalje sam sanjarila o visokom i vitkom mladiću koji će voljeti samo mene. A to bi mogao biti Tin. Možda je ovo trenutak na koji sam toliko dugo čekala?

Vrata su se otvorila i prestala sam sanjariti. Pred sobom sam ugledala Tina.

– Gotovo je! – zadovoljno je uskliknuo.

– Ponudila bih ti da te za hrabrost nagradim pićem, ali sad ja moram unutra. A to bi značilo da me moraš pričekati, što ti se vjerojatno ne da – izgovorila sam u dahu.

– Zašto mi se ne bi dalo? Ionako nemam nikakav dogovor, a kući me čeka samo pas – prihvatio je.

Ustala sam kao u transu. Ovakav je muškarac prihvatio popiti piće sa mnom? Čuda se doista događaju, razmišljala sam dok sam ulazila u ordinaciju. Prvi put sam se smješkala dok je sestra tražila moj karton. Odjednom se više nisam se bojala, razmišljala sam samo o Tinu i piću na koje odlazimo.

Kad sam nekoliko minuta kasnije izišla iz ordinacije, Tin je sjedio u čekaonici. Odvela sam ga u klub u koji sam često odlazila. Sjeli smo za stolom u kutu.

– Dioptrija mi nije puno narasla i još nije vrijeme za naočale. Barem ne one stalne, dao mi ih je samo za čitanje – rekao je.

– Blago tebi. Ja svoje ne smijem ni skinuti.

– Zašto? – začudio se.

– Jer sam razroka. No, neću to više dugo biti. Rekao je da je moj problem danas rješiv laserskom operacijom. Treba još samo odrediti datum – rekla sam.

Zatražio me da skinem naočale, no nisam mu mogla udovoljiti. Previše sam neugodnosti zbog toga imala da bih riskirala još jedno ismijavanje. Tin me nježno uhvatio za ruku i klimnuo glavom. To je valjda trebalo značiti da suosjeća sa mnom. I ne inzistira da me vidi ako ja to ne želim.

Zahvaljujući toj gesti, više nisam osjećala napetost, strah od odbijanja, niti sam o sebi razmišljala kao o neuglednoj ženi. Prvi put u životu bila sam puna samopouzdanja. U njegovu sam se društvu osjećala ugodno i nadala se da to može potrajati. Kad smo se rastajali, poljubio me kao da se to samo po sebi podrazumijeva. A ja sam mu uzvratila i nisam se pritom osjećala čudno.

Bio je to moj prvi, dugo iščekivani poljubac. Razmijenili smo brojeve telefona i dogovorili se da će me sutra nazvati. Zahvaljujući njemu osjećala sam se kao da sam dotaknula zvijezde. Sutradan smo ponovo trebali izaći. Dok sam se odijevala, zazvonio je telefon. Bio je to Igor. Htio je da dođem do njega.

– Oprosti, ali ne mogu. Imam sastanak s jednim zanosnim mladićem – rekla sam ne razmišljajući da ću ga povrijediti.

– Čestitam. Kakav je? – upitao je.

– Moj princ iz snova.

– Sretno. Vidimo se sljedećih dana, kad nađeš vremena za mene – nisam prepoznala ironiju u njegovu glasu.

Poklopila sam slušalicu, izašla van i putem razmišljala zašto se Igor nije razveselio mojoj ljubavi. Sigurno ima puno posla. On je moj najbolji prijatelj i nema razloga da ne dijeli moje veselje, zaključila sam i krenula na sastanak s Tinom.

Te smo večeri šetali gradom i glasno se smijali. Vidjela sam da nas ljudi promatraju i protumačila si to na pogrešan način. Primijetio je da sam se snuždila i upitao me što nije u redu.

– Držiš se pola metra od mene, očito i tebe smeta moja razrokost – tiho sam rekla.

- Znali smo kako izgledamo čim smo se upoznali. Čemu sad problemi oko toga? Pozvao sam te da izađemo jer mi se sviđaš ovakva kakva jesi, a ti kao da tražiš razlog da pobjegneš. Zašto si uopće izašla sa mnom? – negodovao je.

- Oprosti. Možda tebi to nije problem, ali mene moj izgled muči oduvijek. Zato sam oprezna s muškarcima – priznala sam.

– Problem s očima ćeš riješiti, a onda ćeš biti naprosto neodoljiva – polaskao mi je.

– Ne trebaš me tješiti, znam kako izgledam.

– Meni vanjski izgled nikad nije bio presudan. Puno važnije mi je ono iznutra, a to me i privuklo k tebi.

Ta je večer bila jedna od najljepših u mom životu. Smijali smo se, plesali, ponašali kao da osim nas dvoje nitko drugi ne postoji. Kad smo se vraćali kući, već je bilo tri ujutro, a Tin me pozvao k sebi. Živio je sa sestrom, no ona, rekao je, već spava kao beba.

– Neće nas čuti – smijuljio se.

– Radije neki drugi put – odgovorila sam i iznenadila i samu sebe.

Pogotovo što njegov poziv nisam odbila samo zbog sestre. Iako me privlačio i bilo mi je ugodno s njim, nešto je nedostajalo. Nisam znala što jer sve da sam i htjela, nisam mu mogla naći manu. O takvom sam mladiću uvijek maštala, a sada, kad mi se nudi kao na dlanu, nešto nedostaje. Baš sam čudna, razmišljala sam.

Te noći dugo nisam mogla zaspati. Ležala sam u krevetu i razmišljala. Glavom su mi se nizale slike, prvo Tina, pa Igora.

Je li moguće da je Igor ljubomoran? Pa zašto mi nikad nije pokazao da mu je stalo do mene? Shvatila sam kako stvari stoje i sljedećeg jutra pohitala svom dragom prijatelju. Javio se na portafon tek nakon mog trećeg zvona.

– Jesi li poludjela? U sedam ujutro tako grčevito zvoniti ljudima na vrata? Još spavam – rekao je.

– Pa nisam te došla prositi da očekujem da me dočekaš u svečanom odijelu. Uostalom, vidjela sam te u svakakvim izdanjima – našalila sam se.

Minutu kasnije bila sam u njegovu stanu. I nepočešljan i u pidžami meni je bio lijep. Nije imao mišiće poput Tina, ali zaista je toga jutra bio neodoljiv.

– Dakle? Kako je bilo sinoć? – upitao me kad smo sjeli u kuhinju.

– Divno. Nije mu važan moj izgled, privukla sam ga onime iznutra, ali… – počela sam se hvaliti kad me Igor prekinuo.

Smješak mu je nestao s lica.

– Drago mi je zbog tebe. I ako nemaš ništa protiv, ostavit ću te malo samu. Moram se odjenuti, a poslije ćemo nastaviti uz kavu i doručak – hladno je rekao.

Opet nisam shvaćala zašto se tako ponaša. Došla sam mu reći da ga volim, a on se raspituje o Tinu?! Zar misli da bih mu tako rano ujutro došla pričati o drugom muškarcu?

Pomislila sam da je čudan i nepredvidiv, poput svih muškaraca. Dok sam ga čekala, razgledavala sam njegov dnevni boravak. Ovdje sam se osjećala kao kod kuće. Igoru nije trebalo puno da se odjene. Kad je navukao traperice i majicu, imala sam poriv da ga zagrlim i poljubim, ali sam se suzdržala. Kako mu reći da više ne gledam u njemu samo najboljeg prijatelja?

– Što je, imaš neki čudan izraz lica? – upitao je.

– Ništa važno – zbunjeno sam odgovorila.

– Želiš doručkovati?

– Ne, hvala. Nisam gladna.

Gledala sam ga i korila samu sebe zbog zablude u kojoj sam živjela. Trebala sam biti sigurnija u sebe, napraviti prvi korak, kad on već to nije mogao.

– Stvarno sam bila luda! Od šume nisam vidjela drvo – mrmljala sam sebi u bradu.

– Možda bi ti godio čaj od borovnice? – ponudio je.

– Ne, najpametnije je da nestanem odavde – rekla sam ljuta i na sebe i na njega.

Istrčala sam iz njegova stana, a Igorov se šokirani izraz lica teško mogao opisati riječima.

Sat kasnije shvatila sam kako se čudno ponašam. Zato sam ga nazvala htijući s njim razgovarati otvorenih karata, no nije bio kod kuće. Otišla sam na dogovoreni sastanak s Tinom. Nije mi bilo lako priznati mu da sam zaljubljena u drugog, no ipak sam to učinila.

– Trebao sam znati – rekao je.

– Ni ja nisam znala sve do jutros. Jako si mi se svidio i mislila sam da bismo mogli imati vezu, no…

– Problem je u meni? Znao sam – rekao je.

Tada smo se oboje nasmijali. Rastali smo se bez ljutnje, a ja sam se uputila muškarcu kojeg volim.

– Oprosti, stvarno sam glupa. Ponijela sam se kao tinejdžerica – počela sam se ispričavati još na vratima.

– Uđi! – Igor mi je širom otvorio vrata.

Sjeli smo u njegov dnevni boravak i sve sam mu priznala. Osmijeh koji se pojavio na najdražem licu kad sam mu rekla da ga volim, bio je neodoljiv. Igor me dobro poznavao, razumio je da mi nije lako sve to izgovoriti. Kad sam završila, nagnuo se i poljubio me.

– I ja tebe volim. Puno duže nego što možeš zamisliti – šapnuo je.

Od toga je dana prošla cijela godina. Moja je operacija protekla uspješno i napokon više ne moram nositi sunčane naočale u svakoj situaciji. Igor i ja smo zaručeni i planiramo skoro vjenčanje. Ne mogu dočekati trenutak kad ću vidjeti svoje vjenčane fotografije s kojih će mi se smješkati moje vesele, razigrane oči koje su danas doista ljepše nego ikad.