Prvo što sam ugledala kad sam otvorila oči bio je stolić na kotačima u podnožju kreveta. Na snježno bijelom stolnjaku bio je serviran zamaman doručak, rashlađeni šampanjac i jagode. Cjelokupan dojam zaokruživala je prekrasna crvena ruža u uskoj visokoj vazi. Ovako raskošno, u luksuznim i skupim hotelima kao i sada, Ranko i ja već smo godinama slavili doček Nove godine. Zadovoljno sam se protegnula, a potom okrenula glavu prema drugoj polovici kreveta.
- Ljubavi? - zazvala sam upitno kad sam vidjela da je prazna.
- Tu sam, u kupaonici - čula sam ga s drugog kraja raskošnog apartmana.
Umireno sam ponovno utonula u jastuk. Osjećala sam se sretno i ispunjeno. Kako i ne bih kad sam u životu imala baš sve. Naravno, u tom trenutku još nisam ni slutila u kakvu će mi se noćnu moru taj dan pretvoriti. Nekoliko minuta kasnije u sobu je ušao Ranko.
- Dobro jutro, ljubavi - pozdravio me nježno. - Idem dolje do bazena i teretane. Ideš li sa mnom? - pozvao me.
- Ma, ne - zijevnula sam. - Pa tek je osam. Još mi je prerano za ustajanje.
- Kako hoćeš, mačkice. Odspavaj još malo. Doručkovat ćemo kad se vratim, može?
- Može, ljubavi - dahnula sam i sklupčala se ispod pokrivača poput mačke. Kako je bilo divno izležavati se ovako bezbrižno!
- Onda, do uskoro - rekao je i utisnuo mi poljubac u čelo. - Neću dugo, a ti za to vrijeme guštaj.
Kad su se za njim zatvorila vrata, razvukla sam usne u sretan osmijeh. Eh, kako su samo pogriješili svi oni koji su me pokušavali odgovoriti od braka s Rankom. Govorili su mi da je prestar, da nije za mene. Ali kakve je veze imalo to što je bio sedamnaest godina stariji, kad je bio najpažljiviji muškarac na svijetu i držao me kao kap vode na dlanu! Dok su svi govorili o krizi i žalili se na nestašicu, mene je moj muž razmazio poput kakve princeze.
Iz sanjarenja me trgnuo iznenadan šum na vratima. Zar se Ranko već vratio? Osluhnula sam začuđeno. Nemoguće, ta tek je malo prije izašao.
- Ranko? - zazvala sam nesigurnim glasom.
Trenutak je vladala tišina, a onda, taman kad sam pomislila da mi se samo pričinilo, preda mnom se stvorio čovjek. Prije nego što je izašao iz sobe, Ranko je ugasio svjetlo i sada su se u polumraku sivog jutra mogli vidjeti samo obrisi muškarca. Bio je boksačke konstitucije: niži, širokih ramena i krupne glave, koja kao da je bila izravno nasađena na njih. Protrljala sam oči ne vjerujući da dobro vidim, no on je zaista bio tu.
- Ušli ste u pogrešnu sobu! - povikala sam prestrašeno. Kad se još više približio krevetu, uspaničeno sam vrisnula: - Smjesta izađite!
Međutim, umjesto da me posluša, muškarac se nastavio kretati prema meni. Polaganim, ali sigurnim korakom približavao mi se dok sam ja bespomoćno zurila u njega. Bacila sam brz pogled prema telefonu. Nalazio se na Rankovoj strani kreveta. No, sad je za to ionako bilo prekasno.
- Tko ste vi? Što hoćete od mene? - tiho sam zacviljela navlačeći poplun preko brade.
Sve što se dalje zbilo odigralo se u nekoliko trenutaka. Muškarac je u ruci imao palicu i počeo me njome udarati. Bol je bila tako snažna da mi je oduzela dah, no još se nisam ni snašla, a već je uslijedio sljedeći udarac. Ovaj put me udario golom šakom i to tako jako da sam odletjela na naslon kreveta. Bezbroj sićušnih lampica zatitralo je pred mojim očima. Htjela sam viknuti, ali mi je strah oduzeo moć govora. Ipak, kad je šaka ponovo poletjela prema meni, nekako sam uspjela progovoriti.
- Čekajte! Stanite! - preklinjala sam sva u suzama.
- Tamo… - pokazala sam ruku na stilski stolac na drugom kraju prostrane sobe. - Tamo se nalazi moja torba. Molim vas, uzmite sav novac koji je unutra.
No, muškarca nije zanimao moj novac. Ovaj put je njegova šaka pogodila moja usta. Osjetila sam kako mi je pukla usnica, a odmah potom i okus krvi u ustima. Samo sekundu kasnije čvrsti prsti ovili su se oko moga vrata i počeli ga silovito stezati. Pokušavala sam se osloboditi. Udarala sam nogama oko sebe, no uzalud, ništa ga nije moglo zaustaviti. Zadavit će me, bila je moja posljednja misao. Umrijet ćeš sada, ovdje. Nakon toga sam nestala u vrtlogu sazdanom od boli i mraka.
Kad sam se probudila, sve me boljelo. Teškim naporom sam pokušala otvoriti oči. Netko je bio iznad mene. Čula sam nekakvo stenjanje. Jesam li to bila ja? Gdje sam se to nalazila?
- Tina! Ljubavi! O Bože, što se to dogodilo? - čula sam Rankov glas. Zvučao je izbezumljeno.
- Užasno me boli - prostenjala sam teškom mukom.
- Ostani tako ležati, ne miči se! Idem po pomoć!
Sati koji su potom uslijedili bili su strašni. Stigla je hitna pomoć. Liječnik mi je na licu mjesta dao nekakvu injekciju, a bolničari me oprezno položili na nosiljku. Potom su me brzo prebacili u najbližu bolnicu, gdje su me detaljno pregledali i napravili rendgenske snimke. Kako se ubrzo ustanovilo, na sreću nisam imala nikakvih prijeloma već samo podljeve krvi, posjekotine na koži i otekline. Nešto kasnije, na odjelu na koji sam bila smještena, pojavio i policijski inspektor.
- Žao mi je, ali moramo vam postaviti nekoliko pitanja. To je zbog vaše sigurnosti - rekao je.
Od same pomisli da ću se morati prisjetiti pakla koji sam proživjela zadrhtala sam cijelim tijelom. Ranko je stao u moju obranu.
- Zar ne vidite u kakvom je stanju moja žena? Ne možete je sada ispitivati.
Policijski službenik je bez pitanja privukao sivi bolnički stolac do kreveta i sjeo.
- Brava na hotelskim vratima nije oštećena, a vrata se mogu otvoriti samo uz pomoć čip-kartice. Svejedno je provalnik ušao. Vašu je ženu pretukao tako da je nije ozbiljno ozlijedio. Nije je ni silovao, ni opljačkao. Iz svega se može zaključiti da se radi o profesionalcu koji vam je htio samo priprijetiti. Ono što nas zanima je pozadina ovog slučaja. Imate li kakvu ideju, tko bi to mogao biti? Jeste li se nekome zamjerili?
- Otkuda bih ja znao tko je to! Pa taj monstrum je zamalo ubio moju ženu! Mora da se radi o potpunom luđaku!
Muškarac u uniformi se uhvatio prstima za bradu i pogledao mog muža ispod oka.
- Zašto bi profesionalni nasilnik napao nekoga bez razloga? - upitao je konačno.
- Zašto mene tako gledate? Otkuda bih ja to trebao znati! Valentina je najnevinije stvorenje na svijetu. Nitko ne može imati razlog da joj ovo učini!
- Možda je pogriješio vrata - umiješala sam se drhtavim glasom.
- Najvažnije je da uhvatite tu svinju! - zagrmio je Ranko.
- Na žalost, počinitelj nije ostavio za sobom nikakve tragove i ako nam vaša žena ne može dati nikakve pobliže informacije…
Službenik je sada uputio pronicljiv pogled prema meni. No, ja sam samo bespomoćno slegnula ramenima.
- Bio je prilično nizak i snažan… - promrmljala sam.
- Biste li ga ponovo prepoznali?
Muškarca sam vidjela samo pri slabom svjetlu, a kad god bih pokušala dozvati u sjećanje njegovo lice, jedino što bih vidjela bila je šaka koja je letjela prema meni.
- Ne, žao mi je - odmahnula sam glavom. - Ne mogu vam dati nikakve korisne informacije. Sigurna sam da ga ne bih prepoznala.
- Sad je stvarno dosta! - ponovo je zagrmio Ranko. - Zar ne vidite da moja žena ništa ne zna i da trpi užasne bolove?
Policijski službenik je ustao sa stolca i prezirno odmjerio Ranka. U tom sam trenutku znala da mu ne vjeruje.
- Ostavit ću vam svoj broj telefona, ako se nečega sjetite - rekao je i stavio posjetnicu na ormarić pored mog kreveta prije nego što je izašao.
Te večeri sam još morala ostati u bolnici na promatranju. Iako je aranžman koji smo uplatili trajao još tjedan dana, već sljedeće prijepodne smo se vratili kući. Nikome više nije bilo do slavlja, a najmanje do boravka u hotelu gdje se dogodila onakva strahota. Željela sam zaboraviti što mi se dogodilo, ali svaki put kad bih se pogledala u zrcalo, sve bi se ponovo vratilo.
Tih dana uopće nisam izlazila iz kuće. Niti u trgovinu, a kamoli u blagdanske šetnje gradom. Masnice na mom licu počele su u međuvremenu mijenjati boju i sad su se prelijevale u širokom spektru od žute do tamnoljubičaste. Bila sam sretna što nam je u prijepodnevnim satima dolazila naša kućna pomoćnica Božica. Njena mi je prisutnost kratila vrijeme dok se Ranko ne bi vratio s posla. S vremena na vrijeme posjetila bi me i Anđela, također žena uspješnog biznismena i moja dobra prijateljica.
- Ne vjerujem da ću ikad više moći prenoćiti u nekom hotelu - rekla sam joj jedan dan kad je navratila k meni na kavu.
Anđela je namrštila čelo.
- Znaš, razmišljala sam mnogo o onome što si mi ispričala i došla sam do zaključka da postoje samo dva rješenja. Dakle, ili je taj čovjek ušao zabunom u tvoju sobu, ili je njegov napad bio ciljano usmjeren na tebe!
Nakon kraće stanke je nadodala:
- Jesi li sigurna da Ranko nije imao nekakvu aferu s nekom?
- Ni slučajno! - još nije ni dovršila misao, a ja sam je već rezolutno prekinula.
- Oprosti, ne bih te htjela uznemiriti, ali cijelo vrijeme imam osjećaj da je taj nemili događaj povezan s Rankom - Anđela se nije dala smesti. - Ima li on kakvih neprijatelja?
- Ma kakvi! - zatresla sam glavom. - On je najbolji, najvelikodušniji…
- A ima li možda kakvih financijskih problema - prekinula me nestrpljivo. - Na kraju krajeva, način na koji živite košta cijelo bogatstvo.
Što je sad to trebalo značiti? Da Anđela možda nije bila ljubomorna? I ona je, doduše, živjela u vili kao i mi, ali njena je ipak imala nekoliko soba manje od naše.
- Ali, Anđela, da imamo financijskih problema, ja bih za njih sigurno znala.
- Zaista je lijepo što imaš toliko povjerenja u Ranka, no mislim da bi se trebala malo više zanimati za njegove račune.
Kad je Anđela otišla, nisam mogla prestati razmišljati o njenim riječima. Je li bilo moguće da je bila u pravu?
Koliko sam samo puta čula da žene nakon muževe smrti ostanu grcati u dugovima. Kako bih se umirila, odlučila sam još te iste večeri razgovarati s Rankom.
- Ljubavi, kad bi se tebi, ne daj Bože, nešto dogodilo, ja ne bih znala baš ništa o našim računima.
- Najvažniji dokumenti pohranjeni su u bankovnom sefu, a svi papiri vezani uz kuću u mom radnom stolu. U slučaju moje smrti, sve je regulirano. Ali, što te odjednom spopalo? Hajde, učini mi, molim te, uslugu i nemoj više zamarati tu svoju lijepu glavicu nepotrebnim stvarima.
Trudila sam se učiniti kako je tražio od mene, međutim stigao je dan kad sam bila prisiljena prisjetiti se Anđelinih riječi.
Kad su mi rane konačno zacijeljele, ponovo sam se odvažila poći među ljude. Tako sam se jednog petka uputila u trgovački centar s namjerom da kupim rođendanski poklon za svoju malu nećakinju. Kad sam lutku koju sam odabrala htjela platiti karticom, doživjela sam iznenađenje.
- Žao mi je, ali vaša kartica je odbijena - rekla mi je blagajnica. - Račun vam je blokiran. Možda ste prekoračili limit. Imate li neku drugu karticu?
- Ne, nemam. Ali ova kartica mora biti važeća!
Dok sam nestrpljivo čekala i crvenjela se zbog neugodne situacije, žena na blagajni je pokušavala provući karticu. Učinila je to nekoliko puta, ali bezuspješno.
- Gotovinsko plaćanje, možda? - upitala me vraćajući mi moju nevažeću karticu.
Nikad nisam išla u kupovinu s gotovinom pa je tako ni ovaj put nisam imala kod sebe.
- Ispričavam se, sutra ću se vratiti po nju - rekla sam vraćajući lutku i pohitala iz trgovine.
Dok sam se vozila doma, nisam mogla prestati razmišljati o incidentu s karticom. Kako je to bilo moguće da je bila odbijena? Ta imala sam još veliki iznos na njoj! Gdje bih i potrošila novac kad punih šest tjedana nisam izašla iz kuće. Na pamet mi je ponovo pao napad u hotelu. A da si onaj prokletnik nije zabilježio broj moje kreditne kartice i nekako je upotrijebio? To je bilo jedino objašnjenje koje mi je padalo na pamet.
Čim sam došla doma, otišla sam do radne sobe. Ondje sam u Rankovoj dokumentaciji namjeravala pronaći broj banke koja mi je izdala karticu. Bilo je čudno kopati po njegovom radnom stolu, no on je taj dan bio na poslovnom putu i nisam ga uspjela dobiti telefonom. Kad sam u donjem pretincu stola sasvim slučajno naišla na bankovne izvode, zabezeknula sam se. Prema onome što su pokazivali, prethodni su mjesecu dizani veliki iznosi s računa. Štoviše, na svim smo računima trenutno bili u debelom minusu!
U trenu me oblio hladan znoj. Pa to je nemoguće, pomislila sam. Ranko je poslovni čovjek. Nitko ne bi mogao počistiti naše račune, a da on to ne primijeti!
Ne znam koliko dugo sam sjedila za radnim stolom razbijajući glavu pitanjem što se to događa, kad sam konačno posegnula za telefonom i nazvala Anđelu. Ona je bila osoba od povjerenja i znala je dobro čuvati tajne. Već za pola sata bila je kod mene.
- Pogledaj ovo. Što misliš o tome? - upitala sam je pružajući joj bankovne izvode.
- Žao mi je, draga, ali to bi zaista trebala pitati Ranka, a ne mene.
Ugrizla sam se za usnicu.
- Čini se da mi on ipak neke stvari prešućuje.
Anđela je nastavila pregledavati račune.
- Hm, u posljednjih godinu dana nije zabilježen ni jedan ulaz novca. Jesi li sigurna da Ranko nije upao u financijske poteškoće.
- Ne znam, navodno nije!
Anđela je odlučno zatvorila mapu s računima.
- U svakom slučaju, moraš hitno razgovarati s njim. Kao njegova žena imaš pravo biti upućena u vašu financijsku situaciju.
Odjednom mi se poput ružne vizije pred očima ukazala slika beskućnika ispod mosta. Među njima: Ranko i ja. Kakvog li užasa!
Rankov povratak čekala sam s velikim nestrpljenjem. Kako nisam imala vremena za okolišanje, izravno sam ga upitala:
- Reci mi, imamo li mi kakvih ozbiljnih novčanih problema?
Ranko, koji je tek sjeo za stol, bacio je vilicu na tanjur.
- Odakle ti sad to? - upitao me nabusito.
Ukratko sam mu prepričala što sam toga dana doživjela u trgovini i što sam potom vidjela u računima. Dok me slušao, lice mu je bilo kao od kamena isklesano tako da iz njega nisam mogla ništa pročitati. Rekao je samo da nema razloga za brigu te da se od silnog posla nije stigao pobrinuti za račune. To me je trebalo umiriti, ali nije.
- Reci mi, molim te, otvoreno, želim znati ako imamo problema. Mislim da nije fer od tebe ako mi nešto skrivaš. Pa vidjela sam račune, Ranko. Svugdje smo u minusu!
Na Rankovu čelu su se odjednom pojavili grašci znoja.
- Otkad ti to mene špijuniraš! - zarežao je.
- Ne špijuniram te - odgovorila sam što sam mirnije mogla. - Samo želim znati istinu. Smatram da sam to zaslužila. Valjda smo nas dvoje ravnopravni u našoj bračnoj zajednici!
- Jasno da jesmo, samo s jednom malom razlikom: to što sam ja taj koji zarađuje novac, a ti ona koja ga razbacuje!
Zinula sam u čudu na ove njegove riječi. Ovakvog Ranka nisam poznavala. No, on se nije tu zaustavio.
- Pogledaj oko sebe! - mahnuo je ljutito rukom po zraku. - Posvuda nekakve srebrne zdjelice, svilene zavjese, perzijaneri i bezbroj raznoraznih skupocjenih gluposti! Jesi li se ikad zapitala koliko to sve stoji?
- Dosad si bio ponosan na uređenje našeg stana - rekla sam uvrijeđeno. - Ali ako ne smijem više trošiti, onda mi jednostavno tako reci umjesto da mi predbacuješ da sam rastrošna.
Ranko je ispustio dubok uzdah.
- Oprosti mi, draga. Žao mi je što sam pretjerao, samo sve je to tako komplicirano.
- Pa reci mi jednostavno istinu! Što se događa?
- U pravu si. Firma je zapala u duboku krizu - dok je govorio, nije me gledao. - Nigdje više ne mogu dobiti kredite. Kad prošli mjesec nisam imao dovoljno niti da platim svoje ljude, posudio sam novac na drugoj strani.
U glavi mi je zazvonilo na uzbunu.
- Što misliš pod tim "na drugoj strani"?
- U očaju obratio sam se kamatarima…
Na trenutak je zavladala takva tišina da se mogla čuti muha.
- Postoji velika mogućnost da su oni ti koji su te napali u hotelu. Trebala je to biti opomena meni.
Rekavši to, u jednom se koraku našao pored mene i čvrsto me privukao u zagrljaj.
- Tako mi je žao, ljubavi!
Dok mi je govorio drhtavim glasom, oko mene se odjednom sve počelo okretati.
- Zar im ne možeš vratiti novac koji si od njih posudio? - protisnula sam jedva mičući usnice. - Idući put će me ubiti!
- Pokušao sam ih nagovoriti na obročnu otplatu duga, ali ne žele ni čuti.
- A ti, umjesto da razgovaraš sa mnom o problemima,
nastavio si me obasipati poklonima i nisi mi rekao ni jednu jedinu riječ! Zar nisi imao povjerenja u mene? U svoju vlastitu ženu! Shvaćaš li da si mi svojom šutnjom ugrozio život!
- Bojao sam se da ću te izgubiti. Ti si ipak navikla cijelog života živjeti u luksuzu.
Podigla sam ruku u znak protesta i naglo ustala.
- Prestani! Ti si cijelo vrijeme znao da stojiš do grla u vodi i da me mogu napasti i drugi put ako im ne platiš. Međutim, nisi strahovao za mene nego za svoje poduzeće!
Nakon što sam to rekla, potrčala sam iz sobe, a potom i iz kuće. I opet je Anđela bila jedina kojoj sam se mogla izjadati te sam se uputila k njoj.
- Morate ići na policiju! - Anđela je bila odlučna.
- Osim toga, ako je Ranko stvarno zapao u takve dugove, morate hitno promijeniti stil života. Tenis, golf, kućna pomoćnica - sve su to stavke na kojima možete prišparati. Prodajte oba luksuzna automobila, nakit i umjetnine. Pronađi posao, počni zarađivati i usredotoči se na ono što je jedino bitno - vašu ljubav! Pokaži svome mužu da nisi samo ono što je uvijek vidio u tebi: porculanska lutka koja mora živjeti okružena luksuzom!
- Posao - otegnuto sam ponovila njen prijedlog. Možda je zvučalo kao da sam zgrožena tom idejom, ali u sebi sam se pitala zašto ne. Nismo imali djece, a posao i samostalnost koju on sa sobom nosi zasigurno bi mi dobro došli.
Kad sam se vratila doma, Ranko je hodao poput lava u kavezu gore-dolje po sobi.
- Gdje si bila? - dočekao me već s vrata. - Brinuo sam se.
- Kod Anđele. Dugo smo razgovarale i, znaš, otvorila mi je oči. Ranko, moramo mnogo toga promijeniti u našem životu. Potpuno mi je svejedno kako ćemo odsad živjeti. Jedino mi je važno je da smo skupa!
Ranko me zamišljeno gledao.
- Morali bismo sve prodati - rekao je okrećući glavu u stranu.
- Da, i? Onda ćemo sve prodati!
- Ali, kuća je pod hipotekom - priznao je jedva izgovarajući riječi. Prišao mi je i čvrsto me zagrlio, zagnjurivši lice u moju kosu.
- Ne mogu vjerovati da još uvijek želiš biti sa mnom. Mislio sam da će, ako propadnem, nestati i tvoja ljubav prema meni.
- Nije li ljubav najveće bogatstvo, Ranko? Nije li ona jedino što se udvostručuje ako se s nekime podijeli? To bi nam trebala biti nit vodilja. Budemo li to imali na umu, sve ćemo drugo zajedno izdržati.
Ranko mi je ljubio usne, ruke, obraze.
- Kako sam mogao staviti na kocku tvoje zdravlje, tvoj život? Pritom si ti ono najvrednije što imam!
- Mora da si bio krajnje očajan kad samome sebi nisi htio priznati da nas svojom šutnjom guraš sve dublje u propast. Nemoj to više nikad učiniti. Time si zamalo ugrozio ono najdragocjenije što imamo: našu ljubav. Dopusti mi da odsad budem tvoja ravnopravna partnerica. Zajedno ćemo sve prebroditi. Odmah sutra dogovorit ćemo sastanak kod financijskog savjetnika. Tako dugo dok se držimo zajedno, ništa nam ne može nauditi!
I zaista, bila sam u pravu. Ma koliko da je situacija tada izgledala crno i beznadno, na kraju smo iz nje izašli kao pobjednici. Jedino što smo istinski pretrpjeli bio je onaj užasni napad u hotelu. Sve drugo, odnosno gubitak materijalnih stvari, nisam doživjela kao gubitak. Prodali smo našu firmu i oboje se zaposlili. Naravno, odrekli smo se i naše luksuzne vile i svega onoga što nam nije bilo nužno za život. Sada živimo u prekrasnoj maloj kućici s božanstvenim vrtom i nikad nisam bila sretnija.
Otkad radim, još više cijenim svaki slobodni trenutak koji provodim sa svojim mužem. A on, koji je nekad po cijele dane provodio u našoj firmi, sad ima više vremena za mene. Ranko nije više onaj besprijekoran, supermuškarac koji mi omogućuje lagodan život i čita mi svaku želju iz očiju, već sasvim običan čovjek, no baš zato ga volim još i više!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....