IVO BANAC Kako uništiti Palmiru

Kad međunarodna intervencija jednog dana razbije rušilački pir ISIL-ovih kabadahija, iza ovog će ponižavajućeg kulta ostati samo mrtvi i porušena baština antičkog svijeta. Nešto mi govori da će se više pamtiti uništena Junusova (Jonina) džamija u Mosulu, starine Nimruda i Ninive, hram Ba’al Šamem u Palmiri i samostan Sv. Eliana kod al-Qaryatayna nego lažni kalif Abu Bakr al-Bagdadi. Tako je uvijek bilo. Malo tko pamti Lava III. Izaurijskog, ali rado bismo znali (nema opisa) kako je izgledala Kristova ikona iznad Halke (Brončane) porte u carigradskoj Velikoj palači, koju je car-ikonoklast dao uništiti 726. godine. Teže je zaboraviti Mao Zedonga i njegovu Kulturnu revoluciju, ali zanimljive su razlike u motivaciji destrukcije iz tog razdoblja. Osim što je sve staro moralo biti razoreno, režim nikad nije ponudio uvjerljivo objašnjenje za rušenje niza starina. Kad su uništavali pekinšku kapiju Xizhimen 1969. godine, pronađeni su temelji još starije kapije iz razdoblja dinastije Yuan. Pozvani su arheolozi da obrade ovaj nalaz i, nakon njihova temeljita rada i dokumentacije, uništavanje je dovršeno.

Ipak, bilo bi pogrešno misliti da je ovdje samo riječ o vjerskom ili ideološkom fanatizmu. Uništavanje je zabavno samo po sebi. Kad je papa Lav Veliki 455. godine zamolio Gajzerika da se zadovolji pljačkom, a odustane od ubojstava i paleži Rima, zacijelo je znao kako će tako što teško pasti vandalskom kralju.

Uostalom, već je Bakunjin - a on je nešto znao o vandalizmu - vjerovao “u beskonačan duh koji uništava i razara samo zato jer je nedohvatljiv i vječno stvaralački izvor sveg života. Poriv za uništavanjem je također stvaralački poriv”. Pogledajte samo dubrovačke vandale. Zar nisu kreativni u razaranju krajolika i baštine? Doduše, mnogo toga još nisu ostvarili. Još nema golfa na Stradunu, ali zato je zloglasni klub u Revelinu svojim decibelima već na putu da raspuca zidove ove stare tvrđave, a nezasitni gradonačelnik-impresario već sprema nova “arhitektonska” iznenađenja. Uništavanje fizičke baštine - doslovno ili uz pomoć “arhitekata” - ima svoj pandan u uništavanju duhovne baštine zapadne civilizacije na čemu su salonski ljevičari, još od 1970-ih, trošili silnu energiju. Dakako, zabavnije je primjenjivati Foucaulta na razne “tekstove” nego se baviti sindikalnim radom ili izgradnjom političke baze za društvene promjene.

No, koliko god opskurne, ključne Foucaultove ideje - da istina i znanje nisu proizvod spoznaje nego moći, da kulturni izričaj nekog razdoblja nije ishod pojedinačnog djela nego ideološki proizvod dominantnog “diskursa”, da povijesna istraživanja stvaraju tek privid reda u stvarnom kaosu zbivanja, a sve u korist vladajućih klasa - postale su izuzetno prestižne. Kako bi se do kraja osporio tradicionalni način utvrđivanja objektivne istine, pojavio se trend promicanja svjesno neobjektivnih “narativa” u prilog svih mogućih interesnih skupina, ujedinjenih u kontriranju “preživjeloj” kulturi - bjelačkoj, muškoj, eurocentričkoj - ukratko kulturi “mrtvih, bijelih muškaraca”, koji su stvorili zapadnu civilizaciju. Uopće nije bilo bitno je li takva vizija prošlosti i sadašnjosti ispravna, zasnovana na objektivnim dokazima, nego je li politički korektna. Ovaj je trend u naš dio svijeta stigao kasno, no ipak je pao na plodno tlo marksističkog relativizma.

Njegove učinke vidimo u akademskoj zajednici, a posebice u javnom životu, politici i medijima. Galama kao argument pravi je obrazac naše uništene Palmire. To je razlog zašto se suvremenici teško mogu uživjeti u zlo ISIL-a, pa se na pripadnike ove sekte gleda kao na nepoželjan, ali ipak logičan, primjer viktimizacije postkolonijalnog svijeta.

Camille Paglia, izuzetno oštroumna američka kritičarka samoviktimizacije iz feminističke vizure, već godinama naglašava negativne posljedice predstavljanja žena gotovo isključivo kao žrtava patrijarhalnog sustava. Ako se seksizam, rasizam i imperijalizam ne mogu okriviti za neku negativnu pojavu, onda ona jednostavno nije važna, pa shodno tomu i ne postoji. Rezultat samoviktimizacije je potpuna nepripravnost u suočavanju sa stvarnim prijetnjama.

Umjesto da se žene uče obrani od silovatelja, tvrdi Paglia, mudruje se o “kulturi silovanja”, sve u nerealnoj nadi da će se biološke razlike između muškaraca i žena nekako savladati te da će preinake u društvenoj mehanici dovesti do utopije. Primjerice, rodna ideologija tvrdi da razlike između spolova nisu biološke, već su zapravo rastezljive fikcije, pa se zato mogu mijenjati kako se nekomu prohtije. UN, EU i sve birokracije svijeta tako će promijeniti ljudsku narav i stvoriti savršeno društvo (Time, 29. rujna 2014).

Ovako iluzorna razmišljanja nisu vezana samo uz ženski pokret, ona su prisutna u svim pokretima i ideologemima gdje se insistira na grupnoj žrtvi. Tko je više patio u XX. stoljeću, Hrvati ili Srbi? Natjecatelja ima vrlo mnogo, kandidata još više. Prvo se pojavio ombudsman, pa onda ombudsman za djecu, pa onda za ravnopravnost spolova te na kraju ombudsman za osobe s invaliditetom. Ako ništa od toga ne pomogne, ima i europski ombudsman. Što više zaštitnika, to manje zaštite. Građanima je malo previše države-dadilje. Svaki je izgled da će izbori pokazati golemo nestrpljenje sa žrtvoslovnim reketom i državnom neučinkovitošću. “Desni centar je tiha većina”, veli Milanović, “možemo doprijeti do njih”. Teško, jer, kako je Milanović također primijetio, ljudi su “bića očekivanja, uvijek žele više, više, više i to razumijem”. To razumije i tiha većina koja odbacuje ulogu žrtve. Učiniti ih žrtvama jedini je učinak koalicije koja bi se sada nazivala Hrvatska raste i koja koristi parolu “Nema više povratka na staro” iz Titovih lažiranih izbora za Ustavotvornu skupštinu DFJ iz 1945. godine. Hrvatska će rasti, ali tek kad prođe Milanovićevo mahnito uništavanje. I tko zna, možda se i Palmira može obnoviti - poput Starog mosta nad Neretvom.

P.S.: Kakve sve mete “politička korektnost” može zahvatiti, jasno je iz recentnog nizozemskog primjera. Naime, kao i kod nas, gdje Sv. Nikola na 6. prosinca dariva dobru djecu, a Krampus zločestoj djeci dijeli šibe, Nizozemci na blagdan Sv. Nikole imaju svoju sličnu tradiciju sa Sinterklaasom (Sv. Nikola) i Zwarte Pietom (Crnim Perom) u glavnim ulogama. Dok naš Krampus više naginje tradicionalnim prikazima Nečastivog (rogovi i dugi crveni jezik), nizozemski Zwarte Piet je pravi pravcati crnac, što je netom uznemirilo ophodnje političke korektnosti. I ne bilo kakve. Odbor za uklanjanje rasne diskriminacije Ujedinjenih naroda u Ženevi nedavno je pozvao nizozemsku vladu da reformira staru tradiciju. Zwarte Piet ne smije više biti crnac, jer tako što “odražava negativne stereotipe i za mnoge ljude afričkog porijekla predstavlja ostatak robovlasništva”. Nizozemski premijer Mark Rutte tvrdi da način kako se slavi Božić ili Uskrs nije političko pitanje. Kad bi samo tako bilo. I kad sve izbacimo iz civilizacije “mrtvih, bijelih muškaraca”, imat ćemo beskonfliktno ništa.

P.P.S.: U vezi s izjavom povjesničarskih udruga o kojoj sam pisao prošlog tjedna, Novi list (6. rujna) objavio je članak novinara L. Tomičića u kojemu se tvrdi da sam jedini na Odsjeku za povijest bio protiv ove izjave. Činjenica je da je uz izjavu od oko 35 anketiranih (u nekim mailovima ima ih više, u nekima manje) 17 bilo za, dodatna 3 s rezervama oko pojedinih točaka, 1 protiv, a 15 se nije izjasnilo. Kao uvijek, poluinformacije su specijalitet ideologiziranih medija i njihovih suflera.