IVO BANAC Stranka domoljuba i patriota

Premda formalno francuski kralj, Henri de Bourbon, rečeni Henri IV., mogao je računati na relativnu postojanost svog prijestolja tek nakon što je prešao s kalvinizma na katoličanstvo 1593. godine. Navodno je rekao da Pariz vrijedi barem jednu misu (“Paris vaut bien une messe”). Kompromis s mišljenjem i navadama većine bitan je za svakog političkog djelatnika s predvodničkim ambicijama. Mussolini je prezirao Crkvu, ali je odmah nakon preuzimanja vlasti svoj kabinet odveo na Grob neznanog vojnika (dio kompleksa Il Vittoriano) i ministrima naredio da kleknu u molitvi: “Mussolini nam je dao do znanja da je dobar katolik”, povjerio se kardinal Pietro Gasparri, državni tajnik Svete Stolice, belgijskom veleposlaniku.

Staljin je Rusku pravoslavnu crkvu sustavno progonio, ali ju je u ratu itekako koristio. No, pod njim je patriotizam tek postao korisnim, doduše u imperijalnom i prikriveno velikoruskom obliku. Onog trenutka kad su se proljeća 1939. vojnici Crvene armije prestali zaklinjati međunarodnom proletarijatu u prilog sovjetske domovine, znalo se da su na putu ključne promjene u Staljinovoj vanjskoj politici. Zato ne iznenađuje što se i danas dojučerašnji osporavatelji nacionalnog konsenzusa, prije svega u pitanjima simbola i vjerovanja, pokušavaju predstaviti kao neshvaćena djeca domovine. Tako je Jeremy Corbyn, netom izabrani lider britanskih laburista, odlučio da će ubuduće pjevati himnu “Bože, čuvaj kraljicu” i na Dan sjećanja na poginule pripadnike oružanih snaga u zapučku nositi crveni mak (za razliku od bijelog, koji je kao pacifist dosad nosio). U utorak je na stranačkoj konvenciji u Brightonu rekao da dijeli “većinske britanske vrijednosti”, što je i razlog “zašto volim ovu zemlju i njen narod” (The New York Times, 29. rujna). Zašto bi onda čudilo što je Zoran Milanović odjenuo novo ruho, svoju stranku predstavio kao “Stranku domoljuba i patriota” i, kolikogod neočekivano za usiljeni krug oko sebe ( Milanka Opačić je nervoznim smiješkom jedva prikrivala iznenadnu nepriliku), počeo klicati “Hr-vat-ska, Hr-vat-ska”?

Ipak, naglasci s velikog motivacijskog skupa “Hrvatska raste” itekako su iznenadili. Ako zanemarimo Milanovićevu animalnu terminologiju, što i nije teško, ostaje pokušaj zauzimanja HDZ-ova domoljubnog terena (“Hrvat je Hrvatu drug, a ne neprijatelj”), što je popraćeno ovacijama sofisticiranih duša, koje začepe nosić kad, fuj, fuj, tako što radi HDZ (“Kopirali ste HDZ, ali u partijskim dernecima sad vam više nisu ni do koljena”). Jer Milanoviću je dopušteno sve kako bi pobijedio. Ako ne pobijedi, već će ga spaliti na lomači jugofilskih iluzija. Zapravo, fenomen hrvatskog patriotizma na ljevici (onoj komunističkoj, koju smo jedino i imali) nije nepoznat. Plamtio je on još 1920-ih godina, a posebno nakon 1928., kad je KPJ zagovarao hrvatsku nezavisnost, pa i u drugoj polovini 1930-ih, za vrijeme pučke fronte, kad je Štefek Cvijić prihvaćao “bratski savez sa ostalim narodima Jugoslavije”, ali ujedno napadao ideju da je ljevica anacionalna i tvrdio kako su “najbolji narodni umovi, najplemenitiji hrvatski ljudi oduvijek... sanjali o slobodnoj i srećnoj Hrvatskoj” (Politički eseji, 1937.), da ne spominjemo Hebrangove stavove unutar ZAVNOH-a te one reformnog dijela Partije 1971. No, lijevi hrvatski patriotizam uvijek se morao nositi s pritiskom jugonacionalizma zakrabuljenog u internacionalizam.

Zato se ne mogu složiti s Davorom Huićem kako Milanović rehabilitira “soft nacionalizam (ili patriotizam)”, koji HDZ nije uspio potpuno preuzeti nakon pobjede Kolinde Grabar-Kitarović, te “da tom pobjedom zauzme taj teritorij, da se jasno postavi prema desničarskom radikalizmu i da se marketira kao klasična stranka desnog centra” (Večernji list, 28. rujna). Točnije je da se Milanović u zadnji čas maknuo od “soft jugonacionalizma” - ključne sastavnice Mesićeve i Josipovićeve politike kontinuiteta, koja je Hrvatsku postojano vezivala uz komunističku Jugoslaviju. Ali to nije dovoljno. U Hrvatskoj zadnjih godina raste val otpora politici kontinuiteta. To najbolje znaju ostatci jugonacionalizma.

Zato se Miroslav Lazanski i grozi Milanoviću iz sigurnog beogradskog azila: “Elem, iako dobro pamti, Milanović izgleda zaboravlja da se slično desnici 1990. udvarao i Ivica Račan. Između dva kruga glasanja promenio je izborni program i uverljivo izgubio od HDZ-a. Narod uvek rađe glasa za original nego za plagijat, ili kopiju. Još kada kaže ‘kako on voli Srbe u Hrvatskoj, a Srbijanci u Srbiji su nešto drugo’, mogu odmah da mu predvidim težak poraz na predstojećim izborima. I bez ‘muljanja Srbije, Mađarske i HDZ-a’. Sam je sebe smuljao”, (Politika, 27. rujna).

Ašto ćemo s domoljubnim i patriotskim Milanovićem? Na dan motivacijskog skupa, ne znajući što se sprema, podržao ga je i Vjeran Zuppa (Jutarnji list, 26. rujna). Doduše, od takve podrške se ne dobivaju izbori, ali što jest, jest: netko koga još uvijek peče jedna Milanovićeva žaoka dao je sve od sebe i u Milanoviću pronašao način kako “da se zapriječi HDZ-ovo i hadezeovsko ultraško obezpamećenje Hrvatske”. Kako se to “obezpamećenje” manifestira duga je i prilično predvidljiva priča, ukrašena starim i novim čitanjima, starim i novim strahovima, starim i novim fikcijama. Pitanje je samo, što ćemo dan nakon? Zapravo, ništa. Ovo će brzo proći. Na kraju će svi osim Milanovića biti zadovoljni, čak i Vjeran Zuppa, koji će usavršiti svoj poziv, možda nešto očevidnijeg, “angažiranog promatrača”.

P. S.: “Milanović: Priča o ulasku migranata na dubrovačko primorje je podvala onih koji šire paniku”; “Milanović: Prihvatnog centra na jugu nema i neće ga biti, to garantiram. Vrata su otvorena na sjeveru”. (https//twitter.com/VladaRH, 28. rujna). Zanimljivo. Prvo je MUP procijenio da se na krajnjem jugu Hrvatske može očekivati dolazak između tri i pet tisuća izbjeglica koji bi iz Crne Gore, ali i preko BiH, ulazili u Hrvatsku na graničnim prijelazima (baš njima?) u Vitaljini, Gornjem Brgatu i u Novim selima u dolini Neretve.

Onda je PU dubrovačko-neretvanske županije predložio županijskom stožeru za zaštitu i spašavanje da se za prihvat izbjeglica adaptira poluotok Prevlaka (šatorski grad), a ako dolaze morem, prostor pod mostom u luci Gruž. Sve detalje ovih priprema objavio je Dubrovački vjesnik (26. rujna). Potom je župan dubrovačko-neretvanski Nikola Dobroslavić upozorio Milanovića da “ne dopusti ulazak izbjeglica u Republiku Hrvatsku na području Dubrovačko-neretvanske županije i da time osigura normalno odvijanje turističke sezone, koja je... još u punom jeku” (Direktno.hr, 25. rujna).

Nakon toga, kad su na Prevlaci djelatnici Centra 112, HEP-a, Vodovoda i vatrogasci već započeli pripremati prihvatni centar za izbjeglice, javio se i neizbježni Vlahušić te izjavio da se srami Dobroslavićeva pisma, jer Dubrovnik je “otvoreni grad i otvorit ćemo srce i dušu za te ljude” (Večernji list, 27. rujna).

Tek onda, nakon Milanovićeve intervencije, Ostojić je ustvrdio da se Prevlaka uopće nije pripremala za izbjeglice nego za policiju, a Vlahušić “objasnio” kako je Vlada “donijela odluku, Vlada je [i] povukla, podržavam jedno i drugo” (Večernji list, 29. rujna). Ipak, kad je Karamarko došao na Prevlaku, policija mu je zapriječila ulazak. Ima li policija takve ovlasti? Tko zna kakav se politički otpad krije na Prevlaci? Možda neko vratolomno promišljanje, koja će po potrebi eksplodirati brzinom kojom Zuppa pali svoju lulu. Možda ipak brže...