IVO BANAC Zašto bi iseljenički narodi poput Židova i Hrvata bili uskogrudni prema useljenicima?

Šestogodišnja hrvatska kriza, koja je za Vladine profesionalne optimiste konačno za nama, dodatno je potencirana činjenicom koju ova Vlada ne samo da ne može promijeniti, nego za nju uopće i ne postoji: ovo nije samo gospodarska kriza, nego, još više, kriza hrvatskog identiteta, smislenosti i svrhe. Europski projekt i članstvo u EU ništa od toga ne mogu riješiti. To je naše vlastito unutarnje pitanje, na koje moramo sami odgovoriti želimo li uspjeh hrvatskom državnom projektu. Jedan od važnijih vidova ove nepriznate krize je demografska katastrofa, povećana nezaposlenošću i velikom stopom iseljavanja. Ovdje nije riječ samo o europskim nego i izričito hrvatskim trendovima. Suprotno od zluradih očekivanja onih koji se unaprijed raduju negativnim posljedicama moguće politike useljavanja (“Predviđamo stoga sjajne uvjete za klasične desničarske, ksenofobne osjećaje među građanstvom, uz predvidljivo nesnalaženje Vlade i europsko-unijskih joj mentora”, Igor Lasić, Novosti, 15. svibnja), Hrvatska trenutno uopće nije privlačna za imigrante. Jedan od razloga je i naše nerazumijevanje prednosti useljavanja za inovaciju i kritičko propitivanje naših gospodarskih i kulturnih mogućnosti. To još ne znači da se ovakvo stanje ne može promijeniti. Kao uvijek, najveće su nam prepreke provincijalizam i nedostatak političke hrabrosti.

Hrvatsku se obično ne doživljava zemljom useljavanja. Mi smo iseljenička zemlja. Po nekim procjenama, u svijetu živi gotovo četiri milijuna Hrvata, među kojima ima mnogo onih koji su značajno pridonijeli zemljama što su im pružile gostoprimstvo. Unatoč njegovanju vlastitih tradicija, velika većina hrvatskih iseljenika uspješno se integrirala u novim sredinama. Štoviše, uz neznatne izuzetke, malo je vjerojatan njihov povratak, a još manje onaj njihovih potomaka. Zato se otvorenost useljavanju i artikuliranje takve otvorenosti u obliku političkog programa ne može odnositi samo na iseljene Hrvate i njihove potomke. Ako su se Hrvati mogli integrirati u zemljama useljavanja, zašto to ne bi bio slučaj s useljenicima nehrvatskog podrijetla ili njihovim potomcima koji ne samo da su nam pred vratima nego su već tu? Zato ohrabruju reportaže o inženjeru iz Makedonije koji se u Splitu do te mjere udomaćio da je sinu nadjenuo ime Duje i učenici hrvatsko-ugandskog podrijetla koja piše pjesme šoltanskom čakavštinom “kako su govorili naši stari” (Slobodna Dalmacija, 16. svibnja).

Nepotrebno je naglašavati kako je EU trenutno pod dojmom izbjegličke krize - posljedice međunarodnih i unutarnjih sukoba u Ukrajini i na arapskom Istoku - u Siriji, Iraku, Libiji; te bezakonja i nereda u nizu afričkih zemalja - u Eritreji, Somaliji, Južnom Sudanu. Europsko ponašanje prema ovoj krizi bilo je donedavno krajnje nesavjesno, zapravo odvratno - drastično je smanjeno financiranje i broj akcija za spašavanje izbjeglica na Sredozemlju, sve u ciničnom iščekivanju da će što veći broj utopljenika uvjeriti druge izbjeglice da ne poduzimaju rizična putovanja u izvedbi bešćutnih kriminalaca. Kao da se željelo pokazati kako su “europske vrijednosti” u neskladu s odredbama OUN Konvencije iz 1951. i

Protokola iz 1967. o statusu izbjeglica koje takvima priznaju sve one koji se zbog “osnovanog straha od progona zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti nekoj društvenoj skupini ili zbog svojih političkih uvjerenja nalaze izvan zemlje svog državljanstva”. Ponašanje Tajlanda, Indonezije i Malezije prema ekonomskim migrantima iz Bangladeša i muslimanskim izbjeglicama iz Burme (etničke skupine Rohingya), koji dolaze čamcima preko Bengalskog zaljeva, jednako je odvratna, s tim što sve tri zemlje nisu potpisale OUN dokumente. Useljenička Australija, otvorena prema ovlaštenim ekonomskim migrantima, krajnje je zatvorena prema izbjeglicama u čamcima. Da bi ironija bila veća, u Izraelu, gdje vlasti pokušavaju prisiliti 45.000 Eritrejaca i Sudanaca da za trideset dana napuste zemlju uz naknadu od 3500 dolara ili se pomire sa zatvorom, odbacivanje izbjegličkog statusa ovih useljenika vodi se u kontekstu uglavnom doseljeničke države. Postavlja se pitanje zašto bi iseljenički narodi poput Židova i Hrvata bili uskogrudni prema useljenicima u vlastitim nacionalnim državama, posebno kad se uzme u obzir da su njihove sudbine često ovisile o otvorenosti drugih zemalja?

Premda su hrvatske vlasti pregovarale o mjerama zaštite izbjeglica na razini EU, nikad se nisu odrekle vrlo uskogrudnih domaćih zakona, usmjerenih na prebacivanje brige o izbjeglicama drugima. Pod novom Europskom agendom o migracijama, koju je Europska komisija obznanila 13. svibnja, takav pristup bit će donekle otežan. Pored mjera u Sredozemlju, većih izdvajanja za obnovu talijanske operacije Mare Nostrum i dodatnu pomoć Frontexu, europskoj agenciji za zaštitu vanjskih granica EU te uništenja kriminalnih krijumčarskih mreža, agenda predviđa relociranje izbjeglica i stvaranje sustava za njihovu raspodjelu po svim EU članicama iz trećih zemalja (po prijedlogu UNHCR-a); sve ovo po ključu koji uzima u obzir broj stanovnika, GNP, postojeći broj azilanata i nezaposlenost u svakoj zemlji članici. Za Hrvatsku se predviđa 1,3 posto od svih relociranih izbjeglica i 1,8 posto (ukupno 350) od 20.000 izbjeglica predviđenih za raspodjelu iz trećih zemalja po prijedlogu UNHCR-a. Također se predviđa jaka zajednička politika prema pitanju azila i nova politika prema legalnim migracijama. Premda se ova shema na prvi pogled doima impozantnom (20.000 izbjeglica u jednom potezu!) te je već izazvala protivljenje u nizu zemalja, navlastito u baltičkim državama, Poljskoj, Češkoj i Mađarskoj, moramo znati da je to tek kap u moru izbjeglica, njih ukupno oko 50 milijuna u cijelom svijetu. U hrvatskim je uvjetima važno prepoznati prednosti pridošlica. Kao što talijanska katolička zaklada Migrantes dokazuje, talijanske obitelji moraju postati “risorsa e speranza” (resurs i nada) barem impresivnom broju od 10.000 izbjeglica ispod 18 godina starosti bez roditelja i rodbine što su se iskrcali na talijanske obale (L’Avvenire, 5. svibnja).

To mora biti i naš cilj, ali ujedno i prednost u obnovi nacionalnog identiteta. Budući da nemamo dovoljno stanovništva, a imamo neiskorišten i neurbaniziran teritorij, trebali bismo tu činjenicu shvatiti i uzeti u obzir pri razradi nacionalnih strateških, gospodarskih, populacijskih, urbanističkih i prostornih razvojnih planova. Hrvatska može postati zemlja useljavanja, a ne samo koridor za transfer ljudi u zemlje Europske unije. To svakako pretpostavlja i nužnost planiranja kriterija i uvjeta useljavanja, ali i pripremu stanovništva za prihvaćanje imigranata.

P.S.: Protekli tjedan bit će upamćen po obilju primjera iz parahistoriografske kućne radinosti. Izdvajam članak Daniela Ivina (Jutarnji list, 16. svibnja), koji je prepoznatljiv po čvrstoći dokaza: “Prve žrtve Bleiburga, prema nekim vjerodostojnim iskazima, dogodile su se u nekoliko međusobnih obračuna zarobljenih očajnika: jedni su bili za predaju, drugi za bjekstvo”! Posve razumljivo. Istinoljubivi je jugoslavenski tisak i za Đurekovića tvrdio kako je pao u “međusobnom obračunu ustaških terorista”.