JURICA PAVIČIĆ Simbol zala i uništenja: ojkanje. U Petrinji ojkanje je srpsko i agresorsko. U Dalmaciji naše i prodajemo ga turistima

Tog listopada 2012., mjesto radnje bila je Maison des cultures du monde (Kuća svjetskih kultura) u Parizu. Na pozornicu tog modernog i aseptički raskošnog zdanja tog su popodneva izišle dvije skupine pučkih pjevača, jedna iz Dalmatinske zagore, a druga sačinjena od pjevača iz Bekije (Imotskog i bližnje Hercegovine). Dvije skupine muškaraca i žena odjeveni u dinarsku narodnu odjeću - sve s prslucima, pojasima i tokama - tog su jesenskog dana pariškim uzvanicima demonstrirali novo globalno zaštićeno kulturno dobro: ojkanje, gangu i reru. Skupine pjevača iz Dalmacije i Bekije otpjevale su pred svitom kulturnih tehnokrata i uenovskih šminkera niz napjeva uz gusle, demonstrirajući svijetu ugroženo dobro koje je konačno dobilo zaštitu.

Divljaštvo i primitivizam

Te jeseni, taj događaj u Maison des cultures bio je mala pobjeda hrvatskih muzikologa, pogotovo onih koji su pripremali elaborat, birali i uvježbavali pjevače. Ali, bila je to pomalo pobjeda i cijelog jednog hrvatskog kulturnog kruga koji je izborio uvrštenje na listu nematerijalne baštine nečega što je i u samoj zemlji podrijetla bilo prezreno i ironizirano. Baš kao i gusle, i ojkanje i rera u hrvatskoj su kulturi desetljećima bili metonimijski povezani uz zaostalost, divljaštvo i primitivizam. Teško je i nabrojati desetine hrvatskih filmova i TV serija u kojima su ojkanje i rera bili “soundtrack” represije i patrijarhata, zvučna kulisa rudimentarnih nagona, nasilja, a nerijetko i ratnih klanja. U cijeloj prethodnoj dekadi, gusle, guslari, guslarski mentalitet bili su redovni garnirung kulturološke esejistike, a imaginarij hrvatskog miteleuropskog nacionalizma i imaginarij prozapadnih liberala imali su samo jednu dodirnu točku: a ta je bila da tamo gdje počinju ojkanje ganga i rera, više nismo “mi”. Tog dana u Parizu, Hrvatska je napravila jedan mali dio onog što se u žargonu gejeva i lezbi zove “autanje”: priznala je ne samo sebi, nego i nekom tamo Parizu, nekoj Ireni Bokovoj i nekom Ban Ki-Moonu, da je eto, među ostalim i Balkan. Izišla je s tim Balkanom tamo i smjestila ga na istu policu gdje stavlja i romaničke katedrale.

Tih dana, međutim, nije samo Hrvatsku zaokupilo ukazanje ojkača u Maisin des cultures. Poput nevelikog “blipa” ta je vijest odjeknula i u Srbiji, gdje se javio stanoviti etnomuzikolog Nenad Grujičić koji se u novinama pobunio da - kako originalno - Hrvati opet kradu srpsku kulturnu baštinu. Rečeni Grujičić javio se s tvrdnjom kako su ojkanje i ojkača (kako to pjevanje zovu na Kordunu i Bosanskoj krajini) zapravo pravoslavna tradicija, kako su katolici u Dalmaciji to naučili od srpskih komšija te kako je to što katolici Dalmatinci ojkaju zapravo dokaz da su (bili) Srbi. Teze beogradskog profesora - dakako - izazvale su očekivani valić kulturološke paranoje, po forumima su se počeli javljati zdvojni mladi patrioti koji su zapomagali što su nam “ustaše ukrali ojkanje” kao i “Slovenci ajvar”. Pritom se kao mnogo puta pokazalo da postoji samo jedna kategorija ljudi na zemlji koja Hrvate smatra učinkovitima, ozbiljnima i uspješnima, a to su - srpski nacionalisti. Kao što nakon svakog uspjeha hrvatske nogometne reprezentacije počnu na srpskim portalima izlaziti komentari o “ustašama” koji “se džonom bore za svoju zemlju, a ne ove naše pederčine”, tako je i pariški koncert popraćen valom komentara o tim moćnim, masonskim Hrvatima, koji su tako složni, organizirani i efikasni kad treba ukrasti nešto “naše”.

Od tog dana prošle su tri godine. U te tri godine, ojkanje je u Hrvatskoj prošlo isti put kao i klape: institucionalizacije te turističke eksproprijacije. Kojekuda po Dalmaciji i Hercegovini imate festivale gange i rere, turisti ojkaše fotografiraju na splitskoj rivi, a tekst elaborata o ojkanju - u kojem, uzgred, piše da je riječ o ilirskom pjevanju starijem i od Srba i od Hrvata - prepisan je na valjda petsto promotivnih stranica turističkih zajednica. Kao i ćevapi, i ojkanje je prešlo fazu balkanističkog zazora te ušlo u onu novu: turističkog cijeđenja.

Ali ne svugdje. Ne - recimo - u Petrinji.

U Petrinji se, naime, prije nekoliko dana dogodio jedan eksces koji su velike hrvatske novine jedva zabilježile, iako nije bez političkih rezonanci. Srpska kulturna društva su, naime, u glavnom banijskom gradiću odlučila organizirati festival ojkača - kako to pjevanje zovu na Kordunu, dijelovima Like i Potkozarju. Na festivalu su trebali sudjelovati folklorni izvođači iz Petrinje, Vrginmosta, obližnjeg Bosanskog Novog, Bosanske Kostajnice i Beograda, a folklorni su ansambli - kako je već uvriježeno domaćim kič-običajima - trebali u nošnjama prošetati gradom. No, invazija ojkanja na Petrinju nije se svidjela lokalnim veteranima i HSP-u, koji su organizirali muzičku “diverziju”: ušli su u dvoranu te na balkonu počeli pjevati patriotske budnice. Nakon petnaestominutnog “koncerta”, pravaši su održali presicu. Tom su prilikom izdali priopćenje u kojem vele - UNESCO-u na znanje - da je “ojkača za njih simbol zla i uništenja”.

Petrinjski patrioti

Postoji nekoliko aspekata s kojih se može komentirati petrinjski incident. Prvi je od njih - dakako - onaj odnosa manjine i većine, odnosno, uvjerenja petrinjskih “patriota” kako manjinci bilo koje vrste imaju svoja prava (na pismo, jezik ili folklorni festival) samo tamo i samo ako su većina, što petrinjski “muzički kritičari” nisu naučili sami, tu su ih logiku naučili Tomislav Jozić i Karamarko. Drugi je aspekt onaj opće subnorizacije hrvatskog društva. Malo pomalo - naime - mi zaista postajemo društvo u kojem program kulturnih festivala kreiraju SUBNOR i policija, kao što je osamdesetih godina lokalni SUBNOR određivao smije li se i gdje snimati film prema Araličinu romanu. I koliko god ta oba aspekta bila politički bitna i ozbiljna, mene u cijeloj priči zapravo zanima onaj treći: da nešto što na jednom mjestu prodajemo kao UNESCO-vu baštinu i turističku atrakciju, na drugom postaje, u kontekstu iste nacije i nacionalizma, “simbol zla i uništenja.”

To - dakako - nije nešto što već nismo doživljavali. Žetoni kojima se unovčuje identitet na dinarskoj tromeđi vjera ionako su zamjenjivi, a često i proturječni. Hrvati su sravnili Teslinu kuću u Smiljanu da bi mu, kad su ga Srbi “eksproprirali” preko novčanice i imena aerodroma, sagradili tamo tematski park i spomenik. Dok su Jozić i družba u Vukovaru čekićem ordinirali po službenim obilježjima Republike Hrvatske, u Širokom Brijegu Hrvati su sagradili - spomenik ćirilici (uzgred: i to je u Srbiji pobudilo val tabloidne paranoje).

Fleksije jata

O raznim fleksijama jata suvišno je i govoriti: Srbi ijekavci na Dinaridima govore ekavski da bi bili Srbi, Hrvati ikavci srpski ijekavski da bi bili Hrvati, a to isto u Vojvodini rade Šokci ikavci. Govoriš li u Filip Jakovu ijekavski, mislit će da si Srbin, a govori li vukovarski Hrvat u Zagrebu kako govori doma, također će misliti da je Srbin. U tom teroru malih razlika, u tom galimatijasu provizornih identiteta, izmišljenih distinkcija i skovanih pseudo-tradicija, sad smo dobili i novu. U Petrinji, ojkanje je srpsko i agresorsko. U Dalmaciji je naše i prodajemo ga turistima. Petrinjski branitelji vele da je ojkanje srpsko, a to veli u Beogradu i profesor Grujičić. Zagrebački muzikolozi tvrde da je naše, a i turistička zajednica. U Beogradu se žale da su im Hrvati ukrali ojkanje. Sad najednom ti isti Hrvati tu ojkaču neće. I ne samo da neće, nego predstavlja - piše - “zlo i uništenje”, kao što je trideset godina predstavljala u hrvatskim filmovima i TV serijama.

Nije, ukratko, lako biti Srbin i Hrvat. Uvijek moraš hodati k’o po jajima kako ne bi izustio, pojeo ili otpjevao nešto “njihovo”. A sav taj očajnički napor ideološkog mapiranja služi samo zato da bi se na prostoru gdje isti ljudi istih prezimena govore isti jezik i imali istu kulturu nekako napravio red, i odredilo tko su i dokle su oni, a tko i odakle mi. Stoga bi možda najbolje bilo kad bi se sastali svi gruičići Srbije i svi pravaši Banije, i jednom za vazda odredili: što je u ojkanju “ijekavica”, a što “ekavica”. Čisto da znamo, da ne zinemo krivo.