VIJESTI IZ LILIPUTA

JURICA PAVIČIĆAjde da je Domazet prešao bez zubi, bio bi to patriotski čin. Ali ovako, uzeti zube pa pif! - to je nekako ljigavo, dvolično

 Damir Krajač/CROPIX

Koncem četrdesetih godina, u vrijeme kad još nije bila naslovna junakinja s Broadwaya nego supruga argentinskog predsjednika, Evita Peron vodila je karitativnu organizaciju pod nazivom Sociedad de beneficencia (Društvo za dobrobit).

Po jednima, buduća plavuša iz mjuzikla koristila je tu fundaciju za krupno pranje novca za političku stranku svog muža Juana. Po drugima, bila je to sebedajna dobročiniteljska organizacija, djelo dobrostive princeze osjetljive na siromaštvo i na puls malih ljudi. Kako god bilo, Sociedad de beneficencia pomagao je argentinskoj sirotinji. Ako ste bili siromašni, ako vam je nedostajalo sredstvo za rad ili pomoć u zdravlju, fundacija bi vam na vašu adresu poslala ono što vam je bilo potrebito, skupa s Evitinim pismom. Društvo je sirotom puku najčešće slalo tri stvari: šivaću mašinu, ili naočale, ili zubalo.

Tako je to bilo četrdesetih u Argentini. Ako ste bili stari i bez zuba, prva dama Evita poslala bi vam zube, a vi i sva vaša obitelj išli bi za njom u vatru i vodu, te glasali za njenog muža opet i opet. U Argentini, zubalo je bilo važan čimbenik političkog svrstavanja. Ali - čini se - ne samo u Argentini.

Znakovi u kukuruzu

Jer, sve do prošle nedjelje i gostovanja Davora Domazeta Loše u Stankovićevoj emisiji Nedjeljom u 2 mi nismo ni znali da je zubna protetika imala značajnu ulogu i u raspletu jugoslavenske krize, te još značajniju u raspletu ljudske krize samog gosta emisije. Tijekom sat vremena u televizijskom studiju, bivši kapetan fregate JNA i jugoslavenski mornarički obavještajac Domazet širem je TV gledateljstvu iznio neke od montipajtonovskih, davidickeovskih teorija kojima oficir dalijevskog brka već dobro desetljeće uveseljava hrvatski puk. Tko makar i površno prati Domazetovo djelovanje, već zna da će Treći svjetski rat početi uz Rječinu ispred “Contija”, da je Tito u stvari gušter, a hrvatski političari i novinari (pa valjda i ja) trbuhozborci dedinjske bilderberg grupe i versajskih sila. Tito je - ako sam dobro sve shvatio - u stvari učenik Hogwartsa, nikad se nije odvajao od torbe koja je iz nekog razloga bila od zmijske kože, a u njoj je valjda držao šifre za tajno opčinjavanje bezjaka koji su mu - uključujući Domazeta samog - u velikoj igri metloboja svakog maja na stadionu JNA predavali Dumbledoreov stap. Sve - pojave jetija, nestanak zrakoplova Malaysia Airlinesa, znakovi u kukuruzu - ali baš sve tajne ovog svijeta Domazetu su dokučive i razumljive, on za svaku od tih misterija ima jasan i nedvosmislen odgovor, a sve te tajne, mistični znakovi, neobjašnjivi fenomeni i supkulturne mode u tom jednostavnom domazetovskom svijetu vode k istom finalnom ishodu. Naime, u domazetskom kozmologiji i sunce i mjesec i planeti, i svjetski ratovi i velike civilizacije nastaju samo s jednom svrhom i smislom: da budu dio velike zavjere s ciljem uništenja Hrvatske.

Ali, ima u tom Domazetovom TV nastupu jedan dio koji me - moram priznati - više zainteresirao nego tajni KOS-ovi hodnici ispod Griča ili pak zmijska torbica nevidljiva bezjacima. U jednom trenutku - naime - Stanković je Domazeta Lošu upitao zašto se hrvatskoj strani u ratu priključio tako kasno, kad rat već zapravo traje, koncem kolovoza ’91. A Domazet je to objasnio razlogom koji je odmah poput malja zveknuo na sve naslovnice novina i portala. Na hrvatsku je ratnu stranu prešao ranije zato što je čekao da mu u Beogradu bude gotova - zubna proteza.

Zastanite načas na ovom mjestu i zamislite tu situaciju. Po Hrvatskoj su već barikade, slavonska sela gore. U Vukovaru već nema ničeg višeg od prvog kata, Milošević je već postrojio jedinice MUP-a Srbije u Aradcu, Zadar već redovito nema struje, a pruga iz Dalmacije za Zagreb već je davno zatvorena. U zemlji je već stotinjak tisuća izbjeglica. Domazetova mila domovina upravo se sprema izboriti za svoj - znamo to - tisućljetni san, historija se događa pred našim očima, zbiva se mesijanski događaj koji anđeli najavljuju trubljama, i protiv kojeg se digao zloslutni beogradski Valdamort. Pred očima kapetana fregate se, ukratko, događa klimaks povijesti, finale njezina smisla i svrhe, a on u svemu tome ne sudjeluje. Zašto? Zato što zubar s VMA - kojeg su očito instruirali pipci britanske agenture - još nije dovršio premosnicu Domazetove petice i šestice.

Kad čovjek čuje taj kolosalni argument, može si jedino postaviti pitanje - što bi bilo (ne daj Bože, puj puj…) da je Domazet Lošo imao neki teži ortodontski, ili čak zdravstveni problem? Što bi bilo da mu je zubotehničar morao rekonstruirati most na donjoj šestici i izvaditi umnjak? Što bi bilo da je naručio novu smjesu iz Graza koju se čeka dva tjedna? Što bi bilo - Boženamprosti - da je Domazet morao ugraditi umjetni kuk, ili operirati dioptriju, ili izvaditi kamenac iz žuči? Što bi bilo da su agenti MI6 prepoznali kasniju ulogu Domazeta Loše u raskrinkavanju njihovih opačina, pa da su preko doktora VMA koji su u stvari preodjeveni gušteri usporili ortodontske laborante u njihovoj raboti? U toj ne do Bog - paralelnoj povijesti Domazet bi Lošo ostao kapetan fregate JRM još koji mjesec. Možda bi s novom zubnom protetikom s razarača Split bombardirao grad Split, ili bi s vojskom opsjedao slavonske gradove? Ili bi možda završio u Batajnici i Zemunu, kao kapetan mornarice u zemlji bez mora, ali u zemlji u kojoj - hvala na pitanju - na masure ima teoretičara geostrateških urota Domazetovog tipa?

Možda Domovinski rat doista nije presudno odredila lista čekanja za Domazetovu protezu. Ali, ono što je sigurno odredila jest - Domazetov život. Samo dani ili tjedni odlučivali su hoće li Domazet potonuti u historijsku anonimnost kao kapetan kojem nema tko da piše, ili će postati - kao što je postao - zvijezda političkih tribina u Kupresu i Kaštelima, u fratarskim klerikatima i u nadbiskupskim sjemeništima.

Okupatorska proteza

A opet, kad čovjek gleda cijelu tu priču s mrskom okupatorskom protezom, ima u njoj nešto temeljito nepravedno. Naime, siroti i glupavi Argentinci od Evite su Peron postom dobivali naočale i proteze, ali su je i obožavali, obožavali gotovo koliko Zagrepčani Bandića. Glasali su za nju, ispratili je u grob, kitili je cvijećem i spominju je po dobru. Domazet je - pak - od JNA dobio protezu. I ne samo protezu, nego i fakultet, i čin, i stan, a moguće i naočale. A opet, nije joj ostao vjeran kao argentinski “descamicadosi” svojoj plavuši. Dapače. Čim je uzeo protezu, šmugnuo je s novim zubima prijeko i svrstao se uz neprijatelja. Ajde - da je prešao bez zubi, bio bi to patriotski čin. Ali ovako, uzeti zube pa - pif! - ne znam kako vi, ali meni je to nekako ljigavo, dvolično.

Domovine sin

Ali, kad je ta dvoličnost posrijedi, Davor Domazet Lošo pravi je sin naših bratskih naroda i narodnosti. Barem po tome, on je pravi domovine sin. Jer, postoje milijuni ljudi u ovoj i susjednim nam državicama koji su, svaki na svoj način, “dobili zubnu protezu” od neke “VMA”. Ušli su u partiju da bi dobili stipendiju. Da bi imali prednost pri zapošljavanju. Da bi postali sudac, kapetan unutrašnje plovidbe ili ravnatelj škole. Imali su svoje “barba luke”, moćne partijske zemljake ili protežee, bio to jednom Jakov Blažević, a drugi put Šuvar ili Milutin Baltić. Lijepo su se uspinjali po toj hijerarhiji, gomilali svoju “zubnu protetiku”, svoje vikendice, kleti, društvene stanove, fakultetske diplome, kredite na poček. A onda - čim je koncem osamdesetih “pripucalo”, čim se na vlast počelo uspinjati ono što su do jučer zvali “kontrarevolucija”, napravili su isto što i Domazet Lošo. Šmugnuli su na neprijateljsku stranu. I da - uzeli su zubnu protezu. I vikendice, i stan, i diplomu.

A tih “pobegulja” ima bar dvije tipične vrste. Jedna je ona Domazetu mila. To su bivši partijski sekretari, marksistički teoretici i režimski publicisti koji sada nastupaju po nadbiskupskim sjemeništima i franjevačkim klerikatima, tamo hvale Juru Francetića i Kordića, te straše crvenom opasnošću.

Druga su bivši partijski sekretari, režimski publicisti i marksistički teoretici koji sad sjede u upravljačkom kokpitu mladog kapitalizma, sjede u novinama, za katedrama, u marketinškim agencijama i institutima, te prosipaju ljudima pamet Friedmanom, Aynom Rand i Magaret Thatcher jednako onako “sovjetski” i politbiroovski kako su ‘88. drvili po Engelsu.

I nemam ja ništa protiv. Neka ljudi, različitost veseli. Samo bih ipak imao jednu molbu. Naime, bilo bi pristojno da ako su prešli na drugu stranu, da bar vrate zubnu protezu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
05. studeni 2024 11:47