Kako komplicirana povijest otežava sadašnji život: 'Život na pogrešnoj strani povijesti put je za manipulaciju i uvreda za ubijene'

Kada je prvi put stigao na Zapad, Gary Shteyngart bio je u čudu. Tada zbunjeni astmatični dječak kojem su roditelji, ne krijući svoje razočaranje sinom, nadjenuli nadimak Failurchka (Promašajčić), pri pogledu na bečki aerodrom i inhalator koji će mu prvi put u životu dati priliku da nesmetano udahne zaključio je da je sve što mu se godinama govorilo o razvijenom Sovjetskom Savezu i siromašnom Zapadu laž.

Neočekivano saznanje još je teže primila njegova majka, kojoj je iskrivljena slika stvarnosti obilježila čitav život. Shteyngartovi, koji su u sklopu Carterove inicijative “razmjene američkog žita za sovjetske Židove” stigli u SAD, godine koje su uslijedile provest će u čuđenju. Tridesetak godina kasnije njihov sin Promašajčić opisao je svoju metamorfozu iz sovjetskog dječaka Igora u nagrađivanog američkog pisca Garyja u svojoj sjajnoj knjizi “Little Failure” (“Promašajčić”). Osim čuđenja i komičnih epizoda asimilacije u američko društvo, središte Shteyngartove knjige je pitanje: kako se odnositi prema vlastitoj povijesti?

Dvije revolucije

Svaka nacija ima svoj povijesni uteg. Nijemci imaju Hitlera, Britanci kolonijalizam, Amerikanci Indijance i robove, Hrvati svoju fašističku epizodu, Austrijanci svoju, nacije bivše Jugoslavije imaju Tita, Talijani Mussolinija, Srbi devedesete. Ipak, u kompliciranoj povijesti i odnosu prema njoj ipak prednjače Rusi. Prošlo je točno stotinu godina od 1917., najvažnije godine u ruskoj povijesti. Dvije revolucije koje su se tada dogodile, jedna u veljači, druga u listopadu, označile su kraj Ruskog Carstva i dinastije Romanovih, početak socijalističkog režima i novu sliku svijeta koja će se zadržati do kraja tisućljeća, s posljedicama koje čine velik dio života Rusa i danas. Povijesne su obljetnice odlična prilika za buđenje nacionalnog ponosa, što je tako zorno prikazano u Britaniji, koja je nedavno slavila šezdeset godina vladavine kraljice Elizabete II. Poput važnih nogometnih utakmica, one brišu socijalne razlike i ujedinjuju naciju u nacionalnom ponosu, toliko da je dirljivo promatrati njihovo zajedničko veselje i uzdizanje zastave. No, što se događa kada obljetnica osim povijesti označava desetljeća koja su slijedila, a koja su za mnoge bila označena masakrom, tamom i životom u kavezu? Bilo bi jednostavnije da je sve bilo baš tako crno, govore mi moji ruski prijatelji Artem, trgovac nekretninama u New Yorku rođen u Moskvi, i Eugenija iz Sankt Petersburga, danas glumica u Los Angelesu.

Sjećanja

Kada smo za jednom večerom slušali svjedočenje horora koje je jedan Amerikanac pronašao u Moskvi osamdesetih, Eugenija se samo nasmijala. “Sve što opisujete u meni budi lijepe uspomene. Činjenica da smo nas sedmero živjeli u dvosobnom stanu za mene je značila zajedništvo. Hrana u limenkama za mene je slatki okus djetinjstva”, rekla je. Artem se oduševljeno sjeća igrališta ispred kuće i čestih, toplih druženja s obiteljskim prijateljima. Za neke, sovjetske uspomene idu korak dalje, uključujući mnoge ruske političare koji su bili dio režima, time uistinu uživajući njegove blagodati, ideološke i materijalne. Možda iz tog razloga, eksplozija događaja vezanih uz obilježavanje 1917. nikako da se dogodi. Jedini koji ne oklijevaju su vlasnici moskovskih knjižara, koji su svoje izloge posvetili caru Nikoli II., kojem će 1917. biti oduzeto Carstvo, kruna, obitelj, a naposljetku i život. Ako je suditi prema literaturi i TV programima, posljednji ruski car trenutno uživa status nacionalnog celebrityja.

Robert Service, profesor ruske povijesti s Oxforda, govori mi da je očiti oprez pri interpretaciji povijesne godine dokaz da je za Ruse njihova sovjetska povijest i dalje osjetljiva tema. “Svaki se ruski lider susreće s jednakim problemom: Rusi su po pitanju razumijevanja vlastite povijesti vrlo podijeljeni. Za neke je sovjetsko doba razdoblje totalitarne noćne more, drugi ga se sjećaju s nostalgijom, zgražajući se nad novim, kapitalističkim načinom života”, smatra Service. To mi je svojedobno potvrdio i jedan Rus slavnog prezimena - ruski grof i britanski povjesničar Nikolaj Tolstoj smatra da izostanak poznavanja vlastite povijesti i njezine službene nacionalne interpretacije koči izlazak iz njezinih okova i samouvjereno stupanje u budućnost. “Jako je važno u potpunosti poznavati vlastitu povijest. Ne biti opsesivan, ali znati istinu. Život na krivoj strani povijesti u komunističkim se državama koristio kako bi se manipuliralo sadašnjošću. Ne znati istinu, grozna je uvreda ljudima koju su izgubili živote, kao i našem nacionalnom identitetu”, rekao mi je. Ovo je ponavljana tema i u Ujedinjenom Kraljevstvu, gdje je službeno britansko stajalište o kolonijalizmu precizno izrečeno u obraćanju bivšeg premijera Davida Camerona u Indiji: “Smatram da je velik broj razloga zbog kojih trebamo biti ponosni na ono što je Britansko Carstvo učinilo. Naravno, bilo je loših događaja u istom broju kao dobrih događaja. Od loših događaja trebamo učiti, a dobre događaje slaviti.”

Mein kampf

Najteži zadatak pritom su, nesumnjivo, imali Nijemci, koji su ga obavili poznatom njemačkom preciznošću. Prvi put nacionalna opsesija postala je Vergangenheitsbewältigung, nošenje s poviješću. Desetljećima se Hitlerovo ime nije niti spominjalo. Mein Kampf doživio je ponovljeno izdanje na njemačkom jeziku tek prošle godine, više od sedamdeset godina nakon autorove smrti. Kako bi se tema stravične nacističke epizode Njemačke mogla vratiti u nacionalni dijalog bez prevelike osjetljivosti, trebalo je pričekati: za početak, da završi doba onih koji su mu svjedočili. Tek 2006., kao domaćini Svjetskog prvenstva u nogometu, Nijemci su prvi put nakon Drugog svjetskog rata okitili svoje gradove i domove njemačkim zastavama. Kada su Nijemce nedavno pitali koju stvar ili osobu vežu uz Njemačku, na prvom se mjestu našao Volkswagen. Prije Hitlera sjetili su se i Goethea, Angele Merkel i nacionalne nogometne momčadi. Da se ovih dana isto pitanje postavi Rusima, vjerojatno bi na prvo mjesto stavili Nikolu II. ili Staljina. Izostanak službenog nacionalnog stava prema povijesti, bez obzira na osjetljivost koju podrazumijeva, nosi jasne posljedice: i nakon stotinu godina ona je upletena u dijalog i život nacije, bez odvažnosti da ju se ostavi tamo gdje pripada, u prošlosti.