KOMENTAR BORISA VLAŠIĆA Nema većeg dokaza invalidnosti za branitelje nego kad već 23 godine zaboravljaju da su bolesni

Mora da će biti strašna fora čitati objašnjenje zašto se nekome nakon 23 godine priznaje status ratnog vojnog invalida. Što se to dogodilo prije 23 godine nekom hrvatskom vojniku a da on nije primijetio u cijelom nizu godina nakon rata i nije ranije tražio priznanje invalidskog statusa. Kada ga se dočepaju novinari, pa objavimo njegovu tužnu priču kako je u tajnosti bolovao, skrivećki odlazio doktorima i pio tablete, išao na posao i rintao po osam sati dnevno bolestan i nesretan, proklinjući hrvatsku državu koja ga ne čuje i ne vidi, a on je jadan dao najbolji dio sebe, zdravlje za državu. I onda tako za 8490 veterana.

Pa kada se skupe sve njihove nedaće i objave, te se netko sjeti to ubaciti u izvještaj o stanju ljudskih prava i ispadne da bolesne i invalidne tjeramo raditi, ignoriramo ih, a oni rade za dobrobit zajednice i iz svojih prihoda izdvajaju za razne uhljebe, ministre i slične diletante koji nisu uspjeli skužiti da se rugamo invalidima, ne da će nas pogoditi svjetska sramota, nego ćemo biti prva vijest na Foxu i CNN-u istodobno. A ministar Medved će u intervjuima odgovarati na razna pitanja, no svi će htjeti odgovor na jedno: Kako ste, ministre, od svih liječnika u ovoj zemlji, od svih premijera i stranačkih lidera, eto samo vi vidjeli tu istinu koju nitko do sada nije uspio ugledati? Jer, svi su se i prije njega bavili veteranima, mnogi su se bavili njihovim oboljenjima i invalidnošću, ali nitko baš nije uspio skužiti kako se to sakrije invalidnost? Ili, kako se dogodi da je čovjek zaboravi na dvadesetak godina?

Pa, nije invalidnost kišobran da je ostaviš u tramvaju, nije ni šal da ti ostane na vješalici, a ni dijete po koje ne odeš u vrtić. Invalidnost je ono kada boli, kada ti nije dobro, kada trebaš liječničku pomoć i kada je oštećenje takvo da se ne može izliječiti i popraviti. Nije invalidnost sezonska pojava da je jedne godine jača, a druge slabija. Nije to alergija, neki osip zbog sunca, spororazvijajuća križobolja ili neki sličan vrag. Ne, invalidnost je ozbiljna situacija. Priznaje se u financijskom smislu jer društvo smatra da oštećena osoba ne može ostvarivati one prihode koje bi bez te invalidnosti mogla imati pa nekako pokušava nadoknaditi gubitak kućnog budžeta. Ako je, k tome, do oštećenja tijela došlo zbog rata, a naših je 8490 veterana zaboravilo prijaviti ranije da su invalidi, onda će, naravno, dobiti priznanje tog statusa.

Možda će država uspjeti izbjeći kolektivnu tužbu jer ih je ignorirala, tjerala od državnog proračuna kao da su neki, štojaznam, bitange koji su u stanju izmisliti bolest i ozljeđivanje samo da bi se dočepali neke love koja im ne pripada. Jer, naravno da je svaki od njih svjestan da će, ako lažno prijavi bolest i zatraži invalidninu, ne samo biti odbijen u tom zahtjevu, nego će ga ministar Medved osobno proganjati, potpisati kaznenu prijavu protiv prevaranta koji je htio na račun pravih ranjenika osigurati si zgodnu invalidninu, a možda i još neko pravo koje proizlazi iz ratnog staža.

Da, naravno da postoje oni koji su morali liječnicima donositi nove i nove potvrde s novih i novih pregleda, ali sasvim sigurno se protiv liječnika koji odbijaju pružiti medicinsku pomoć i ne dopuštaju ostvariti pravo bolesne osobe može podići tužba, prijaviti ih komori i oduzeti im licenca ako gnjave invalida. To bi svatko razumio, pa tko god da je. Nema greške da invalidna osoba mora biti u situaciji da ostvari svoje pravo. Pa nije to vic, loša frizura ili loš ručak u restoranu, to je invaliditet. Nosi se ostatak života, zbog njega se pati i stradava, živi lošije, bude hendikepiran i stanje bude nepopravljivo. Najčešće se pogorša.

Nije u pitanju nasljednost, nije ni neka prirodna stvar, degenerativna promjena koju nesretnik ima zbog krivo pomiješanih gena, ne. Riječ je o, vrlo jasno, bolesti i invaliditetu koji je nastao zbog rata. Da je čovjek bio doma, pred televizorom ili u birtiji, ne bi stradao. Nekima su priznali ratni invaliditet jer su se razbili autom odlazeći iz restorana, ali čak se i to može priznati. Jer, da nije zbog rata cugao cijelu noć, mnogi bi visokorangirani časnik jutro dočekao u krevetu s pokrivačem do nosa, a ne u grabi s ozljedom ključne kosti. Neki su postali i generali s takvim invaliditetom. Ali, njima su ranije dali to pravo. Sada su posljednji na redu. Oni koji se nisu sjetili, njih nekolicina koju su stvarno gnjavili zli liječnici i masa njih kojima je ovo jedna od zadnjih prilika da si poprave život na račun proračuna. Sve zahvaljujući ministru koji je skužio da su branitelji posebno zaboravna populacija. Ona koju treba podsjetiti da se domoljublje može dobro unovčiti.