KOMENTAR Je li Hribar zaslužio novi mandat na čelu HAVC-a?

U ponedjeljak uvečer ministrica kulture Andrea Zlatar uputila je rezolutan dopis Stjepanu Ćosiću, predsjedniku Upravnog odbora Hrvatskog audiovizualnog centra, u kojem mu poručuje da se potrudi osigurati reizbor Hrvoja Hribara za ravnatelja HAVC-a. Prošlog petka Upravni odbor trebao je odlučiti koga će imenovati za ravnatelja te institucije u sljedećem razdoblju, na raspolaganju su im bila samo dva kandidata, Hribar i producent Boris Gregorić, a nikakva odluka nije donesena jer su Ćosić i još jedna članica, Romana Matanovac Vučković s Pravnog fakulteta, tražili očitovanje od Ministarstva kulture o aferi o kojoj je malo prije toga pisao i Jutarnji list. Doznalo se, naime, da je poduzeće Studio Dim (realizirali su - između ostalog - “Noćne brodove” Igora Mirkovića, “Naslovnicu” Silvane Menđušić i nagrađivani “Sevdah” Marine Škop) dobilo od HAVC-a za svoje nove projekte 6 i pol milijuna kuna, a dosta je nezgodno što je članica Upravnog odbora Darija Kulenović Gudan ujedno i njegova suvlasnica. Dakako, nije to baš bio friški podatak, znalo se za to i ranije, no takve pikanterije najviše su na cijeni u predizborno doba. Da stvar bude gora, i HAVC i spomenuta producentica ponašali su se kao da u tome ne vide nikakav problem, Kulenović Gudan nije dodijelila novac sama sebi, ipak je to napravila komisija s kojom ona nema izravne veze, ali podudarnost nije bila zgodna: bilo bi uputnije da se ona definitivno povukla iz Upravnog odbora kada je njezino poduzeće prvi put apliciralo na natječaj.

Na sastanku na kojem se odlučivalo o izboru ravnatelja Kulenović Gudan se uopće nije pojavila, što je bilo dosta simptomatično. Rezolutni ton Andree Zlatar u dopisu upućenom Ćosiću imao je i svoj razlog: 5. prosinca Hribaru istječe mandat i ako ga ne izaberu do tog datuma, mogao bi ostati bez posla. Nije bilo druge nego poslušati naredbu s vrha pa je jučer Upravni odbor (u čijem sastavu opet nije bilo Kulenović Gudan) instalirao dosadašnjeg ravnatelja na još četiri godine. Ključno je pitanje je li Hribar novi mandat uopće zaslužio. HAVC je osnovan 2008., prije toga je o filmskoj produkciji odlučivalo sâmo Ministarstvo kulture, njegov pokretač Alber Kapović ubrzo je umro, a novoizabrani ravnatelj Nikša Sviličić - unatoč tri fakulteta - nije se pokazao kompetentnim za takvo radno mjesto, pa je u ljeto 2010. zamijenjen Hribarom, koji je isprva bio vršitelj dužnosti, da bi krajem te godine i formalno postao ravnateljem HAVC-a. Za četiri godine svoga mandata štošta je napravio, pokrenuo je kampanju da televizije moraju plaćati doprinos kinematografiji i tako povećao budžet HAVC-a, nagovorio državu da osigura povrat PDV-a stranim filmskim kompanijama koji na našim lokacijama žele realizirati svoje projekte, dao naputak komisijama za odabir projekata da vode računa i o njihovu komercijalnom potencijalu tako da se publika počne vraćati hrvatskom filmu, digitalizirao kina s jednom dvoranom da ne bi stradala u nadmetanju s multipleksima te strukturirao HAVC po uzoru na slične svjetske institucije: hrvatski film odjednom je postao dio Europe, na čemu su svi susjedi iz regije zavidjeli.

Prije dvije godine napravio je bombastičnu press konferenciju o svojim velikim uspjesima, mnogi su u to povjerovali (unatoč tome što su neke od tamo izloženih inicijativa bile tek u začetku), a ponajviše Andrea Zlatar, njegova kolegica iz mladenačkih dana: u svojim nastupima često bi spominjala film kao najuzorniji u svom resoru.

Treba spomenuti i ono što Hribar nije napravio. Doveo je na vlast srednju generaciju redatelja koja se afirmirala posljednjih petnaestak godina, posve razumljivo, ali je napravio zatvoreni krug u kojem bi neki afirmirani filmaš jedne godine odlučivao o tome što će se snimati, a druge odstupio iz komisije jer je imao vlastiti film. Mala smo sredina i tako se nešto može smatrati opravdanim, svi koji su tamo angažirani - a i sâm sam bio po njihovim komisijama - uvijek su u nekom manjem ili većem sukobu interesa, međutim, da sustav ne štima pokazivala je činjenica da su najbolji filmovi često stizali izvan HAVC-ova zabrana, privatnim inicijativama i autsajderskim pothvatima.

Drugo, Hribar se nikad nije potrudio osigurati povlašteni status hrvatskom filmu u našim kinima, srpski a ponekad i slovenski producenti dobivali su puno veći postotak od raspodjele kinoulaznice. HAVC-ov je doprinos bio jedino u tome što je financirao bombastična otvaranja domaćih naslova sa što većim brojem kopija, tj. DCP-a, digitalnih kutijica kojima se danas projiciraju filmovi, ali rezultati nisu bili osobiti jer “Kauboji” i “Ljubav ili smrt” - koji su uživali takav tretman - u prvom tjednu prikazivanja nisu rušili rekorde gledanosti. Treće, povratak publike u kina funkcionirao je samo neko vrijeme. Lani su rezultati bili izvrsni, zahvaljujući tri-četiri hita, ali ove će godine biti jako slabi. Prosječni hrvatski film ima vrlo nisku gledanost, slabiju od srpskog ili slovenskog filma, i u tom smo pogledu među najgorima u regiji.

Veliki je propust Hribara i to što nije uspio iščupati Hrvatsku kinoteku iz ralja Hrvatskog državnog arhiva u kojem je pretvorena u tek jedan minorni odjel čiji direktni telefon ne možete pronaći ni na internetu. Vjerojatno je to napravio u dogovoru s ministricom, koja u potpunosti kontrolira arhiv i valjda joj je normalno da se tako posluje.

Definicija je Hribarova prvog mandata - mnogo započeo, malo toga završio kako spada. Drukčije nije ni moglo, jer tog čovjeka ionako nema na radnom mjestu, neprestano je na službenim putovima, od Cannesa do Berlina, na kojima - kako on kaže - povezuje hrvatski film sa svijetom. Sustav je napravio takvim da je nezamjenjiv, nitko nema pravo potpisa kada je on u inozemstvu, čime se osigurao od eventualnog prevrata dok izravno ne kontrolira svoju firmu. Pravne regulative nisu mu jača strana, u što smo se uvjerili lani kada je mimo propisa pokušao progurati svoje pulene kao organizatore Dana hrvatskog filma, a slučaj s Darijom Kulenović Gudan tek je jedna epizoda u sklopu gomile nepravilnosti, koje se u HAVC-u smatraju posve normalnima.

Da li bi Boris Gregorić bio bolji ravnatelj HAVC-a? Zbilja ne znam, no čudi me nešto drugo. Kako je Ministarstvo toleriralo činjenicu da su im se na ovakav natječaj javila samo dva kandidata? Za njih je taj natječaj ionako bio samo formalnost, Zlatarica je željela Hribara više nego išta, no zbilja je sramota da se u zemlji koja vrvi pametnim poduzetnicima mlađe i srednje generacije nije pokušalo animirati četiri-pet njih koji bi HAVC mogli dovesti na stepenicu više od one na kojoj je sada i među njima odabrati najboljega.