PIŠE A. PALOKAJ

KOMENTAR JUTARNJEG Da nismo ušli u Europsku uniju, bilo bi nam još gore

Prve dvije godine poslužile su za prilagodbu i sad bi Hrvatska trebala biti aktivnija članica Unije
 Neja Markičević/CROPIX

Prije dvije godine, kad je Hrvatska postala punopravna članica Europske unije, u Hrvatskoj nije bilo euforije, građani nisu imali prevelika očekivanja. Umorna od procesa proširenja, Europska unija je jedva zabilježila da se broj članica povećao na 28. Dvije godine poslije u Bruxellesu nitko ne razmišlja o drugoj godišnjici našeg članstva. Čude se kad im kažemo da su prošle dvije godine jer se nekima čini da smo članica znatno dulje.

Narod je prije dvije godine imao razumna očekivanja, glasao za članstvo u EU na referendumu, ali bez prevelikih očekivanja da će se time brzo riješiti ekonomski i socijalni problemi. I iz EU su nam tada stizale poruke da ne očekujemo da će nam se život promijeniti preko noći, iako bi to članstvo trebalo biti poticaj za strane investicije i gospodarski rast. Tako se i dogodilo, recesija je nastavljena, iz krize nismo izašli, a za privlačenje stranih investicija nije nam pomoglo previše članstvo u EU jer nismo dovoljno popravili poslovno okruženje, previše se eksperimentiralo porezima, presporo se reformirala javna administracija i nismo dovoljno dobro u prve dvije godine iskoristili velike strukturne fondove Europske unije.

Hrvatska je danas treća najsiromašnija država Europske unije s BDP-om ispod 60 posto u odnosu na prosjek Unije. Jedino su Rumunjska i Bugarska iza nas, a ako se trend nastavi, Rumunjska nije predaleko da nas sustigne. Hrvatska je treća po broju nezaposlenih, iza Grčke i Španjolske. Jedna je od rijetkih članica EU koja je imala dugu recesiju iz koje, barem simbolično, izlazi ove godine. U postupku smo prekomjernog deficita, što u načelu ne bi trebalo biti nešto strašno jer su gotovo sve ostale zemlje EU u jednom trenutku bile u tom postupku, ali umjesto smanjenja, mi smo deficit nastavili povećavati i nastavit ćemo. Gotovo nigdje ne raste javni dug tako brzo kao kod nas. Imamo i prekomjerne makroekonomske neravnoteže i vjerojatno su nas politički razlozi spasili od toga da se taj postupak aktivira u zadnjoj fazi s prijetnjama sankcija.

Dobri smo po tome što i dalje nemamo ni jedan postupak za kršenje prava EU iako smo dobili brojna pitanja za objašnjenja iz nekih područja. Dobri smo i po smanjenju emisije stakleničkih plinova, i to znatno bolji od prosjeka Unije u ispunjavanju ciljeva smanjenja u odnosu na 1990., ali je to tako uglavnom zbog zatvaranja velikih industrijskih pogona. Na vrhu smo po broju pušača, samo Bugari i Grci puše više od nas. Na vrhu smo onih naroda EU koji su nezadovoljni životnim standardom.

Dvije godine je prekratak rok da bi se mogla napraviti prava bilanca isplativost članstva u EU. To što nam članstvo u EU nije previše pomoglo do sada, ne znači da bi nam bilo bolje da smo ostali izvan Unije. Postoji i druga strana priče. Naš je BDP padao brže u godinama uoči članstva. Taj trend je usporen od 2013., a sada se, koliko god simbolično i malo da bi to građani osjetili, počeo povećavati. Iskorištenost strukturnih fondova EU za proteklo sedmogodišnje razdoblje je ispod 50 posto, ali s projektima koji su u provedbi taj će postotak svakako rasti. A svaki iskorišten novac EU, prema procjeni stručnjaka Komisije, pridonese barem tri puta više jer privlači i druge investicije i generira rast.

S političkog aspekta, pristojna smo članica EU. Osim što se naša Vlada u prvoj godini sporila s Komisijom i s njemačkom vladom oko provedbe Europskog uhidbenog naloga zbog slučaja Perković, i bila u sukobima s nekim zastupnicima Europskog parlamenta zbog inzistiranja Vlade da za člana Europskog revizorskog suda postavi osobu koju je Europski parlament odbio, teško je naći neki drugi primjer gdje je Hrvatska u ove dvije godine “talasala” o bilo čemu. U Vijeću smo uglavnom slijedili stavove većine, kad je takva većina postojala. Naši zastupnici u Europskom parlamentu su se izborili relativno dobro za članstvo u parlamentarnim odborima, neki su dobili i visoke funkcije, a najglasniji su bili kad je riječ bila o odnosima sa Srbijom i situaciji u BiH. U institucijama EU posao je dobilo više od 500 Hrvata, a neki bi rekli da su oni zapravo najviše profitirali od članstva zbog velikih plaća koje imaju u odnosu na plaće u Hrvatskoj.

Kako god bilo, ove dvije godine poslužile su za prilagodbu. Sada bi Hrvatska trebala biti aktivnija članica, brže i bolje koristiti fondove EU jer su oni izrazito važni s obzirom na slabosti našega gospodarstva. Istina je da smo ušli u EU u najtežim trenucima za Uniju, u vrijeme krize. Ali, s izuzetkom Grčke koja je pred bankrotom, sve su druge države izašle iz krize, što pozitivno utječe i na Hrvatsku. Više turista iz tih država dolazi u Hrvatsku, više će biti potencijalnih investitora i više potrebe za uvozom. Zapravo, i mali gospodarski rast koji nam je predviđen više je takav zbog bolje situacije u državama koje su naši glavni trgovinski partneri nego zbog reformi kod nas. Da nismo ušli u EU prije dvije godine, bilo bi još gore. Naivno je vjerovati da bi nam se prodaja robe u balkanskim državama, koje su dio regionalne zone slobodne trgovine, više isplatila nego da smo dio najbogatijeg jedinstvenog tržišta na svijetu. Grčka dokazuje da vas članstvo u EU ne spašava ni od bankrota. Mi smo dokaz da članstvo ne rješava automatski sve probleme. Ali ne postoji nešto bolje od članstva u EU; osim ako niste bogati kao Švicarska ili Norveška. Da nismo ušli u EU prije dvije godine, pitanje je kada bismo ušli i bismo li uopće. Proširenje sada više nije prioritet EU i vjerojatno će proći najmanje deset godina nakon članstva Hrvatske da neka druga država iz okruženja uđe u Uniju. A i to je sve više pod upitnikom.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 12:00