KOMENTAR JUTARNJEG Koliko smo novca uzeli, a koliko smo dali Europskoj uniji

Ministar Branko Grčić u travnju je najavio da ćemo na kraju godine biti u plusu milijardu kuna kad se stave u odnos hrvatske uplate u europski proračun na ime članarine i iznos koji ćemo povući iz EU. No, u jesenskom je rebalansu državnog proračuna prihod od pomoći institucija i tijela Europske unije smanjen za 1,2 milijarde kuna uz obrazloženje slabijeg povlačenja iz fondova EU. Kako stvari stoje, vjerojatno ćemo biti jedva oko nule, ili u minusu, dakle uplatit ćemo koliko smo povukli ili čak i više od toga.

Što se dogodilo? Je li ministar Grčić to objasnio? Nije. Je li podbacio? Je. Bi li sada trebao obrazložiti plan kako će uhvatiti korak u 2015. i iskoristiti europske fondove? Naravno. No, ministar ništa od toga zapravo ne radi nego optužuje kritičare da su manipulatori. Istina je pak da svi pomalo manipuliraju.

Kad se poziva na brojke, ministar može reći sljedeće: do 5. prosinca je od 1,2 milijarde eura, koliko nam je na bilo raspolaganju u razdoblju 2007. - 2013., ugovoreno 919,6 milijuna eura, a isplaćeno 473,6 milijuna eura ili oko 40 posto. Ako je na to ponosan, onda je malo u problemu s rokovima. Da je početak 2014., a ne kraj, mogli bismo reći da je to dobar rezultat. Ovako, nažalost nije. U istome razdoblju je deset članica EU iz istočne i srednje Europe isplatilo više od 60 posto (prema rezultatima koje je u svibnju prikupio i objavio KPMG).

'Priznaje i sam da iz strukturnih fondova za razdoblje 2014.-2020. nije još raspisan niti jedan natječaj. U listopadu je tek prošao krovni dokument o načinu trošenja (Partnerski sporazum), a ovih je dana Europska komisija potvrdila prvi operativni program, za konkurentnost i koheziju, koji se odnosi na 6,87 milijardi eura. Prve natječaje možemo stoga očekivati početkom iduće godine.'

Iako smo nova članica i imali smo više poteškoća da sastavimo strateške dokumente od ostalih, činjenica je da smo kasnili u odnosu na vlastite ciljeve. Za ovu godinu nam je na raspolaganju bilo gotovo milijardu eura, no oni su ostali djevičanski netaknuti. Tim novcem ćemo se baviti iduće godine. No, te godine nam već dolazi na red dodatnih više od milijardu eura, predviđenih za 2015., što znači da i za to već trebamo imati spremne pojekte... Imamo li ih? Ne znamo.

Ono što ministar Grčić točno kaže jest da još ništa nije izgubljeno. Sve što je ugovoreno 2013. moramo potrošiti do kraja 2016., sve iz 2014. do kraja 2017., pa tako redom, jer postoji pravilo n+3, što znači da je projektima od ugovaranja potrebno tri godine za provođenje i naplatu. Ne uspijemo li u tome, vraćat ćemo novac u blagajnu EU, što je poznato pod terminom “automatski opoziv”. Ako još bude i nepravilnosti u javnoj nabavi, rezultat na kraju 2016. bit će jako loš. Ipak, sasvim je besmisleno to što predsjednička kandidatkinja HDZ-a kaže da je dosadašnji tijek pripreme i trošenja europskog novca čin veleizdaje (kako bi se onda moglo okarakterizirati ono što su, na čelu s bivšim premijerom, radili čelnici HDZ-a?!), ali neuspjeh će imati ozbiljne posljedice.

Pritom nije bitna politička sudbina ni dotičnog ministra, ni Vlade kojoj pripada, nego to što će Grčićev neuspjeh značiti da će podbaciti javne investicije. Naime, za njih zapravo nema drugog izvora osim fondova EU, a iskustvo članica srednje i istočne Europe govori da su više od 40 posto (Slovenija), ponegdje i 90 posto (Slovačka), javne investicije bile financirane iz europskih izvora. Samo u bogatim zemljama, poput Luksemburga, Danske ili Nizozemske, to je zanemarivo. Tek da spomenemo, u idućoj godini se iz fondova EU očekuje primitak 4,3 milijarde kuna, u 2016. je predviđeno 6,6 milijardi kuna, a 2017. to raste na 8,5 milijardi kuna. Očita je tu odgovornost i za sljedeću Vladu jer se tempo ugovaranja i trošenja mora ubrzavati i održavati.

Poznavatelji domaćeg sustava za fondove EU, poput Zvonimira Savića koji je četiri godine radio u njemu, a sada je direktor Sektora za financijske institucije, poslovne informacije i ekonomske analize u HGK, nisu optimistični i kažu kako postoji rizik da ne iskoristimo niti 2015. Smatra da smo previše vremena izgubili u pripremi strateških dokumenata, postojeći kadar uglavnom još uči kako komunicirati s Bruxellesom i, kaže, nedovoljno inzistiramo na pitanjima i projektima koji su nam bitni, poput Pelješkog mosta, jer teško određujemo prioritete.

Koliko je poznato, sada je u pipelineu niz velikih javnih projekata i trebali bi biti u provedbi do kraja iduće godine, u vrijednost između 11 i 12 milijardi kuna (iz vodne i prometne infrastrukture, projekti zbrinjavanja otpada i razvoja poduzetničke infrastrukture), no treba ih gurati i paralelno pripremati nove, pa će taj tempo odmah pokazati “smiješi” li se katastrofa ili ne. Jedino gdje ne treba imati dvojbe je to da će brzinom svjetlosti grantove povlačiti poduzetnici, za što je u sedam godina predviđeno (samo) 500 milijuna eura...

Ukratko, ovu godinu smo potrošili na pripremu i zaboravili na trošenje, ali za 2015. isprika nema. Možda je najpoštenije reći: nije loše, a kamoli dobro.