KOMENTAR JUTARNJEG Razlikuju li srpski advokati divlju stoku od zvijeri?

Pravni zastupnik Srbije u protutužbi protiv Hrvatske zbog “genocida nad hrvatskim Srbima” ovih je dana kao argument u procesu iznio javni istup redatelja Krešimira Dolenčića iz 1991. Obradović je rekao da je današnji intendant Dubrovačkih ljetnih igara u tjedniku Danas nazvao Srbe “zvijerima s istoka”, zatim ih usporedio s majmunima, rekao da je njihova kultura ispod primitivne razine i preporučio da ih treba “zatočiti ili uništiti”. Uvidom u tekst koji je objavio tjednik Danas 12. studenoga 1991. jasno je da je redateljev istup srpski pravni tim iskrivljeno prenio.

Naime, Dolenčić je tada na pitanje novinarke hoćemo li kazališta u Osijeku, Splitu i Dubrovniku imati i poslije rata rekao sljedeće: “Divlja stoka s istoka nema šanse. Majmun razbija po kući i svejedno mu je da li je razbio čašu ili kinesku vazu, jer ne zna što je to. Nema majmun šanse u borbi s čovjekom. Uvijek će se naći načina da ga se uspava i smjesti u kavez gdje mu je mjesto... između njih i nas razlika je kao između kompjutora prve i pete generacije. Treba ih ili zatvoriti ili eliminirati jer ništa se bolje od njih ne može očekivati. Nema s njima puno razgovora i pregovora. Uvjeren sam da je njihova kultura ispod razine primitivnog jer primitivne kulture mogu biti zanimljive i bogate duhovnošću. Ljudi koji pucaju na Sv. Vlaha, šibensku katedralu, osječku katedralu - idu u domenu rudimentarne kulture i ne treba žaliti vlastiti život da bi ih se u tome spriječilo”.

Na prvi pogled uočava se da srpski pravni tim svoju argumentaciju zasniva na pretvaranju divlje stoke u zvijeri: sve i ako netko nije u školi učio prirodu i društvo, za rata na ovim prostorima mogao je makar posredno razlučiti što je divlja stoka koja luta po razorenim selima, a što je “the beast”. U prvom dijelu izjave gdje Dolenčić koristi konstrukciju “treba ih” može se implicirati da je govor usmjeren općenito prema Srbima koji se nalaze s druge strane linije fronte, pa i istočnije od nje, međutim zadnjom rečenicom on ipak specificira da tema nije čak ni sveopća agresija na civilne ciljeve, nego kulturocid, što je u, krajnjoj liniji, i kontekst pitanja koje je s novinarske strane postavljeno.

Tema srpske protutužbe u Haagu je genocid. Kako god tumačili neuravnoteženi i neprimjereni ispad redatelja u ratnom razdoblju, ovdje nije riječ o genocidnom govoru koji podrazumijeva svjesnu namjeru istrebljenja svih ljudi srpske nacionalnosti s nekog prostora. Ovdje jest riječ o nečemu što se dijelom može tumačiti kao govor mržnje, međutim, to je sasvim druga, pa i pravna kategorija. Teško bi pritom bilo dokazivo da je govor mržnje istup usmjeren na srpski narod generalno, prije da je ciljan na one koji doslovce vrše agresiju i okupiraju dijelove Hrvatske.

Čak i kod intelektualaca koje je Matvejević nazvao talibanima za koje treba osnovati sud sličan Haaškom jer su ne jednom imali ekscese govora mržnje ne može se detektirati genocidna ideja, a kamoli kod Kreše Dolenčića. Krešo Dolenčić redatelj je kod kojeg su radile osobe srpske nacionalnosti, kod kojeg je, dok je bio ravnatelj Gavelle, igrao crnogorski “Galeb”, koprodukcija Crnogorskog narodnog pozorišta i zagrebačkog dramskog kazališta, i to u vrijeme ranih dvijetisućitih, kad takva kulturna razmjena u sveukupnim reakcijama nije bila dobro prihvaćena. Nećemo ulaziti dalje u argumentaciju brojanja Srba koji su se družili s Dolenčićem, jer su takvi “dokazni” postupci gnusni i ponižavajući za sve strane.

Krešo Dolenčić je tijekom cijele svoje dosadašnje umjetničke karijere promovirao multikulturalnost, suradnju i ostvarenje viših umjetničkih ciljeva, ali je on i jedna od onih osoba koje su u hipu devedesetih uoči pada Vukovara i tijekom teške opsade Dubrovnika reagirale prežestoko. Rekli bismo, prije svega, iz tuge, očaja i nemoći, iz straha i panike. Takve zajapurene istupe 90-ih imali su mnogi, ne samo Dolenčić, i tko zna kod koga bismo mogli pronaći slične incidente kad bismo pažljivo pregledavali medijske arhive ratnog razdoblja. Naši susjedi s dunavske strane morali bi, nažalost, biti svjesni činjenice - koju Srbi koji su ostali živjeti u Hrvatskoj itekako znaju - da su mnogi vrlo liberalni i tolerantni Hrvati u vrijeme najgorih ratnih užasa privatno o Srbima i vojnoj agresiji u afektu izgovarali nezamislivo besprizorne konstatacije. Kad bi se sudio privatni verbalni delikt, valjda bi više od 70 posto, ne Hrvata nego građana Hrvatske, završilo u Haagu. Ako srpski pravnici podmuklo i provokativno uvlače Dolenčića u svoju priču o hrvatskom genocidu zato što je on režirao Tuđmanov sprovod, rekli bismo da su pogriješili žanr. Umjetnički poslovi s državom su jedno, a istupi kulturnih radnika i njihovo eventualno sudjelovanje u kreiranju političkih strategija drugo. Dolenčić je 1991. i poslije u smislu političko-društvenog utjecaja bio jako sićušna riba da bi ga se dovodilo u vezu s tim da je mogao utjecati na navodno i tzv. genocidno raspoloženje Hrvata.